Bastija Veliki

Fre­de­rik Basti­ja (Fre­de­ric Basti­at) je rođen u Bajo­neu u Fran­cu­skoj, 29.06.1801. Otac mu je bio trgo­vac, a Fre­de­rik je postao siro­če u 9‑oj godi­ni, i odgo­ji­li su ga deda i nje­go­va tetka.

Čini se da je imao dobro, mada ne i izu­zet­no obra­zo­va­nje, koje se sasto­ja­lo od jezi­ka, muzi­ke i knji­žev­no­sti. Počeo je stu­di­ra­ti poli­tič­ku eko­no­mi­ju u 19. godi­ni i pre­da­no je čitao Ada­ma Smi­ta (Adam Smith) i Žan-Batist Seja (Jean-Bap­ti­ste Say).

Basti­ja­ov život u počet­ku nije bio prven­stve­no podre­đen ško­li. U 17-toj je počeo da radi u rođa­ko­voj bro­jač­ni­ci, gde je ostao nared­nih 6 godi­na. Posle toga je nasle­dio dedi­nu far­mu u Mugro­nu i postao far­mer. Bio je poli­tič­ki akti­van na lokal­nom nivou i 1831. godi­ne postao jui­ge de paix, a 1832. član con­se­il gene­ra­lu Landsu.

Basti­ja je živeo u revo­lu­ci­o­nar­nom peri­o­du. Imao je 14 godi­na kada je Napo­le­on pora­žen kod Vater­loa i pro­gnan na Sve­tu Jele­nu. Pre­ži­veo je revo­lu­ci­ju 1830., ali nje­go­vu akti­va­ci­ju u pisa­nju čla­na­ka pod­sti­če inte­re­so­va­nje za rad Kob­de­na (Cob­den) i engle­ske Anti-Corn-Law Lea­gue koja se bori­la pro­tiv zaštit­ne carine.1844. je izne­na­da postao uva­ža­van obja­vlji­va­njem član­ka “Uti­caj engle­skih i fran­cu­skih tari­fa na buduć­nost ova dva naro­da” u Jour­nal des eco­no­mi­stes.

Posle toga je počeo da ređa seri­ju izu­zet­nih čla­na­ka, pam­fle­ta i knji­ga, na koje nije obra­ća­na veli­ka pažnja sve do nje­go­ve pre­u­ra­nje­ne smr­ti, 1850. Naj­pre je usle­di­la prva seri­ja Sop­hi­smes eco­no­mi­qu­es, zatim neko­li­ko razli­či­tih ese­ja, pa dru­ga seri­ja Sop­hi­smes, zavr­šno sa Har­mo­ni­es eco­no­mi­qu­es, u posled­njoj godi­ni nje­go­vog života.

Ipak, spi­sak Basti­ja­o­vih pisa­ni­ja u ovom krat­kom, šesto­go­di­šnjem peri­o­du, ne osli­ka­va na pra­vi način nje­go­vu anga­žo­va­nost. Bio je jedan od glav­nih orga­ni­za­to­ra prvog French Free Tra­de Asso­ci­a­ti­on-a u Bor­dou; postao je sekre­tar slič­nih orga­ni­za­ci­ja ofor­mlje­nih u Pari­zu; stva­rao je fon­do­ve, sara­đi­vao sa nedelj­ni­ci­ma, zaka­zi­vao sastan­ke, držao kur­se­ve – ukrat­ko, nešte­di­mi­ce je tro­šio svo­ju ogra­ni­če­nu ener­gi­ju na svim polji­ma. Zaka­čio je pluć­nu infek­ci­ju. Disao je i jeo sa pote­ško­ća­ma. Na kra­ju ga je, ipak pre­ka­sno, nje­go­vo naru­še­no zdra­vlje pri­mo­ra­lo na odla­zak u Ita­li­ju, gde i umi­re, u Rimu, na Bad­nje veče 1850, u dobi od 49. godina.

