Carevo najnovije odelo

Rat u Ira­ku je pobe­do­no­sno zavr­šen. Iako su se nepri­ja­te­lji Ame­ri­ke, od fun­da­men­ta­li­stič­kih reži­ma na Sred­njem Isto­ku, do zapad­nih razo­ča­ra­nih komu­ni­sta, očaj­nič­ki nada­li Sada­mo­vom jačem otpo­ru, irač­ki tero­ri­stič­ki režim se uru­šio za neko­li­ko dana. Suo­čen ne više sa žena­ma i decom, nemoć­nim kurd­skim ili šiit­skim civi­li­ma, koje junač­ki davi svo­jim boj­nim otro­vi­ma, već sa naj­moć­ni­jom voj­nom maši­ne­ri­jom na sve­tu, režim Sada­ma Huse­i­na je na sre­ću svo­jih suna­rod­ni­ka bez ika­kvih pro­ble­ma sru­šen u prah i pepeo.

Pro­tiv­ni­ci Sada­mo­vog svr­ga­va­nja na Zapa­du su se jako nalju­ti­li zbog toga. Poseb­no ih je izner­vi­ra­la činje­ni­ca tri­jum­fal­nog doče­ka save­znič­kih tru­pa na uli­ca­ma Bag­da­da i Basre. Ose­ća­nje oča­ja i izne­ve­re­no­sti je možda naj­bo­lji opis nji­ho­vog odno­sa pre­ma Sada­mu i nje­go­vim ubi­ca­ma, posle save­znič­kog voj­nog tri­jum­fa. Ute­hu za svoj poraz nala­ze u "nemo­ći da se pro­na­đe Sada­mo­vo oruž­je" kojom se tru­de da kom­pen­zu­ju razo­ča­re­nje zbog pada Sada­ma i novog ame­rič­kog samo­po­tvr­đi­va­nja. Reči­ta je kam­pa­nja pro­tiv pre­mi­je­ra Ble­ra koga levi­čar­sko jav­no mne­nje kri­vi za smrt Dej­vi­da Keli­ja, struč­nja­ka koji je BBC-ju poslu­žio kao izvor polu­in­for­ma­ci­ja o tobo­žnjem odsu­stvu bilo kakvog opa­snog oruž­ja u Ira­ku. Sadam, paci­fi­stič­ko jag­nja­šce na meti zlih sile­dži­ja Buša i Ble­ra! Cini­zam i kolo­ni­jal­ni pre­zir koji pre­ma naro­di­ma tipa Ira­ča­na gaje zapad­ni Sada­mo­vi advo­ka­ti, naj­bo­lje se vidi po nji­ho­vom odno­su pre­ma sud­bi­ni samih Ira­ča­na pod Sada­mom i bez nje­ga. To pita­nje za njih nije uop­šte rele­vant­no. Pre­ten­du­ju da govo­re u ime irač­kog naro­da i obič­nih lju­di, a nikad se ne pita­ju da li neko u Ira­ku (osim šači­ce Sada­mo­vih ubi­ca i pre­to­ri­ja­na­ca) kuka za samim Sadamom?

S dru­ge stra­ne, ose­ća­nje olak­ša­nja je, bez obzi­ra na spo­ra­dič­ne pljač­ke i anar­hi­ju koji su pro­pra­ti­li sme­nu vla­sti, i opa­san teo­ri­zam isla­mi­stič­kih infil­tra­to­ra koji je kasni­je usle­dio, naj­bo­lji opis ono­ga što je ogrom­na veći­na lju­di u Ira­ku ose­ća svih ovih mese­ci. Nema više soba za muče­nje, polja smr­ti, masov­nih grob­ni­ca u koje je ubi­lač­ki režim bacao svo­je pro­tiv­ni­ke (naj­ma­nje 300.000 njih). U sred­njo­roč­nom peri­o­du, mogu­će je oče­ki­va­ti zna­ča­jan eko­nom­ski pro­gres, budu­ći da je Irak zemlja vrlo boga­ta stra­te­škim resur­som naf­te, i slo­bod­na da uve­de sistem slo­bod­ne trgo­vi­ne i libe­ral­nog kapi­ta­li­zma koji će joj omo­gu­ći­ti da za rela­tiv­no krat­ko vre­me osta­vi iza sebe veli­ki deo nasle­đa Sada­mo­ve ere.

