Francuzima su subvencije važnije od jednakosti

Anne-Elisabeth MoutetNakon štrajka kontrolora letenja u Francuskoj, štrajk francuskih železničara ponovo remeti planove hiljada putnika i zaposlenih koji na posao idu vozom, dok francuski komentatori sa nekakvim čudnim ponosom ističu da uprkos tome nema većih problema. Vlasti, kako saznajemo, uopšte ne smeta poruka koju ova događanja šalju u Brisel, bilo u vezi Inicijative za jedinstveno nebo ili (vrlo sporog) otvaranja Francuske železnice za slobodnu konkurenciju. Zapravo, Jelisejska palata očekuje da će pregovaračka pozicija Fransoa Olanda, čoveka iz naroda, protiv hitrih reformi biti ojačana ovim očiglednim izrazima nacionalnog nezadovoljstva.

Dok Britansko javno mnenje Evropsku uniju vidi kao izvor kafkijanske regulacije koja ometa slobodnu trgovinu, veliki broj Francuza razjareni su onim što vide kao napad anglo-saksonskih liberalnih ekonomista i zastupnika slobodnog tržišta iz Evropske komisije na brojne privilegije koje život čine tako udobnim za one koji pod okriljem države u njima uživaju.

Konkurencija je za mnoge Francuze nepristojna reč, najviše kada predstavlja pretnju “stečenim prednostima”, odnosno zlata vrednim privilegijama koje su grupe zaposlenih (najčešće) iz javnih preduzeća uspele da zaštite kolektivnim ugovorima. Na primer: godinama je, pored niza nagrada koje su mogle i da dupliraju platu železničara Francuske državne železnice, postojala i “isplata u uglju”, a konačno je ukinuta mnogo kasnije nego što je i poslednja parna lokomotiva rashodovana. U penziju mašinovođe idu sa navršenih 50 godina života (uskoro će biti 52), a ostali železničari sa 55.

Slično tome, 300 000 zaposlenih Elektroprivrede Francuske (Electricite de France – EDF), navodno privatizovane kompanije od koje 85 procenata vlasništva još poseduje Francuska država, uživa dotiranu ishranu, godišnje odmore, kulturne događaje i stanovanje, kao i ogromne popuste na račune za struju, garantovano zaposlenje do penzije i rano penzionisanje koje obezbeđuje penzioni fond nezavisan od osiromašenog državnog penzionog sistema. Većinom njihovih privilegija upravlja savet, kojim dominira komunistički sindikat CGT, sa budžetom od 500 miliona evra, finansiranim obaveznim izdvajanjem 1 procenta od prometa kompanije. Posledica toga je da EDF, multinacionalna korporacija poznata po izvrsnosti, u poređenju sa konkurentima ima samo nominalni profit.

Gubljenje ovih privilegija je bolno i to je glavni razlog što javni sektor Francuske štrajkuje tako često i žestoko. Paradoks je što izuzev četvrtine Francuske radne snage koju zapošljava prenaduvana Francuska država skoro niko više u Francuskoj nije u sindikatu – svega 7 procenata od 22.3 miliona radnika. Pa ipak, budući da je značajan uticaj sindikata propisan francuskim zakonima o radu, predstavnici glavnih sindikata su zastupljeni na svim pregovorima sa vlastima o društvenoj reformi – i predvidljivo nepopustljivi.

Od 1979. godine, kada je tadašnji premijer Žiskara d’Estena, Rejmon Bare, profesor ekonomije koji je sa obe noge čvrsto stajao na zemlji, pokušao Francuzima da otvori oči za realnost nakon druge naftne krize i izgubio, u Parizu je mantra pregovori, pregovori, pregovori. Svega dve godine kasnije, Ronald Regan je prekinuo blokadu izazvanu štrajkom kontrolora letenja tako što je sve do jednog otpustio i zamenio ih vojnim kontrolorima. Francuzi se još nisu oporavili od tog šoka. Jedini premijer koji je pokušao da se suprotstavi generalnom štrajku javnih službi, Alen Žipe, morao je sramno da se povuče 1995. godine nakon dva meseca, a njegov šef, Žak Širak, izgubio je na opštim izborima 18 meseci kasnije. Ukratko, hrabrost se ne isplati u Francuskoj.

Naravno da Fransoa Oland na tako nešto i ne pomišlja. Na kraju krajeva, svi ovonedeljni štrajkači su njegovi glasači: zaposleni u javnom sektoru u Francuskoj glasaju za socijalizam. Zaposleni u obrazovanju će, sva je prilika, glasati i dalje za njega, ali železničari i zaposleni u avio-saobraćaju bi mogli da podrže Marinu Le Pen i njeno populističko protivljenje briselskim “međunarodnim finansijama” ili sve sličnije stavove Žan-Lika Melenšona, lidera ekstremne levice.

Socijalisti Francuske nikada nisu zvanično napustili marksističku ideologiju. Oland se privatno, i u inostranstvu, predstavlja kao socijaldemokrata, ali u javnosti to uporno poriče. Ovdašnja parodija klasnog sukoba će se, po svemu sudeći, nastaviti i u doglednoj budućnosti, sa sindikatima koji u interesu svojih aparatčika brane privilegije umesto da se protiv njih bore.


Izvor: The Telegraph; Prevod: Andrej Stanimirović