Monarhija, najbolje rešenje za Srbiju!

Odra­sta­nje u Engle­skoj u nekoj vrsti egzila

Danas: Hte­li bismo da zna­mo kakvi su bili Vaši odno­si sa rodi­te­lji­ma (sa nekim poje­di­no­sti­ma); koji su bili prin­ci­pi vaspi­ta­nja, uzo­ri; jezik komu­ni­ka­ci­je u rodi­telj­skoj kući; kakva je bila pred­sta­va Srbi­je u gla­vi jed­nog mla­di­ća, kako je teklo ško­lo­va­nje i izgra­đi­va­nje jed­nog karak­te­ra; knji­ge — favo­ri­ti (i zašto), omi­lje­ni škol­ski pred­me­ti; uči­te­lji, nastav­ni­ci, pro­fe­so­ri, pre­da­va­či — da li ima­te kon­tak­te sa neki­ma i danas? Kari­je­ra — kako je poče­la, kako se razvi­ja­la? Da li ste vodi­li dnevnik?

Odgo­vor: Kad sam se rodio 17. jula 1945, bilo je to tužno dale­ko od moje domo­vi­ne, ali se zbi­lo na jugo­slo­ven­skoj teri­to­ri­ji u lon­don­skom hote­lu Kle­ri­džiz. Pre­mi­jer Vin­ston Čer­čil odo­brio je da se za moje rođe­nje apart­man u Kle­ri­dži­zu pro­gla­si jugo­slo­ven­skom teri­to­ri­jom. Novem­bra 1945. monar­hi­ja je bila neza­ko­ni­to uki­nu­ta i Jugo­sla­vi­ja je posta­la dik­ta­tu­ra. Bio je to poče­tak mog egzi­la i uža­san bol za mog oca koji je tokom godi­na i dece­ni­ja sve više i više čeznuo za kućom.

Moji su rodi­te­lji ima­li nesre­ću da žive u mno­gim zemlja­ma i ja sam ih pra­tio iz mesta u mesto. U julu 1946. oti­šli smo nakrat­ko u Pariz, potom u Švaj­car­sku, pa nazad u Pariz, i dalje u Mona­ko. U janu­a­ru 1947. vra­ti­li smo se u Švaj­car­sku. U apri­lu 1948. oti­šli smo u Nju­jork bro­dom "Kvin Eli­za­bet". Odse­li smo u hote­lu Kar­lajl. Iz Evro­pe u Nju­jork i natrag išli smo neko­li­ko puta razli­či­tim lađa­ma, uklju­ču­ju­ći "Kvin Meri" i "Karo­ni­ju".

Čeznuo sam za kućom kao sva­ko dru­go dete. U leto 1950. čak su me s dadi­ljom posla­li na ostr­va u Laman­šu, a zatim u Kor­ti­nu u Ita­li­ji, gde sam nau­čio da ski­jam. Vra­ti­li smo se u Nju­jork počet­kom 1951, ali ovog puta u jedan stan. To nije dugo tra­ja­lo, pa smo pono­vo pre­šli u hotel Kar­lajl. Onda su me s dadi­ljom pre­me­sti­li na dru­gu stra­nu uli­ce u jedan stan. Kad je došlo vre­me, u Nju­jor­ku sam pošao i u ško­lu. Sva­kog dana bi me poku­pio škol­ski auto­bus. Brak mojih rodi­te­lja pro­la­zio je kroz teška isku­še­nja pa su se vra­ti­li u Evro­pu, a ja sam ostao u sta­nu s dadi­ljom. Godi­ne 1952, rodi­te­lji su posla­li po mene i ja sam do Pari­za prvi put puto­vao avi­o­nom, "boin­gom 377 stra­to­kru­zer", čega se još živo sećam.