Tero­ri­stič­ki napa­di koji se ovih mese­ci deša­va­ju u Ira­ku, i čiji su pred­met, osim ame­rič­kih voj­ni­ka i irač­kih gra­đa­na, pre neko­li­ko mese­ci posta­li i biro­kra­ti UN, ne mogu suštin­ski mno­go da pro­me­ne ovaj gene­ral­ni pra­vac pro­me­na. Histe­rič­no nasi­lje isla­mi­stič­kih kami­ka­za poka­zu­je oča­ja­nje i nemoć Gospo­da­ra Tero­ra na Bli­skom isto­ku; vla­da Siri­je, Ira­na i raz­nih pale­stin­skih gru­pa, kao i raz­bi­je­nih ostat­ka BAS nomen­kla­tu­re u samom Ira­ku. Oni su sve­sni da sa slo­bo­dom Ira­ka tre­nu­tak isti­ne kuca i na nji­ho­va vra­ta; moćan pozi­ti­van pri­mer slo­bod­ne i demo­krat­ske zemlje koji bi Irak mogao posta­ti, pri­te­ra­će Gospo­da­re Tero­ra uza zid, i izru­či­ti ih zahte­vi­ma nji­ho­vih sop­stve­nih gra­đa­na za slo­bo­dom i bla­go­sta­njem. Strah da bi Ame­ri­kan­ci mogli uspe­ti u Ira­ku je nji­ho­va noć­na mora, jer od pri­če o Ame­ri­ci kao kolo­ni­za­to­ru, i nji­ma sami­ma kao navod­nim zaštit­ni­ci­ma dosto­jan­stva nji­ho­vog naro­da neće osta­ti ništa. Sva­kom nji­ho­vom gra­đa­ni­nu posta­će jasno da su oni samo ban­da ubi­lač­kih zli­ko­va­ca i cini­ka koji drže svoj narod u rop­stvu, zakla­nja­ju­ći se iza anti­a­me­rič­kih slo­ga­na koje su smi­sli­li evrop­ski levičari.

