Zašto antimonopolski zakon ne štiti konkurenciju?

Na veb­saj­tu “Cen­tra za libe­ral­no-demo­krat­ske stu­di­je” već duže vre­me­na se može pro­či­ta­ti dru­ga ver­zi­ja nji­ho­vog pre­dlo­ga anti­mo­no­pol­skog zakona.

Navod­na potre­ba dono­še­nja ovog zako­na medij­ski je pro­mo­vi­sa­na još pre više od godi­nu dana, da bi pre neko­li­ko mese­ci nji­ho­vi napo­ri u arti­ku­li­sa­nju ove ide­je uro­di­li dru­gom (i pret­po­sta­vljam, konač­nom) ver­zi­jom nacr­ta Zakona.

Zakon ima 22 stra­ne i sasto­ji se iz tri osnov­ne celi­ne: zajed­nič­ke odred­be, povre­de slo­bod­ne kon­ku­ren­ci­je, i zašti­ta kon­ku­ren­ci­je. Tre­ća (i naj­o­bim­ni­ja) celi­na se bavi teh­nič­kom ope­ra­ci­o­na­li­za­ci­jom ide­je (ustroj­stvom i ovla­šće­nji­ma anti­mo­no­pol­ske agen­ci­je, kao i prav­nim aspek­ti­ma anti­trust­nih pro­ce­sa), pa ćemo ana­li­zu tog odelj­ka ovde uglav­nom izostaviti.

Kako to ovaj anti­mo­no­pol­ski zakon "šti­ti" kon­ku­ren­ci­ju? Auto­ri navo­de tri osnov­na obli­ka "zašti­te kon­ku­ren­ci­je": zabra­na spo­ra­zu­ma koji­ma se ogra­ni­ča­va kon­ku­ren­ci­ja, zabra­na zlo­u­po­tre­be domi­nant­nog polo­ža­ja i kon­tro­la inte­ga­ci­ja. Ovo su sve pri­me­ne tra­di­ci­o­nal­nih kon­ce­pa­ta ame­rič­kog anti­trust­nog zako­no­dav­stva, čiji su desti­mu­li­šu­ći efek­ti po ame­rič­ku eko­no­mi­ju dobro poznati.

Hori­zon­tal­ni sporazumi

Pođi­mo od prvog zadat­ka anti­trust­ne poli­ti­ke: spre­ča­va­nja spo­ra­zu­ma za ogra­ni­ča­va­nje kon­ku­ren­ci­je. Nagla­sak je ovde na zabra­ni tzv. hori­zon­tal­nih spo­ra­zu­ma koji obu­hva­ta­ju utvr­đi­va­nje cena, ogra­ni­ča­va­nje pro­i­zvod­nje, izi­gra­va­nje svr­he ten­de­ra ili pode­lu trži­šta (član 6, stav1). Ovo je zapra­vo odred­ba koja je u ame­rič­kom anti­trust­nom zako­no­dav­stvu pozna­ta kao zabra­na kar­te­la. Kar­te­li su zave­re­nič­ke gru­pa­ci­je fir­mi u oli­go­pol­skoj trži­šnoj struk­tu­ri, koje eksplo­a­ti­šu potro­ša­če fik­si­ra­njem zajed­nič­kih cena, pode­lom trži­šta ili veštač­kim sma­nji­va­njem pro­i­zvod­nje da bi se podi­gla cena. Pret­po­stav­ka auto­ra zako­na je da kar­te­li ima­ju moć da ostva­re ove cilje­ve, kao i da vlast ima moć da ih u tome spre­či. Obe pret­po­stav­ke su pogrešne.

Naj­pre, uošte nije tač­no da su kar­tel­ski spo­ra­zu­mi po sebi štet­ni, napro­tiv. Kao što pro­fe­sor Pascal Salin pri­me­ću­je, u nekim delat­no­sti­ma u koji­ma posto­ji nagla­še­na tra­žnja sa homo­ge­ni­zo­va­nom robom (poput delo­va tele­ko­mu­ni­ka­ci­ja, sao­bra­ća­ja ili pro­i­zvod­nje nov­ca) kar­te­li mogu biti savr­še­no efi­ka­sne pro­i­zvod­ne struk­tu­re (Salin:1991). To su uglav­nom one obla­sti koje anti­tr­ži­šni eko­no­mi­sti naj­če­šće ozna­ča­va­ju kao “pri­rod­ne mono­po­le“, oprav­da­va­ju­ći time uki­da­nje kon­ku­ren­ci­je i name­ta­nje repre­siv­ne držav­ne regu­la­ti­ve u tim delat­no­sti­ma. Među­tim, iako je činje­ni­ca da tra­žnja za homo­ge­ni­zo­va­nom robom u tim delat­no­sti­ma često posto­ji, mi nikad una­pred ne može­mo zna­ti u kom delu siste­ma ona posto­ji, niti koli­ko dugo će tra­ja­ti. To nam samo trži­šte, kroz pro­ces kon­ku­ren­ci­je (koji ne može una­pred da isklju­či ni jed­nu “trži­šnu struk­tu­ru“, pa ni kar­tel­sku) može reći.

Fik­si­ra­nje cena je nave­li­ko kri­ti­ko­va­na poslov­na prak­sa kar­te­la; ipak u veći­ni slu­ča­je­va poku­ša­ji da se cene odre­de na veštač­ki viso­kom nivou koji bi eksplo­a­ti­sao potro­ša­če, a kar­te­li­ma obez­be­đi­vao ekstra­pro­fi­te, ne uspe­va­ju. Razlog je jed­no­sta­van: free-riding, odno­sno šver­co­va­nje. Ako pret­po­sta­vi­mo da se neko­li­ko fir­mi dogo­vo­re o zajed­nič­koj ceni, vrlo brzo će se ispo­sta­vi­ti da bar jed­na od njih pro­na­la­zi način da izi­gra spo­ra­zum sni­že­njem svo­je cene, kojom sti­če kon­ku­rent­sku pred­nost u odno­su na osta­le čla­no­ve kar­te­la. To je jedan od osnov­nih razlo­ga što kar­te­li u slo­bod­noj trži­šnoj pri­vre­di naj­če­šće poka­zu­ju oso­bi­nu izra­zi­te nesta­bil­no­sti i pri­vre­me­no­sti (pod uslo­vom da nisu zašti­će­ni od kon­ku­ren­ci­je vla­di­nom regulacijom).

