Džejms Bjukenen, ili kako je javni izbor postao nauka

Kada sam pre pet­na­e­stak godi­na na jed­noj nauč­noj kon­fe­ren­ci­ji sreo Džejm­sa Bju­ke­ne­na (James McGill Buc­ha­nan) izgle­dao mi je kao sasvim obič­ni Ame­ri­ka­nac koji rado pri­ča o stva­ri­ma iz sva­ki­da­šnjeg živo­ta i ničim ne oda­je uti­sak da pred­sta­vlja nešto poseb­no. Iako je par godi­na rani­je bio dobio Nobe­lo­vu nagra­du za eko­no­mi­ju izgle­dao je kao tihi, lju­ba­zni, nepre­ten­ci­o­zni čovek. Neu­pu­će­nog bi to lako moglo pre­va­ri­ti da zaklju­či kako pred sobom ima nekog poje­din­ca pro­seč­nih sposobnosti.

U raz­go­vo­ri­ma o eko­no­mi­ji i dru­štve­nim nau­ka­ma bio je kraj­nje razu­mljiv uvek nasto­je­ći da uka­že na pro­blem, kon­tekst, pret­po­stav­ke i raz­mi­šlja­nja, pre nego što dođe do zaklju­ča­ka. Nije bio sklon skra­će­nim zaklju­či­va­nji­ma i izvo­đe­nji­ma, čemu se često pri­be­ga­va u pro­fe­si­o­nal­nim raz­go­vo­ri­ma. Neko­li­ko godi­na kasni­je sam imao pri­li­ke da ga sva­kod­nev­no viđam na Cen­ter for Stu­dy of Public Cho­i­ce. Tamo su često navra­ća­li gosti iz celog sve­ta sa pre­da­va­nji­ma i pone­kad pri­ti­snu­ti željom da budu što efekt­ni­ji i da izbeg­nu oči­to i kon­ven­ci­o­nal­no, kori­sti­li spor­ne činje­ni­ce, skra­će­na izvo­đe­nja ili neo­bič­ne teze. Nisu zna­li da ih Bju­ke­nen čeka u zase­di i da ništa ne vre­di dok ne pro­đe nje­gov test jasno­će, tač­no­sti, postup­no­sti, kon­klu­ziv­no­sti i slič­nih načela.

Uz jutar­nju kafu su se često na Cen­tru vodi­li raz­go­vo­ri koji su poči­nja­li u sva­ki­da­šnjem živo­tu, a zavr­ša­va­li u kom­pli­ko­va­noj teo­ri­ji ili meta­fi­zi­ci. Sećam se kako sam se jed­nog jutra poža­lio da je pro­pi­si­ma o iznaj­mlji­va­nju kuće regu­li­sa­no gde tre­ba da mi sto­ji sate­lit­ska ante­na i koje vrste i koje boje sme da bude cve­će na tera­si. Govo­rio sam kako mi to izgle­da nor­mal­no za Moskvu iz vre­me­na Bre­žnje­va, ali ne i za neko slo­bod­no dru­štvo. Neke kole­ge su sma­tra­le da su takva ogra­ni­če­nja u redu, jer ako bi sva­ko sta­vljao ante­nu gde stig­ne, far­bao kuću u čud­ne boje ili držao čud­ne bilj­ke na tera­si, onda bi pala vred­nost ne samo nje­go­ve kuće, nego i vred­nost kuća u sused­stvu, pa čak i u čita­vom nase­lju. Navik­nu­ćeš se, govo­ri­li su. U toj raspra­vi, koja je u to vre­me bila česta na Cen­tru, Bju­ke­nen je među­tim bio moja stran­ka. On je sma­trao da čovek u slo­bod­nom dru­štvu tre­ba da ima slo­bo­du izbo­ra, da ante­nu može da sta­vi ispred ili iza kuće, da može da drži cve­će koje mu se svi­đa, itd. Dakle, nije bio sklon ide­ji inter­ne regu­la­ci­je koja korak po korak podri­va lič­nu slo­bo­du dok jed­nog dana ne osta­ne samo hime­ra. U tim raspra­va­ma teško da je ko pro­me­nio stra­nu, ali su se one stal­no obna­vlja­le sa novim argu­men­ti­ma i sa mno­go živah­no­sti. Često su se na nji­ma mogli čuti jed­na­ko sofi­sti­ko­va­ni argu­men­ti kao na poseb­nim pre­da­va­nji­ma slav­nih eko­no­mi­sta ili na seri­ji pre­da­va­nja koja se kon­ven­ci­o­nal­no zva­la Bro­wn bag lunc­he­on. 1

Bio­gra­fi­ja

Džejms M. Bju­ke­nen je rođen u gra­di­ću Mar­fris­bo­rou 3. okto­bra 1919. u ame­rič­koj save­znoj drža­vi Tene­si. Poti­če iz rela­tiv­no siro­ma­šne poro­di­ce škot­sko-irskog pore­kla. Otac je bio far­mer, a maj­ka uči­te­lji­ca. Od Džejm­sa je poro­di­ca oče­ki­va­la da bude advo­kat i poli­ti­čar i tako nasta­vi tra­di­ci­ju nje­go­vog dede, koji je bio far­mer i lokal­ni poli­ti­čar. Prve dve godi­ne obra­zo­va­nja je dobio od maj­ke na poro­dič­nom ima­nju. Od nje je vero­vat­no nasle­dio rado­zna­lost i inte­re­so­va­nja koja pre­la­ze gra­ni­ce jed­ne nau­ke ili discipline.

Rodi­te­lji su naj­pre hte­li da ga ško­lu­ju na Van­der­bilt uni­ver­zi­te­tu, ali kako je to usled eko­nom­ske kri­ze posta­lo pre­sku­po, ško­lo­va­nje je nasta­vio u Kole­džu rod­nog gra­da, gde je kako kaže ško­la bila sla­ba, ali je ipak ste­kao neka zna­nja iz mate­ma­ti­ke, engle­ske knji­žev­no­sti i dru­štve­nih nau­ka, uklju­ču­ju­ći eko­no­mi­ju. Ško­lo­va­nje je nasta­vio na Uni­ver­zi­te­tu Tene­si­ja u Nok­svi­lu (Kno­xvil­le), gde kaže da nije nau­čio mno­go o eko­no­mi­ji već o „žena­ma i viski­ju, koji su, posle sve­ga, važan deo obra­zo­va­nja“. 2 Čita­o­ca, među­tim, ova­kve for­mu­la­ci­je ne tre­ba da zava­ra­ju, jer je „zagre­ja­ti sto­li­cu“ jed­na od omi­lje­nih Bju­ke­ne­no­vih izre­ka kada se posta­vi pita­nje kako uspe­ti u eko­nom­skoj i dru­gim naukama.

