Uhapsite Fidela!

Wall Stre­et Jour­nal 20. okto­bar 1998.

Fidel Kastro je danas u Špa­ni­ji, nakon što je napu­stio Ibe­ro-ame­rič­ki samit u Por­tu­ga­lu radi pro­sla­ve sim­bo­lič­ne pobe­de, koja odr­ža­va nje­go­vu revo­lu­ci­ju, upr­kos bedi i repre­si­ji koju je done­la Kubi. Špan­ski sudi­ja je nagnao Bri­ta­ni­ju da uhap­si Augu­sta Pino­čea, biv­šeg teška­ša čiji je čile danas bogat i demokratski.

U Lon­do­nu radi medi­cin­skog tret­ma­na, 82-godi­šnji gene­ral je uhap­šen pod optu­žbom da je povre­dio evrop­ske anti-tero­ri­stič­ke zako­ne, zbog povre­da ljud­skih pra­va za vre­me nje­go­ve vla­sti. OK, ali ako to tre­ba da bude pra­vi­lo, Špa­ni­ja tre­ba da uhap­si Fide­la. Nje­go­va ubi­stva i povre­de ljud­skih pra­va čine sme­šnim čak i naj­pre­te­ra­ni­je optu­žbe pro­tiv gene­ra­la Pino­čea. Šta­vi­še, Kastrov pro­gram podri­va­nja Latin­ske Ame­ri­ke je pra­vi izvor bru­tal­no­sti koja je zahva­ti­la regi­on u 1970-tim. Nje­go­vi poku­ša­ji da pro­ši­ri revo­lu­ci­ju su stvo­ri­li bru­tal­ne voj­ne dik­ta­tu­re koje su nekad kva­ri­le pej­saž Latin­ske Amerike.

Posle smr­ti če Geva­re, i poseb­no nakon što je pad ber­lin­skog zida pre­ki­nuo sovjet­sku pomoć Kastru, talas demo­kra­ti­za­ci­je je zaplju­snuo Cen­tral­nu i Južnu Ame­ri­ku. Osta­la je gru­pi­ca besnih sta­rih komu­ni­sta i umi­šlje­nih levi­ča­ra koji sede u Špa­ni­ji i demon­stri­ra­ju na uli­ca­ma Lon­do­na. Levi­čar­ske vla­de koje danas kon­tro­li­šu veći deo Evro­pe shva­ta­ju da ne mogu da pro­ši­re drža­vu bla­go­sta­nja, ali i dalje mogu da udo­vo­lje svo­jim tvr­dim pri­sta­li­ca­ma putem mark­si­stič­ke sim­bo­li­ke i pri­me­nom jed­nog stan­dar­da zako­na na gene­ra­la Pino­čea, a pot­pu­no dru­gog na Fidela.

Posled­njih četvrt veka, mark­si­stič­ki roman­ti­ča­ri su poseb­no žude­li za osve­tom nad gene­ra­lom Pino­če­om, čove­kom koji je vero­vat­no uči­nio više od bilo kog dru­gog u Latin­skoj Ame­ri­ci da one­mo­gu­ći nji­ho­vu revo­lu­ci­ju. Izbo­rom mark­si­stič­kog Pred­sed­ni­ka Sal­va­do­ra Aljen­dea 1970-te, čile je tre­bao da posta­ne oko­sni­ca kastri­stič­kog komu­ni­zma na Latin­skom kon­ti­nen­tu. Za sam čile, isku­stvo baš i nije bilo toli­ko roman­tič­no. Iza­bran od samo 36% bira­ča, Aljen­de je poku­šao ništa manje nego da pre­tvo­ri jed­nu od naj­sta­bil­ni­jih demo­kra­ti­ja u Latin­skoj Ame­ri­ci u komu­ni­stič­ku drža­vu. Počeo je zaple­nom imo­vi­ne, kva­re­njem nov­ca, ban­kro­ti­ra­njem opo­zi­ci­o­ne štam­pe i dozvo­lja­va­njem nao­ru­ža­nim ban­da­ma levi­čar­skih revo­lu­ci­o­na­ra da zau­zi­ma­ju domo­ve i fabrike.

