Zajednička poljoprivredna politika

Evrop­ska Uni­ja (EU) – ili bolje reče­no, nje­na pret­hod­ni­ca, Evrop­ska Eko­nom­ska Zajed­ni­ca (EEZ) – osno­va­na je sa ide­jom da se rat u Evro­pi može zau­sta­vi­ti putem slo­bod­ne trgo­vi­ne i otvo­re­nih gra­ni­ca. To je dakle, suro­va iro­ni­ja, da je EU u svo­jim raz­nim obli­ci­ma potro­ši­la veći deo svo­je 46-godi­šnje isto­ri­je vode­ći eko­mon­ski rat sa dru­gi­ma, naro­či­to sa zemlja­ma u razvoju.

Glav­ni oblik koji je ovo rato­va­nje uze­lo je poznat kao Zajed­nič­ka Poljo­pri­vred­na Poli­ti­ka, anti­kon­ku­rent­ska kom­bi­na­ci­ja sub­ven­ci­ja koje ima­ju za cilj da daju pred­nost evrop­skom far­me­ru. Uve­de­na osni­vač­kim doku­men­ti­ma EEZ iz 1957, ZPP je bila cena koju je fran­cu­ski Pred­sed­nik Šarl de Gol iskam­čio u zame­nu za fran­cu­sko član­stvo. Od tada je je nepre­kid­no rasla i sada kon­zu­mi­ra sko­ro pola godi­šnjeg budže­ta EU od 90 mili­jar­di evra.

Ali, cena te poli­ti­ke za evrop­ske pore­ske pla­ti­še se ne zavr­ša­va sa sub­ven­ci­ja­ma za far­me­re. ZPP tako­đe pod­ra­zu­me­va inter­ven­ci­je na trži­štu i tari­fe na uvoz, koje veći­nu cena za sub­ven­ci­o­ni­sa­ne pro­i­zvo­de odr­ža­va­ju veštač­ki viso­kim za evrop­ske potro­ša­če. Ovo zna­či da Evro­plja­ni dvo­stru­ko pla­ća­ju ZPP – jed­nom u super­mar­ke­tu i dru­gi put u pore­skoj pri­ja­vi. Pro­ce­nje­no je da je ova dvo­stru­ka zvrč­ka košta pro­seč­nu evrop­sku poro­di­cu nekih 1.200 evra godi­šnje, što je soci­jal­no regre­siv­ni račun koji naj­ja­če poga­đa najsiromašnije.

Možda će biti izne­na­đu­ju­će sazna­nje da cela polo­vi­na fon­do­va koji sva­ke godi­ne potro­ši Bri­sel uzme oblik dava­nja far­me­ri­ma – to jest, izdr­ža­va­nja ZPP. Ipak, pored, direkt­nih tro­ško­va sub­ven­ci­ja EU, posto­ji dru­gi tro­šak koji ima teške posle­di­ce po svet­ski pro­spe­ri­tet i razvoj. To je krug glo­bal­nog pro­tek­ci­o­ni­zma koji odr­ža­va evrop­ska poljo­pri­vred­na poli­ti­ka. ZPP šte­ti evrop­skim potro­ša­či­ma i pore­skim pla­ti­ša­ma, evrop­skim pro­i­zvo­đa­či­ma i uslu­žnim delat­no­sti­ma, i — od iste važno­sti – potro­ša­či­ma u zemlja­ma u razvo­ju zato što je to bit­na pre­pre­ka libe­ra­li­za­ci­ji svet­ske trgo­vi­ne, kao što je to jasno poka­za­no na mini­star­skom sastan­ku STO (Svetk­sa Trgo­vin­ska Orga­ni­za­ci­ja) u Kan­ku­nu, sep­tem­bra 2003.

Pre­pre­ka za Dohu

Svet­ska trgo­vin­ska orga­ni­za­ci­ja je zapo­če­la novu run­du pre­go­vo­ra u Dohi, Katar. Na tim sastan­ci­ma, razvi­je­ne zemlje su pri­zna­le da putem sub­ven­ci­ja i zašti­ta poljo­pri­vre­de, one spre­ča­va­ju pri­stup na svo­ja trži­šta poljo­pri­vred­nim pro­i­zvo­đa­či­ma iz zema­lja u razvo­ju. One su isto tako sta­vi­le do zna­nja da žele veći pri­stup na trži­šta u zemlja­ma u razvoju.

