Tiranija zaštite rada

Fran­cu­ski rad­ni­ci u jav­nom sek­to­ru stal­no izmi­šlja­ju nove nači­ne da nam pore­me­te sva­kod­nev­ni život, dok sin­di­ka­ti u Bri­ta­ni­ji, Nemač­koj i dru­gim evrop­skim zemlja­ma, tako­đe zahte­va­ju bolje pogod­be i suprot­sta­vlja­ju se eko­nom­skim refor­ma­ma. Naj­ve­ća bit­ka izme­đu vla­di­nih refor­ma­to­ra i sin­di­ka­ta koji se tru­de da saču­va­ju viso­ki nivo zašti­te na trži­štu rada odvi­ja se upra­vo u Ita­li­ji, u kojoj će u nede­lju gla­sa­či iza­ći na naj­va­žni­ji refe­ren­dum u sko­ri­joj isto­ri­ji ove zemlje.

Taj­no gla­sa­nje tica­će se pita­nja da li bi tre­ba­lo pro­ši­ri­ti domen ozlo­gla­še­nog "čla­na 18" ita­li­jan­skog zako­na o radu, čime bi se omo­gu­ći­lo da rad­nik koji je otpu­šten iz kom­pa­ni­je koja bro­ji 15 ili više zapo­sle­nih, pod­ne­se kri­vič­nu tužbu zbog otka­za. Ako dobi­je spor, što je često slu­čaj zbog pogod­no­sti koje Ustav daje rad­ni­ci­ma, poslo­da­vac je dužan da pono­vo zapo­sli rad­ni­ka, da mu ispla­ti sva pret­hod­na pri­ma­nja, novac od soci­jal­nog osi­gu­ra­nja, kao i poza­ma­šnu odšte­tu. To bi, u prak­si, zna­či­lo da je poslo­dav­cu goto­vo one­mo­gu­će­no da otpu­šta rad­ni­ke. Nedelj­nim refe­ren­du­mom pre­dla­že se dalje pro­ši­re­nje ovog zako­na na mala kuć­na pre­du­ze­ća od 15 ili manje rad­ni­ka. Otpu­šta­nje rad­ni­ka će u Ita­li­ji posta­ti nai­zgled nele­gal­no. Vero­vat­no je da će, ako refe­ren­dum uspe, to ohra­bri­ti sin­di­kal­ne pokre­te širom Evro­pe da zatra­že slič­ne kraj­no­sti u dome­nu zaštite.

Nema sum­nje da posto­je­će restrik­ci­je poga­đa­ju otva­ra­nje rad­nih mesta u Ita­li­ji. Stu­di­ja koju je spro­veo Ste­fa­no Skar­pe­ta pri Orga­ni­za­ci­ji za eko­nom­sku sarad­nju i razvoj poka­zu­je da novo­na­sta­le ame­rič­ke fir­me koje pre­ži­ve dve godi­ne za to vre­me u pro­se­ku pova­ća­ju zapo­sle­nost za oko 160%, dok pro­seč­na ita­li­jan­ska fir­ma u istom peri­o­da svoj plat­ni spi­sak pove­ća za samo 20%. Iako su za ovu situ­a­ci­ju odgo­vor­ni broj­ni fak­to­ri jasno je da i kru­te restrik­ci­je dopri­no­se niskom rastu bro­ja rad­nih mesta u Ita­li­ji. Nije slu­čaj­no što naj­pro­duk­ti­vi­ja područ­ja u Ita­li­ji (poseb­no Lom­bar­di­ja i Vene­to, na seve­ru) pred­sta­vla­ju moza­ik sit­nih poslov­nih orga­ni­za­ci­ja koje nisu podlo­žne rastu. Kada bi malim pre­du­ze­ći­ma bilo omo­gu­će­no da se pro­ši­re na pre­ko 15 zapo­sle­nih, a da pri­tom ne pot­pad­nu pod član 18. pre­du­zet­ni­ci bi, naj­ve­ro­vat­ni­je, bili ohra­bre­ni da zapo­šlja­va­ju više rad­ni­ka, pošto ne bi mora­li da rizi­ku­ju da će jed­nom zapo­sle­ni rad­nik osta­ti kod njih do kra­ja živo­ta. Među­tim, refe­ren­dum — na koji je pozva­la "Rifon­da­zi­o­ne Comu­ni­sta" (neo­ko­mu­ni­stič­ka par­ti­ja), a koji je podr­žao "CGIL" (naj­sna­žni­ji ita­li­jank­si sin­di­kat) — ne pred­sta­vlja ništa dru­go do tvr­do­gla­vo stre­mlje­nje u suprot­nom prav­cu. Ita­li­jan­ska vla­da desnog cen­tra pre­mi­je­ra Sil­vi­ja Ber­lu­sko­ni­ja, pre­dlo­ži­la je, pro­šle godi­ne, veo­ma skrom­nu refor­mu čla­na 18. Po tom pla­nu bi ovih stro­gih restrik­ci­ja bile oslo­bo­đe­ne male kom­pa­ni­je koje pre­ma­šu­ju broj od 15. zaposlenih.