Kad mi je bilo osam godi­na, u sep­tem­bru 1953, posla­li su me u moj prvi inter­nat u Gšta­du u Švaj­car­skoj. Tada sam govo­rio engle­ski, fran­cu­ski i ita­li­jan­ski, ali na žalost nije mi bilo omo­gu­će­no da nau­čim srp­ski. Posta­jao sam sve više sve­stan ono­ga što se dogo­di­lo Jugo­sla­vi­ji i mom ocu i bio pra­va napast posta­vlja­ju­ći mu mno­ga pita­nja. U sep­tem­bru 1954, oti­šao sam u ško­lu L’Roze u Švaj­car­skoj. L’Roze je bila div­na ško­la s kojom još imam kon­ta­ka­ta. Pro­šle nede­lje moja supru­ga i ja išli smo na spe­ci­jal­no krsta­re­nje s đaci­ma iz moje gene­ra­ci­je. U L’Rozeu sam ostao pet godi­na, ali je moj otac sma­trao da sam tamo postao raz­ma­žen, pa su me posla­li u stro­gu ško­lu u Ame­ri­ci. Sećam se da sam za Božić dola­zio u Evro­pu krat­ko pod­ši­šan i žva­ću­ći gumu, i da moj otac time nije bio pre­vi­še zado­vo­ljan. Potom sam pošao u ško­lu u Škot­skoj, istu koju je poha­đao i princ Čarls. Sva­ki pra­znik bio je u dru­gom mestu, zavi­sno od toga gde su mi žive­li rodi­te­lji. Poha­đao sam Bri­tan­sku voj­nu aka­de­mi­ju, pro­veo sedam godi­na u armi­ji i bora­vio u mno­gim mestima.

Moj otac se teško raz­bo­leo u Ame­ri­ci i ja sam ga pose­tio u bol­ni­ci u Los Anđe­le­su. Umro je 1970. u Den­ve­ru, u drža­vi Kolorado.

Godi­ne 1972. napu­stio sam armi­ju i ože­nio se prin­ce­zom Mari­jom da Glo­ri­jom od Orle­a­na i Bra­gan­se. Pre­se­li­li smo se u Rio de Žane­i­ro gde sam radio na poslo­vi­ma adver­taj­zin­ga, a neko vre­me pro­ve­li smo i u Lon­do­nu. Potom smo oti­šli u Čika­go, gde sam radio kao bro­ker na poslo­vi­ma osi­gu­ra­nja. Petar je rođen u Čika­gu 1980. Potom smo se pre­se­li­li u Vir­dži­ni­ju, gde sam nasta­vio da radim u među­na­rod­nom osi­gu­ra­nju. Filip i Alek­san­dar rodi­li su se 1982. u Vir­dži­ni­ji. Mari­ja i ja smo se raz­dvo­ji­li 1983, a ubr­zo potom, 1984, upo­znao sam Kata­ri­nu. Pre­se­lio sam se u Lon­don i mi smo se 1985. ven­ča­li u Srp­skoj pra­vo­slav­noj crkvi. Kata­ri­na je bila div­na u odga­ja­nju deča­ka. Mari­ja da Glo­ri­ja se tako­đe uda­la 1985. Uvek smo odr­ža­va­li pri­ja­telj­ske odno­se, a Kata­ri­na i Mari­ja da Glo­ri­ja posta­le su prijateljice.

Nika­da nisam pisao dnev­nik. Moji rodi­te­lji su 1950-ih obja­vi­li svo­je autobiografije.

Srp­ske teme

Danas: Da li ste sa ocem nekad disku­to­va­li o nekim nje­go­vim odlu­ka­ma sa kra­ja Dru­gog svet­skog rata u vezi sa Titom i čet­ni­ci­ma? Ako jeste, šta je bio Vaš stav? Da li ste kod Vašeg oca pri­me­ći­va­li razo­ča­ra­nje pri­li­ka­mau zemlji, i kako ste Vi doži­vlja­va­li nje­go­vo raspo­lo­že­nje? Kako ste gle­da­li na srp­sku rat­nu emi­gra­ci­ju u Lon­do­nu? Kakav ste odnos ima­li pre­ma tek­sto­vi­ma Slo­bo­da­na Jova­no­vi­ća o Kra­ljev­skoj kući? Da li ste nekad pra­vi­li intim­nu rej­ting listu Kara­đor­đe­vi­ća, ako jeste ko je Vama naj­ve­ći uzor u lozi, i zašto; Kakva je bila Vaša per­cep­ci­ja komu­ni­zma, koji dru­štve­ni i eko­nom­ski kon­cept je Vaš favo­rit? Isto­rij­ski gle­da­no, šta je (bio i ostao) naj­ve­ći iza­zov Srba i Srbi­je da budu pro­spe­ri­tet­na nacija?