Na dru­goj stra­ni, zemlje u razvo­ju su nago­ve­sti­le da bi pri­hva­ti­le ide­ju da garan­tu­ju inte­lek­tu­al­na pra­va i pri­stup na svo­ja trži­šta za pro­i­zvo­đa­če i uslu­žne delat­no­sti, ali samo ako dobi­ju trži­šta za svo­je pro­i­zvo­de u razvi­je­nom sve­tu. Mno­ge zemlje u razvo­ju misle da su napra­vi­le kon­ce­si­je tokom uru­gvaj­ske run­de STO, a da nisu reci­proč­no nagra­đe­ne dobi­ja­njem pri­stu­pa na poljo­pri­vred­na trži­šta. Na mini­strar­skom sastan­ku u Kan­ku­nu, zemlje u razvo­ju su posta­vi­le poljo­pri­vred­nu libe­ra­li­za­ci­ju – i sme­nje­nje poljo­pri­vred­nih sub­ven­ci­ja boga­tih zema­lja – kao uslov za bilo kakav dogo­vor, i EU je odlu­či­la da odu­sta­ne od dogo­vo­ra, pre nego da pri­sta­ne na bilo kakvo stvar­no sma­nje­nje sub­ven­ci­ja, čime je zau­sta­vi­la pre­go­vo­re o širem pake­tu liberalizacije.

Insi­sti­ra­nje zema­lja u razvo­ju na reci­proč­noj libe­ra­li­za­ci­ji – “Ja ću otvo­ri­ti svo­ja trži­šta ako ti otvo­riš svo­ja” – nema eko­nom­skog smi­sla. Sva­koj zemlji je bolje sa slo­bod­nim trži­štem bez obzi­ra na to da li su nje­ni trgo­vin­ski part­ne­ri pro­tek­ci­o­ni­sti, a eko­nom­sku cenu tari­fa i osta­lih trgo­vin­skih pre­pre­ka uvek naj­vi­še sno­si ona zemlja koja ih pri­me­nju­je, ne nje­ni trgo­vin­ski part­ne­ri. Poli­tič­ki, pak, možda je nemo­gu­će da se otvo­re trži­šta Tre­ćeg sve­ta za evrop­ske pro­i­zvod­ne i uslu­žne delat­no­sti bez quid pro quo‑a (nešto za nešto). Prak­tič­no govo­re­ći, dakle, razvi­je­ni svet mora da refor­mi­še svo­je reme­te­će sub­ven­ci­je u poljo­pri­vre­di da bi svet­ska trgo­vin­ska libe­ra­li­za­ci­ja napredovala

Neve­ro­vat­na otpornost

ZPP je bez kon­ku­ren­ci­je naj­ve­ći i naj­va­žni­ji od svih redi­stri­bu­tiv­nih šema koje dola­ze iz Bri­se­la. Nje­go­va otpor­nost je neve­ro­vat­na. Vero­vat­no nika­da nije posto­jao pro­gram koji je tako puno koštao i bio tako šte­tan za toli­ko lju­di a kori­stan tako malom bro­ju njih, i opstao toli­ko dugo.

Kada je Rim­ski ugo­vor, koji je uspo­sta­vio EEZ, pot­pi­san 1957, 25 posto fran­cu­ske rad­ne sna­ge je obra­đi­va­lo zemlju. De Gol je zahte­vao obe­ća­nje da libe­ra­li­za­ci­ja trgo­vi­ne izme­đu Fran­cu­ske, Nemač­ke, Ita­li­je, Holan­di­je, Bel­gi­je i Luk­sem­bur­ga (šest osni­va­ča EEZ) neće šte­ti­ti inte­re­si­ma fran­cu­skih far­me­ra, pa je sto­ga smi­šlje­na šema sku­plja­nja resur­sa. Far­me­ri diljem EEZ će biti sub­ven­ci­o­ni­sa­ni iz zajd­nič­kog fon­da po opštim pra­vi­li­ma. Ovo je ima­lo pred­nost što spre­ča­va “rat sub­ven­ci­ja­ma” među drža­va­ma čla­ni­ca­ma, u kojem zemlje koje nisu u sta­nju da zašti­te svo­ju poljo­pri­vre­du tari­fa­ma ili dru­gim bari­je­ra­ma od dru­gih čla­no­va, daju direkt­nu podr­šku far­me­ri­ma kao odgo­vor na pret­nje za koje misle da dola­ze od sused­ske poljo­pri­vred­ne politike.

Ova opa­snost se i dan danas pomi­nje da bi se odbra­ni­la ZPP. Moguć­nost uki­da­nja ZPP‑a i nje­go­va zame­na ni sa čim, kako su to ura­di­le zemlje kao što su Austra­li­ja i Novi Zeland na svo­ju korist (i korist svo­jih far­me­ra), odmah se odbacuje.

Otpor­nost fran­cu­sko-nemač­kog pak­ta koji je izro­dio i EEZ, koja će kasni­je posta­ti EU, i ZPP je neve­ro­vat­na. Danas, manje od 5 pro­ce­na­ta fran­cu­ske rad­ne sna­ge je osta­lo na far­ma­ma, i ti far­me­ri pro­i­zvo­de nekih 2 posto fran­cu­skog doma­ćeg pro­i­zvo­da. Ali Fran­cu­ska i dalje pri­ma 9 mili­jar­di evra godi­šnje putem poljo­pri­vred­ne pomo­ći iz Bri­se­la, ili oko 20 pro­ce­na­ta ukup­nog budže­ta ZPP‑a.