Ume­sto da ško­lo­va­nje nasta­vi na Uni­ver­zi­te­tu Kalam­bi­ja (Colum­bia Uni­ver­si­ty), Džejms je dobio poziv za voj­sku i avgu­sta 1941. se obreo u mor­na­ri­ci. Posle obu­ke od godi­nu dana postao je deo oso­blja oko admi­ra­la Nimi­ca, koman­dan­ta Paci­fič­ke flo­te SAD, gde će osta­ti do kra­ja II Svet­skog rata.

Posle četi­ri godi­ne pro­ve­de­ne u voj­sci Bju­ke­nen odlu­ču­je da se vra­ti se pro­fe­si­o­nal­nom usa­vr­ša­va­nju. Dobi­ja sti­pen­di­ju, ženi se i na nago­vor pri­ja­te­lja odlu­ču­je da stu­di­je eko­no­mi­je nasta­vi u Čika­gu. Čika­go je morao biti pra­vi inte­lek­tu­al­ni šok za Bju­ke­ne­na koji je odra­stao u kra­ju gde su domi­nant­ni popu­li­zam i shva­ta­nja Demo­krat­ske stran­ke. Među stu­den­ti­ma u to vre­me je libe­ral­ni soci­ja­li­zam ina­če bio vrlo popu­la­ran. Da je znao šta ga čeka, kaže, sigur­no bi oti­šao negde drug­de. Ali, posle samo neko­li­ko nede­lja kur­sa teo­ri­je cena kod Fren­ka Naj­ta (Frank Knight), tada naj­ču­ve­ni­jeg ame­rič­kog eko­no­mi­ste, Bju­ke­nen kaže da se od libe­ral­nog popu­li­ste pre­o­bra­zio u gor­lji­vog pri­sta­li­cu „trži­šnog poretka“.

Pored Naj­ta, koji je sna­žno uti­cao na Bju­ke­ne­na, dru­gi važan autor je postao šved­ski mate­ma­ti­čar i eko­no­mi­sta Knut Vig­zel (Knut Wick­sell). Bju­ke­nen je uče­ći nemač­ki slu­čaj­no otkrio nemač­ki pre­vod Vig­ze­lo­ve knji­ge o opo­re­zi­va­nju i jav­nim finan­si­ja­ma. 3 Na sre­ću, Bju­ke­ne­na kod Vig­ze­la nisu zain­te­re­so­va­la nje­go­va poli­tič­ka uve­re­nja, koja su bila soci­ja­li­stič­ka, jer bi ga to vra­ti­lo sta­rim shva­ta­nji­ma, već tuma­če­nje pore­skog siste­ma. Ako eko­no­mi­sti žele da na jav­ni sek­tor pre­ne­su metod pro­ce­ne pre­ma efi­ka­sno­sti, onda pro­ce­du­ral­nu garan­ti­ju za to pri dru­štve­nom izbo­ru jedi­no nudi pra­vi­lo jed­no­gla­sno­sti. Nai­me, samo jed­no­gla­snost u dru­štve­nom odlu­či­va­nju osi­gu­ra­va da nema preraspodela.

Bju­ke­nen napu­šta Čika­go posle odbra­ne dok­to­ra­ta 1948. i poku­ša­va da se sna­đe u sve sna­žni­joj aka­dem­skoj kon­ku­ren­ci­ji, obja­vlju­ju­ći prve aka­dem­ske član­ke i pra­ve­ći prve kora­ke u aka­dem­skom životu.

Aka­dem­sku kari­je­ru Bju­ke­nen zapo­či­nje na matič­nom fakul­te­tu u Nok­svi­lu (1948–1951), potom posta­je pro­fe­sor na Držav­nom uni­ver­zi­te­tu Flo­ri­de (Flo­ri­da Sta­te Uni­ver­si­ty) u Tala­ha­si­ju (1951–1956). Od 1956–1968. je pro­fe­sor na Uni­ver­zi­te­tu Vir­dži­ni­je (Uni­ver­si­ty of Vir­gi­nia) u Šar­lot­svi­lu. Posle škol­ske 1968/1969. godi­ne pro­ved­ne na Uni­ver­zi­te­tu Kali­for­ni­je u Los Anđe­le­su (UCLA), Bju­ke­nen se vra­ća u Vir­dži­ni­ju, ali sada na Poli­teh­nič­ki insti­tut u Bleks­bur­gu (1969–1983) i posta­je direk­tor novo­o­sno­va­nog Cen­tra za stu­di­je jav­nog izbo­ra (Cen­ter for stu­dy of public cho­i­ce), Džordž Mej­son Uni­ver­zi­te­ta (Geor­ge Mason Uni­ver­si­ty) u Fer­fak­su (1969–1988). Posle pen­zi­o­ni­sa­nja 1984. Bju­ke­nen posta­je Hol­bert Haris (Hol­bert L. Har­ris) pro­fe­sor na Džordž Mej­son Uni­ver­zi­te­tu, a od 1988 poča­sni direk­tor Cen­tra za stu­di­je jav­nog izbo­ra. Danas, u svo­joj 87 godi­ni Bju­ke­nen živi na svom ran­ču pored Fer­fak­sa i još uvek je vrlo akti­van u aka­dem­skom živo­tu, pre­ko raspra­va, pre­da­va­nja i uče­šća na nauč­nim konferencijama.

