Da li je libertarijanizam utopijski?

Kao što je pozna­to, nije taj­na iz kog tabo­ra dola­zim. Ja sam liber­ta­ri­ja­nac. To zna­či da ja sma­tram da je pri­mar­no jav­no dobro, koje po zna­ča­ju pre­va­zi­la­zi sva­ku dru­gu jav­nu akci­ju i legi­ti­mi­zu­je onih neko­li­ko posto­je­ćih, jeste zašti­ta indi­vi­du­al­nih pra­va, pogla­vi­to onih na život, slo­bo­du i tra­ga­nje za sre­ćom. Kao što kaže ame­rič­ka Dekla­ra­ci­ja, drža­ve su stvo­re­ne jedi­no i isklju­či­vo zato da bi šti­ti­la ta prava.

Liber­ta­ri­ja­ni­zam pred­sta­vlja kon­zi­stent­no, bes­kom­pro­mi­sno razvi­ja­nje ovih ide­ja. Kao takva, ova pozi­ci­ja je uisti­nu zahtev­na, zato što ne tole­ri­še nasil­no upli­ta­nje drža­ve u ova pra­va (ili upli­ta­nje od stra­ne bilo kog dru­gog čove­ka), ma iz kog razlo­ga to bilo. Drža­va nije stvo­re­na da bi zame­ni­la našeg tatu, baku ili možda ujku, već da bi, uko­li­ko išta, bila naša tele­sna zaštita.

Rezo­no­va­nje koje sto­ji iza ovih ide­ja nije jed­no­stav­no, ali ono sadr­ži jed­nu kru­ci­jal­nu činje­ni­cu, koja isto­vre­me­no pred­sta­vlja pobi­ja­nje tvrd­nje da je liber­ta­ri­ja­ni­zam uto­pij­ska dok­tri­na. To je činje­ni­ca da lju­di, u stva­ri, ne mogu da uz pomoć sile posta­nu moral­no dobri. Na nji­ma je da odlu­če da li je to ono što oni hoće da budu ili će da oma­nu na tom naj­va­žni­jem zadat­ku u nji­ho­vom živo­tu. Mi pose­du­je­mo slo­bod­nu volju i mora­mo nasto­ja­ti da posta­ne­mo indi­vi­due, ali ne posto­ji for­mu­la koja bi garan­to­va­la ostva­re­nje tog cilja. Da jed­na razum­na drža­va mora biti ogra­ni­če­na, ustva­ri zna­či da ona pose­du­je veo­ma opa­sno oruž­je, nai­me, fizič­ku silu, i da to oruž­je mogu kori­sti­ti jedi­no lju­di koji jasno i dobro pozna­ju svo­ja ogra­ni­če­nja, ina­če će oni na vla­sti, koji su lju­di poput nas, posta­ti despo­ti i tirani.

Uto­pi­ja je, nasu­prot tome, oblik dru­štve­nog ure­đe­nja u kojem je moral­nost garan­to­va­na, u kojem svi posta­ju sreć­ni i zado­volj­ni. Šan­gri La je dobar pri­mer za to, kao što su to bili i Uto­pi­ja ser Toma­sa Mora i komu­ni­zam Kar­la Mark­sa. U tim dru­štve­nim siste­mi­ma cilj je da se, pomo­ću poli­tič­ke orga­ni­za­ci­je i delo­va­nja, obez­be­di nji­ho­vo pot­pu­no zado­vo­lje­nje i ispu­nje­nje. (To je razlog zbog kojeg je Marks mogao da pred­vi­di samo­u­ki­da­nje drža­ve, budu­ći da, kad jed­nom uto­pi­ja bude ostva­re­na, više neće posto­ja­ti potre­ba za zakon­skom pri­nu­dom, jer ćemo se svi mi auto­mat­ski povi­no­va­ti zakonu.)

Već je iz ovog krat­kog kon­tra­sti­ra­nja liber­ta­ri­ja­ni­zma i uto­pi­zma jasno da su oni suprot­sta­vlje­ni. Ne, liber­ta­ri­ja­ni­zam nije disto­pij­ski, što će reći, zasno­van na gle­di­štu da dru­štve­ni život mora da se izo­pa­či u užas. On je pot­pu­no otvo­ren za ono što će slo­bod­ni lju­di od nje­ga napra­vi­ti, uz jedan uslov: kada su slo­bod­ni i kada su nji­ho­va pra­va zašti­će­na, šan­se da posta­nu dobri i pri­stoj­ni su veće nego ako ima­ju imu­ni­tet da svo­je gre­ške mogu da sva­le na svo­je bli­žnje (kao što to, na pri­mer, mogu u drža­vi bla­go­sta­nja, u kojoj tre­nut­no živimo).

Narav­no, nema sum­nje da je liber­ta­ri­ja­ni­zam zahte­van. Ali, svi stan­dar­di su zahtev­ni; oni od nas tra­že da, u skla­du sa nekim uzu­si­ma, damo sve od sebe. Među­tim, liber­ta­ri­ja­ni­zam shva­ta da je slo­bo­da uslov da od sebe izvu­če­mo ono real­no naj­bo­lje i da to sa sobom, tako­đe, nosi rizik da ne uspe­mo. Dakle, za liber­ta­ri­jan­ca ne može biti garan­ci­ja za to koli­ko će lju­di biti dobri kada jed­nom budu slo­bod­ni. Oni, u sva­kom slu­ča­ju, ima­ju više izgle­da da budu bolji nego u siste­mu repre­si­je, koman­do­va­nja i upra­vlja­nja u nji­ho­vom sva­kod­nev­nom životu.

Neki, naža­lost, misle da su svi stan­dar­di uto­pij­ski, ali to napro­sto nije tako. Liber­ta­ri­ja­ni­zam je oči­gled­no moguć, dok komu­ni­zam nije. To je ono što ovaj dru­gi čini uto­pij­skim, a prvi pot­pu­no realnim.

Pre­vod: Bori­slav Ristić