Osim toga, isto­ri­ja anti­mo­no­pol­skih poli­ti­ka je poka­za­la da pro­blem fik­si­ra­nja cena često više ima veze sa vla­di­nim inter­ven­ci­ja­ma na trži­štu, nego sa defek­ti­ma samog trži­šta. Reci­mo, jedan čuve­ni anti­trust­ni slu­čaj Gene­ral Elec­tric iz 1961., gde su 28 kom­pa­ni­ja iz elek­tron­ske indu­stri­je bile osu­đe­ne zbog navod­nog kar­tel­skog spo­ra­zu­ma o odre­đi­va­nju cena, poka­zao je da pri­ce-fixing može biti posle­di­ca stra­ha fir­mi od povre­de dru­gih odred­bi anti­mo­no­pol­skih zako­na. U ovom slu­ča­ju, Dže­ne­ral elek­trik, Vesting­ha­us i dru­ge vode­će kom­pa­ni­je su odr­ža­va­le zajed­nič­ki dogo­vo­re­ne viso­ke cene svo­jih pro­i­zvo­da jer su se pla­ši­le da sni­že­njem cena ne budu optu­že­ne za "pre­da­tor­sko pona­ša­nje" kojim "nepra­ved­no name­ću tro­ško­ve kon­ku­ren­ti­ma". Sve pro­ce­ne su uka­zi­va­le da bi sma­nje­nje cene od samo 50 cen­ti od stra­ne Dže­ne­ral elek­tri­ka pro­sto zbri­sa­lo više od polo­vi­ne nje­go­vih kon­ku­re­na­ta i napad od stra­ne vla­di­nog anti­trust­nog ode­lje­nja bi bio sasvim predvidiv.

S dru­ge stra­ne, nije jasno na osno­vu kog stan­dar­da bi se pro­ce­nji­va­lo da li je neki spo­ra­zum usme­ren na “sma­nji­va­nje pro­i­zvod­nje“ (još jedan od “pre­kr­ša­ja“, za koje se po ovom zako­nu odgo­va­ra i kri­vič­no!). “Sma­nji­va­nje“, ali u odno­su na šta? U odno­su na obim pro­i­zvod­nje koji bi teh­nič­ki bio mak­si­mal­no moguć na kra­tak rok? Ili u odno­su na obim pro­i­zvod­nje koji bi ban­kro­ti­rao neke od “zave­re­nič­kih“ fir­mi? Vred­nost bilo koje robe se ogle­da u nje­noj rela­tiv­noj ret­ko­sti u odno­su na dru­ge robe, i nema smi­sla optu­ži­va­ti neku poslov­nu prak­su da je restrik­ci­o­ni­stič­ka, jer mi ne pose­du­je­mo neki nesum­nji­vo ne-restrik­ci­o­ni­stič­ki stan­dard. Sva­ka poslov­na prak­sa je “restrik­ci­o­ni­stič­ka“, u smi­slu da nepre­kid­no mora da valo­ri­zu­je opor­tu­ni­tet­ne tro­ško­ve nekih resur­sa, odno­sno da se opre­de­lju­je izme­đu razli­či­tih upo­tre­ba ogra­ni­če­nih resur­sa. Taj pro­ces uvek pod­ra­zu­me­va da se pro­i­zvod­nja nekih roba pove­ća­va, a dru­gih sma­nju­je, tj uvo­di nji­ho­va “restrik­ci­ja“ – što je sušti­na slo­bod­nog trži­šta. Ako kar­tel sma­nji pro­i­zvod­nju, možda će pove­ća­ti svo­ju pro­fit­nu mar­gi­nu, ali time i pro­stor za ula­zak novih kon­ku­re­na­ta. I na potro­ša­či­ma je da odlu­če da li će nji­ho­va tra­žnja za pro­i­zvo­di­ma kar­te­la biti dovolj­no “nee­la­stič­na“ da bi se ovi mogli pona­ša­ti pre­vi­še “restrik­ci­o­ni­stič­ki“. Isto­rij­sko isku­stvo je poka­za­lo da sva­ka roba može ima­ti bli­ske sup­sti­tu­te, i da što kar­te­li više poku­ša­va­ju da oka­me­ne svo­je pozi­ci­je, to više jača­ju spon­ta­ni trži­šni pod­sti­ca­ji za pro­i­zvod­nju bli­skih sup­sti­tu­ta. Isto­ri­ja zapad­nih, i poseb­no ame­rič­kog isku­stva, pre­pu­na je ova­kvih pri­me­ra, kao i pri­me­ra ome­ta­nja ovog pro­ce­sa od stra­ne vla­di­ne “anti­trust­ne“ regulacije.

Šta bi anti­mo­no­pol­ska Agen­ci­ja mora­la da uči­ni da bi pri­mo­ra­la kar­tel­ske zave­re­ni­ke da uklo­ne “reduk­ci­ju“? Mora­la bi na silu da ih pri­mo­ra­va da pro­i­zvo­de više nego što oni žele, što se u prak­si opet svo­di na admi­ni­stra­tiv­nu kon­tro­lu cena. I tu se susre­će­mo sa onim čuve­nim Mize­so­vim pri­me­rom sli­ka­ra koji neće da sli­ka mak­si­mal­no mogu­ći broj pla­ta­na godi­šnje. Ko bi sma­trao oprav­da­nim da Vla­da pri­mo­ra­va tog sli­ka­ra da radi više nego što želi? Pret­po­sta­vi­mo da su nje­go­ve sli­ke izu­zet­no vred­ne a nje­gov tale­nat jedin­stven. Zar i nje­ga onda ne bi tre­ba­lo nate­ra­ti anti­trust­nom poli­ti­kom da “pove­ća­va pro­i­zvod­nju“ dok ne izjed­na­či cene sa mar­gi­nal­nim tro­ško­vi­ma, odno­sno dok ne pre­sta­ne da eksplo­a­ti­še potro­ša­če zave­re­nič­kom reduk­ci­jom bro­ja svo­jih ulja ili akva­re­la? Na osno­vu čega anti­trust­ni regu­la­to­ri veru­ju da je dozvo­lje­no u ime potro­ša­ča zabra­nji­va­ti “redu­ko­va­nje“ pro­i­zvod­nje nekim veli­kim kar­tel­skim fir­ma­ma, ali ne i zabra­nji­va­ti sli­ka­ri­ma i pesni­ci­ma, ili malim zana­tli­ja­ma, da lenčare?

Tako­đe nije jasno kako bi bile spro­ve­de­ne same odred­be o zabra­ni kar­te­la. Da li to zna­či da uko­li­ko na nekom trži­štu ima­mo samo tri fir­me, i one u među­sob­noj kon­ku­ren­ci­ji odre­de slič­ne ili pri­bli­žno iste cene, to zna­či da će anti­mo­no­pol­ska komi­si­ja zabra­ni­ti takvu prak­su? I kako će to uči­ni­ti? Čak i da pret­po­sta­vi­mo da su kar­tel­ski spo­ra­zu­mi o reci­mo fik­si­ra­nju cena neo­prav­da­ni i štet­ni, posta­vlja se pita­nje kako ih razli­ko­va­ti od regu­lar­ne kon­ku­rent­ske situ­a­ci­je, kada poslov­ni riva­li u nekoj vrsti "mrtve trke" ispo­ru­ču­ju pro­i­zvo­de slič­nog kva­li­te­ta i po goto­vo iden­tič­nim cena­ma? Kao što je nagla­še­no, osim admi­ni­stra­tiv­ne kon­tro­le cena, zasno­va­ne na dis­kre­ci­o­noj volji biro­kra­ta, nema dru­gog nači­na da se “zabra­ne“ “restrik­tiv­ne prak­se“ kar­te­la. A sva­ki kar­tel, kako je Hajek još pre pola veka napi­sao, koji se nala­zi pod nad­zo­rom i regu­la­ci­jom vla­de, vre­me­nom posta­je kar­tel pod zašti­tom vlade.