Džejms Bju­ke­nen je dobio Nobe­lo­vu nagra­du za eko­no­mi­ju 1986 za „razvoj ugo­vor­nih i kon­sti­tu­ci­o­nal­nih osno­va za teo­ri­ju eko­nom­skog i poli­tič­kog odlu­či­va­nja“. 4 Član Mt. Pele­rin dru­štva, od 1984–1986 je bio pred­sed­nik tog dru­štva, član i pred­sed­nik (1982–84) Western Eco­no­mic Asso­ci­a­ti­on, član Ame­ri­can Eco­no­mic Asso­ci­a­ti­on, Sout­hern Eco­no­mic Asso­ci­a­ti­on. Jedan je od sao­sni­va­ča ame­rič­kog Public Cho­i­ce Soci­e­ty (osno­va­no 1963) i član je Royal Eco­no­mic Soci­e­ty. Nosi­lac je pede­se­tak poča­snih dok­to­ra­ta uni­ver­zi­te­ta širom sveta.

Shva­ta­nja

Inte­lek­tu­al­ni razvoj Džejm­sa Bju­ke­ne­na lepo poka­zu­je kako su život i nasta­nak rado­va od uti­ca­ja nepre­dvi­di­vi. Pre nego što će sa Gor­do­nom Talo­kom napi­sa­ti knji­gu The cal­cu­lus of con­sent 1962, koja se danas raču­na kao tre­nu­tak kada je rođen public cho­i­ce, naj­pre kao teo­ri­ja a danas kao nau­ka, Bju­ke­nen je imao rado­ve koji su izgle­da­li iza­zov­ni­je, nego što se to danas zna, a pisa­ni su možda ambi­ci­o­zni­je nego ta danas čuve­na nje­go­va knjiga.

Iz tih ranih faza ću izdvo­ji­ti tri stva­ri koje zaslu­žu­ju da se pome­nu. One su narav­no veza­ne za razli­či­te radove.

U vre­me kada je poči­njao aka­dem­sku kari­je­ru ranih 1950-ih, jed­na od naj­ve­ćih kon­tro­ver­zi u eko­no­mi­ji i srod­nim nau­ka­ma je bila Ero­u­o­va (J. K. Arrow) teo­re­ma „nemo­guć­no­sti dru­štve­nog izbo­ra“. Ona u osno­vi tvr­di da postu­pak dru­štve­nog izbo­ra ne može isto­vre­me­no da zado­vo­lji četi­ri uslo­ve, koji uze­ti poje­di­nač­no izgle­da­ju neza­o­bi­la­zni (kao što su kolek­tiv­na raci­o­nal­nost, Pare­to opti­mal­nost, neza­vi­snost od ire­le­vant­nih alter­na­ti­va i odsu­stvo dik­ta­to­ra) 5 , a da je sa dru­ge stra­ne dru­štve­ni izbor moguć samo ako se neki od tih uslo­va naru­ši. Dru­gim reči­ma, nema ni jed­nog postup­ka dru­štve­nog izbo­ra koji je u sta­nju da isto­vre­me­no zado­vo­lji ta sva četi­ri uslo­va, pa bilo koji postu­pak dru­štve­nog izbo­ra mora da naru­ši bar jedan od uslo­va. To je indi­rekt­no bio dokaz da demo­krat­sko odlu­či­va­nja ili ne rezul­ti­ra dru­štve­nom odlu­kom, pa zavr­ša­va u neo­dluč­no­sti ili se pak dola­zi do dru­štve­ne odlu­ke ali po cenu naru­ša­va­nja nekog od ele­men­tar­nih kri­te­ri­ju­ma, što baca sen­ku na taj postu­pak i demo­kra­ti­ju uop­šte. Obzi­rom na taj zaklju­čak, nije nika­kvo čudo što je Ero­u­o­va teo­re­ma pokre­nu­la mno­ge deba­te u eko­no­mi­ji i dru­štve­nim nau­ka­ma. Danas će se malo ko seti­ti da je Bju­ke­nen bio prvi ko je povo­dom teo­re­me o „nemo­guć­no­sti dru­štve­nog izbo­ra“ pri­me­tio, da se Ero­u­o­va teo­re­ma ne odno­si na demo­krat­sko dru­štvo. 6 Zašto bi dru­štve­ni izbor morao biti kon­zi­sten­tan i isto­vre­me­no zado­vo­lja­va­ti četi­ri uslo­va, ako su indi­vi­du­al­ne pre­fe­ren­ci­je i vred­no­sti nekon­zi­stent­ni, pisao je Bjukenen.

Dru­gi pri­mer vred­ni­jih ranih rado­va je knji­ga o jav­nom dugu. Za Bju­ke­ne­nov inte­lek­tu­al­ni razvoj je poseb­no bila zna­čaj­na aka­dem­ska 1955–1956. godi­na koju je pro­veo u Ita­li­ji. Ita­li­jan­ska teo­ri­ja drža­ve i pri­vre­de nije bila opte­re­će­na ide­a­li­stič­kim kon­struk­ci­ja­ma, seća se Bju­ke­nen, kao nemač­ka ili uti­li­ta­ri­zmom kao anglo­sak­son­ska, pa je jasni­je i rea­li­stič­ni­je vide­la stva­ri kakve jesu. Ako nau­ka pri­vre­du i poli­ti­ku pri­ka­zu­je bez roman­ti­ke ili ilu­zi­ja, ključ­na zaslu­ga za to je u Bju­ke­ne­no­vom „ita­li­jan­skom isku­stvu“ i jed­noj lini­ji anglo­a­me­rič­ke teo­ri­je, pre­ma kojoj je ljud­ska pri­ro­da kvar­lji­va, pa su zato potreb­na sna­žna i efi­ka­sna ogra­ni­če­nja vla­sti. Ali o tome kasni­je. Odmah po povrat­ku iz Ita­li­je Bju­ke­nen je napi­sao i obja­vio svo­ju prvu samo­stal­nu autor­sku knji­gu 7 o jav­nom dugu. Ali ovaj deo nje­go­vih istra­ži­va­nja nije nai­šao na tako dobar pri­jem kao dru­gi rado­vi iz dome­na public cho­i­ce, eko­no­mi­je i jav­nih finansija.