Isto­vre­me­no, Nemač­ka je naj­ve­ći neto ula­gač u ZPP. Ipak, upr­kos povre­me­nom gun­đa­nju o potre­bi refor­me, nemač­ki kan­ce­lar Ger­hard Šre­der je bio pou­zdan save­znik fran­cu­skog pred­sed­ni­ka (i biv­šeg mini­stra poljo­pri­vre­de) Žaka Šira­ka u ome­ta­nju bilo kakve smi­sle­ne pro­me­ne u reži­mu poljo­pri­vred­nih sub­ven­ci­ja EU.

U okto­bru 2002, pred poče­tak sami­ta vođa EU, a da bi se izra­dio kostur budže­ta za uve­ća­nu EU, Širak i Šre­der su obzna­ni­li inter­ni dogo­vor da se zam­znu dava­nja iz ZPP do kra­ja tre­nut­nog budžet­skog ciklu­sa EU u 2006. Bez dogo­vo­ra, dava­nja iz ZPP bi mogla biti pred­met pre­go­vo­ra koji­ma bi EU odlu­či­la kako da pla­ti pri­stup deset novih čla­no­va u maju 2004. Dogo­vor je osi­gu­rao ne samo da će Fran­cu­ska nasta­vi­ti da pri­ma poljo­pri­vred­ne sub­ven­ci­je do kra­ja 2006, već da će i u peri­o­du od 2007 do 2014, dava­nja iz ZPP‑a nasta­vi­ti da rastu na nivou infla­ci­je. Ovo bi efek­tiv­no spre­či­lo bilo kakvo sma­nje­nje u ukup­nim poljo­pri­vred­nim sub­ven­ci­ja­ma čak i u nado­la­ze­ćem budžet­skom ciklu­su, za koji zva­nič­no nisu ni poče­li pregovori.

Dogo­vor je ispr­va doče­kan sa ogor­če­njem od onih koji su bili izba­če­ni iz pre­go­vo­ra, ali je bes usko­ro ustu­pio mesto rav­no­du­šno­sti, i osta­tak EU je manje-više pri­hva­tio svr­šen čin Pari­za i Berlina.

Ovaj postu­pak je pono­vljen juna 2003, pred poče­tak dru­gog sami­ta, ovog puta sazva­nog sa ciljem raspra­vlja­nja dale­ko­se­žnog pre­dlo­ga refor­me ZPP‑a, koji je sta­vljen od Fran­ca Fišle­ra, poljo­pri­vred­nog mini­stra EU. Pre tog sami­ta, Šre­der je pono­vo pri­stao da podr­ži Fran­cu­sku u pro­ti­vlje­nju smi­sle­noj refor­mi. Dok je kome­sar Fišler (Fisc­hler) na kra­ju dobio deo ono­ga što je želeo, mno­ge od pre­dlo­že­nih refor­mi su dogo­vo­re­ne na dobro­volj­noj bazi, što zna­či da Fran­cu­ska može da ih odbi­je – baš kao što se i oče­ku­je od nje.

Zašto Nemač­ka nasta­vlja sa sle­đe­njem Fran­cu­ske, 45 godi­na nakon što je dogo­vor uta­na­čen, to je veči­ta miste­ri­ja. Ali način kako sistem funk­ci­o­ni­še i nje­go­vi štet­ni efek­ti po svet­sku trgo­vi­nu su dobro pozna­ti čak i nje­nim braniocima.

Bukvar ZPP‑a

Pre 1993, kada je počeo sada­šnji ciklus refor­mi, sko­ro celo­ku­pan budžet ZPP‑a je tro­šen na tri stva­ri: inter­ven­ci­je na trži­štu, izvo­zne sub­ven­ci­je, i skla­di­šte­nje viškova.

Inter­ven­ci­je na trži­štu se akti­vi­ra­ju za odr­ža­va­nje mini­mal­ne cene koja se odre­đu­je u Bri­se­lu. Ako cena unu­tar EU pad­ne ispod mini­mu­ma, EU bi usko­či­la i kupi­la ono­li­ko robe koli­ko je potreb­no da bi se cena pope­la iznad mini­mu­ma. Ova veštač­ka cena je uvek bila pri­lič­no iznad pre­o­vla­đu­ju­će svet­ske cene za taj pro­i­zvod, čime su se poljo­pri­vred­ne cene veštač­ki odr­ža­va­le višim u Evro­pi nego u ostat­ku sve­ta. Ovo je neop­hod­no da bi se odr­ža­la ispla­ti­vost mno­gih sek­to­ra zato što EU sko­ro sve poljo­pri­vred­ne pro­i­zvo­de pro­i­zvo­di uz visku cenu.