Prvi pro­blem je dakle što je sam kon­cept zabra­ne hori­zon­tal­nih spo­ra­zu­ma kao trži­šno štet­nih neo­pe­ra­ti­van i siro­ma­šan, i kao takav podlo­žan biro­krat­skoj samo­vo­lji. Još gora stvar od ovo­ga data je u sta­vu 2 čla­na 6. Tamo se defi­ni­šu izu­ze­ci od zabra­ne hori­zon­tal­nih spo­ra­zu­ma (onih koji ne spa­da­ju u gru­pu po sebi zabra­nje­nih), i kaže se: "Osta­li hori­zon­tal­ni sporazumi…biće ništav­ni samo ako nadle­žni organ utvr­di da se nji­ma naru­ša­va kon­ku­ren­ci­ja u meri koja pre­va­zi­la­zi dopri­nos pobolj­ša­va­nju pro­i­zvod­nje i distri­bu­ci­je roba ili posti­za­nju teh­nič­kog ili pri­vred­nog napret­ka, kao i da se nji­ma ostva­ru­je korist za potro­ša­če". Pita­nje – kako će to “nadle­žni organ“odrediti da li neki hori­zon­tal­ni spo­ra­zum pred­sta­vlja korist za potro­ša­ča ili ne? Kako će agen­ci­ja izme­ri­ti da li je veća šte­ta od “ogra­ni­ča­va­nja kon­ku­ren­ci­je“, ili korist od pobolj­ša­nja pro­i­zvod­ne efi­ka­sno­sti? Obič­no se pret­po­sta­vlja da jedi­no trži­šte u okvi­ru slo­bod­ne kon­ku­ren­ci­je može da nam da odgo­vo­re na takva pita­nja. Auto­ri ovog zako­na sum­nja­ju u to. Oni više veru­ju u Anti­mo­no­pol­sku agen­ci­ju, i nje­nu spo­sob­nost da pra­vo­vre­me­no i kom­pe­tet­no reši pro­blem na kome je trži­šte “oma­nu­lo“. Meha­ni­zam cena sa svo­jom neza­o­bli­a­znom infor­ma­ci­o­nom i koor­di­ni­šu­ćom ulo­gom na trži­štu za njih nije rele­van­tan; odne­kud se pret­po­sta­vlja da posto­ji tač­ka u kojoj on pre­sta­je da igra svo­ju ulo­gu indi­ka­to­ra efi­ka­sno­sti, i posle koje mora biti anga­žo­va­na drža­va, ali se ne kaže gde je ta tač­ka, niti ko će je odrediti.

Ali, sve ovo je ništa pre­ma odred­bi koju dono­si 3 stav istog čla­na 6. Tu se kaže:"Sporazumi iz pret­hod­nog sta­va neće biti ništav­ni ako su zaklju­če­ni izme­đu uče­sni­ka na trži­štu čiji ukup­ni udeo na trži­štu rele­vant­nih roba i uslu­ga ne pre­la­zi 5%“. Kako da obja­sni­mo ovaj dvo­stru­ki stan­dard za male i veli­ke firr­me? Koli­ko neki zakon zai­sta zado­vo­lja­va nače­lo vla­da­vi­ne pra­va naj­bo­lje se vidi po tome koli­ko se on jed­na­ko pri­me­nju­je na sve poje­din­ce. U ovom slu­ča­ju, ima­mo situ­a­ci­ju u kojoj jedan isti postu­pak biva tre­ti­ran kao krše­nje zako­na u slu­ča­ju kad ga čine veli­ke fir­me, a kao dozvo­lje­na prak­sa kad ga pri­me­nju­ju male fir­me. Jed­no­stav­no pita­nje: kako jed­na ista stvar može biti zako­ni­ta kad je čini oso­ba A, a neza­ko­ni­ta kad je čini oso­ba B?

Odgo­vor je mislim sadr­žan u pogre­šnoj teo­ri­ji kon­ku­ren­ci­je kojom se nadah­nju­ju pisci ovog zako­na. To je teo­ri­ja tzv “savr­še­ne kon­ku­ren­ci­je“ po kojoj se kon­ku­rent­nost trži­šta meri bro­jem uče­sni­ka i lako­ćom sa kojom novi kon­ku­ren­ti ula­ze, a ne odsu­stvom vla­di­nih zakon­skih restrik­ci­ja. Zato se auto­ri toli­ko bave "trži­šnim struk­tu­ra­ma" i "ste­pe­nom kon­cen­tra­ci­je ponu­de". Dopu­šta­nja malim kon­ku­ren­ti­ma stva­ri koje se uskra­ću­ju veli­ki­ma je posle­di­ca stra­ha tvo­ra­ca zako­na od naj­ču­ve­ni­jeg bau­ka inter­ven­ci­o­ni­stič­ke eko­nom­ske misli – "kon­cen­tra­ci­je". Pošto kon­ku­ren­ci­ja nije shva­će­na kao dina­mič­ki pro­ces u okvi­ru koga biva­ju otkri­ve­ne pre­fe­ren­ci­je potro­ša­ča i naj­e­fi­ka­sni­ji nači­ni nji­ho­vog zado­vo­lja­va­nja, već kao jed­no pret­po­sta­vlje­no rav­no­te­žno sta­nje, u kome su cene egzo­ge­no defi­ni­sa­ne kao para­me­tar­ske vari­ja­ble, a kon­ku­ren­ti shva­će­ni kao pasiv­ni pro­i­zvo­đa­či homo­ge­nih i nepro­men­lji­vih roba, sasvim je razu­mlji­vo da će kon­cen­tra­ci­ja trži­šta u ruka­ma jed­ne ili neko­li­ci­ne fir­mi pred­sta­vlja­ti smrt­nu opa­snost po samu kon­ku­ren­ci­ju. Jedi­ni način da se u okvi­ru ovog sta­tič­kog kon­cep­ta zašti­ti trži­šte, jeste da se držav­nom inter­ven­ci­jom spre­če veli­ke fir­me da zapo­sed­nu nje­gov suvi­še veli­ki deo, jer ih trži­šte ne može spre­či­ti da eksplo­a­ti­šu potro­ša­če uko­li­ko isti­snu kon­ku­ren­te. U tom smi­slu je jasno zašto u okvi­ru ovog kon­cep­ta, male fir­me mogu biti zakon­ski pri­vi­le­go­va­ne u odno­su na veli­ke; zato što je veli­či­na pre­du­ze­ća shva­će­na kao zlo po sebi, odno­sno kao nešto što reme­ti “konu­rent­nost trži­šnih struk­tu­ra“. Takav pojam kon­ku­ren­ci­je ne opi­su­je real­ni kon­ku­rent­ski svet, već napro­tiv stvar­nost pro­i­zvod­nje u cen­tral­no diri­go­va­nom siste­mu u kome su teh­no­lo­gi­ja i ste­pen dife­ren­ci­ja­ci­je pro­i­zvod­nje una­pred dati. Kako s pra­vom pri­me­ću­je pro­fe­sor Salin, “teo­ri­ja savr­še­ne kon­ku­ren­ci­je jeste zapra­vo teo­ri­ja cen­tral­nog pla­ni­ra­nja“ (Salin;1991).