Džejms M. Bjukenen

Džejms M. Bjukenen

Tre­ći važan rad koji nije našao dovolj­no odje­ka ni do danas je knji­ga Cost and cho­i­ce 8 , koju Bju­ke­nen, ali i ne samo on, sma­tra svo­jom naj­bo­ljom knji­gom. Ova knji­ga je pred­sta­vlja­la poku­šaj izra­de subjek­tiv­ne teo­ri­je vred­no­sti, a kri­ti­ke objek­tiv­ne teo­ri­je. Objek­tiv­na teo­ri­ja kaže da ako za pro­i­zvod­nju pakla ciga­re­ta tre­ba duplo više resur­sa nego za litar ulja, onda će ciga­re­te biti duplo sku­plje od ulja. Ona poči­va na uve­re­nju da se tro­ško­vi mogu objek­tiv­no utvr­di­ti i izra­zi­ti. Subjek­tiv­na teo­ri­ja ima sasvim dru­ge pret­po­stav­ke. Cena je u sta­nju da pro­me­ni pona­ša­nje poje­din­ca samo u tre­nut­ku izbo­ra. 9 Zato subjek­tiv­na teo­ri­ja defi­ni­še cenu u ter­mi­ni­ma izbo­ra i kori­sti, a ne ex post, u utro­šku resur­sa ili rob­noj dimenziji.

Ali, kako to često u živo­tu i nau­ci biva, ne može se una­pred zna­ti šta će se u nauč­noj zajed­ni­ci pri­mi­ti, a šta ne. Tako se i Bju­ke­ne­nu desi­lo da posta­ne poznat po neče­mu sasvim dru­gom, a ne po bilo čemu od ono­ga o čemu je upra­vo bilo reči.

Jav­ni izbor

Kra­jem 1950-ih je na Uni­ver­zi­tet Vir­dži­ni­je došao Gor­don Talok (Gor­don Tul­lock), koji se u to vre­me bavio pita­njem većin­skog odlu­či­va­nja. Tokom sva­ki­da­šnjih susre­ta Talok i Bju­ke­nen su otkri­li da na neke stva­ri slič­no gle­da­ju i odlu­či­li su da zajed­nič­ki napi­šu knji­gu. Tako je nasta­la knji­ga The cal­cu­lus of con­sent. 10 Da su svi delo­vi knji­ge obja­vlje­ni odvo­je­no, malo ko bi pri­me­tio da se njo­me pre­dla­že neka ino­va­ci­ja. Svi delo­vi gle­da­ni za sebe ne dono­se neku poseb­nu ino­va­ci­ju u vezi pro­ble­ma o koji­ma se raspra­vlja. I sam Bju­ke­nen će kasni­je reći da knji­gu nisu pisa­li sa nekom veli­kom pre­ten­zi­jom, te da su bili izne­na­đe­ni pri­je­mom i veli­kim odje­kom na koji je nai­šla u eko­no­mi­ji i dru­štve­nim naukama.

Osnov­ni pred­met knji­ge je dru­štve­no odlu­či­va­nje – tema kojom se eko­nom­sti do tada obič­no nisu bavi­li. Bju­ke­nen i Talok naj­pre izno­se pri­stup koji je poznat kao meto­do­lo­ški indi­vi­du­a­li­zam, koji se svo­di na to da ne odlu­ču­ju usta­no­ve ili fir­me, nego poje­din­ci. Potom se ukrat­ko ana­li­zi­ra­ju poli­ti­ka i dru­štve­no odlu­či­va­nje i što je možda naj­va­žni­je, tro­ško­vi dru­štve­nog odlu­či­va­nja. Ovde će se Bju­ke­nen nado­ve­za­ti na rani­je stu­di­je Vig­ze­la. Odlu­či­va­nje sagla­sno­šću bi sa sta­no­vi­šta indi­vi­du­al­ne efi­ka­sno­sti bilo naj­bo­lje, jer one­mo­gu­ća­va pre­ra­spo­de­le. Sva­ki poje­di­nac mora da se slo­ži sa nekom odlu­kom da bi bila done­ta. Zašto onda dru­štve­no odlu­či­va­nje i demo­kra­ti­ja ne poči­va­ju na sagla­sno­sti? Razlog je vrlo prost. Ako bi za sva­ku odlu­ku bilo potreb­no sla­ga­nje sva­kog poje­din­ca, onda sva­ki glas ima stra­te­šku vred­nost, tj. i jedan glas pro­ti­vlje­nja je dovo­ljan da odlu­ka pad­ne u vodu. Dakle, pri odlu­či­va­nju sagla­sno­šću poje­din­ci ima­ju pod­sti­caj da tra­že veli­ku kom­pen­za­ci­ju u zame­nu za pri­sta­nak, što na dru­štve­nom nivou vodi sku­pim reše­nji­ma. Ili dru­gi odbi­ja­ju da pla­te nadok­na­du posled­njem ko je ostao da slo­ži, ovaj odbi­je da se slo­ži, pa nema odlu­ke i vla­da­ju nei­zve­snost ili anar­hi­ja. Usled toga je za dru­štvo kao celi­nu efi­ka­sno pre­ći na odlu­či­va­nje veći­nom. Tamo poje­di­nac nema pri­li­ku da podi­že cenu kako bi gla­sao „za“. No, nevo­lja ovog nači­na odlu­či­va­nja je da ono posta­je nee­fi­ka­sno za poje­din­ce, jer nasta­je moguć­nost pre­ra­spo­de­la i name­ta­nja tro­ško­va. Čak i ako je bio pro­tiv neke odlu­ke, poje­di­nac će mora­ti da je pri­hva­ti, zato što je tako odlu­či­la veći­na. To zna­či da će dotič­ni poje­di­nac ima­ti dodat­ne tro­ško­ve, iako ih nije želeo. Osta­ju­ći stal­no u manji­ni ima­će stal­ne dodat­ne tro­ško­ve, tj. resur­si će od nje­ga teći ka dru­gim poje­din­ci­ma. U nastav­ku Talok i Bju­ke­nen ana­li­za­ri­ju razne nači­ne odlu­či­va­nja (izbor­ne siste­me) i na kra­ju govo­re o demo­kra­ti­ji i efi­ka­sno­sti, delo­va­nju biro­kra­ti­je i inte­re­snih gru­pa, itd. Stvar­na ino­va­ci­ja knji­ge nije u tome što je pome­ri­la tuma­če­nje stva­ri u odno­su na dota­da­šnja u bilo kom važni­jem deta­lju. Nje­na naj­ve­ća ino­va­ci­ja je bila u tome što je to bila vero­vat­no prva celo­vi­ta knji­ga koja je dru­štve­no odlu­či­va­nje i poli­tič­ke pro­ce­se ana­li­zi­ra­la eko­nom­skim sred­stvi­ma. Tako je rođe­na naj­pre nova teo­ri­ja, a kasni­je i nau­ka, koja se danas nazi­va razli­či­tim ime­ni­ma – eko­nom­ska ana­li­za netr­žišt­nog odlu­či­va­nja, jav­ni izbor, kon­sti­tu­ci­o­nal­na eko­no­mi­ja, kon­sti­tu­ci­o­nal­na poli­tič­ka eko­no­mi­ja, itd. U osno­vi tog pri­stu­pa je bila eko­nom­ska ana­li­za dru­štve­nog odlu­či­va­nja, tj. poli­tič­kog, zako­no­dav­nog i dru­gog odlu­či­va­nja u društvu.