Odgo­vor: Mno­go puta sam s ocem raz­go­va­rao o Dru­gom svet­skom ratu i gra­đan­skom ratu u Jugo­sla­vi­ji. Moj otac je u to vre­me bio vrlo mlad i slo­mlje­nog srca što je bio otrg­nut od domo­vi­ne. Pri­čao bi mi mno­ge pri­če o tome kako je u mla­do­sti puto­vao širom Jugo­sla­vi­je, i o svom sva­kod­nev­nom živo­tu na Dedinju.

Povre­me­no, ose­ćao sam da mog oca loše save­tu­ju i moje lič­no mišlje­nje bilo je da je bio okru­žen čud­nim lju­di­ma. Moja maj­ka veo­ma je mno­go pati­la zbog sveg tog emi­grant­skog poli­ti­kant­stva i intri­ga. Nije bilo nika­kve sum­nje da su razli­či­ti mrač­ni ele­men­ti iz Jugo­sla­vi­je bili ume­ša­ni u oko­li­nu mog oca i čovek je morao biti slep da ne pri­me­ti aktiv­no­sti i igre s koji­ma se suo­ča­vao moj siro­ti otac.

Uvek sam se ose­ćao veo­ma tužno zbog naše emi­gra­ci­je, ne samo u Lon­do­nu, već i širom sve­ta. To su bili i to jesu div­ni lju­di, koje je ljud­sko lidi­lo tra­gič­no otr­glo od nji­ho­vih kore­na i domo­va. Bori­li su se da zara­de za život u stra­nim zemlja­ma dale­ko od svo­je domo­vi­ne, dok je Jugo­sla­vi­ja bila uhva­će­na u zam­ku jed­nog ide­o­lo­škog ekspe­ri­men­ta bez mno­go nade za demo­kra­ti­ju. Moje mišlje­nje je da svi­ma nama može biti bolje u jed­nom demo­krat­skom dru­štvu u kome se poštu­ju ljud­ska pra­va i tole­ran­ci­ja. Tako­đe veru­jem da mora­mo ima­ti odgo­va­ra­ju­će soci­jal­ne slu­žbe koje finan­si­ra trži­šna privreda.

Srbi­ja je dece­ni­ja­ma uža­sno pati­la zbog dik­ta­tu­re posle Dru­gog svet­skog rata i gra­đan­skog rata i pot­pu­nog ludi­la koje je potom usle­di­lo. Tra­ge­di­ja deve­de­se­tih uklju­či­va­la je toli­ko mno­go ele­me­na­ta: loše ruko­vod­stvo, nega­tiv­ni naci­o­na­li­zam, nega­tiv­nu reli­gi­ju, među­na­rod­no nera­zu­me­va­nje, sank­ci­je, izo­la­ci­ju i, povrh sve­ga toga, zlo­či­nač­ko bom­bar­do­va­nje. Ose­ćam se veo­ma tužno što je naš narod morao kroz sve to da pro­đe. Mora­mo kre­nu­ti napred kao naci­ja i uje­di­ni­ti se da bismo uspe­li. Mi ima­mo divan narod i neve­ro­va­tan talenat.

Naši poli­ti­ča­ri mora­ju radi­ti zajed­no za opšte dobro svih lju­di bez obzi­ra na reli­gi­ju ili etnič­ko pore­klo. Mora­mo ispu­ni­ti naše među­na­rod­ne oba­ve­ze i osta­ti čvr­sto zajed­no kako bismo obez­be­di­li buduć­nost Srbi­je kao ključ­ne čla­ni­ce Evrop­ske uni­je. Ne može­mo sebi dozvo­li­ti pode­le jer će dru­gi isko­ri­sti­ti pred­nost našeg neje­din­stva. Veli­ki iza­zo­vi pred nama su buduć­nost Koso­va, Uni­ja izme­đu Srbi­je i Crne Gore, zapo­sle­nost i refor­me. Naša trži­šna pri­vre­da mora uspe­ti i obez­be­di­ti rad­na mesta, pro­spe­ri­tet i soci­jal­ne uslu­ge koji su nam očaj­nič­ki potreb­ni. Mora­mo se više potru­di­ti da pro­mo­vi­še­mo veli­ke inve­sti­ci­o­ne moguć­no­sti naše zemlje u ino­stran­stvu. Uz naš imidž, tre­ba da dote­ru­je­mo i naše među­na­rod­ne jav­ne odnose.

