Balkan i Evropa

Poli­tič­ka situ­a­ci­ja u Srbi­ji danas zahte­va sasvim novi pri­stup u ana­li­zi bal­kan­skih pri­li­ka. Pogre­šno je gle­da­ti na Bal­kan kao na homo­ge­nu celi­nu. Ste­re­o­tip o ukle­tom pro­sto­ru, bazi nasi­lja, stal­no pose­za­nje za teri­to­ri­jom spre­ča­va izo­štra­va­nje sli­ke o Bal­ka­nu. Da bi se to posti­glo potreb­no je, pre sve­ga, pro­u­či­ti sva­ki narod poseb­no i vide­ti šta su mu kon­stan­te, kakav mu je odnos pre­ma evrop­skoj orjen­ta­ci­ji i da li za to ima stvar­ni potencijal.

Ono što Bal­kan danas uje­di­nju­je jeste uža­sno siro­ma­štvo, poseb­no južni deo Bal­ka­na. Mislim pre sve­ga na Bosnu, Srbi­ju, Make­do­ni­ju, Crnu Goru i Koso­vo. To siro­ma­štvo i odsu­stvo demo­krat­ske tra­di­ci­je i odgo­vor­no­sti spre­ča­va suštin­sku demo­kra­ti­za­ci­ju. Svo­di je samo na for­mu bez ika­kvog sadr­ža­ja. Uni­fi­ka­ci­ja Evro­pe pove­ća­va distan­cu sa Bal­ka­nom jer su nje­ni sve viši stan­dar­di tako­re­ći nedo­sti­žni za Bal­kan. Reklo bi se da nema suštin­ske pro­sve­će­no­sti neop­hod­ne za pri­hva­ta­nje evrop­skih stan­dar­da. Zahte­vi koji su posta­vlje­ni pred ova dru­štva (trži­šte i vla­da­vi­na opra­va, pre sve­ga) uvo­de ih u dalju radi­ka­li­za­ci­ju, zbog nespo­sob­no­sti za stvar­nom moder­ni­za­ci­jom. Sto­ga, kako kaze Bre­zin­ski, za sustin­ski pre­o­bra­zaj ovih dru­sta­va potreb­no je "isto­rijj­sko strpljenje".

Medju­tim, tran­zi­ci­ja i na tako osi­ro­ma­še­nom Bal­ka­nu nije svu­gde ista. Rato­vi koji su vodje­ni u posled­njoj dece­ni­ji XX veka sta­vlja­ju Srbi­ju u epi­cen­tar jer svo­jim otpo­rom pro­me­na­ma drži ceo regi­on kao tao­ca. Radi­ka­li­za­ci­ja Srbi­je je nemi­no­van rezul­tat rat­ne poli­ti­ke i otpo­ra suo­ča­va­nju. To Srbi­ju kao dru­štvo uvo­di u pro­ces rear­ha­i­za­ci­je. Dovo­de se u pita­nje neka ostva­re­nja kao što je laič­ka drža­va, pove­ća­va se ulo­ga crkve i vojske.

Medju­na­rod­na zajed­ni­ca je dopri­ne­la ilu­zi­ji da je Srbi­ja rav­no­prav­na u regi­o­nu i pre­ma Evro­pi. Po mojem dubo­kom uve­re­nju bez raš­či­šća­va­nja isku­stva prve i dru­ge Jugo­sla­vi­je, te onog sto se desi­lo tokom posled­nje dece­ni­je, nije mogu­će u Srbi­ji pro­jek­to­va­ti razum­nu orjen­ta­ci­ju. Jer, uko­li­ko se ne pokre­nu stvar­ne refor­me, a malo je vero­vat­no da hoće, Srbi će to kom­pen­zo­va­ti vra­ća­njem na teri­to­ri­je koje su navod­no "izgu­bi­li". Aka­de­mik Vese­lin Dju­re­tic u inter­vjuu ovih dana kaže "da li je mogu­će da Alban­ci i Hrva­ti veru­ju da će Srbi odu­sta­ti tek tako od povrat­ka na svoje".

Ono što je zajed­nič­ko Bal­ka­nu jesu ti viru­lent­ni etnič­ki naci­o­na­li­zmi koji bal­kan­ska dru­štva drže zau­ča­u­re­nim, kse­no­fo­bič­nim. Zna­či naci­o­na­li­zam, koji stal­no dobi­ja nove for­me, bit­no je meri­lo za evo­lu­ci­ju Bal­ka­na. Naci­o­na­li­zam ne samo da je zajed­nič­ka karak­ter­si­ti­ka bal­kan­skih dru­šta­va, već je i nji­ho­va konstanta.

Kada je Srbi­ja u pita­nju, ona je uvek bila u latent­nom suko­bu sa Evro­pom, čini se više nego ika­da pre. Taj otpor pre­ma sve­tu uop­šte, poseb­no onom koji nas poma­že, ide u dva prav­ca: da Evro­pa tre­ba da nas poma­že ali da smo mi ti koji to oce­nju­je­mo i šta ona tre­ba da ura­di. Ubi­stvo pre­mi­je­ra ora­na Djinj­dji­ća je tač­ka kri­sta­li­za­ci­je za Srbi­ju, odno­sno nje­nog odno­sa pre­ma refor­ma­ma. Zoran Djinj­djic jeste bio sim­bol isko­ra­ka i reform­skog zahva­ta.. Danas Voji­slav Koštu­ni­ca u svo­joj pred­i­zbor­noj kam­pa­nji govo­ri o refor­mi i dono­še­nju novih zako­na upra­vo onih koje nje­go­va par­ti­ja spre­ča­va­la pro­šle godi­ne. O kakvoj refor­mi on govo­ri kada je zbog toga ubi­jen Zoran Djinj­djić. Sve dok se ne raz­ja­sne razlo­zi nje­go­vog ubi­stva Srbi­ja ne može napred.