Isti strah domi­ni­ra evrop­skom diplo­ma­ti­jom i levi­čar­skim inte­lek­tu­al­nim kru­go­vi­ma. Otu­žni anti­a­me­ri­ka­ni­zam koji se kao zara­za posled­njih mese­ci širio sa poli­tič­kih pre­di­ka­o­ni­ca dela Zapad­ne Evro­pe, izli­va­ju­ći se na ulič­ne pro­te­ste neo­ko­mu­ni­stič­kih i naci­o­na­li­sti­čih gru­pa, nije spla­snuo posle kra­ha nada da će se Sadam ozbilj­ni­je odu­pre­ti, i poka­za­ti da su oni bili u pra­vu kad su tvr­di­li da u rat nije tre­ba­lo ni ula­zi­ti. Sada su mno­gi evrop­ski poli­ti­ča­ri i inte­lek­tu­al­ci okre­nu­li svo­je nade ka delat­no­sti tero­ri­sta koje su u među­vre­me­nu vla­de Siri­je i Ira­na infil­tri­ra­le u Irak. Zado­volj­no trlja­ju ruke, i čeka­ju da u "otpo­ru geri­la­ca" bude pobi­je­no dovolj­no Ame­ri­ka­na­ca da bi se ovi povu­kli kući neo­ba­vlje­na posla, i tako doka­za­li zna­me­ni­tu evrop­sku teo­re­mu reša­va­nja kri­za, koja gla­si: sedi kući, i ne diraj u osi­njak. I nji­hov glav­ni strah, kao i kod nji­ho­vih save­zni­ka u Siri­ji, Ira­nu i Pale­sti­ni, jeste da će Ame­ri­kan­ci zapra­vo uspe­ti; oni se dobro seća­ju koli­ko su gala­mi­li na počet­ku inter­ven­ci­je u Avga­ni­sta­nu i Ira­ku, tvr­de­ći da od toga neće biti ništa, i da je ame­rič­ka voj­na stra­te­gi­ja bez­i­zgled­na. Ali, bila je to gala­ma slič­na zvi­ždu­ka­nju pri pro­la­sku pored gro­blja, kojom su "paci­fi­sti" više hra­bri­li sebe nego što su obes­hra­bri­va­li pro­tiv­ni­ka. Ame­ri­kan­ci su ih brzo i nepri­jat­no izne­na­di­li, i na kra­ju su mora­li da tvr­de da voj­na pobe­da i nije važna, jer je tobo­že od počet­ka bila zaga­ran­to­va­na (iako su do juče tvr­di­li da je neće ni biti). Po istom obra­scu se sada razvi­ja­ju kata­stro­fič­ki sce­na­ri­ji neu­spe­ha rekon­struk­ci­je Ira­ka; te ras­pa­šće se zemlja zbog regi­o­nal­nih ten­zi­ja, te Šii­ti i Suni­ti se ne pod­no­se, te zašto nema još slo­bod­nih izbo­ra, te zašto bogat­stva Ira­ka ne pre­đu u ruke Ira­ča­ni­ma… Ali, sve te pri­če su opet malo više od onog ponoć­nog gro­bljan­skog zvi­ždu­ka­nja upla­še­nog cinič­nog "paci­fi­ste"; zapad­ni inte­lek­tu­al­ni pokro­vi­te­lji tero­ri­sta su sve­sni da kad Ame­ri­kan­ci nešto poč­nu da rade, oni onda to obič­no i dovrše.

Dir­lji­va je bri­ga za "dosto­jan­stvo irač­kog naro­da" koju ovih dana kri­ti­ča­ri ame­rič­ke poli­ti­ke na Zapa­du ispo­lja­va­ju. Ipak, osta­je neja­sno gde je bila ta bri­ga dok je irač­ki narod bio pod čizmom jed­nog od naj­kr­va­vi­jih i naj­zlo­či­nač­ki­jih reži­ma na sve­tu sve ove godi­ne. Da li to zna­či da je život pod Sad­mom bio dostojanstven?

A naj­dir­lji­vi­ja je bri­ga za buduć­nost UN; orga­ni­za­ci­je koja je auto­ri­zo­va­la dese­ti­ne geno­cid­nih kam­pa­nja širom sve­ta, iako je bila osno­va­na sa ciljem da "šti­ti ljud­ska pra­va". Bušov "uni­la­te­ra­li­zam" ugro­ža­va miro­lju­biv svet­ski pore­dak i cen­tral­no mesto UN u nje­mu, to je refren koji se kao sa pokva­re­ne plo­če vrti po medij­skim komen­ta­ri­ma i bri­fin­zi­ma raz­nih poli­ti­ča­ra. Jedan beo­grad­ski novi­nar je čak tvr­dio u Poli­ti­ci kako su UN ima­le dece­ni­ja­ma auto­ri­tet, dok on nije zahva­lju­ju­ći osi­o­nom Tek­sa­ša­ni­nu "koro­di­rao". A je li? Ja sam taman mislio da je taj auto­ri­tet "koro­di­rao" nešto rani­je, reci­mo sa ami­no­va­njem stra­vič­nog geno­ci­da u Sre­bre­ni­ci. Ili možda još rani­je, sa ami­no­va­njem polu­ve­kov­nog okrut­nog rop­stva u kojem je pola veka žive­lo pola Evro­pe? Pitaj­te Polja­ke i Mađa­re šta oni misle o moral­nom "auto­ri­te­tu" UN. Ili, možda, mislio sam, da taj auto­ri­tet nikad nije ni posto­jao, osim u gla­va­ma Tito­vih pro­fe­so­ra koji­ma je bilo jako lepo na hlad­no­ra­tov­skoj klac­ka­li­ci (na Kor­ču­li ili u Dubrov­ni­ku). A da se zapi­ta­mo možda — kako li je bilo sužnji­ma u Gula­gu? Ko li je šti­tio nji­ho­va ljud­ska pra­va? "Moral­ni auto­ri­tet" orga­ni­za­ci­je u kojoj su nji­ho­vi dže­la­ti ima­li pra­vo veta? Dana­šnji "demo­krat­ski levi­ča­ri" sil­no lju­be Uje­di­nje­ne naci­je. Pitam se — koli­ko su ih tek lju­bi­li Šta­zi i Sekuritatea?