Monar­hi­ja je rešenje

Danas: Vaš prvi dola­zak u zemlju desio se u vre­me Milo­še­vi­će­ve vla­da­vi­ne. Da li ste od samog počet­ka kri­tič­ki vide­li nje­go­vu ulo­gu? Vi nema­te obi­čaj da komen­ta­ri­še­te lič­ne napa­de na Kru­nu, ali — da li su Vas poga­đa­le Šeše­lje­ve invek­ti­ve i obe­de pri­li­kom Vaših prvih bora­va­ka u Srbi­ji? Da li sada­šnji sta­tus Kru­ne u Srbi­ji sma­tra­te pri­vre­me­nim? Šta bi Srbi­ja dobi­la ako bi bila monar­hi­ja? Da li disku­tu­je­te o ovom pita­nju sa aktu­el­nim srp­skim poli­ti­ča­ri­ma — ako da, šta Vam oni kažu? Da li Dvor pra­vi neka svo­ja istra­ži­va­nja o raspo­lo­že­nju naro­da pre­ma kon­ver­zi­ji Srbi­je u monar­hi­ju, ako da, kakvi su rezul­ta­ti, i kakvi su Vaši komen­ta­ri rezul­ta­ta? Kad raz­mi­šlja­te o monar­hi­ji, koje su joj geo­graf­ske gra­ni­ce? Koli­ko je danas Kru­na eko­nom­ski jaka i samo­stal­na i šta radi na popra­vlja­nju te svo­je pozi­ci­je? Kako ide kon­so­li­da­ci­ja kra­ljev­ske imo­vi­ne? Da li će mla­đi lju­di ima­ti pri­li­ke da se nađu u sasta­vu Krun­skog saveta?

Odgo­vor: Moji odno­si s Vla­dom i poli­ti­ča­ri­ma su srdač­ni, a takvi i tre­ba da budu, pošto svi veru­je­mo u prijateljstvo.

Kad ima lju­di koji zlo­u­po­tre­blja­va­ju vlast, moram nači­ni­ti izu­ze­tak i radi­ti za demo­krat­sku buduć­nost. Od samog počet­ka bio sam kri­ti­čan pre­ma lju­di­ma koji su zlo­u­po­tre­blja­va­li narod. U biv­šoj Jugo­sla­vi­ji bilo je lju­di koji su zlo­u­po­tre­blja­va­li vlast a to uklju­ču­je i godi­ne ludila.

Danas: Kaže se da kad vas neki napa­da­ju onda je to priznanje.

Odgo­vor: Srbi­ja ima veli­ku buduć­nost, jer veru­jem da je ustav­na par­la­men­tar­na monar­hi­ja naj­bo­lje reše­nje za napre­dak, sta­bil­nost i pošto­va­nje naše zemlje. Sve­do­ci smo trve­nja dve­ju poli­tič­kih stra­na, u stal­nom polu­su­ko­bu. Ustav­na par­la­men­tar­na monar­hi­ja funk­ci­o­ni­še veo­ma dobro u Šved­skoj, Luk­sem­bur­gu, Holan­di­ji, Bel­gi­ji, Uje­di­nje­nom Kra­ljev­stvu, Japa­nu, itd. Tre­ba pri­me­ti­ti da se u ustav­nim par­la­men­tar­nim monar­hi­ji­ma na demo­krat­skim izbo­ri­ma sme­nju­ju vla­de razli­či­tih poli­tič­kih par­ti­ja, bilo da su soci­ja­li­stič­ke ili kon­zer­va­tiv­ne u zapad­no­e­vrop­skom smi­slu. U svim ustav­nim par­la­men­tar­nim monar­hi­ja­ma monarh vla­da a pre­mi­jer upra­vlja i vodi zemlju s nje­go­vim (ili nje­nim) kabi­ne­tom. I, narav­no, posto­je slo­bod­ni i demo­krat­ski izbori.

O pita­nju ustav­ne par­la­men­tar­ne monar­hi­je raz­go­va­rao sam s poli­ti­ča­ri­ma i za to posto­je inte­re­so­va­nje i obzi­ri, ali posto­ji potre­ba da jav­nost i poli­ti­ča­ri budu infor­mi­sa­ni o tome šta je ustav­na par­la­men­tar­na monar­hi­ja i, tako­đe, šta je zai­sta par­la­men­tar­na repu­bli­ka. Posto­je lju­di u veći­ni poli­tič­kih par­ti­ja koji su zain­te­re­so­va­ni za ustav­nu par­la­men­tar­nu monar­hi­ju. Ono što se mora shva­ti­ti jeste da nijed­na poli­tič­ka par­ti­ja nema eksklu­ziv­nost već da sve one uži­va­ju pošto­va­nje pod uslo­vom da pri­hva­ta­ju demokratiju.