Iro­nič­no, nje­go­vo delo Har­mo­ni­es eco­no­mi­qu­es, koje je sma­trao svo­jim naj­ve­ćim uspe­hom, i koje je toli­ko dugo pisao, done­lo mu je posle smr­ti mno­go više ospo­ra­va­nja nego podr­ža­va­nja. Čak je među poje­di­nim eko­no­mi­sti­ma postao trend da osu­đu­ju ili bra­ne Basti­ja­o­va dela. Ovaj trend dosti­že vrhu­nac u jed­no­stra­noj napo­me­ni o Basti­jau u kasni­jem delu Joze­fa Šum­pe­te­ra (Joseph A. Schum­pe­ter), Histo­ry of Eco­no­mic Ana­lysis. ”Ovde se napro­sto radi o slu­ča­ju”, sto­ji u napo­me­ni, ”kupa­ča koji se dobro sna­la­zi u pli­ća­ku, ali koji se, oti­šav­ši u dubi­nu, davi… Ne sma­tram da je Basti­ja bio loš teo­re­ti­čar. Mislim da uop­šte nije ni bio teoretičar”.

Ne pišem ovo da bih disku­to­vao o teo­ri­ja­ma izlo­že­nim u Eco­no­mic Har­mo­ni­es. Din Rasel (Dean Rus­sell) je za to dovolj­no kom­pe­ten­tan, i on je to ura­dio pred­sta­vlja­ju­ći novi pre­vod Har­mo­ni­es, koji je obja­vljen simul­ta­no sa novim pre­vo­dom Sop­hisms. Iako u ovoj izja­vi ima nešto isti­ne koju može­mo otvo­re­no pri­zna­ti, opet posto­ji mno­go šta o Basti­jau što je Šumep­ter pre­vi­deo. Tač­no je da Basti­ja, čak ni u Sop­hisms, nije napra­vio nika­kav zna­ča­jan dopri­nos apstrakt­nim eko­nom­skim teo­ri­ja­ma. Nje­go­va ana­li­za gre­ša­ka uglav­nom je poči­va­la na osnov­noj teo­ri­ji Smi­ta, Seja i Rikar­da. Mane ove teo­ri­je su uči­ni­le nje­go­va izla­ga­nja manje upe­ča­tlji­vi­ma i pou­zda­ni­ma nego što su mogla biti. Oštro­um­ni čita­lac Sop­hisms-a će, na pri­mer, pri­me­ti­ti da Basti­ja nika­da nije odba­cio kla­sič­nu teo­ri­ju vred­no­sti tro­ško­va pro­i­zvod­nje, ili čak rad­nu teo­ri­ju vred­no­sti, iako su one bile u opre­ci sa celo­kup­nom nje­go­vom argu­men­ta­ci­jom. Ipak, nije­dan eko­no­mi­sta Basti­ja­o­vog vre­me­na (ako zane­ma­ri­mo Nem­ca fon Tune­na [von Thu­nen]), nije naslu­tio obri­se mar­gi­nal­ne ili subjek­tiv­ne teo­ri­je vred­no­sti. To će biti obja­šnje­no tek nekih dva­de­se­tak godi­na posle Basti­ja­o­ve smrti.

Šum­pe­te­ro­va osu­da Basti­jaa ne samo da je otre­si­ta, nego je i glu­pa; glu­pa kao kada bismo kri­vi­li drvo jabu­ke sto ne rađa bana­ne. Basti­ja nije pri­mar­no bio teo­re­ti­čar eko­no­mi­je. Bio je, iznad osta­lih, eko­nom­ski pam­fle­ti­sta, izla­gač eko­nom­skih pro­pu­sta i naj­bit­ni­ji pio­nir slo­bod­ne trgo­vi­ne u Evro­pi. Čak i Šume­ter (goto­vo oma­škom pera) kaže za Basti­jaa da, i nije napi­sao Eco­no­mic Har­mo­ni­es, ”nje­go­vo ime bi moglo biti zave­de­no kao ime naj­bri­li­jant­ni­jeg eko­nom­skog novi­na­ra svih vre­me­na”. Šta u ovoj izja­vi zna­či “moglo bi biti”, ja stvar­no ne znam. On to iona­ko jeste.