Zlo­u­po­tre­ba domi­nant­nog položaja“

Ova pogre­šna teo­ri­ja kon­ku­ren­ci­je je možda naj­vi­dlji­vi­ja u odelj­ku o zabra­ni "zlo­u­po­tre­be domi­nant­nog polo­ža­ja". I samo insi­sti­ra­nje na poj­mu domi­nant­nog polo­ža­ja sve­do­či o stra­hu, tipič­nom za teo­re­ti­ča­re sa inter­ven­ci­o­ni­stič­kim shva­ta­njem kon­ku­ren­ci­je (odno­sno sa odsu­stvom pove­re­nja u samu kon­ku­ren­ci­ju), od veli­kih fir­mi i nji­ho­ve "trži­šne moći". Šta je to domi­nant­no pre­du­ze­će? To je, s jed­ne stra­ne fir­ma koja ima udeo u rele­vant­nom trži­štu od naj­ma­nje 40%. Ali, to je potre­ban, a ne i dovo­ljan uslov. Da bi zai­sta bila domi­nant­na, potreb­no je da Anti­mo­no­pol­ska agen­ci­ja utvr­di "sna­gu poten­ci­jal­nih kon­ku­re­na­ta", "domi­nan­tan polo­žaj kup­ca" ili "pre­pre­ke ula­sku" (član 10, stav 3). No, sama činje­ni­ca da je jedan od ključ­nih para­me­ta­ra za defi­ni­sa­nje domi­nant­ne pozi­ci­je trži­šni udeo fir­me, sve­do­či o pogre­šnom fik­si­ra­nju za odre­đe­na trži­šna sta­nja i struk­tu­re, i o nera­zu­me­va­nju činje­ni­ce dina­mi­zma trži­šta, koji one­mo­gu­ća­va bilo kojoj fir­mi da ove­ko­ve­či svo­ju domi­nant­nu pozi­ci­ju, odno­sno pru­ža moguć­nost efi­ka­sni­jim kon­ku­ren­ti­ma da poti­snu "mono­po­li­stu", uko­li­ko on svoj jed­nom ste­če­ni domi­nant­ni polo­žaj teme­lji na viso­kim tro­ško­vi­ma ili neo­dr­ži­vo viso­kim pro­fi­ti­ma. Uko­li­ko nema prav­nih ogra­ni­če­nja kon­ku­ren­ci­ji (koja jedi­no vla­da može uve­sti) trži­šte kapi­ta­la je konač­ni regu­la­tor eko­nom­ske aktiv­no­sti. Čim cene domi­nant­ne fir­me sko­če pre­ko nivoa koji poten­ci­jal­nim kon­ku­ren­ti­ma omo­gu­ća­va da sa svo­jim nivo­om tro­ško­va kon­ku­ri­šu, oni će ući u igru i poti­snu­ti "mono­po­li­stu". On nema nači­na da se od toga zašti­ti ika­ko dru­ga­či­je osim pobolj­ša­va­njem kva­li­te­ta pro­i­zvo­da i suža­va­njem svo­je pro­fit­ne mar­gi­ne (to zna­či oba­ra­njem cena) ispod nivoa koji kon­ku­ren­ti­ma može obez­be­di­ti opsta­nak u poslu. A ako ipak kon­ku­ren­ti upr­kos sve­mu ne mogu da uđu, bez obzi­ra što je mono­po­li­sta podi­gao cene dale­ko pre­ko mar­gi­nal­nih tro­ško­va, onda to zna­či da i ne tre­ba da uđu, jer nisu efi­ka­sni čak ni koli­ko on. I “mono­pol“ je onda naj­bo­lja dostup­na alter­na­ti­va za potro­ša­če. U tom slu­ča­ju nema nika­kvog “gubit­ka bla­go­sta­nja“, a samim tim ni potre­be za anti­mo­no­pol­skom inter­ven­ci­jom. Mi ne pore­di­mo stvar­ni, nesa­vr­še­no-kon­ku­rent­ski svet sa savr­še­no-kon­ku­rent­skim i rav­no­te­žnim, već dina­mič­no, nerav­no­te­žno sta­nje koje aktu­el­no posto­ji na trži­štu, sa biro­krat­skim distor­zi­ja­ma i ošte­će­nji­ma tog trži­šta kome će nužno vodi­ti anti­trust­na regu­la­ci­ja, odno­sno poku­ša­ji loši­jih kon­ku­re­na­ta da uz pomoć držav­ne pri­nu­de, a ne svo­je eko­nom­ske efi­ka­sno­sti, poti­snu monopolistu.

Auto­ri ovog pre­dlo­ga zako­na to uop­šte ne pri­zna­ju. Oni se u defi­ni­sa­nju opti­mal­nih cena i nivoa pro­i­zvod­nje ne osla­nja­ju na trži­šte kapi­ta­la i slo­bod­nu kon­ku­ren­ci­ju fir­mi, već na supe­ri­or­no zna­nje držav­nih biro­kra­ta u anti­mo­no­pol­skoj agen­ci­ji. Po nji­ma, domi­nant­ni polo­žaj neke fir­me može biti kori­sno upo­tre­bljen, ali i zlo­u­po­tre­bljen. Ako ima­mo u vidu pret­hod­no reče­no, to neće pred­sta­vlja­ti nika­kav pro­blem: uko­li­ko pod "zlo­u­po­tre­bom" pod­ra­zu­me­va­mo name­ta­nje viših cena i loši­jeg kva­li­te­ta, kon­ku­ren­ti će se već pobri­nu­ti za to, narav­no uko­li­ko ih vla­da svo­jom regu­la­ci­jom i prav­nim bari­je­ra­ma ne spre­či u tome. Zato je čud­no (ali s obzi­rom na nji­ho­vo shva­ta­nje kon­ku­ren­ci­je, ne i nera­zu­mlji­vo) što auto­ri zlo­u­po­tre­bu domi­nant­nog polo­ža­ja sma­tra­ju ne eko­nom­ski nemo­gu­ćom, već zakon­ski zabra­nje­nom. Član 11, stav a kaže da je zabra­nje­no "direkt­no ili indi­rekt­no name­ta­ti pro­daj­ne ili kupov­ne cene koje ne odra­ža­va­ju troškove".