Da, nedav­no je obja­vlje­no istra­ži­va­nje jed­ne ugled­ne fir­me, po kome je 29 odsto ispi­ta­ni­ka bilo za ustav­nu par­la­men­tar­nu monar­hi­ju. To je zani­mlji­vo i zato što nije bilo neka­kve infor­ma­tiv­ne kam­pa­nje ili napo­ra da se jav­no­sti obja­sni šta je ustav­na par­la­men­tar­na monar­hi­ja. Inte­re­so­va­nje za ustav­nu par­la­men­tar­nu monar­hi­ju posto­ji u Srbi­ji, Crnoj Gori i Repu­bli­ci Srp­skoj. Cilj je da se u Krun­ski savet regru­tu­ju mla­di kva­li­fi­ko­va­ni lju­di. Nedav­no smo pri­klju­či­li neke nove članove.

Šezde­se­ti rođendan

Danas: Kad pogle­da­te una­zad, šta biste kaza­li za svoj život? Koje ste vizi­je ima­li kao mlad čovek, šta ste ostva­ri­li? Kada ste došli u (Sta­ri i Beli) dvor da li ste (i fizič­ki i kon­cep­cij­ski) uve­li Vaš "pore­dak stva­ri", ili ste osta­vi­li da tra­ju "nasla­ge epo­ha"? Kad ste kon­ci­pi­ra­li cere­mo­ni­ju 60. rođe­na­da­na kako ste pomi­ri­li lič­ni mome­nat i držav­ne inte­re­se? Koje goste iz sve­ta oče­ku­je­te, i šta to može zna­či­ti za imidž zemlje; Da li će pro­sla­va Vašeg rođen­da­na biti pun ili samo deli­mi­čan odraz Vaših inten­ziv­nih rela­ci­ja sa držav­ni­ci­ma sve­ta i kra­ljev­skim kuća­ma; Engle­ski Princ Čarls ovde uži­va repu­ta­ci­ju neko­ga ko ima izve­stan filing za ovaj deo sve­ta — šta je u tome real­na pri­ča, i da li Princ Čarls dola­zi? Šta oče­ku­je­te od dru­gih čla­no­va Kra­ljev­ske kuće za ovaj doga­đaj, s obzi­rom na to da je u jav­nost povre­me­no izbi­ja­lo neza­do­volj­stvo poje­di­na­ca? Vaša supru­ga ovde uži­va ogrom­no pošto­va­nje zbog svog iskre­nog dobro­tvor­nog rada — koji su nje­ni veli­ki pro­jek­ti na dnev­nom redu? Naj­zad, pita­nje o Vašoj deci: Koje ste cilje­ve posta­vi­li pred nasled­ni­ke Krune?

Odgo­vor: Tužan sam što sam toli­ko dece­ni­ja bio otrg­nut od domo­vi­ne i sada sam sre­ćan što sam se vra­tio u zemlju i dom svo­jih pre­da­ka. Zado­vo­ljan sam što sam isku­sio život u demo­krat­skim zemlja­ma i jed­noj biv­šoj dik­ta­tu­ri u ranim sedam­de­se­tim — Bra­zi­lu. Mislio sam da će komu­ni­zam biti s nama zau­vek, ali se poka­za­lo da sam pogre­šio. Tužan sam što je naša zemlja izgu­bi­la tako mno­go dra­go­ce­nog vre­me­na. Moja vizi­ja bila je da ima­mo demo­krat­sku domo­vi­nu. Bio sam šoki­ran uža­si­ma i bolom što su ih pre­tr­pe­li lju­di u čita­voj biv­šoj Jugo­sla­vi­ji tokom rato­va za nasle­đe u deve­de­se­tim godi­na­ma. Nadao sam se da smo to mogli ura­di­ti bez bola i razve­sti se u miru.

Prvi put sam video Kra­ljev­ski kom­pleks sa dva dvo­ra na Dedi­nju u decem­bru 2000, posle revo­lu­ci­je 5. okto­bra. Poku­šao sam da pose­tim kom­pleks 1992, ali sam nai­šao na pro­ti­vlje­nje, mada to nije bio slu­čaj s osta­lim čla­no­vi­ma poro­di­ce Kara­đor­đe­vić koji su ga pose­ći­va­li — režim je pri­me­nji­vao prin­cip pode­li pa vladaj.