To nije bezna­čaj­no dostig­nu­će, i ne tre­ba ga šti­ti­ti. Eko­no­mi­ja je, pre sve­ga, prak­tič­na nau­ka. Nje­ne fun­da­men­tal­ne prin­ci­pe ne tre­ba otkri­va­ti uko­li­ko se ne kori­ste, a neće se kori­sti­ti uko­li­ko nisu širo­ko shva­će­ni. Iako su sto­ti­ne eko­no­mi­sta ista­kli pred­no­sti slo­bod­ne trgo­vi­ne i raz­me­ne, upor­nost spu­ta­va­nja iste je dove­la do toga da se i dan-danas u poje­di­nim zemlja­ma odr­ža­la poli­ti­ka zaštit­ne cari­ne i fik­snih cena. Bez obzi­ra na to, bilo ko ko je ika­da čitao i razu­meo Basti­ja­o­va dela biće imun na bole­sti pro­tek­ci­o­ni­zma i ilu­zi­je o drža­vi bla­go­sta­nja. Basti­ja je svo­jim isme­va­njem isko­re­nio pro­tek­ci­o­ni­zam i socijalizam.

Nje­gov glav­ni metod argu­men­ta­ci­je je bio metod pre­te­ri­va­nja. Bio je maj­stor za reduc­tio ad absur­dum. Neko je suge­ri­sao da nova pru­ga od Pari­za do Madri­da tre­ba ima­ti svra­ti­šte u Bor­dou. To je pot­kre­plji­va­no time da bi, ako bi roba i put­ni­ci bili pri­mo­ra­ni da se tu zau­sta­ve, to bilo pro­fi­ta­bil­no za čam­dži­je, hote­li­je­re, nosa­če i osta­le sta­nov­ni­ke. U redu, kaže Basti­ja. Ali zašto je onda ne bismo pru­gu skre­nu­li i kod Angi­je­ma, Poa­tjea, Tura, Orle­a­na, u stva­ri na svim usput­nim sta­ni­ca­ma. Što više stan­ki to se stva­ra veća zara­da na skla­di­šte­nju, nosa­či­ma i pove­ća­va cena pre­vo­za. Ima­li bismo pru­gu koja ne sadr­ži ništa dru­go do pre­pre­ka, a to je – nei­spla­ti­va pruga!

Ima li jos slič­nih pre­dlo­ga koji uma­nju­ju efi­ka­snost da bi se stvo­ri­lo više rad­nih mesta? U redu, kaže Basti­ja. Haj­de da napi­še­mo peti­ci­ju kra­lju o zabra­ni upo­tre­be desne ruke, ili, još bolje, o odse­ca­nju iste. U tom slu­ča­ju bi nam tre­ba­lo dvo­stru­ko više rad­nih mesta i lju­di da bismo oba­vi­li istu koli­či­nu posla (pod pret­po­stav­kom da potro­šnja osta­je ista).

Basti­ja­ov naj­sa­vr­še­ni­ji pre­dlog je bio da se napi­še peti­ci­ja sve­ća­ra i nji­ho­vih indu­strij­skih sarad­ni­ka pro­tiv nelo­jal­ne kon­ku­ren­ci­je Sun­ca. Par­la­ment je zamo­ljen da izgla­sa zakon o zabra­ni otva­ra­nja pro­zo­ra, vrat­ni­ca, sve­ti­o­ni­ka, unu­tra­šnjih i spolj­nih kapa­ka, i uop­šte, svih otvo­ra, rupa, puko­ti­na i napr­sli­na, kroz koje sun­če­va sve­tlost može pro­dre­ti u unu­tra­šnjost kuća. Bla­go­slo­vi koji bi sti­gli od sve­ća­ra i nji­ho­vih sarad­ni­ka zbog pove­ća­nog pro­me­ta bi bili više nego uzvi­še­ni, a sam argu­ment je tako skro­jen da sadr­ži sve prin­ci­pe pre­po­zna­tlji­ve za pro­tek­ci­o­ni­stič­ku politiku.