Osim toga, eli­ta Srbi­je upor­no gra­di svo­ju pozi­ci­ju na poten­ci­jal­nom suko­bu Evro­pe i Ame­ri­ke i svom neu­pit­nom geo­stra­te­škom zna­ča­ju. Nespo­sob­nost Srbi­je da se suo­či sa sobom dovo­di do apa­ti­je, ali i raci­o­na­li­za­ci­je, pa tako u nekim kru­go­vi­ma, poseb­no aka­de­mi­je, već se čuju gla­so­vi da Jugo­sla­vi­ju nije tre­ba­lo ruši­ti, a spo­me­nu­ti Dju­re­tič, isto­ri­čar, sma­tra da je "jugo­slo­ven­ska opci­ja izlaz za sve naro­de biv­še Jugoslavije".

Pomoć Evro­pe u ovom momen­tu bila bi, pre sve­ga, u ozbilj­noj pro­ce­ni real­nog sta­nja, odi­u­sta­ja­nja od ima­gi­nar­ne i poželj­ne sli­ke na osno­vu kojih pra­vi svo­ju stra­te­gi­ju. SAD i EU su dob­ne­le mir Bal­ka­nu ali to nije dovolj­no da bi se Bal­kan stvar­no pri­bli­žio Evropi.

Da bi medi­ji i kul­tu­ra ima­li svoj sustin­ski deo u pro­mi­ca­nju novog Bal­ka­na neo­op­hod­no je nego­va­ti inte­lek­tu­al­ne slo­bo­de, raspra­ve o svim ključ­nim pita­nji­ma i istra­ži­va­nja. U tom smi­slu pomo­gle bi unu­tra­šnje sna­ge, dodu­še veo­ma sla­be, koje bi iznu­tra pro­mo­vi­sa­le vred­no­sti koje su, za sada, samo name­ta­ne spo­lja. Haški tri­bu­nal će sigur­no biti neza­o­bi­la­zan u svim pro­mi­šlja­nji­ma buduć­no­sti, poseb­no u Srbi­ji. Sazna­nja koja se kumu­li­ra­ju u Hagu već su ogro­man teret za srbi­jan­sko dru­štvo, neka vrsta ogle­da­la koje se negi­ra, zao­bi­la­zi. Upr­kos neo­bo­ri­vim doka­zi­ma, na delu je svo­je­vr­sna rein­ter­pre­ta­ci­ja koja rela­ti­vi­zu­je i deet­ni­fi­ku­je zlo­či­ne, sta­vlja ih širi kon­tekst, kri­vi­ca se sva­lju­je na komu­ni­ste i sl. Medju­tim, Srbi­ja ne može gra­di­ti svo­ju buduć­nost na laži­ma. U tom smi­slu medi­ji koji su deo te šire sli­ke Srbi­je i koji reflek­tu­ju sve njen pro­ble­me i zablu­de, nisu u sta­nju da u ovom momen­tu igra­ju tako važnu i neza­o­bi­la­znu ulo­gu kao što bi tre­ba­lo. Veći­na medi­ja u Srbi­ji su tako­re­ći bil­te­ni raz­nih inte­re­snih gru­pa, uglav­nom anti­ha­ški nastrojeni.

Tek pro­fe­si­o­nal­ni i buduć­no­sti okre­nu­ti medi­ji stvo­ri­će potreb­ne uslo­ve za kre­a­tiv­nost tako neop­hod­nu regi­o­nu. To važi i za kul­tu­ru. Sve dok se pre­ćut­ku­je stvar­nost neće biti pra­ve umet­no­sti koja može biti ključ­na u izgrad­nji pove­re­nja, može pome­ra­ti tako tvr­de gra­ni­ce u sve­sti sva­kog od bal­kan­skih naro­da. Bal­kan­ski naro­di ima­ju šan­su ali samo pod uslo­vom da ih Evro­pa razu­me kako poje­di­nač­no, tako i kao regi­on koji tek tre­ba da se doka­že. Jugo­sla­vi­ja je bila libe­ral­ni kon­cept koji je una­pre­dio naro­de biv­še Jugo­sla­vi­je, ali u jed­nom tota­li­tar­nom obraz­cu. Svi ti naro­di su još uvek u istom obraz­cu, samo su pro­me­ni­li pred­znak od komu­ni­stič­kog ka naci­o­na­li­stič­kom. Bal­kan­ski naci­o­na­li­zmi su kse­no­fo­bič­ni, neto­le­rant­ni pre­ma razli­ka­ma i ,sto­ga, neza­in­te­ro­so­va­ni da dublju dru­štve­nu ana­li­zu koja bi pomo­gla razu­me­va­nju rata i izvo­ri­šta rat­ne poli­ti­ke Srbi­je koja je odre­di­la i sada­šnje stanje.

Sonja Biser­ko