Nakon use­lje­nja moje poro­di­ce u Kra­ljev­ski dvor, dom mojih dedo­va i oče­va, moja supru­ga i ja suo­či­li smo se s odgo­vor­no­šću odr­ža­va­nja i zašti­te nasle­đa jed­nog takvog jedin­stve­nog isto­rij­skog mesta, "malog Ver­sa­ja u Jugo­i­stoč­noj Evro­pi". Zalju­bi­li smo se u kom­pleks i potro­ši­li veli­ka sop­stve­na sred­stva za odr­ža­va­nje i poprav­ke pre nego što je vla­da te stav­ke uklju­či­la u skrom­ni budžet.

Odlu­čio sam da tre­ba da saču­va­mo kom­pleks kao naci­o­nal­ni spo­me­nik za buduć­nost. Tra­žio sam i prav­ne save­te za izra­du zako­na koji je pod­net vla­di i poli­ti­ča­ri­ma. Posle mno­gih poprav­ki svih vrsta, uklju­ču­ju­ći novi krov Belog dvo­ra, odu­še­vlje­ni smo što je kom­pleks pro­šle godi­ne prvi put otvo­ren za jav­nost kako bi svi gra­đa­ni mogli da vide nje­go­vu lepo­tu. Ima­li smo hilja­de pose­ti­la­ca iz naše zemlje i čita­vog sveta.
Odlu­čio sam da je bilo logič­no da se u kom­plek­su za potom­stvo saču­va­ju svi ide­o­lo­ški sim­bo­li pro­šle ere — samo dik­ta­to­ri peru istoriju.

Moja supru­ga, deča­ci i ja veo­ma smo pono­sni što živi­mo u Kra­ljev­skom dvo­ru; nje­ga je izme­đu 1924. i 1929. izgra­dio moj deda, kra­lj Alek­san­dar I. Godi­ne 1934, kra­lj Alek­san­dar I počeo je izgrad­nju Belog dvo­ra, koji je tre­ba­lo da slu­ži kao rezi­den­ci­ja za nje­go­va tri sina, krun­skog prin­ca Petra (mog oca), prin­ca Tomi­sla­va i prin­ca Andre­ja. Posle ubi­stva kra­lja u Mar­se­ju, izgrad­nja je nasta­vlje­na i Dvor je dovr­šen 1936.

Moja supru­ga i ja smo pono­sni što ima­mo mno­go pri­ja­te­lja širom sve­ta i div­no je biti s nji­ma za moj 60. rođen­dan u našoj domo­vi­ni. Moja želja za moj 50. rođen­dan bila je da 60. rođen­dan pro­sla­vim kod kuće i to se sada ostva­ri­lo. Našoj zemlji su potreb­ni pri­ja­te­lji i nema boljeg nači­na da se to pri­ja­telj­stvo pode­li pozi­vom na rođen­dan­ski par­ti i pri­li­kom da upo­zna­ju naše poli­ti­ča­re i narod. Biće veo­ma pozi­tiv­no za našu zemlju da ugo­sti ove pri­ja­te­lje. Moja supru­ga radi­la je veo­ma napor­no da ovaj rođen­dan uspe i osta­ne u seća­nju naših lju­di i stra­nih pose­ti­la­ca, među koji­ma će biti kra­lj (šef drža­ve) i kra­lji­ca Šved­ske, veli­ki voj­vo­da Luk­sem­bur­ga (šef drža­ve), biv­ši južno­a­frič­ki pred­sed­nik F. V. de Klerk, princ i prin­ce­za od Lih­ten­štaj­na, biv­ši pred­sed­nik Svet­ske ban­ke Džim Vol­fen­son, čla­no­vi bri­tan­skog Gor­njeg doma (obo­ji­ca iz Labu­ri­stič­ke par­ti­je), mno­gi veo­ma ugled­ni poslov­ni lide­ri iz sve­ta i mno­gi dra­gi prijatelji.

Moja supru­ga i ja radi­mo na obra­zo­va­nju i kon­tak­ti­ma sa stra­nim uni­ver­zi­te­ti­ma. Posto­je veli­ke nade nakon što je Beo­grad postao grad pobra­tim s Čika­gom. Vole­li bismo da vidi­mo da i dru­gi naši gra­do­vi to posta­nu s dru­gim mestima.