Peti­ci­ja sve­ća­ra ih je razo­ri­la. Blje­sak čiste geni­jal­no­sti, nepre­va­zi­đe­ni reduc­tio ad absur­dum, dovo­ljan da osli­ka Basti­ja­o­vu besmrt­nu sla­vu među ekonomistima.

Basti­ja je, među­tim, pose­do­vao mno­go više od dovi­tlji­vo­sti koja odu­še­vlja­va i ume­ća izla­ga­nja. I logi­ka mu je, tako­đe, bila izu­zet­na. Kada bi se uhva­tio obja­šnja­va­nja nekog prin­ci­pa, pri­me­re je poka­zi­vao iz toli­ko uglo­va da ih je bilo teško pre­vi­de­ti ili zao­bi­ći. Uvek izno­va je pri­ka­zi­vao pro­pu­ste koji su pro­i­zla­zi­li iz pro­ble­ma pri­vat­nih pro­i­zvo­đa­ča. Stal­no je isti­cao da je potro­šnja cilj svih eko­nom­skih aktiv­no­sti, a pro­i­zvod­nja samo sred­stvo, i da žrtvo­va­nje potro­šač­kih inte­re­sa inte­re­si­ma pro­i­zvo­đa­ča pred­sta­vlja “žrtvo­va­nje cilja”.

Ako neki od nas danas makar malo jasni­je vide neke činje­ni­ce, za to ski­da­nje mre­ne sa oči­ju u veli­koj meri zahval­nost dugu­je­mo Fre­de­ri­ku Basti­jau. Bio je jedan od prvih eko­no­mi­sta koji je ospo­ra­vao teo­ri­je, ne samo pro­tek­ci­o­ni­zma, nego i soci­ja­li­zma. Davao je odgo­vo­re za poje­di­ne pro­pu­ste soci­ja­li­zma, pre nego su neki nje­go­vi savre­me­ni­ci i nasled­ni­ci pri­me­ti­li da su uop­šte vred­ni pažnje. Ovde nisam navo­dio nje­go­va pobi­ja­nja soci­ja­li­zma, jer su ona bolje obja­šnje­na u Essa­ys i Har­mo­ni­es, nego u Sop­hisms; ipak ona pred­sta­vlja­ju veli­ki deo nje­go­vog doprinosa.

Basti­ja je optu­ži­van da je pro­pa­gan­di­sta i sud­ski govor­nik, što je on i bio. Šte­ta je što je toli­ko vre­me­na bio usa­mljen, dok su se osta­li “pra­vi” eko­no­mi­sti ogra­đi­va­li od kri­ti­ko­va­nja soci­ja­li­zma i bra­nje­nja kapi­ta­li­zma iz stra­ha da ne bi izgu­bi­li svo­ju repu­ta­ci­ju "nauč­ne nepri­stra­sno­sti", osta­vlja­ju­ći tako pro­stor soci­ja­li­stič­kim i komu­ni­stič­kim agi­ta­to­ri­ma, koji su bili manje upla­še­ni ovim.

Više lju­di poput Basti­jaa nam danas ne bi bilo na odmet. Ustva­ri, oni su nam očaj­nič­ki potreb­ni. Ipak, zahva­lju­ju­ći Bogu, i samom Basti­jau, u novom pre­vo­du, čita­lac ovih spi­sa ne samo da će, poput Kob­de­na, naći da su nje­go­vi spi­si “zani­mlji­vi kao roman”, već i zapa­nju­ju­će moder­ni, jer nje­go­ve kon­sta­ta­ci­je iz Sop­hisms mogu i dalje da se kori­ste, u istom obli­ku i goto­vo doslov­no, u sko­ro svim dana­šnjim novinama.

Hen­ri Hazlit

Pre­vod: Želi­bor Tep­šić — Žex