Prvi pro­blem: šta su to rele­vant­ni tro­ško­vi koji odgo­va­ra­ju (ili ne odgo­va­ra­ju) cena­ma? Da li su to isto­rij­ski utvr­di­vi raču­no­vod­stve­ni tro­ško­vi pro­i­zvod­nje u nekom pro­šlom peri­o­du? Ako je tako, šta nam garan­tu­je da će to biti tro­ško­vi i u nekoj novoj situ­a­ci­ji, sa pro­me­nje­nim uku­som potro­ša­ča i sta­njem na trži­štu? Niko to ne može pou­zda­no reći, jer suštin­ski tro­šak nekog resur­sa jeste opor­tu­ni­tet­ni tro­šak nje­go­ve upo­tre­be u odre­đe­ne svr­he, odno­sno pro­pu­šte­ni pro­fit od dru­ga­či­je upo­tre­be tog resur­sa, a ne neki raču­no­vod­stve­ni izve­štaj. Pra­vi tro­šak pro­i­zvod­nje je sto­ga subjek­tiv­na stvar, i može biti poznat samo dono­si­o­cu neke inve­sti­ci­o­ne odlu­ke, i to samo u tre­nut­ku nje­nog dono­še­nja (Armentano,2003). Čim je stvar oba­vlje­na, sva­ka pri­ča o tro­ško­vi­ma kao stan­dar­du same­ra­va­nja opti­mal­no­sti cena posta­je ire­le­vant­na; biro­kra­ta u anti­mo­no­pol­skoj agen­ci­ji više nema nika­kvog nači­na da otkri­je istin­ski tro­šak pro­i­zvod­nje neke robe, osim da se pozo­ve na neke raču­no­vod­stve­ne stan­dar­de, koji zbog vre­men­skog i nepre­dvi­di­vog karak­te­ra pre­fe­ren­ci­ja nema­ju nika­kvog zna­ča­ja za ono što je suštin­sko u pro­ce­su for­mi­ra­nja cena. On može usta­no­vi­ti koli­ki je bio tro­šak pro­i­zvod­nje neče­ga pre 5 mese­ci ili dve godi­ne, ali ne može niko­me reći šta je to cena koja "odra­ža­va tro­ško­ve" u ovom tre­nut­ku, jer ne zna šta su to tro­ško­vi u ovom tre­nut­ku, odno­sno šta potro­ša­či u ovom tre­nut­ku misle i žele. To tek oče­ku­je­mo od trži­šta da nam kaže. Zato je besmi­sle­no i štet­no zako­nom zabra­nji­va­ti "cene koje ne odra­ža­va­ju tro­ško­ve" jer niko ne može zna­ti šta su to tro­ško­vi rele­vant­ni za for­mi­ra­nje teku­ćih cena, pa je ova odred­ba pot­pu­no nespro­vo­di­va. Jedi­ni način da se njoj da neki smi­sao bio bi da se Vla­da ili anti­mo­no­pol­ska agen­ci­ja ovla­ste da uve­du kon­tro­lu cena domi­nant­nih fir­mi, ali veru­jem da to nije cilj libe­ral­nih eko­no­mi­sta iz CLDS‑a.

Meni se čini da osnov­ni razlog za uvo­đe­nje u zakon ove teo­ri­je o “opti­mal­nim“ cena­ma i tro­ško­vi­ma nije da se njo­me “zašti­te“ potro­ša­či od “eksplo­a­ta­ci­je“ putem pre­vi­so­kih cena (što je naj­če­šća raci­o­na­li­za­ci­ja uvo­đe­nja anti­trust­ne regu­la­ti­ve). Rekao bih da je suštin­ski razlog upra­vo situ­a­ci­ja u kojoj domi­nant­ni ponu­đač pro­da­je po cena­ma koje su navod­no niže od tro­ško­va, u cilju da isti­sne manje kon­ku­ren­te, a onda namet­ne više cene. To je čuve­na optu­žba o "pre­da­tor­skom pona­ša­nju". U čla­nu 11, stav 2, tač­ka d, ima­mo upra­vo for­mu­la­ci­ju zabra­ne pre­da­tor­skog pona­ša­nja: "zabra­nje­no je posred­no ili nepo­sred­no name­ta­ti pro­daj­ne ili kupov­ne cene koje ne odra­ža­va­ju tro­ško­ve i dovo­de do isklju­če­nja kon­ku­re­na­ta sa rele­vant­nog trži­šta" . Odstu­pa­nje cena od navod­nih "tro­ško­va" u ovom slu­ča­ju sigur­no ne zna­či nadu­va­nje cena, jer bi u tom slu­ča­ju kon­ku­ren­ti lako iza­šli na kraj sa mono­po­li­stom tako što bi mu cenov­no kon­ku­ri­sa­li. Ovde je, kao što vidi­mo, domi­nant­noj fir­mi zabra­nje­no da pro­da­je po cena­ma koje su upra­vo niže od tro­ško­va. Posta­vlja se samo pita­nje: čijih tro­ško­va? Ako je reč o tro­ško­vi­ma kon­ku­re­na­ta, nije baš naj­ja­sni­je na osno­vu čega se tako nešto može zabra­ni­ti u trži­šnoj pri­vre­di, i na šta bi liči­la kon­ku­ren­ci­ja u kojoj bi sva­kom ponu­đa­ču bilo nare­đe­no da pro­da­je po cena­ma koje "odra­ža­va­ju" tro­ško­ve sku­pljih (loši­jih) kon­ku­re­na­ta. Ako je reč o nje­go­vim sop­stve­nim tro­ško­vi­ma, posta­vlja se (osim pret­hod­no raz­ma­tra­nog pita­nja, šta su to uošte "tro­ško­vi" u ovom kon­tek­stu) i ništa manje logič­no pita­nje: a koja to fir­ma dugo­roč­no može poslo­va­ti sa cena­ma koje su niže od nje­nih sop­stve­nih tro­ško­va? Pri­go­vor da može, jer će prvo isklju­či­ti kon­ku­ren­te, a onda ima­ti povla­šćen polo­žaj, ne poma­že nam mno­go, i to iz dva razloga.

Naj­pre, čak i ako ta fir­ma uspe da "pre­da­tor­skim" cena­ma uklo­ni kon­ku­ren­ci­ju, ona ne može na pre­da­tor­skim cena­ma da odr­ži svoj pre­stiž na sred­nji rok. Bajo­ne­ti­ma se može osvo­ji­ti vlast, ali se ne može sede­ti na bajo­ne­ti­ma. Ako bude loša i sku­pa, fir­ma će vrlo brzo dobi­ti kon­ku­ren­ci­ju, i od pre­da­tor­ski ste­če­nog mono­po­la neće biti nika­kve kori­sti. A onda se posta­vlja pita­nje, zašto uop­šte rasi­pa­ti resur­se na cenov­no pre­da­tor­stvo, koje će, čak i ako uspe, zahte­va­ti nak­nad­ne kom­pen­za­ci­je u mono­pli­stič­koj pozi­ci­ji kroz više cene od mogu­ćih, što će biti samo poziv­ni­ca za konkurente?