Fon­da­ci­ja moje supru­ge u Beo­gra­du i nje­na stra­na dobro­tvor­na orga­ni­za­ci­ja Lini­ja živo­ta (Life­li­ne) nasta­vlja­ju svoj huma­ni­tar­ni rad za našu domo­vi­nu u Grč­koj, Uje­di­nje­nom Kra­ljev­stvu, Sje­di­nje­nim Drža­va­ma i Kanadi.

Na jed­nom poro­dič­nom sastan­ku pre neko­li­ko godi­na, odlu­či­li smo da će deča­ci zavr­ši­ti svo­je obra­zo­va­nje i ste­ći isku­stvo u poslu iz prve ruke. Važno je da Petar, Filip i Alek­san­dar budu neop­te­re­će­ni kad se radi o zara­đi­va­nju za sop­stve­ni život (kao što sam bio i ja) i stek­nu isku­stvo u suo­ča­va­nju s odgo­vor­no­sti­ma sva­kod­nev­nog živo­ta. Narav­no, oni veo­ma često dola­ze kući za praznike.

Petar je part­ner u jed­noj fir­mi koja se bavi gra­fič­kim dizaj­nom u Lon­do­nu i izgra­dio je finu bazu kli­je­na­ta. Fili­pu pre­o­sta­je još jed­na godi­na na uni­ver­zi­te­tu u Lon­do­nu. Alek­san­dar je pro­šle godi­ne u Kali­for­ni­ji diplo­mi­rao na odse­ku komu­ni­ka­ci­ja i sada radi PR (public rela­ti­ons). Deča­ci su rev­no­sni spor­ti­sti i sva­ke godi­ne tra­di­ci­o­nal­no idu (sad već četi­ri godi­ne) na Kopa­o­nik na "sno­wbo­ard". Oni tako­đe s pono­som dovo­de pri­ja­te­lje u Srbiju.

Opa­snost da se vra­ti­mo u kazan

Moje mišlje­nje je da sve poli­tič­ke stran­ke mora­ju da razu­me­ju šta je evrop­ski demo­krat­ski pro­ces. Ne samo stran­ke koje su na vla­sti, već da sve stran­ke razu­me­ju kakva je naša situ­a­ci­ja u Evro­pi i šta je naš cilj.

Naš cilj je da lju­di ima­ju šan­se da žive nor­ma­lan život. Ima­mo dosta pri­ča sva­ko­ga dana u našim medi­ji­ma, od poli­ti­ča­ra koji­ma inte­res nisu naši gra­đa­ni. Ne radi­mo za izo­la­ci­ju, radi­mo za to da Srbi­ja bude član Evrop­ske zajed­ni­ce i, što je vrlo važno, da ima glas u Evro­pi. Čujem mno­go pri­ča koje nisu u inte­re­su naših lju­di. Naš narod tre­ba da zna tač­no šta je naš cilj. Mislim da oni ne zna­ju tač­no šta je Evrop­ska uni­ja. Svi misle, posle refe­ren­du­ma u Fran­cu­skoj i Holan­di­ji, da je Evrop­ska zajed­ni­ca na kra­ju i da nema buduć­nost. To je samo mala demo­krat­ska bolest, situ­a­ci­ja, ali nije kraj. EZ je vrlo inte­re­sant­na. Ako ima­te kami­on u SAD i želi­te da ga poša­lje­te iz Čika­ga u Nju­jork, tre­ba da ima­te papi­re Indi­ja­ne, Oha­ja, Pen­sil­va­ni­je, Nju­jor­ka… a u EZ tre­ba samo jedan papir.
Evrop­ska zajed­ni­ca ima buduć­nost, ali Srbi­ja je izgu­bi­la mno­go vre­me­na na glu­po­sti. Tužnog vre­me­na koje smo ima­li: nega­ti­van režim, nega­ti­van naci­o­na­li­zam, nega­tiv­na igra reli­gi­je. Sada ima­mo šan­su da ima­mo buduć­nost, ali svi poli­ti­ča­ri ne samo na vla­sti, nego i opo­zi­ci­ja, tre­ba da rade zajed­no za narod­ni inte­res. Ne vidim da rade za narod­ni inte­res. Vidim da nema jed­nog pla­na, jed­nog mišlje­nja oko Koso­va, oko sarad­nje Srbi­je i Crne Gore, po pita­nju Voj­vo­di­ne, San­dža­ka, i s dru­ge stra­ne, oko situ­a­ci­je u BIH — Repu­bli­ka Srpska.