Knji­ga je pre­do­či­la izve­sne pro­me­ne u gle­da­nju na poli­ti­ku i zako­no­dav­stvo u odno­su na ono što je važi­lo kao kla­sič­no shva­ta­nje. Ona je naj­pre ponu­di­la ana­lo­gi­ju pona­ša­nja poje­din­ca na pri­vred­nim trži­šti­ma i poli­ti­ci. Ako je poje­di­nac u pri­vred­noj aktiv­no­sti i sva­kod­ne­vi­ci vođen sebič­nim inte­re­som, nelo­gič­no je da on posta­ne altru­i­sti­čan kada posta­ne poli­ti­čar ili jav­ni slu­žbe­nik, tj. nelo­gič­no je da poje­di­nac suštin­ski menja pona­ša­nje kako menja aktiv­nost kojom se bavi. Ako je tač­no da je poje­di­nac i dalje sebi­čan, onda to zna­či da mu je pri bavlje­nju jav­nim poslo­vi­ma potreb­no posta­vi­ti ogra­ni­če­nja. Ispo­sta­vi li se da su poje­din­ci u ulo­zi poli­ti­ča­ra kao anđe­li, ta ogra­ni­če­nja im neće sme­ta­ti, a ako ne budu anđe­li, onda će to znat­no pomo­ći oni­ma nad koji­ma takvi poje­din­ci ima­ju vlast. Nada­lje, ako je osnov­ni motiv poje­din­ca u poli­ti­ci sebič­ni, to zna­či da je glav­ni cilj poli­ti­ča­ra da budu (re)izabrani. Da bi došli do polo­ža­ja, oni mora­ju da ponu­de neki pro­gram. Bira­či daju­ći gla­so­ve onda kažu koli­ko je on dobar ili ne. Oni kupu­ju pro­gra­me tako­đe vođe­ni sop­stve­nim inte­re­som, kao što u rad­nja­ma kupu­ju robe. Pri tom se bira­či opre­de­lju­ju na osno­vu svo­jih krat­ko­roč­nih inte­re­sa. Narav­no, to što je neki poli­ti­čar ili pro­gram dobio naj­vi­še gla­so­va ne zna­či da je to i naj­bo­lji pro­gram. Pobed­nik na izbo­ri­ma ne mora biti ni lep, ni pra­vi­čan, ni ino­va­ti­van ni raci­o­na­lan. On je pobe­dio zato što ima naj­vi­še gla­so­va, a ne zato što je bilo šta od pome­nu­tog. Usled toga, demo­kra­ti­ja mora biti ogra­ni­če­na vla­da­vi­nom pra­va. Tj. mora posto­ja­ti neki skup stva­ri koje niko ne sme da radi, bez obzi­ra što je pobe­dio na izborima.

Vero­vat­no je više razlo­ga usled kojih je The Cal­cu­lus of Con­sent nai­šao na dobar prijem.

Prvo, uobi­ča­je­no je bilo da se pri­vred­nim pita­nji­ma bave eko­no­mi­sti, a poli­tič­kim poli­ti­ko­lo­zi, soci­o­lo­zi ili filo­zo­fi. Ovde se pode­la ulo­ga menja, ali ne nasta­je loš pro­i­zvod, što se obič­no deša­va pri čud­nim kom­bi­na­ci­ja­ma nau­ka, nego napro­tiv nasta­je vrlo jasna, pre­ci­zna teo­ri­ja. Ovaj pri­stup nika­da ne bi opstao da je bio infe­ri­o­ran u odno­su na konkurente.

Dru­go, tokom pret­hod­nih dece­ni­ja je bilo više rado­va koji su delom ili u celi­ni ima­li public cho­i­ce pri­stup. Broj tih rado­va se tokom 1950-ih i 1960-ih uve­ća­vao, pre sve­ga u SAD. Bju­ke­nen i Talok su samo obje­di­ni­li takve napo­re i poja­ča­li već posto­je­ći trend istraživanja.

Tre­će, stal­ni rast držav­nih izda­ta­ka i šire­nje drža­vih nadle­žno­sti i potro­šnje posle II Svet­skog rata su posta­ja­li sve zani­mlji­vi­ji pred­met raz­nih nau­ka, uklju­ču­ju­ći i eko­nom­ske disci­pli­ne. Teško da bi jav­ni izbor toli­ko dobio na uti­ca­ju da se bavio nekom spo­red­nom temom.

Nije isklju­če­no da je moglo biti i nekih dru­gih razlo­ga. Ali, naj­va­žni­je je da se knji­ga poja­vi­la u inte­lek­tu­al­noj atmo­sfe­ri koja kao da je samo čeka­la da se tako nešto poja­vi. Time se može obja­sni­ti brz uspon, šire­nje i eta­bli­ra­nje ovog pri­stu­pa. Bilo je mno­go reak­ci­ja na knji­gu, dru­gi auto­ri su poče­li da obja­vlju­ju svo­ja istra­ži­va­nja slič­nog pro­fi­la, osno­va­no je ame­rič­ko Public Cho­i­ce Soci­e­ty 11, mno­žio se broj cita­ta u aka­dem­skoj lite­ra­tu­ri, nastao je pose­ban časo­pis Public Cho­i­ce, a i mno­gi dru­gi pre sve­ga eko­nom­ski časo­pi­si su sve više obja­vlji­va­li rado­ve iz ove obla­sti, nauč­ni sku­po­vi koji su se bavi­li raz­nim pro­ble­mi­ma public cho­i­ce su posta­ja­li sve broj­ni­ji, pred­met je počeo da se pre­da­je na raz­nim fakul­te­ti­ma (odse­ci za eko­no­mi­ju, poli­ti­ko­lo­gi­ju, pra­vo, biznis i slič­no). Danas je jav­ni izbor eta­bli­ra­na nau­ka ne samo u SAD, Japa­nu, Austra­li­ji, Dale­kom Isto­ku, već i u zemlja­ma Evro­pe, uključ­ju­ći Istoč­nu Evro­pu. Kod nas se za sada pre­da­je samo na post-diplom­skim stu­di­ja­ma „Pre­du­zet­ni­ke eko­no­mi­je“ Eko­nom­skog fakul­te­ta u Pod­go­ri­ci, Uni­ver­zi­tet Crne Gore.