Dru­gi pro­blem je, kako defi­ni­sa­ti pre­da­tor­sko pona­ša­nje, odno­sno kako razli­ko­va­ti reduk­ci­ju cena sa ciljem isti­ski­va­nja kon­ku­ren­ci­je zarad mono­po­la, od sni­že­nja cena kao regu­lar­nog trži­šnog pro­ce­sa na kome poči­va slo­bod­na kon­ku­ren­ci­ja? Reci­mo, da li će sma­nje­nje cena od stra­ne domi­nant­ne fir­me, ne sa ciljem pove­ća­nja ude­la i mono­po­li­za­ci­je, već napro­tiv, oču­va­nja nje­nog već posto­je­ćeg trži­šnog ude­la od nale­ta rastu­će kon­ku­ren­ci­je, biti pre­da­tor­stvo? I da li će sni­že­nje cena kao posle­di­ca teh­no­lo­ških ino­va­ci­ja od stra­ne domi­nant­ne fir­me biti pre­da­tor­stvo? To niko (osim "nadle­žnih orga­na") ne zna. A kad to “zna­nje“ bude saop­šte­no nekom nesreć­nom “mono­po­li­sti, on više neće ima­ti vre­me­na da ispra­vi svo­ju “gre­šku“. Ne posto­ji nika­kvo una­pred defi­ni­sa­no zakon­sko pra­vi­lo koje bi mu moglo reći koja poslov­na prak­sa pred­sta­vlja stva­ra­nje “bari­je­ra“, a koja ne. To pita­nje se nala­zi u reži­mu “razum­ne dis­kre­ci­o­ne pro­ce­ne biro­kra­ta“, i teo­rij­ski gle­da­no, sva­ka uspe­šna poslov­na akci­ja domi­nant­ne fir­me može biti tre­ti­ra­na kao zlo­u­po­tre­ba. Sto­ga je jedi­ni način da takva fir­ma pou­zda­no izbeg­ne optu­žbu za pre­da­tor­ske cene taj da stag­ni­ra, pove­ća­va tro­ško­ve i odbi­ja da uvo­di ino­va­ci­je. Jedi­no tako neće “ugro­ža­va­ti“ ili “isklju­či­va­ti “ loši­je kon­ku­ren­te sa trži­šta, name­ću­ći im nepra­ved­ne tro­ško­ve. A kakve to veze ima sa "bla­go­sta­njem potro­ša­ča" čijoj navod­noj zašti­ti je ceo ovaj zakon posve­ćen, to osta­je oba­vi­je­no velom tajne.

Sle­de­ća kažnji­va stvar po ovom zako­nu jeste stva­ra­nje tako­zva­nih "bari­je­ra ula­sku" — još jed­na besmi­sli­ca ame­rič­kog anti­trust­nog zako­no­dav­stva. Evo čita­vog seta for­mu­la­ci­ja iz zako­na koji se odno­se na ovo pita­nje: zabra­nje­no je: "stva­ra­ti pre­pre­ke i spre­ča­va­ti poten­ci­jal­ne ili posto­je­će, doma­će i stra­ne, kon­ku­ren­te na trži­štu odre­đe­nih roba ili uslu­ga, uklju­ču­ju­ći i uslu­ge distri­bu­ci­je…" (član 11, stav 2, a) , ili "sve dru­ge rad­nje koji­ma se stva­ra­ju pre­pre­ke za poče­tak poslo­va­nja novih kon­ku­re­na­ta; osim ako je nasta­nak pre­pre­ka počet­ku poslo­va­nja novih kon­ku­re­na­ta, ili pro­ši­re­nju poslo­va­nja posto­je­ćih kon­ku­re­na­ta pre­te­žno posle­di­ca efi­ka­snog poslo­va­nja domi­nant­nog subjek­ta" (član 11,stav 2, e).

E sad, samo da nam se još obja­sni kako da empi­rij­ski razli­ku­je­mo sve ove “nedo­zvo­lje­ne radnje“od puke trži­šne efi­ka­sno­sti, jer sva­ka pove­ća­na efi­ka­snost domi­nant­ne (kao i sva­ke dru­ge) fir­me zna­či isto­vre­me­no neka­kvu pre­pre­ku, odno­sno "bari­je­ru", ula­sku u taj biznis neke dru­ge fir­me, ili bari­je­ru ostan­ku u nje­mu neke tre­će. Tako­đe, kao i rani­jim slu­ča­je­vi­ma, jedi­ni način da ovim odre­ba­ma damo neki smi­sao bilo bi postu­li­ra­nje neke nad­ljud­ske epi­ste­mo­lo­ške kom­pe­ten­ci­je lju­di u anti­mo­no­pol­skoj agen­ci­ji, koji bi bili u sta­nju da pro­ce­ne da li je stva­ra­nje neke “bari­je­re ula­sku“ posle­di­ca nedo­zvo­lje­nih rad­nji (kojih?), ili “efi­ka­snog poslo­va­nja domi­nant­nog subjek­ta“. Opet biro­kra­ti tre­ba da odlu­ču­ju o stva­ri­ma o koji­ma po defi­ni­cjii od trži­šta oče­ku­je­mo da nam pru­ži infor­ma­ci­ju; da li je neka poslov­na prak­sa uspe­šna ili ne, da li je ta prak­sa posle­di­ca eko­nom­ske efi­ka­sno­sti ili “zlo­u­po­tre­be polo­ža­ja“ – sve su to stva­ri o koji­ma u trži­šnoj pri­vre­di odlu­ču­je samo trži­šte, a ne nika­kva držav­na agen­ci­ja. Ako odlu­ču­je agen­ci­ja, onda ne može trži­šte, i tre­ba ga uki­nu­ti. Zako­no­da­vac ne može teo­rij­ski da sedi na dve sto­li­ce, tvr­de­ći kako je trži­šte ina­če mero­dav­ni oblik valo­ri­zo­va­nja poslov­ne efi­ka­sno­sti, osim, eto, ako se neka fir­ma poka­že suvi­še uspe­šnom u name­ta­nju “bari­je­ra“ kon­ku­ren­ti­ma, u kom slu­ča­ju mero­dav­ni posta­ju anti­trust­ni biro­kra­ti. Logič­ki gle­da­no, fir­ma bi mogla da zado­vo­lji ovaj zakon­ski član opet samo tako što bi odbi­ja­la da pove­ća­va svo­ju efi­ka­snost i kon­ku­rent­nost jer bi jedi­no takvo pona­ša­nje (kao i u slu­ča­ju pre­da­tor­stva) omo­gu­ći­lo loši­jim kon­ku­ren­ti­ma da budu pošte­đe­ni nedo­zvo­lje­nih bari­je­ra. A gde se tu izgu­bio potro­šač? Šta li on misli o ovoj teoriji?