Nema­mo vizi­je. Tre­ba da ima­mo vizi­ju. Da odr­ža­va­mo sastan­ke, da lju­di dola­ze, jer je to život svih koji žive u ovom regi­o­nu. Sada ima­mo veli­ke šan­se da radi­mo za Buku­rešt, Sofi­ju, Sko­plje, Tira­nu, za Sara­je­vo, itd. Da radi­mo na veli­kom trži­štu za oko 50 do 60 mili­o­na lju­di. To je inte­res svih, da radi­mo za nula tari­fu, da nema glu­po­sti na gra­ni­ci. Bio sam nedav­no u Dubrov­ni­ku i bio sam na gra­ni­ci, to je bilo kao u vre­me dik­ta­tu­re. Gra­ni­ca tre­ba da bude otvo­re­na, ima­mo isti jezik, inte­res je da bude slo­bod­na, da radi­mo zajed­no, ali tre­ba da ima­mo sarad­nju izme­đu svih političara.

Može­mo da ima­mo pro­blem na izbo­ri­ma. Da ima­mo veli­ke pro­me­ne, jer lju­di nisu sreć­ni, ne vide da demo­kra­ti­ja radi, ne vide buduć­nost, i da se po dru­gi put vra­ti­mo u kazan.
Česti­tam pred­sed­ni­ku Tadi­ću. On je bio u Sre­bre­ni­ci. Ja znam da nije bilo lako, ali on je bio. Tako­đe, ne tre­ba da zabo­ra­vi­mo srp­ske lju­de koji su izgu­bi­li život. Ali, sva­ki dan dono­si nešto novo. On je bio hra­bar. Nešto je dobio, a nešto izgu­bio time što je oti­šao. To je demo­krat­ski pro­ces. On je imao vizi­ju da tre­ba da ide u pose­tu Sre­bre­ni­ci… Vrlo, vrlo stra­šno, ali u biv­šoj Jugo­sla­vi­ji nismo ima­li mno­go anđe­la u poli­tič­kom živo­tu. To je falilo.

Mislim da ima­mo pre­vi­še poli­ti­ke u jav­nom živo­tu. Ako ima­te poli­ti­ke, ima­te mno­go mate­ri­ja­la za list. Šta fali? Fali eko­no­mi­ja. Eko­no­mi­ja je bit­na, da lju­di ima­ju novac. Šta je inte­re­sant­no za stran­ce? Kad idem u pose­te Evro­pi, Sje­di­nje­nim Drža­va­ma, pita­ju me ko je naj­ve­ći inve­sti­tor. Ja kažem, SAD. Šta kaže­te? Ja kažem U.S. Ste­el, Filip Moris itd. Nji­ma je inte­re­sant­no zašto su Ame­ri­kan­ci prvi. Mislim da ima­mo veli­ke šan­se da dođe veći kapi­tal, ako radi­mo kon­fe­ren­ci­je. Ima­li smo u Ati­ni u febru­a­ru, i posle kon­fe­ren­ci­ju u Lon­do­nu… Roud-šou, pablik rilejšn. Ima­mo mno­go lju­di koji pri­ča­ju o našoj eko­nom­skoj situ­a­ci­ji, siste­mu pri­va­ti­za­ci­je. Milan Pari­vo­dić govo­ri dobro engle­ski, ima dobre kon­tak­te… I naši biv­ši mini­stri su to razu­me­li vrlo dobro, oni su radi­li zajed­no: Pitić, Vla­ho­vić, Đelić, Milo­sa­vlje­vić. To je bio veli­ki tim. Ali, kad se vra­ti­mo kući, ima­mo dru­gu situ­a­ci­ju. Kažu: dobro, bilo je sjaj­no, vrlo dobro, ali vra­ti­li smo se u našu drža­vu, u našu situ­a­ci­ju, bla, bla, bla… To je tužno, ali to je politika.

Dola­zi li Princ Čarls? Mi smo bili na nje­go­vom ven­ča­nju, bili smo zajed­no na sahra­ni Pape Jova­na II , ali poznat vam je stav bri­tan­ske vlade…