Do 1972, SSSR je nagra­dio Aljen­dea Lenji­no­vom Nagra­dom za mir, a čile­an­sko dru­štvo se ras­pa­lo na zara­će­ne gru­pe. Kami­on­dži­je su štraj­ko­va­le; doma­ći­ce su poče­le da lupa­ju u šer­pe i lon­ce na uli­ca­ma, pro­te­stvu­ju­ći pro­tiv poja­ve te komu­ni­stič­ke sva­kod­ne­vi­ce – lini­ja za hra­nu koje se pro­te­žu duž neko­li­ko uli­ca. Da bi zadr­žao vlast, sam Aljen­de je nare­dio da ten­ko­vi patro­li­ra­ju uli­ca­ma i posta­vio ofi­ci­re u ono što je neka­da bio civil­ni kabi­net. U sep­tem­bru 1973, gene­ral Pino­če je poveo puč koji je spa­sao nje­go­vu zemlju. Oko 3.000 lju­di je pogi­nu­lo. Jedan od njih je bio Pred­sed­nik Aljen­de – koji se, po tvrd­nja­ma nekih oče­vi­da­ca, sam ubio pišto­ljem koji je bio poklon od Fide­la Kastra.

Ono što od tada muči radi­kal­nu levi­cu je činje­ni­ca da se, pod gene­ra­lom Pino­če­om, čile pre­tvo­rio iz komu­ni­stič­kog upo­ri­šta u pri­mer uspe­šne trži­šne refor­me. Gene­ral Pino­če je uči­nio trgo­vi­nu slo­bod­nom, pri­va­ti­zo­vao indu­stri­ju, i popra­vio šte­tu koju je nači­ni­la kastri­stič­ka vla­da – stvo­riv­ši eko­no­mi­ju koja je inspi­ri­sa­la dru­ge refor­me na kon­ti­nen­tu i diljem zema­lja u razvo­ju. Onda, 1989, gene­ral Pino­če je odr­žao izbo­re i mir­no odstu­pio. čile je pono­vo postao demo­kra­ti­ja. To je bila naj­ve­ća uvre­da za sva­ko­ga ko je hteo da pre­tvo­ri čile u novu Kubu.

Ono što ume­sto toga ima­mo je pro­spe­ri­tet­na naci­ja. Odlu­ka čilea je bila da se pomi­ri sa pro­šlo­šću, i kre­ne dalje. Nemač­ka je nači­ni­la istu odlu­ku, narav­no, povo­dom Šta­zi­ja. čile­an­ska vla­da je pro­te­stvo­va­la pro­tiv hap­še­nja gene­ra­la Pino­čea. Sko­tland jard sada drži gene­ra­la, čeka­ju­ći odlu­ku Toni­ja Ble­ra i “Nju lejbora.”

čuli smo da hap­še­nje posta­vlja nov pre­se­dan za ljud­ska pra­va. Zani­mlji­vo. Ako poč­ne­mo izru­či­va­ti vla­da­re okr­va­vlje­nih ruku, šta će biti sa kine­skim Pred­sed­ni­kom Jang Cemi­nom – delom par­tij­ske maši­ne­ri­je koja je uni­šti­la tje­nan­men­ske pro­te­ste 1989. godi­ne, nare­div­ši voj­sci da puca na nena­o­ru­ža­ne civi­le u Bej­žin­gu? Da li je ruski Pred­sed­nik Boris Jelj­cin sigu­ran? Da, on je poveo Rusi­ju ka demo­kra­ti­ji. Ali pre toga je radio kao par­tij­ski šef na Ura­lu, nad­gle­da­ju­ći stva­ri kao što su pro­i­zvod­nja nukle­ar­nih bom­bi i lokal­ni gulag. Chun Doo Hwan i Roh Tae Woo, gene­ra­li koji su nači­ni­li Kore­ju demo­krat­skom, su uhap­še­ni zbog rani­je repre­si­je, ali su pomi­lo­va­ni od Kim Dae Jung‑a, biv­šeg disi­den­ta kojeg su zlostavljali.

Ako svet započ­ne celo­vit pro­gram osve­te pro­tiv dik­ta­to­ra koji napu­ste vlast, biće puno manje dik­ta­to­ra koji su sprem­ni da pre­pu­ste vlast svo­ji demo­krat­skim suna­rod­ni­ci­ma. Tim pre ako se oni koji se bru­tal­no drže vla­sti, kao Fidel, mogu oho­lo šet­ka­ti nao­ko­lo. Nedav­no, SAD su slu­ša­le evrop­ske lek­ci­je o “ekste­ri­to­ri­jal­no­sti.” Pra­vo pita­nje koje je pokre­nu­to hap­še­njem Pino­čea je: ima li odra­slih u evrop­skim vla­sti­ma? Ako je to slu­čaj, vre­me je da se jave.

_________________________________________________________________________________________________________
Pre­u­ze­to sa saj­ta: www.economiaysociedad.com. Pre­vod: Andri­ja Vražalić
_________________________________________________________________________________________________________