Mar­ka Bija­đia, soci­ja­li­stu i prav­ni­ka, koji je radio kao savet­nik ita­li­jan­skog mini­stra rada, ubi­le su, mar­ta 2002. godi­ne "Crve­ne bri­ga­de", levo ori­jen­ti­sa­na tero­ri­stič­ka gru­pa koja nije mogla da mu opro­sti što je podr­žao veću flek­si­bil­nost u obla­sti rada. U apri­lu 2002, sin­di­ka­ti su zapo­če­li naj­ve­ći gene­ral­ni štrajk u posled­njih 20 godi­na koji se i do danas sasto­ji u isklju­či­voj osu­di reformi.

Veli­ki uti­caj ita­li­jan­skih sin­di­ka­ta deli­mič­no je zasno­van i na jav­noj podr­šci. Ita­li­jan­ski zastup­ni­ci slo­bod­nog trži­šta dopu­sti­li su sin­di­ka­ti­ma i par­ti­ja­ma koje ih podr­ža­va­ju da zau­zmu viso­ko-moral­no sta­no­vi­šte, mono­po­li­zu­ju­ći magič­ne reči kao što su "prav­da" i "moral­nost". A kada oni odre­de uslo­ve same igre, obič­no se desi i da pobede.

U Ita­li­ji se, refor­ma­to­ri nisu poka­za­li spo­sob­nim za pro­mo­vi­sa­nje moral­no­sti trži­šnog siste­ma i važno­sti indi­vi­du­al­ne slo­bo­de. Oni radi­je pri­be­ga­va­ju činje­njič­ki isprav­nom, ali i dosad­no teh­nič­kom eko­nom­skom argu­men­tu o ceni aktu­el­nih restrik­ci­ja. Za pro­seč­nog ita­li­jan­skog gla­sa­ča, izbor izme­đu "mar­gi­nal­no pove­ća­nih sto­pa zapo­sle­no­sti" i "soci­jal­ne prav­de" nije nima­lo težak zada­tak. G. Ber­lu­sko­ni, koji je u dru­gim polji­ma maj­stor poli­tič­ke komu­ni­ka­ci­je, već je izgu­bio povolj­ne šan­se za ostva­re­nje refor­mi, koje će više nego bilo šta dru­go odre­di­ti nje­gov uspeh u ulo­zi premijera.

Čak i kada bi član 18. bio uki­nut — o čemu ovde uop­šte nema govo­ra — to ne bi dove­lo do veli­kih pro­me­na u pogle­du pore­me­ća­ja na ita­li­jan­skim trži­šti­ma rada. Pet čla­no­va Usta­va ekspli­cit­no je posve­će­no zašti­ti rad­nič­kih pra­va. Čla­no 36, poseb­no pred­vi­dja garan­to­va­nje "pra­ved­ne nadni­ce" za sva­kog zapo­sle­nog, a i drža­vi daje pra­vo da odre­đu­je duži­nu rad­ne nede­lje i peri­o­da odmo­ra. Čitav ovaj skup pra­vi­la zasni­va se na pre­dra­su­di da je odnos izme­đu poslo­dav­ca i zapo­sle­nog intrin­sič­no asi­me­tri­čan i pri­nu­dan. Rad­ni­ci se sma­tra­ju inhe­rent­no sla­bi­ji­ma i čini se kao da zaslu­žu­ju sna­žno i zaštit­nič­ki nastro­je­no zakonodavstvo.

Bru­no Leo­ni, istak­nu­ti nauč­nik i autor knji­ge "Slo­bo­da i Zakon" (iz 1961, knji­ge koja je pro­me­ni­la Haje­ko­vo mišlje­nje o toj stva­ri) obja­snio je, šezde­se­tih godi­na, nedo­stat­ke takvog pri­stu­pa regu­la­ci­ji rada. Nema razlo­ga, rekao je Leo­ni, da se veru­je da su poslo­dav­ci uvek "jači", a zapo­sle­ni uvek "sla­bi­ji" igra­či. Pre­du­zet­nik je sla­bi­ji kada su mu potreb­ni rad­ni­ci, a nije u moguć­no­sti da ih nađe: oni su nje­mu potreb­ni­ji nego on nji­ma. Slo­bo­da da se štraj­ku­je, tvr­dio je Leo­ni, ne može biti shva­će­na kao "pra­vo", osim ako se ne napra­vi izu­ze­tak od opšteg pra­vi­la da ugo­vo­re tre­ba pošto­va­ti. Sna­ga sin­di­ka­ta i dalje se zasni­va na ovom izu­zet­ku. Nije reč o tome da se rad­ni­cin­ma ukra­du nji­ho­va pra­va: već da se omo­gu­ći ispu­nje­nje ugo­vo­ra. To je istin­ska soci­jal­na pravda.

Alber­to Mingardi

Pre­vod: Ivan Jan­ko­vić