Bju­ke­nen sebe nika­da nije shva­tao kao čisto teh­nič­kog eko­no­mi­stu o čemu sve­do­če ne samo nje­go­vi rado­vi nego i sle­de­ća samo­pro­ce­na: „Dru­gi auto­ri pri­lo­ga u ovoj seri­ji su raspra­vlja­li o uti­ca­ji­ma na nji­hov razvoj kao ’eko­no­mi­sta’. Nisam sigu­ran da se ja kva­li­fi­ku­jem za uklju­či­va­nje u tim ter­mi­ni­ma u ovu pro­fe­si­o­nal­nu ili disci­pli­nar­nu kla­si­fi­ka­ci­ju. Nisam i nika­da nisam bio ’eko­no­mi­sta’ u bilo kom usko defi­ni­sa­nom zna­če­nju te reči. Moja inte­re­so­va­nja u razu­me­va­nju kako radi pro­ces eko­nom­ske inter­ak­ci­je su uvek bila samo oru­đe za širu svr­hu razu­me­va­nja pita­nja kako smo nau­či­li da živi­mo jedan sa dru­gim, a da pri tom ne zapad­ne­mo u hob­sov­ski rat ili da sebe ne pod­vrg­ne­mo dik­ta­ti­ma drža­ve. ’Bogat­stvo naro­da’ kao takvo nika­da nije upra­vlja­lo mojim inte­re­so­va­nji­ma sem kao usput­ni pro­i­zvod nekog stvar­no slo­bod­nog dru­štva. Nači­ni i sred­stva pre­ko kojih dru­štve­ni pore­dak može da se uči­ni znat­no ’efi­ka­sni­jim’ u stan­dard­nom zna­če­nju te reči – ta orto­dok­sna uput­stva su za mene ima­la rela­tiv­no malu teži­nu“. 12 I ovde čita­o­ca moram da upo­zo­rim da ga ova pro­ce­na ne zava­ra. Ova­kva ori­jen­ta­ci­ja kod Bju­ke­ne­na nije pro­i­za­šla usled nepo­zna­va­nja eko­no­mi­je, nego upra­vo usled dobrog pozna­va­nja i uoča­va­nja ogra­ni­če­nja neo­kla­sič­nog pristupa.

Pro­ši­re­nje

U godi­na­ma koje su usle­di­le posle obja­vlji­va­nja knji­ge The cal­cu­lus of con­sent došlo je do pro­ši­re­nja istra­ži­vač­kog pro­gra­ma teo­ri­je jav­nog izbo­ra. Posle nje Bju­ke­nen je obja­vio, što samo­stal­no što koa­u­tor­ski, pre­ko dva­de­se­tak knji­ga i mno­štvo čla­na­ka. Ako je pome­nu­ta knji­ga prven­stve­no bila ori­jen­ti­sa­na na dru­štve­no odlu­či­va­nje i izbor­ne siste­me, kasni­ja evo­lu­ci­ja disci­pli­ne je više išla u prav­cu istra­ži­va­nja alter­na­tiv­nih sku­po­va pra­vi­la. Time je jav­ni izbor postao ekvi­va­len­tan svo­joj matič­noj nau­ci. Ako je eko­no­mi­ja nau­ka o alter­na­tiv­noj upo­tre­bi resur­sa, onda bi jav­ni izbor bio nau­ka koja se bavi upo­tre­bom resur­sa u okvi­ru alter­na­tiv­nih sku­po­va pravila.

Pore­đe­nje razli­či­tih pra­vi­la je narav­no samo širo­ki pro­gram. Unu­tar nje­ga bilo je mno­go istra­ži­va­nja koja su se odno­si­la na razna pita­nja kao što su pore­zi, pita­nja mikro­e­ko­no­mi­je i mone­tar­ne poli­ti­ke, držav­na potro­šnja, regu­la­ci­ja u raz­nim obla­sti­ma pri­vre­đi­va­nja, biro­kra­ti­ja, ren­te i rent see­king, korup­ci­ja, siva pri­vre­da, među­na­rod­ne orga­ni­za­ci­je, Evrop­ska Uni­ja, dru­štve­no odlu­či­va­nje, izbor­ni siste­mi, zako­no­dav­na aktiv­nost, sna­ga poje­di­nač­nog gla­sa i pri odre­đe­nim obli­ci­ma odlu­či­va­nja (razni indek­si gla­sač­ke sna­ge), tran­zi­ci­ja i tran­zi­ci­o­ne pro­me­ne, pri­va­ti­za­ci­ja, libe­ra­li­za­ci­ja, itd.

Takvim pro­ši­re­njem istra­ži­vač­kog pro­gra­ma Bju­ke­nen i „vir­dži­nij­ska ško­la“ su iza­šli u susret nekim dru­gim ori­jen­ta­ci­ja­ma u moder­noj eko­no­mi­ji, kao što je insti­tu­ci­o­nal­na ško­la, a delom i neke dru­ge ori­jen­ta­ci­je, poput austrij­ske ili čika­ške. Time su se možda izgu­bi­le neke čiste kon­tu­re vir­dži­nij­skog pri­stu­pa, ali su istra­ži­va­nja dobi­la novi zamah i energiju.