Poli­ti­ka gospo­di­na Buša pred­sta­vlja konač­ni povra­tak mora­la i odgo­vor­no­sti u među­na­rod­ne odno­se. To koli­ko je broj­na gru­pa koja gala­mi zbog "ata­ka na UN" i "oku­pa­ci­je Ira­ka", sve­do­či samo o tome koli­ko su lice­mer­je i i inte­lek­tu­al­na korum­pi­ra­nost raši­re­ne poja­ve. Ta epi­de­mi­ja agre­siv­nog levi­čar­skog anti­a­me­ri­ka­ni­zma koja se širi (zajed­no sa "anti­glo­ba­li­zmom") poput inte­lek­tu­al­ne kuge, samo je ogra­ni­čen i far­sič­ni reci­div anti­vi­jet­nam­ske histe­ri­je iz 60-ih i 70-ih. Gala­ma levi­čar­skih novi­na­ra i komen­ta­to­ra koji su svo­je­vre­me­no sla­vi­li komun­si­tič­ke tero­ri­ste i pre­ćut­ki­va­li nji­ho­ve geno­cid­ne zlo­či­ne a osu­đi­va­li ame­rič­ku vla­du zbog pomo­ći legi­tim­nim vla­sti­ma Vijet­na­ma u odbra­ni od komu­ni­stič­ke inva­zi­je, može se nazre­ti i u dana­šnjim pre­ne­ma­ga­nji­ma o ame­rič­koj "uni­la­te­ral­no­sti" i beli­ci­zmu. Tobo­žnja zabri­nu­tost za "među­na­rod­no pra­vo" i "rav­no­te­žu moći" manje odsli­ka­va veru u među­na­rod­nu vla­da­vi­nu pra­va, a više nela­go­du što je libe­ral­no-kapi­ta­li­stič­ka Ame­ri­ka, a ne komun­stič­ka Kina ili Rusi­ja Cara Vla­di­mi­ra, vode­ća svet­ska sila. To je direk­tan pro­i­zvod sta­re anti­ka­pi­ta­li­stič­ke kul­tu­re, anti­a­me­ri­ka­ni­zma kao nje­ne kon­stan­te i paci­fi­zma kao pro­pa­gand­nog oruž­ja u zašti­ti tira­ni­je i totalitarizma.

Gospo­din Buš je konač­no pre­bo­leo deči­ju bolest zapad­ne poli­ti­ke XX veka; jef­ti­no nase­da­nje na anti­ko­lo­ni­jal­nu fra­ze­o­lo­gi­ju, i obi­čaj da levi­čar­ske fana­ti­ke i tre­će­svet­ske ubi­ce koje pre­pod­ne kolju, a popod­ne čita­ju Rem­boa ili pišu huma­ni­stič­ke trak­ta­te, sma­tra­te sebi rav­ni­ma, i delom "među­na­rod­nog poret­ka". Gospo­din Buš govo­ri jed­no­stav­nim jezi­kom, jezi­kom kul­tu­re nei­skva­re­ne moral­nim rela­ti­vi­zmom; za nje­ga je isti­na isti­na, zlo­čin zlo­čin, a slo­bo­da slo­bo­da. I ne pada mu na pamet da se izvi­nja­va "UN" (šta su to UN, možda fran­cu­ska ili sirij­ska vla­da?) zbog toga što je uči­nio stvar koja je irač­kom naro­du done­la slo­bo­du. U toj stva­ri, on ne liči nima­lo na svog oca, poli­tič­kog cini­ka, nihi­li­stu i ekspo­nen­ta zave­re­nič­kih lobi-gru­pa bez prin­ci­pa i uve­re­nja, već na svog pra­vog duhov­nog i poli­tič­kog oca — Ronal­da Rega­na. Naj­ve­ćeg ame­rič­kog pred­sed­ni­ka u XX veku, koji je veri u slo­bo­du poje­din­ca — cen­tral­noj vred­no­sti zapad­ne civi­li­za­ci­je — vra­tio sjaj nače­la i vrhov­ne moral­ne oso­vi­ne vođe­nja politike.