Ali viso­ke cene u EU isto tako zna­če da poljo­pri­vred­ni pro­i­zvo­di ne mogu biti izve­ze­ni bez gubit­ka za far­me­re, tako da, ako bude nađen kupac van EU, Bri­sel će nadok­na­di­ti far­me­ri­ma razli­ku izme­đu svet­ske cene dobra i inter­ne evrop­ske cene.

Zato što je EU maso­van kupac doma­ćih poljo­pri­vred­nih pro­i­zvo­da, ona mora da skla­di­šti sve pro­i­zvo­de koje je kupi­la dok ne budu pre­pro­da­ti. Na svom vrhun­cu, ova kom­bi­na­ci­ja poli­ti­ka je nave­la EU da potro­ši celih 17 pro­ce­na­ta budže­ta ZPP na skla­di­šte­nje svo­jih čuve­nih “brda “ bute­ra i “jeze­ra” mle­ka i vina.

Na kra­ju, sasvim pred­vi­di­vo, sve ovo se drži zajed­no putem viso­kih tari­fa i malih kvo­ta za uvoz nee­vrop­skih doba­ra da bi se mini­ma­li­zo­va­le posle­di­ce među­na­rod­ne kon­ku­ren­ci­je na evrop­ske veštač­ki viso­ke cene.

Do kra­ja deve­de­se­tih, čak je i Bri­se­lu posta­lo jasno da je poli­ti­ka garan­to­va­nja cena koje su više od trži­šnih i sub­ven­ci­o­ni­sa­nja izvo­za dove­la do masiv­ne hiper­pro­duk­ci­je s ciljem dobi­ja­nja sub­ven­ci­ja, i poku­ša­na je refor­ma sa ciljem da se poljo­pri­vred­na prak­sa pono­vo izjed­na­či sa eko­nom­skom real­no­šću. Od 1993, EU se kre­ta­la ka siste­mu direkt­nog pla­ća­nja far­me­ri­ma i povla­če­nja iz svo­je ulo­ge uče­sni­ka na trži­štu. Ovo navod­no omo­gu­ću­je da poljo­pri­vred­ne cene pad­nu bez šte­te po pri­hod far­me­ra i da sma­nji koli­či­nu doba­ra koju EU mora da direkt­no kupi.

Uz oči­gled­nu neo­dr­ži­vost sta­rog siste­ma, ova pro­me­na tak­ti­ke je tako­đe pod­stak­nu­ta tada aktu­el­nom Uru­gvaj­skom run­dom trgo­vin­skih pre­go­vo­ra. Kako to EU voli da napo­mi­nje, sistem koji je usta­no­vljen tada je pomo­gao da EU ispo­štu­je oba­ve­ze iz Uru­gvaj­ske run­de po pita­nju koji obli­ka sub­ven­ci­o­ni­sa­nja “reme­te trgo­vi­nu” a koji ne.

Tokom deve­de­se­tih, pro­ce­nat budže­ta ZPP koji se tro­ši na izvo­zne sub­ven­ci­je je pao na 14 pro­ce­na­ta sa 33 pro­cen­ta, po naj­no­vi­jim broj­ka­ma same komi­si­je. Ovo pošto­va­nje, ipak, nije dove­lo do eli­mi­na­ci­je svih pore­me­ća­ja. Dale­ko od toga.

Tokom zad­nje dece­ni­je, Bri­sel je sve više direkt­no pla­ćao far­me­ri­ma po osno­vu ono­ga što pro­i­zvo­de, dozvo­lja­va­ju­ći im da pro­da­ju ono što mogu na trži­štu. Ovo, pak, nije slo­bod­no trži­šte. Uzga­ji­va­či­ma mno­gih kul­tu­ra se i dalje garan­tu­je mini­mal­na cena i još se nagra­đu­ju za hiper­pro­duk­ci­ju putem dava­nja veza­nih za proizvodnju.