Džejms Bju­ke­nen nije sam izmi­slio jav­ni izbor, ali mu je dao važan, možda odlu­ču­ju­ći pod­sti­caj. On je samo ubr­zao razvoj neče­ga što je danas jedan veli­ki pogon moder­ne eko­no­mi­je i jed­no od naj­ži­vljih područ­ja istra­ži­va­nja u dru­štve­nim nau­ka­ma. Da bi se neka nau­ka razvi­ja­la, potreb­ni su novi auto­ri i nove ino­va­ci­je. Danas bar neko­li­ko hilja­da istra­ži­va­ča u sve­tu piše aka­dem­ske raspra­ve i oba­vlja istra­ži­va­nja i to je broj koji će izve­sno još za dugo vre­me­na drža­ti jav­ni izbor vrlo viso­ko na listi istra­ži­vač­kih i inte­lek­tu­al­nih prioriteta.

Mesto

Posle knji­ge Cost and Cho­i­ce Bju­ke­nen se malo bavio teo­ri­jom cena i tema­ma koje se danas sma­tra­ju mikro­e­ko­nom­skim. Nije ni čudo što ta knji­ga nije nai­šla na neki odjek jer su u vre­me kada se poja­vi­la eko­no­mi­jom domi­ni­ra­le dve vrste teo­ri­ja, neo­kla­si­ka i mark­si­zam, od kojih su se obe osla­nja­le ne samo na objek­tiv­nu teo­ri­ju vred­no­sti nego su sma­tra­le da su vred­no­sti inter­per­so­nal­no upo­re­di­ve. Govo­ri­ti sup­trot­no od toga bilo je kao nosi­ti krst u Meku. Jedi­no su pred­stav­ni­ci austrij­ske ško­le tada mogli ima­ti razu­me­va­nja za nje­go­va shva­ta­nja. Bju­ke­ne­na je uvek više zani­ma­lo kako funk­ci­o­ni­še stva­ri, a ne ide­al­ni svet. Vero­vat­no je samo takav autor mogao da bude tvo­rac teo­ri­je jav­nog izbo­ra. Nje­mu je na ruku išlo i to što su oba shva­ta­nja koja su domi­ni­ra­la sre­di­nom XX veka pola­ko gubi­la na uver­lji­vo­sti. Danas mark­si­zam kao dobru teo­ri­ju niko i ne pomi­nje, a neo­kla­si­ka je pod pri­ti­skom pri­go­vo­ra na svim ključ­nim tač­ka­ma skli­znu­la u matematizaciju.

Kao što je bio dale­ko od teh­nič­ke orto­dok­si­je svog vre­me­na, Bju­ke­nen je sli­čan put imao i kada je u pita­nju poli­tič­ka obo­je­nost nje­go­vih rado­va. Kada se jed­nom rešio popu­li­zma iz „rod­nog kra­ja“, Bju­ke­nen je postao pri­sta­li­ca indi­vi­du­al­ne slo­bo­de, vla­da­vi­ne pra­va, slo­bod­nog trži­šta i kon­sti­tu­ci­o­nal­no ogra­ni­če­ne vla­de. Spa­dao je u ret­ke auto­re – poput Mize­sa (L. Mises), Haje­ka (F. A. Hayek) ili Frid­me­na (M. Fri­ed­man) – koji su tokom prvih neko­li­ko dece­ni­ja posle II Svet­skog rata osta­li nepri­jem­či­vi za pla­ni­ra­nje, držav­na ula­ga­nja, meša­nje drža­ve u pri­vre­du i koji su osta­li dosled­ni lič­noj slo­bo­di i trži­šnim sila­ma. Danas su takva shva­ta­nja u slo­bod­nim dru­štvi­ma posta­la domi­nant­na, ali su im neka­da ver­ni bili samo ret­ki auto­ri. Danas je mogu­će ta shva­ta­nja još kon­zi­stent­ni­je zastu­pa­ti i pone­kad se pome­nu­ti auto­ri kri­ti­ku­ju da nisu bili savr­še­no dosled­ni u libe­ral­no­sti. Pri­go­vor je tačan, ali je neu­po­re­di­vo veća zaslu­ga ovih auto­ra što su u inte­lek­tu­al­no i poli­tič­ki teškim vre­me­ni­ma saču­va­li uspo­me­nu na lič­nu slo­bo­du, trži­šne sile, vla­da­vi­nu pra­va i stvar­ne analize.

Pri­mar­na literatura:

  • "The pure the­o­ry of public finan­ce: A sug­ge­sted appro­ach", Jour­nal of poli­ti­cal eco­no­my, god. 57 (1949), s. 496–505.
  • "Soci­al cho­i­ce, demo­cra­cy and free mar­kets", Jour­nal of poli­ti­cal eco­no­my, god. 62 (1954), s. 114–123.
  • "Indi­vi­du­al cho­i­ce in voting and the mar­ket", Jour­nal of poli­ti­cal eco­no­my, god. 62 (1954), s. 334–343.
  • Public Prin­ci­ples and Public Debt: A Defen­se and Resta­te­ment, Home­wo­od, Ill.: Ric­hard D Irwin, 1958., Cha­pel Hill, Uni­ver­si­ty of North Caro­li­na Press, 1960.
  • The cal­cu­lus of Con­sent: Logi­cal Foun­da­ti­on of Con­sti­tu­ti­o­nal Demo­cra­cy, sa Gor­do­nom Talo­kom, Ann Arbor: Uni­ver­si­ty of Mic­hi­gan Press, 1962.
  • Public finan­ce in demo­cra­tic pro­cess: Fiscal insti­tu­ti­ons and indi­vi­du­al cho­i­ce, Cha­pel Hill: Uni­ver­si­ty of North Caro­li­na Press, 1966.
  • The demand and sup­ply of public goods, Chi­ca­go: Rand McNal­ly, 1968.
  • Cost and cho­i­ce: An inqu­i­ry in eco­no­mic the­o­ry, Chi­ca­go: Mark­ham, 1969.
  • The limits of liber­ty: Betwe­en anarc­hy and Levi­at­han, Chi­ca­go: The Uni­ver­si­ty of Chi­ca­go Press, 1975.
  • Demo­cra­cy in defi­cit: The poli­ti­cal lega­cy of Lord Keynes, sa Ričar­dom Veg­ne­rom (Ric­hard Wag­ner) New York: Aca­de­mic press, 1977.
  • Fre­e­dom in con­sti­tu­ti­o­nal con­tract, Austin: Texas A & M Uni­ver­si­ty Press, 1977.
  • Liber­ty, mar­ket and the sta­te: Poli­ti­cal eco­no­my of the 1980s, Brigh­ton: New York Uni­ver­si­ty Press, 1985.
  • The rea­son of rules: Con­sti­tu­ti­o­nal poli­ti­cal eco­no­my, sa Dže­fri­jem Bre­na­nom (Geof­frey Bren­nan), Cam­brid­ge, England: Cam­brid­ge Uni­ver­si­ty Press, 1985.
  • Eco­no­mics: Betwe­en pre­dic­ti­ve sci­en­ce and moral phi­lo­sop­hy, ure­di­li Robert Tali­son (Tal­li­son) i Vik­tor Van­berg, Austin: Texas A & M Uni­ver­si­ty Press.
  • Con­sti­tu­ti­o­nal eco­no­mics, Oxford: Basil Blac­kwell, 1991.
  • Bet­ter than plo­wing and other per­so­nal essa­ys, Chi­ca­go: The Uni­ver­si­ty of Chi­ca­go Press, 1992.
  • Pro­per­ty as a guar­di­an of liber­ty, Alders­hot: Edward Elgar, 1993.
  • Sabra­na dela Džejm­sa Bju­ke­ne­na je obja­vio Liber­ty fund iz Ini­di­a­no­po­li­sa u 20 tomo­va, 1999–2002.