Što je naj­go­re, ovaj zakon se po defi­ni­ci­ji uop­šte ne odno­si na zakon­ske bari­je­re ula­sku koje stva­ra vla­da, a na koje otpa­da lavov­ski deo svih bari­je­ra, već samo na eko­nom­ske “bari­je­re“ koje loši­jim kon­ku­ren­ti­ma stva­ra­ju supe­ri­or­ne fir­me. Dakle, po ovom zako­nu koji pom­pe­zno naja­vlju­je da će “šti­ti­ti“ kon­ku­ren­ci­ju, vla­di­ne zakon­ske opstruk­ci­je slo­bod­nog ula­ska na trži­šte, poput cari­na, regu­la­ci­je, eksklu­ziv­nih fran­ši­za i dru­gog, nisu štet­ne i ne pot­pa­da­ju pod “anti­mo­no­pol­sku“ regu­la­ti­vu, ali zato eko­nom­ska supe­ri­or­nost veli­kih fir­mi pot­pa­da. Reci­mo, fir­ma će "stva­ra­ti pre­pre­ke" poten­ci­jal­nim kon­ku­ren­ti­ma kroz "below cost" cene. Ili će "veza­no" pro­da­va­ti neki pro­i­zvod, čime će ugro­zi­ti male pro­i­zvo­đa­če (kao u slu­ča­ju Micro­sof­ta). Ili će agre­siv­no rekla­mi­ra­ti svoj pro­i­zvod. Ili… Zaklju­čak: sve što vodi opstan­ku "mono­pol­ske" fir­me na trži­štu može poten­ci­jal­no biti podve­de­no pod pojam "bari­je­re ula­sku“, osim ako fir­ma nije pod držav­nom pro­tek­ci­jom, tj. ako svoj mono­pol ne dugu­je zakon­skoj zašti­ti od kon­ku­ren­ci­je. U tom slu­ča­ju biće zašti­će­na od gonje­nja, pro­gla­še­na “pri­rod­nim mono­po­lom“ i slič­no. Tako ćemo u pogle­du “tru­sto­va“, uko­li­ko ovaj “Com­pe­ti­ti­on Act“ bude usvo­jen, u ovoj zemlji ima­ti dva razli­či­ta siste­ma: čist lais­sez-fai­re za mono­po­le pod vla­di­nom zašti­tom, i regu­la­ci­ju i pro­gon za trži­šne “mono­po­le“.

Kon­tro­la integracija

Na kra­ju, neko­li­ko zapa­ža­nja o tre­ćem važnom ele­men­tu ovog anti­mo­no­pol­skog zako­na, a to je kon­tro­la inte­gra­ci­ja i kon­cen­tra­ci­ja. Naj­pre, zašto su inte­gra­ci­je fir­mi i nji­ho­va kon­cen­tra­ci­ja nešto što tre­ba kontrolisati?

Odgo­vor je isti kao i u slu­ča­je­vi­na dru­gih tobo­žnjih "povre­da kon­ku­ren­ci­je": zato što auto­ri pola­ze od kom­pro­mi­to­va­nog i neu­po­tre­blji­vog kon­cep­ta savr­še­ne kon­ku­ren­ci­je, po kome su poj­mo­vi "što više kon­ku­ren­ci­je" i "što više kon­ku­re­na­ta" izjed­na­če­ni, odno­sno po kome su kon­cen­tra­ci­ja trži­šta i posto­ja­nje domi­nant­nih fir­mi zlo po sebi, jer ogra­ni­ča­va­ju slo­bo­du kon­ku­ren­ci­je, stva­ra­ju­ći trži­šnu moć, i pot­ko­pa­va­ju­ći egzo­ge­nost cena. A inte­gra­ci­je mogu biti jedan od naj­br­žih pute­va neže­lje­nom ukrup­nja­va­nju. Naj­va­žni­ji oblik inte­gra­ci­ja je tzv. spa­ja­nje (mer­ger) gde dve fir­me uno­se svoj kapi­tal u zajed­nič­ku novu fir­mu (član 12, stav 1). Ili, sa dru­ge stra­ne pri­pa­ja­nje ili pre­u­zi­ma­nje, gde jed­na fir­ma ostva­ru­je vla­snič­ku kon­tro­lu nad dru­gom (član 12, stav 1). U sva­kom od ovih slu­ča­je­va fir­me koje ula­ze u inter­a­ci­je mora­ju pret­hod­no da dobi­ju sagla­snost od Agen­ci­je, uko­li­ko uku­pan pri­hod sva­ke, ili barem jed­ne od njih, pre­la­zi 1 milon evra u dinar­skoj pro­tiv­red­no­sti (član 13, 1, b). Opet ista stvar: oso­bi A je dozvo­lje­no da uči­ni X, a oso­bi B nije (mora da pita Agen­ci­ju). A osnov ove dis­kri­mi­na­tor­ske odred­be je isti onaj suje­ver­ni strah od tru­sto­va koji siste­mat­ski šire popu­li­stič­ki agi­ta­to­ri od kra­ja XIX veka nao­va­mo. Kao što smo vide­li, ako se kon­ku­ren­ci­ja isprav­no shva­ti, kao dina­mič­ki pro­ces tak­mi­če­nja u kome biva­ju otkri­ve­ne pre­fe­ren­ci­je potro­ša­ča i defi­ni­san opti­mal­ni nivo pro­i­zvod­nje i cena (koji nam nika­ko druk­či­je nisu pozna­ti) sama veli­či­na pre­du­ze­ća, ili ste­pen kon­cen­tra­ci­je neke indu­stri­je, neće biti ni od kakvog zna­ča­ja za pro­ce­nu kon­ku­rent­no­sti te indu­stri­je. Slo­bod­no trži­šte kapi­ta­la i meha­ni­zam cena su naj­bo­lji anđe­li čuva­ri poslov­ne efi­ka­sno­sti domi­nant­ne fir­me; čim ona poč­ne da "fuše­ri", javlja­ju se kon­ku­ren­ti koji to kori­ste jer im meha­ni­zam cena šalje nepo­gre­šiv sig­nal da ima­ju šan­su. A ako se kon­ku­ren­ti ne jave, to onda zna­či da “mono­po­li­sta“ ima veli­ku mar­gi­nu za “subop­ti­mal­nu“ pro­i­zvod­nju, jer su poten­ci­jal­ni kon­ku­ren­ti mno­go loši­ji. I onda potro­šač (kao i nje­gov tobo­žnji anti­trust­ni zaštit­nik) tre­ba da se žali na loše kon­ku­ren­te, a ne na zlog mono­po­li­stu. Samo ako veru­je­mo da se kon­ku­ren­ci­ja sasto­ji pri­mar­no u robot­skom izjed­na­ča­va­nju cena sa mar­gi­nal­nim tro­ško­vi­ma u zada­tim trži­šnim uslo­vi­ma, može­mo sma­tra­ti vred­nim pažnje bavlje­nje stva­ri­ma kao što su "koe­fi­ci­jen­ti kon­cen­tra­ci­je", ili "kon­ku­rent­nost trži­šnih struk­tu­ra", što je sve vrlo karak­te­ri­stič­no za stan­dard­nu neo­kla­sič­nu ana­li­zu koja leži u teo­rij­skoj osno­vi ovog (kao i sva­kog dru­gog) anti­mo­no­pol­skog zako­na. Čim shva­ti­mo da je trži­šte jedan dina­mič­ni pro­ces koji se stal­no razvi­ja i menja uslo­ve kon­ku­ren­ci­je, shva­ti­će­mo i da je poku­šaj da ga obja­sni­mo trži­šnim struk­tu­ra­ma i rav­no­te­žnim mode­li­ma besmi­slen, i da činje­ni­ca da stvar­nost odstu­pa od naših sta­tič­kih pret­po­stav­ki ne zahte­va nika­kvu držav­nu inter­ven­ci­ju da bi se one ostva­ri­le, već napu­šta­nje tih pogre­šnih pretpostavki.