Ove distor­zi­je su dove­le do Fišle­ro­vih refor­mi iz 2003, koje tre­ba da stu­pe na sna­gu 2005 (iako drža­ve čla­ni­ce zadr­ža­va­ju moguć­nost da ih odlo­že za svo­ju zemlju do 2007). Prvo­bit­ni pre­dlog Fran­ca Fišle­ra je bio da se “raz­dvo­je” sub­ven­ci­je od pro­i­zvod­nje, čime se far­me­ri pla­ća­ju bez obzi­ra da li nose svo­je pro­i­zvo­de na trži­šte ili ne. Ovo je name­nje­no da ohra­bri evrop­ske far­me­re da usa­gla­se pro­i­zvod­nju sa tra­žnjom, radi­je nego da tra­že novac od Bri­se­la. Nivo raz­dvo­je­nih pla­ća­nja bio bi zasno­van na koli­či­ni koju je far­ma pro­i­zvo­di­la u “refe­rent­nim godi­na­ma” 2000–2002. Pod fran­cu­skim pri­ti­skom na sami­tu iz juna 2002, ovaj pre­dlog je tako raz­vod­njen da će samo jedan deo pomo­ći biti raz­dvo­jen od pro­i­zvod­nje, u pro­cen­tu koji vari­ra od use­va do use­va a odre­đe­ni ose­tlji­vi use­vi bi pot­pu­no bili isklju­če­ni. Ali i ovaj poma­lo vizan­tin­ski poku­šaj izbe­ga­va­nja pla­ća­nja hiper­pro­duk­ci­je će vero­vat­no propasti.

Šećer­le­ma za farmere

Da bi shva­ti­lo kako tre­nut­ni sistem funk­co­ni­še – i zašto je vero­vat­no da naj­no­vi­ja refor­ma neće uspe­ti da eli­mi­ni­še distor­zi­je – uzmi­mo pri­mer šeće­ra (koji je isklju­čen iz refor­mi od 2003.). EU voli da se hva­li kako je naj­ve­ći uvo­znik šeće­ra na sve­tu, i to je isti­na; ali ona je isto­vre­me­no naj­ve­ći izvo­znik. Evrop­ska hiper­pro­duk­ci­ja šeće­ra, po nekim pro­ce­na­ma, odr­ža­va svet­ske cene 30–40 nižim nego što bi ina­če bile. Nije da Evro­plja­ni ima­ju kori­sti od ovih niskih cena; Cena šeće­ra u EU – cena koju garan­tu­je Bri­sel – je fik­si­ra­na na 200–300 posto višem nivou od svet­ske. Ova čud­na činje­ni­ca je direk­tan rezul­tat evrop­skog reži­ma subvencija.

Kome­sar Fišler voli da opi­su­je pro­tiv­ni­ke ZPP‑a kao neke tvr­do­gla­ve slo­bod­no­tr­ži­šne mar­gi­nal­ce, ali je ovo dale­ko od isti­ne. U 2003, na pri­mer, Oks­fam je izdao “Veli­ku evrop­sku pre­va­ru sa šeće­rom” oštar izve­štaj o reži­mu šećer­nih sub­ven­ci­ja EU u kojem ova orga­ni­za­ci­ja tvr­di da “ništa jasni­je ne poka­zu­je ludost reži­ma ZPP nego šećer.” Izve­štaj Oks­fa­ma obja­šnja­va kako EU, upr­kos tome što je pro­i­zvo­đač naj­sku­pljeg svet­skog šeće­ra, postao naj­ve­ći izvo­znik, koji baca pla­ni­ne šeće­ra na svet­ska tržišta.

U 2001. EU je pro­i­zve­la 17 mili­o­na tona doma­ćeg šeće­ra i uve­zla dodat­nih 2.3 mili­o­na tona. Veći deo ovog uvo­za je sti­gao iz biv­ših kolo­ni­ja koji­ma su dode­lje­ne spe­ci­jal­ne kvo­te pod koji­ma su mogle da pro­da­ju sirov šećer u EU po nadu­va­nim evrop­skim cena­ma. Na doma­ću potro­šnju je oti­šlo 12.7 mili­o­na tona, a pre­o­sta­lih 7 mili­o­na tona su bače­ne na svet­sko trži­šte po ceni oko 60% nižoj od cene koju garan­tu­je EU, koja je pre­ko $600 po toni. Od tog izvo­za, 3.1 mili­o­na tona je dobi­lo izvo­zne sub­ven­ci­je da bi se nadok­na­di­la razli­ka izme­đu svet­ske i evrop­ske cene. Osta­tak je pro­dan po svet­skoj ceni (oko $300 po toni) bez izvo­zne sub­ven­ci­je. Ovaj nesub­ven­ci­o­ni­san izvoz je moguć zbog toga što sub­ven­ci­o­ni­sa­na pro­i­zvod­nja poma­že evrop­skim far­me­ri­ma šećer­ne repe da pokri­ju svo­je fik­sne tro­ško­ve i omo­gu­ća­va ima da pro­fi­ti­ra­ju čak i putem nesub­ven­ci­o­ni­sa­nog izvoza.