Sekun­dar­na literatura:

  • Eko­nom­ska misao, temat­ski broj "Jav­ni izbor (public cho­i­ce) u novim demo­kra­ti­ja­ma", god. 31 (1998), br.3, s. 167–360.
  • Muel­ler, D. C. (1990) Public cho­i­ce II, Lon­don i dr.: Cam­brid­ge UP.
  • Muel­ler, D. C. (2003) Public cho­i­ce III, Lon­don i dr.: Cam­brid­ge UP.
  • Rei­sman, D. (1989) The poli­ti­cal eco­no­my of James Buc­ha­nan, Lon­don: MacMillan.
  • Romer, T. (1988) "On James Buchanan’s con­tri­bu­ti­ons to public eco­no­mics", Jour­nal of eco­no­mic per­spec­ti­ves, god. 2, br. 4, s. 165–179.
  • Rowley, C. K. (Ed)(1993) Public cho­i­ce the­o­ry, Chel­ten­ham: Edward Elgar., A. (1990) "Buc­ha­nan on poli­ti­cal eco­no­my. A revi­ew artic­le", Jour­nal of eco­no­mic lite­ra­tu­re, god. 28, s. 50–65.
  • Shug­hart, W. & Raz­zo­li­ni, L. (2003) The Elgar com­pa­ni­on to public cho­i­ce, Chel­ten­ham: Edward Elgar.
  • String­ham, E. (Ed)(2005) Anarc­hy, sta­te and public cho­i­ce, Chel­ten­ham: Edward Elgar.
  • Voigt, S. (Ed)(2003) Con­sti­tu­ti­o­nal poli­ti­cal eco­no­my, Chel­ten­ham: Edward Elgar.

Pre­vo­di na srpski:

  • Bju­ke­nen, Dž. (2002) Gra­ni­ce slo­bo­de. Izme­đu anar­hi­je i Levi­ja­ta­na, Beo­grad: Dereta.

Pored pome­nu­te knji­ge na srp­ski je u raz­nim časo­pi­si­ma pre­ve­de­no i dese­tak čla­na­ka Džejm­sa Bjukenena.

_______________________________________________________________________________________________________

Miro­slav Pro­ko­pi­je­vić je osni­vač i pred­sed­nik Free Mar­ket Cen­tra iz Beograda

_______________________________________________________________________________________________________

  1. To su pre­da­va­nja u vre­me pau­ze za ručak. Svi done­su svoj ručak i taman poje­du dok tra­je pre­da­va­nje. Ako pre­da­va­ču ne pri­sed­ne od pita­nja i disku­si­je, može da jede dok slu­ša pita­nja. Ako se još dobro sećam, pre­da­va­nja su nazva­na tako zato što je u nekad jedi­noj obli­žnjoj rad­nji ručak pako­van u bra­on kese, pa je ime zadr­ža­no i kada se poja­vi­lo više rad­nji sa raz­nim pako­va­nji­ma[]
  2. Bet­ter than plo­wing, u: Col­lec­ted works of James M. Buc­ha­nan, tom I, s. 13[]
  3. Finanzt­he­o­re­tisc­he Unter­suc­hun­gen, Jena: Gustav Fisc­her, 1896[]
  4. The Royal Swe­dish Aca­de­my of Sci­en­ces Press Rele­a­se, 16. okto­bar 1986, s. 1[]
  5. Detalj­ni­je o tome u mojoj knji­zi Kon­sti­tu­ci­o­nal­na eko­no­mi­ja, Beo­grad: E press, 2000, s. 363–388.[]
  6. Up. dva Bju­ke­ne­no­va član­ka iz 1954. godi­ne nave­de­na u lite­ra­tu­ri[]
  7. Public prin­ci­ples of public debt, Home­wo­od, Ill.: Ric­hard D. Irwin, 1958[]
  8. Chi­ca­go: Mark­ham 1969, reprint kod Chi­ca­go Uni­ver­si­ty Press 1976. Ovde se navo­di pre­ma Sabra­nim deli­ma, tom 6[]
  9. Up. Cost and cho­i­ce, s. 41[]
  10. Ann Arbor: The Uni­ver­si­ty of Mic­hi­gan Press, 1962. Kasni­je je ima­la još neko­li­ko izda­nja.[]
  11. Euro­pe­an Public Cho­i­ce Soci­e­ty je osno­va­no znat­no kasni­je, sre­di­nom 1980-ih. Danas se na kon­gre­si­ma ovog udru­že­nja pre­zen­ti­ra po neko­li­ko sto­ti­na rado­va, što govo­ri o pora­stu bro­ja auto­ra koji se bave ovim pita­nji­ma u Evro­pi.[]
  12. Bet­ter than plo­wing, s. 26.[]