Zaklju­čak

Džordž Šti­gler je jed­nom pri­li­kom iskre­no pri­znao da je posto­ja­nje Šer­ma­no­vog zako­na pret­po­stav­ka mode­la savr­še­ne kon­ku­ren­ci­je. Teško da je mogao i zami­sli­ti, a kamo­li izre­ći, goru optu­žbu pro­tiv tog mode­la. Ako je "kon­ku­ren­ci­ja" koju pod­ra­zu­me­va sta­tič­ki i struk­tu­ra­li­stič­ki model savr­še­ne kon­ku­ren­ci­je takva da nije mogu­ća bez jed­nog inter­ven­ci­o­ni­stič­kog uka­za kojim se kao mono­po­li­stič­ki uzur­pa­to­ri, koji podi­žu cene i sma­nju­ju pro­i­zvod­nju, ozna­ča­va­ju indu­stri­je koje su u pro­se­ku tri do pet puta pro­duk­tiv­ni­je od ostat­ka eko­no­mi­je (a takve su bile sko­ro sve indu­stri­je gonje­ne po Šer­ma­no­vom zako­nu), onda to u naj­bo­ljem sve­tlu poka­zu­je da ta kon­ku­ren­ci­ja nema baš mno­go zajed­nič­kog sa onim što se u stvar­nom živo­tu pod kon­ku­ren­ci­jom pod­ra­zu­me­va. Uop­šte nije slu­čaj­no da auto­ri ovog Anti­mo­no­pol­skog zako­na anti­kom­pe­ti­tiv­nim pro­gla­ša­va­ju mno­ge prak­se koje u okvi­ru sva­kog mode­la kon­ku­ren­ci­je koji uva­ža­va njen dina­mič­ki i otkri­va­lač­ki karak­ter mora­ju biti opi­sa­ne kao nagla­še­no kom­pe­ti­tiv­ne (pre­da­tor­ske cene, eko­nom­ske bari­je­re ula­sku, inte­gra­ci­je sa ciljem eko­no­mi­je obi­ma itd). Oni su na tako nešto (kao i nji­ho­vi ame­rič­ki uzo­ri) pri­si­lje­ni upra­vo sta­tič­kim pret­po­stav­ka­ma svog mode­la kon­ku­ren­ci­je; u sve­tu koji oni opi­su­ju kao "kon­ku­rent­ski" nije dozvo­lje­na nika­kva ino­va­ci­ja ili dife­ren­ci­ja­ci­ja pro­i­zvo­da – po pra­vi­lu je to stva­ra­nje bari­je­ra kon­ku­ren­ti­ma. Za sma­nje­nje cena se nikad una­pred ne zna da li je uspe­šan kon­ku­rent­ski potez ili pre­da­tor­sko neva­ljal­stvo; sva­ki "ekstra­pro­fit" (pro­fit viši od mito­lo­ških mar­gi­nal­nih tro­ško­va) pred­sta­vlja "alo­ka­tiv­ni gubi­tak bla­go­sta­nja" koji zahte­va vla­di­nu inter­ven­ci­ju. Ogro­man broj redi­zaj­ni­ra­nja slo­že­nih pro­i­zvod­nih siste­ma biće pro­gla­šen “veza­nom pro­da­jom“ i ata­kom na kon­ku­ren­te (narav­no, uko­li­ko “pre­kr­ši­lac“ ima 40% i više ude­la u trži­štu. Ako je manji, može da čini iste te zlo­či­ne, zakon ga šti­ti!) Sve što je nji­ho­vom "pre­du­zet­ni­ku" dozvo­lje­no jeste da poput robo­ta štan­cu­je neku jed­no­o­bra­znu robu na serij­skoj tra­ci, vođen para­me­tar­skim cena­ma, odno­sno da se pita samo za pro­duk­ci­o­nu efi­ka­snost u zada­tim okvi­ri­ma, bez bavlje­nja ika­kvim teh­ni­ka­ma rekla­me ili dife­ren­ci­ra­nja pro­i­zvo­da, koji­ma bi menjao uslo­ve kon­ku­ren­ci­je i neme­tao "neo­prav­da­ne tro­ško­ve" kon­ku­ren­ti­ma. Samo ako je bilo kakva poslov­na ino­va­ci­ja, pro­me­na ili dife­ren­ci­ra­nje pro­i­zvo­da, ili pak mar­ke­tin­ško uti­ca­nje na potro­ša­če a pri­o­ri zabra­nje­no, para­dig­ma savr­še­ne kon­ku­ren­ci­je ima nekog prak­tič­nog smi­sla. A jedi­ni način da se teo­rij­ski oprav­da ide­ja anti­mo­no­pol­ske regu­la­ci­je jeste upra­vo da se pri­hva­ti teo­ri­ja "savr­še­ne kon­ku­ren­ci­je", odno­sno nepri­vlač­ni sta­tič­ki svet koji je malo­pre opi­san, kao vali­dan opis same stvar­no­sti. Uko­li­ko nam takav svet nije ide­al, sva­ka anti­trust­na regu­la­ti­va mora biti u pot­pu­no­sti odba­če­na kao inter­e­ven­ci­o­ni­stič­ka besmi­sli­ca koja pot­ko­pa­va kon­ku­ren­ci­ju, i pro­mo­vi­še rent-see­king i loš biznis. I tu ovaj zakon nije nika­kav izuzetak.

Ivan Jan­ko­vić

Lite­ra­tu­ra:

  • Anti­mo­no­pl­ska poli­ti­ka u Srbi­ji, Cen­tar za libe­ral­no-demo­krat­ske stu­di­je, Beo­grad 2002.
  • Pre­dlog Anti­mo­no­pol­skog zako­na, CLDS, Beo­grad 2003.
  • Tho­mas Di Loren­zo, “The Truth abo­ut Ser­man”, Austri­an Eco­no­mics Newslet­ter, 1991, na adre­si www.mises.org (Vidi pre­vod na “Kata­lak­si­ji”)
  • Domi­nik T. Armen­ta­no, “Anti­trust reform; Pre­da­to­ry Pra­ci­ti­ces and Com­pr­ti­ti­ve Pro­cess”, na adre­si www.mises.org (Pre­vod na “Kata­lak­si­ji”)
  • Robert Bork, Para­dox of Anti­trust; A Poli­cy at War with Itself, New York, Basic Books, 1978.
  • Fri­drih A. Hajek, Pra­vo, zako­no­dav­stvo i slo­bo­da, CID Pod­go­ri­ca, 2002.
  • Pascal Salin, “Car­tels as Effi­ci­ent Pro­duc­ti­ve Struc­tu­res”, Revi­ew of Austri­an Eco­no­mics, Vol.9, No. 2 (1996), na adre­si www.mises.org (Vidi pre­vod na saj­tu “Kata­lak­si­je”)
  • Domi­nik T. Armen­ta­no, “Bari­ers to Entry”, na adre­si www.mises.org (Vidi pre­vod na “Kata­lak­si­ji”)
  • Stiv Pejo­vić, Miro­slav Pro­ko­pi­je­vić, “Šta je dobra anti­mo­no­pol­ska poli­ti­ka”, u časo­pi­su Pre­gled.