U 2000. Insti­tut za eko­nom­ske poslo­ve (Insti­tu­te for Eco­no­mic Affa­irs, ili IEA) je izdao izve­štaj naslo­vljen “Glo­bal­ni eko­nom­ski efek­ti Zajed­nič­ke eko­nom­ske poli­ti­ke EU.” Kori­ste­ći kom­pju­ter­ski eko­nom­ski model radi izra­ču­na­va­nja efe­ka­ta evrop­skih poljo­pri­vred­nih sub­ven­ci­ja na reme­će­nje trgo­vi­ne, auto­ri su pro­ce­ni­li da bi eli­mi­ni­sa­nje evrop­skih sub­ven­ci­ja na šećer pove­ća­lo uvoz šeće­ra u EU za nekih 7 mili­o­na tona (dru­gim reči­ma, EU bi uve­zla sko­ro celo­kup­nu koli­či­nu šeće­ra koji tro­ši), dok bi njen izvoz prak­tič­no nestao. Rezul­tat, po auto­ri­ma stu­di­je, bi bio pove­ća­nje od oko 30 do 38 pro­ce­na­ta svet­ske cene šeće­ra, dok bi se cena šeće­ra u EU prepolovila.

Da bi odr­ža­la doma­ću šećer­nu indu­stri­ju, EU inter­no fik­si­ra cenu šeće­ra i one­mo­gu­ću­je uvoz putem kvo­ta i viso­kih tari­fa. Ali čak ni ovi viso­ki zido­vi ne uspe­va­ju da spre­če sub­ven­ci­je EU da pore­me­te među­na­rod­nu trgo­vi­nu šeće­rom. Koli­či­na šeće­ra za koju EU garan­tu­je i mini­mal­nu cenu i fik­sne izvo­zne sub­ven­ci­je je ogra­ni­če­na na nivo koji je otpri­li­ke jed­nak evrop­skoj godi­šnjoj potro­šnji šeće­ra. Ipak, upr­kos ovom ogra­ni­če­nju, EU i dalje pro­i­zvo­di oko 7 mili­o­na tona šeće­ra godi­šnje pre­ko koli­či­ne koja joj je zai­sta potrebna.

Refor­ma koje nije bilo

Dru­gim reči­ma, eli­mi­ni­sa­njem ili ogra­ni­ča­va­njem pro­i­zvo­dih sub­ven­ci­ja nije dovolj­no da bi se osi­gu­ra­lo da se pro­i­zvod­nja izjed­na­či sa tra­žnjom u EU; šta god da kažu pra­vi­la STO, samo posto­ja­nje indu­stri­je koja se u pot­pu­no­sti izdr­ža­va iz sub­ven­ci­ja je samo po reme­ti trgovinu.

Šta­vi­še, ovo nije samo rele­vant­no u inter­nim odno­si­ma. Kako to Pol Gudin­son iz Evrop­ske Istra­ži­vač­ke Kan­ce­la­ri­je iz Bri­se­la napo­mi­nje u svom izve­šta­ju iz 2001. “Buduć­nost ZPP,” čak i direkt­na pla­ća­nja odvo­je­na od pro­i­zvod­nje (cilj koji se samo deli­mič­no ostva­ru­je u veći­ni poljo­pri­vred­nih sek­to­ra i nika­ko za šećer) omo­gu­ća­va­ju da se odr­že celo­kup­ne indu­stri­je koje onda posta­ju mogu­ći izvo­zni­ci na svet­skom trži­štu. One tako­đe one­mo­gu­ća­va­ju poten­ci­jal­ni uvoz u Evro­pu iz drža­va u razvo­ju time što omo­gu­ća­va­ju far­me­ri­ma da pro­da­ju use­ve ispod nji­ho­ve stvar­ne cene. Ovo omo­gu­ća­va cena­ma u EU da opad­nu ka pre­o­vla­đu­ju­ćim cena­ma roba, ali to isto tako pod­sti­ču pro­i­zvod­nju na način koji mora biti remetilački.

Ovo je od vital­nog inte­re­sa za zemlje u razvo­ju, koje uve­li­ko zavi­se od izvo­za poljo­pri­vred­nih doba­ra – ali su bile spre­če­ne da izve­zu ove pro­i­zvo­de na neka od naj­ve­ćih svet­skih trži­šta putem i ZPP‑a i poljo­pri­vred­nog pro­tek­ci­o­ni­zma SAD. Na ovoj tač­ki, kome­sar Fišler pri­zna­je da je poli­ti­ka EU destruk­tiv­na, ali je nje­gov odgo­vor bio nema­ran, ako ne i direkt­no bez­o­se­ća­jan. “Pra­vo je sva­ke zemlje da poštu­je odr­ži­vost poljo­pri­vred­nih, eko­lo­ških, i cilje­va kva­li­te­ta hra­ne, i bla­go­sta­nja živo­ti­nja, koji se ne mogu posti­ći samo trži­šnim putem,” napi­sao je u The Wall Stre­et Journal‑u u julu 2003. Ovo je bri­sel­ski za: “Ne inte­re­su­je nas da se bri­ne­mo da li uni­šta­va­mo eko­no­mi­je nekih naj­si­ro­ma­šni­jih zema­lja sveta.”