Nema mno­go nade za stvar onih koji veru­ju da će anti­ko­lo­ni­jal­nom reto­ri­kom pokva­ri­ti ame­rič­ki uspeh u Ira­ku. Pro­tiv njih je i logi­ka i isto­rij­sko isku­stvo. Kako izgle­da ame­rič­ka oku­pa­ci­ja — tre­ba pogle­da­ti Nemač­ku i Japan. Na nji­ho­vom umi­ve­nom, pro­sve­će­nom i boga­tom licu ne zrca­li samo hra­brost, mar­lji­vost i kul­tu­ra nji­ho­vog naro­da, koji je uspeo da se izbo­ri sa tota­li­tar­nom pro­šlo­šću, već ništa manje i odluč­nost i pomoć ame­rič­kih oku­pa­to­ra, bez koji­ih bi sve to išlo mno­go teže, spo­ri­je, ako već ne bi bilo onemogućeno.

Ali, da se ne zava­ra­va­mo, zna­ju dobro pro­fe­si­o­nal­ni mrzi­te­lji Ame­ri­ke da će irač­ki narod dra­ma­tič­no napre­do­va­ti pod ame­rič­kom oku­pa­ci­jom. Sla­voj Žižek je sko­ro napi­sao: "Obič­ni će Ira­ča­ni ipak pro­fi­ti­ra­ti padom Sada­mo­va reži­ma; u pogle­du život­nomg stan­dar­da, reli­gij­skih i dru­gih slo­bo­da". Ovo u osno­vi neće spo­ri­ti ni veći­na nje­go­vih isto­mi­šl­lje­ni­ka. Nisu oni zabri­nu­ti za irač­ki narod, niti za bilo koju dru­gu ugro­že­nu ili potla­če­nu gru­pu. Oni bri­nu za buduć­nost svo­jih ilu­zi­ja, koji­ma šire­nje slo­bo­de na Bli­skom Isto­ku naj­o­zbilj­ni­je pre­ti. Oni zna­ju da za nji­ho­ve mrač­ne, mizan­trop­ske, rela­ti­vi­stič­ke pro­po­ve­di pro­tiv glo­ba­li­za­ci­je ima sve manje mesta u sve­tu u kome se lju­di oslo­ba­đa­ju stra­ha, bede i nepo­zna­va­nja dru­gih kul­tu­ra, kao što sve manje mesta ima za vradžbi­ne u sve­tu u kome lju­di­ma posta­je sve dostup­ni­ja kla­sič­na medi­ci­na. I oni zna­ju, zajed­no sa poli­ti­ča­ri­ma koji ohra­bru­ju ostat­ke tri­ba­li­zma i stra­ha u tre­ćem sve­tu, da je sve bli­ži dan kada će veći­na lju­di u zemlja­ma poput Ira­ka pro­zre­ti anti­a­me­ri­ka­ni­zam kao šifru zao­sta­lo­sti i zaklon zlo­či­na i tira­ni­je, i ume­sto da se divi šare­nim i zavo­dlji­vim odo­ra­ma baja­tih teo­rij­skih ulep­ša­va­nja neo­tri­ba­li­stič­kog ništa­vi­la, poput onog Ander­se­no­vog deča­ka konač­no upr­ti prstom u njih i reći — car je go.

Ivan Jan­ko­vić