Umešni profesor Rotbard

Sve u sve­mu, nisam u pot­pu­no­sti ube­đen da je veli­ka naje­zda disku­si­ja o pro­ble­mi­ma nauč­nog meto­da, koja se poja­vi­la u posled­njih neko­li­ko dece­ni­ja – upr­kos nji­ho­vom viso­kom kva­li­te­tu – dove­la do veli­kog napret­ka u budu­ćem nauč­nom radu. I sam sam posve­će­ni čitač ove lite­ra­tu­re koja me je besum­nje nau­či­la da se klo­nim mno­gih gre­ša­ka. Zahva­lju­ju­ći njoj postao sam pot­pu­no sve­stan da je stva­ra­nje kori­snih teo­ri­ja mno­go teže nego što sam to nekoć zami­šljao, i da je veo­ma teško zao­bi­la­zi­ti neret­ke zamke.

Ipak, dosta ove lite­ra­tu­re naža­lost suge­ri­še da posto­je jed­no­stav­ne i lako savla­di­le pro­ce­du­re kojih poje­di­nac samo tre­ba da se pažlji­vo pri­dr­ža­va da bi ostva­rio zna­čaj­ne rezul­ta­te. Posta­jem sve manje i manje ube­đen u to. Još uvek mi se čini da pra­ve pote­ško­će poti­ču od postup­ka posta­vlja­nja pro­ble­ma, čije reše­nje poje­di­nac želi pro­na­ći. A teško da mi je u tome moj rad na nauč­nim meto­da­ma bio od neke pomo­ći. Ipak, izgle­da da je on ohra­brio veli­ki broj mla­dih, kao i onih ne toli­ko mla­dih, pozna­va­la­ca mog uče­nja da se pre­ma tim pro­pi­si­ma nauč­nih meto­da opho­de kao pre­ma “Kuva­ru” koji, ako ga se stro­go pri­dr­ža­va, sasvim izve­sno pro­i­zvo­di hran­ljiv obrok.

Među­tim, razli­či­ti pro­ble­mi zahte­va­ju pot­pu­no razli­či­te pro­ce­du­re. Ako su u nekoj disci­pli­ni ostva­re­ni veli­ki napre­ci koris­će­njem odre­đe­nih meto­da, to još uvek ne zna­či da će iste meto­de biti od istog zna­ča­ja na dru­gim polji­ma. U stva­ri, spe­ci­fič­ni feno­me­ni sa koji­ma se sre­će­mo u bio­lo­gi­ji ili soci­o­lo­gi­ji, vero­vat­no će zahte­va­ti pot­pu­no dru­ga­či­ji pri­stup nego oni sa koji­ma se sre­će­mo u fizici.

Među moder­nim misli­o­ci­ma koji su ostva­ri­li zna­čaj­ne napret­ke u reša­va­nju pro­ble­ma pro­i­ste­klih iz nau­ke o ljud­skim postup­ci­ma, Ludvig fon Mizes (Ludwig von Mises) je, vero­vat­no, bio naj­pro­nic­lji­vi­ji i najoriginalniji.

Pro­fe­sor Marej Rot­bard (Mur­ray N. Roth­bard) je bio pod jakim uti­ca­jem nje­go­vog rada na ovom polju. Obo­ji­ca smo se tru­di­li da dalje razvi­je­mo Mize­sov rad, a ako nas je to pone­kad vodi­lo do modi­fi­ko­va­nja Mize­so­vih zaklju­ča­ka, nekad čak i u pot­pu­no dru­gom prav­cu, sigu­ran sam da je to bilo baš ono što je Mizes oče­ki­vao, čak i želeo. Plod­nost škol­skog pri­stu­pa reflek­tu­je se u daljem razvo­ju doga­đa­ja koji je omo­gu­ćio, a samo dalj­nja evo­lu­ci­ja će poka­za­ti koja raz­ra­da će na kra­ju biti plodnija.

Manje razli­ke, čak iako su one koje čine sva­ki indi­vi­du­al­ni dopri­nos važnim, nisu ono što ovde želim da nagla­sim. Dela pro­fe­so­ra Rot­bar­da, bez sum­nje, pred­sta­vlja­ju naj­zna­čaj­ni­ji dopri­nos veli­koj tra­di­ci­ji. Ona pred­sta­vlja­ju dana­šnje sta­nje ove tra­di­ci­je, zasno­va­ne na veli­kim, siste­mat­skim raspra­va­ma, koje je Mises zao­kru­žio u raz­do­blju od tre­će do sed­me dece­ni­je ovog veka, a koje bi nje­go­ve naj­po­zna­ti­je pri­sta­li­ce tre­ba­lo da, u saže­ti­jem obli­ku, uči­ne pri­stu­pač­ni­jim za čita­o­ce devedesetih.

Pre­ra­đe­na dela, nesum­nji­vo, ništa ne gube na važno­sti. Sva­ka obra­zo­va­na oso­ba će, u nado­la­ze­ćim godi­na­ma, mora­ti da nau­či šta je to prak­se­o­lo­gi­ja i koji su nje­ni meto­di. U Mize­so­vo vre­me bilo je neop­hod­no obja­sni­ti i prav­da­ti njen karak­ter teku­ćim ispi­ti­va­nji­ma alter­na­tiv­nih pri­stu­pa. Ali, kako se širi svest o ovom novom pri­stu­pu, jed­no­stav­no i saže­to pred­sta­vlja­nje nje­nih osno­va posta­je nei­zbe­žno. Pro­fe­sor Roth­bard poka­zu­je veli­ku ume­šnost u saže­tim obja­šnja­va­nji­ma na jezi­ku pri­stu­pač­ni­jem dana­šnjim generacijama.

Upr­kos ono­me što sam rekao u uvod­nom pasu­su, meto­do­lo­gi­ja jeste bit­na kao sve­ti­o­nik, nasu­prot mno­gih mode­la raz­mi­šlja­nja koji, još uvek, nave­li­ko uti­ču na poli­tič­ku misao. Za one koji sami ne žele da se upu­šta­ju u filo­zof­ske pre­pir­ke, ese­ji pro­fe­so­ra Rot­bar­da, koji se ovde reprin­tu­ju, pred­sta­vlja­ju naj­ko­ri­sni­je vodi­če za shva­ta­nje onih raspra­va o poli­ti­ci za koje sva­ki misli­lac mora biti zainteresovan.

Ese­ji su, narav­no, popri­lič­no teški, kao sva­ko šti­vo takvog kva­li­te­ta. Oni koji su volj­ni da se potru­de izvu­ći će mno­go iz svo­jih izu­ča­va­nja, i mora­li bi biti zahval­ni pro­fe­so­ru Rot­bar­du što im je omo­gu­ćio da sazna­ju toli­ko mno­go na tako malom prostoru.

_______________________________________________________________________________________________________
Fri­drih A. fon Hajek. Tekst koji dono­si­mo je Haje­ko­va uvod­na reč za dva Rot­bar­do­va tek­sta: The Man­tle of Sci­en­ce i Pra­xe­o­lo­gy as the Met­hod of the Soci­al Sci­en­ces — koji su obja­vlje­ni u izda­nju Cato insti­tu­ta 1979.
_______________________________________________________________________________________________________