EU je, isti­na, pre­du­ze­la neke kora­ke da olak­ša pri­stup na svo­ja trži­šta za siro­ma­šni­je zemlje. 2.3 mili­o­na tona šeće­ra koje EU godi­šnje uvo­zi većim delom dola­ze putem dogo­vo­ra koji je uta­na­čen sedam­de­se­tih, da bi se omo­gu­ći­lo biv­šim kolo­ni­ja­ma zema­lja EU da odr­že svo­ju isto­rij­sku trgo­vin­sku vezu sa Evro­pom. Ali, kako je izve­štaj IEA o reme­će­nju trgo­vi­ne uka­zu­je, ovaj dogo­vor sam po sebi reme­ti trgo­vi­nu; zemlje koje ima­ju “kori­sti” od nje­ga ima­ju struk­tu­ru tro­ško­va u šećer­noj indu­stri­ji koja je slič­na evrop­skoj, baš kao što garan­ci­ja iznad­tr­ži­šnih cena ohra­bru­je nee­fi­ka­snost u izvo­znič­kim zemljama.

Nada­lje, ini­ci­ja­ti­va »Sve sem oruž­ja« iz 2001. koju EU voli da rekla­mi­ra kao dokaz svo­je posve­će­no­sti pre­ma 49 svet­skih »naj­ma­nje razvi­je­nih zema­lja« (NRZ) naj­ve­ćim delom isklju­ču­je šećer do naj­ra­ni­je 2009. godi­ne. U među­vre­me­nu, ogra­ni­če­ni uvoz je dozvo­ljen pod tim pro­gra­mom, ali kvo­te koje su dode­lje­ne NRZ su na šte­tu kvo­ta osta­lih zema­lja (»kvo­te biv­ših kolo­ni­ja«), tako da će ukup­ni iznos uvo­za od sada do 2009. osta­ti neizmenjen.

U oba slu­ča­ja, uvoz je ogra­ni­čen na sirov šećer, što spre­ča­va moguć­nost razvo­ja (ili kori­šće­nja) indu­stri­ja koje doda­ju vred­nost, kao što je pre­ra­da (ili stva­ra­nje bren­do­va) doma­ćeg šeće­ra. To osta­je isklju­či­vi domen evrop­ske uglav­nom mono­po­li­stič­ke pre­ra­đi­vač­ke indu­stri­je, koja ima korist od fik­sne kupov­ne cene i zaga­ran­to­va­nih mini­mal­nih pro­daj­nih cena koje su deo ZPP-ovog šećer­nog režima.

Ovo je pogo­to­vo suma­nu­to, jer zašti­ta evrop­skih pre­ra­đi­va­ča ne može biti bra­nje­na niti jed­nim od uobi­ča­je­nih evrop­skih poljo­pri­vred­nih oprav­da­va­nja – zašti­ta sela, eko­lo­ška zašti­ta, itd. – koje se uobi­ča­je­no daju u odbra­nu ZPP. Sve što ona čini je da obez­be­di sta­lan i pro­fi­ta­bi­lan biznis za mono­po­li­ste koje štiti.

Zašti­ta prošlosti

Pol Džon­son, u svo­joj isto­ri­ji Evro­pe, Moder­na vre­me­na, obja­šnja­va nasta­nak ZPP. U srcu EEZ, po Džon­so­nu, je dogo­vor Fran­cu­za i Nema­ca; Fran­cu­ska će otvo­ri­ti svo­ja trži­šta za nemač­ke indu­strij­ske pro­i­zvo­de, a Nemač­ka će zau­zvrat pla­ća­ti fran­cu­sku poljo­pri­vre­du. Ovaj pogled na stva­ri ima tu pred­nost što osve­tlja­va bit­nu isti­nu o 50-godi­šnjem evrop­skom putu ka unu­tra­šnjoj libe­ra­li­za­ci­ji trgo­vi­ne: na sva­kom kora­ku, išlo se napred samo kada su sve stra­ne bile sigur­ne da ono što već posto­ji neće pre­tr­pe­ti pro­me­nu – dru­gim reči­ma, da će osta­ti sta­tus kvo.

Ovo odsli­ka­va tužnu isti­nu da evrop­ski veli­ki ekspe­ri­ment u libe­ra­li­za­ci­ji trgo­vi­ne, u sušti­ni garan­tu­je da libe­ra­li­za­ci­ja neće pore­me­ti­ti tra­di­ci­o­nal­ne indu­stri­je i način živo­ta koji je odu­vek posto­jao. Ne tro­ši se ulu­do 90 pro­ce­na­ta evrop­skog budže­ta, ne na spro­vo­đe­nje ogro­mnog kor­pu­sa zako­na koji navod­no tre­ba da osi­gu­ra­ju fer plej izme­đu čla­no­va, već na redi­stri­bu­ci­ju bogat­stva među nji­ma. Često, kao kod ZPP, ovo se čini ne u ime kon­ku­ren­ci­je, već u izri­či­tu svr­hu nje­nog sma­nje­nja ili ukla­nja­nja, i time raz­vod­nja­va­nja obe­ća­nja slo­bod­ne trgo­vi­ne čak i unu­tar EU.

Ali, dok EU sno­si veći­nu tro­ško­va svo­ga poljo­pri­vred­nog pro­tek­ci­o­ni­zma u apso­lut­nim veli­či­na­ma, u rela­tiv­nim odno­si­ma štet­ni efek­ti po pro­spe­ri­tet ne-evrop­skih naci­ja koje su nje­ni trgo­vin­ski part­ne­ri, i na rela­tiv­no kon­ku­rent­ni­je evrop­ske indu­stri­je koje su reci­proč­no isklju­če­ne sa među­na­rod­nih trži­šta, su dale­ko veći. Šećer od trske, koji može biti jef­ti­ni­je i efi­ka­sni­je pro­i­zve­den od šeće­ra iz repe, je trop­ska kul­tu­ra. On je, dakle, poten­ci­jal­no veli­ka vred­nost za neke od naj­si­ro­ma­šni­jih zema­lja sve­ta, od kojih mno­ge leže u kli­ma­ti­ma koji su, za razli­ku od evrop­skog, pogod­ni za nje­go­vu pro­i­zvod­nju. Evrop­ski pro­i­zvo­đa­či i potro­ša­či u zemlja­ma u razvo­ju su tako­đe ošte­će­ni činje­ni­com da ZPP stva­ra uzvrat­ni pro­tek­ci­o­ni­zam Tre­ćeg sveta.

Izgle­di za budućnost

Evro­pa je nadav­no pot­pa­la pod pri­ti­sak da pro­me­ni svo­ju prak­su. Refor­ma iz 2003. je delom moti­vi­sa­na da se Evro­pi obez­be­di mane­var­ski pro­stor tokom run­de pre­go­vo­ra STO u Dohi, baš kao što su tako­zva­ne Mek Šeri refor­me iz 1992. delom bile rezul­tat pri­ti­sa­ka Uru­gvaj­ske run­de. Ali, rezul­tat minu­star­skog sastan­ka u Kan­ku­nu je jasno sta­vio do zna­nja da “flek­si­bil­nost” koju pru­ža­ju Fišle­ro­ve refor­me nije ni izbli­za dovolj­na da se zemlje u razvo­ju uve­re da Evro­pa zai­sta želi poljo­pri­vred­nu refor­mu. Siro­ma­šne zemlje koje naj­vi­še zavi­se od poljo­pri­vre­de žele da vide stvar­no sma­nje­nje sub­ven­ci­ja evrop­skim i ame­rič­kim far­me­ri­ma, ne samo zame­nu jed­ne vrste podr­ške far­me­ri­ma drugom.

Ako se u obzir uzmu dugač­ki evrop­ski budžet­ski ciklu­si za poljo­pri­vre­du, kao i upor­no odbi­ja­nje Fran­cu­ske da se uzme u obzir dalje refor­ma pre 2007. (a mogu­će pre 2013, kra­ja sle­de­ćeg ciklu­sa ZPP budže­ta), krat­ko­roč­ne moguć­no­sti za refor­mu izgle­da­ju crno. Do danas, sva­ki pre­dlog za refor­mu bi samo dru­ga­či­je ras­po­de­lji­vao pare date evrop­skim far­me­ri­ma, a mno­ge od pro­me­na su stvo­ri­le veli­ki porast pla­ća­nja poje­di­nim sek­to­ri­ma da bi kom­pen­zo­va­li gubi­tak ili sma­nje­nje mini­mal­nih cena i dru­gih posred­nih vrsta pomoći.

Ali, Evro­pa već dugo vre­me­na sebe zami­šlja kao bra­ni­o­ca siro­ma­šnih zema­lja, i možda se ovde može pri­me­ni­ti naj­ve­ći pri­ti­sak. Slo­bod­ni­ji svet­ski trgo­vin­ski sistem u poljo­pri­vre­di bi i pru­žio doka­ze mogu­ćih kori­sti za zemlje u razvo­ju i pove­ćao pri­ti­sak na Evro­pu da ne sabo­ti­ra te zemlje baca­njem svo­jih viško­va u inostranstvo.

Sistem koji tra­je ovo­li­ko dugo na korist takve manji­ne vero­vat­no neće oti­ći bez bor­be, ali Sovjet­ski Savez je na kra­ju pro­pao sam od sebe. Zajed­nič­ka poljo­pri­vred­na poli­ti­ka će možda ima­ti istu sudbinu.

Bra­jan Kar­ni (Bri­an M. Car­ney)

Pre­vod: Andre­ja Vražalić