Duša klasičnog liberalizma

..bizar­na činje­ni­ca, da od svih veli­kih poli­tič­kih stru­ja, jedi­no libe­ra­li­zam nema ide­o­lo­gi­ju. — Ant­ho­ny de Jasay

Tokom ido­lo­ški mrač­nih dana pede­se­tih godi­na, moj kole­ga Voren Nater (War­ren Nut­ter) često je upu­ći­vao na „spa­sa­va­nje knji­ga“ kao na mini­ma­lan zada­tak sled­be­ni­ka kla­sič­nih libe­ra­la. F. A. Hajek (F. A. Hayek) je, tokom svo­je duge kari­je­re, efekt­no pro­ši­rio taj zada­tak u „spa­sa­va­nje ide­ja“. Oba cilja su, u izve­snom smi­slu, ostva­re­na: knji­ge se i dalje čita­ju, a ove ide­je danas nai­la­ze na više razu­me­va­nja nego pre pola veka.

Teza koju ovde izla­žem jeste da smo, upr­kos ovim uspe­si­ma, tokom više od jed­nog veka, pro­pu­sti­li da „spa­se­mo dušu“ kla­sič­nog libe­ra­li­zma. Knji­ge i ide­je su, narav­no, potreb­ne, ali same za sebe nisu dovolj­ne da osi­gu­ra­ju vital­nost posto­je­ćih slo­bod­nih društava.

Nadam se da je moja teza pod­sti­caj­na na više nači­na. Poku­ša­ću da una­pred dam odgo­vor na oči­gled­na pita­nja. Šta pod­ra­zu­me­vam pod dušom kla­sič­nog libe­ra­li­zma? I šta sam želeo da kažem kada sam govo­rio o neu­spe­hu da se ta duša spa­se tokom cele soci­ja­li­stič­ke epo­he? I, naj­va­žni­je, šta danas može­mo, i tre­ba da uči­ni­mo mi koji sebe sma­tra­mo kla­sič­nim liberalima?

Nau­ka, lič­ni inte­res i duša

Džordž Buš je jed­nom pri­li­kom, dok je bio pred­sed­nik, kada je neko poku­šao da upo­re­di nje­go­vu pozi­ci­ju s pozi­ci­jom nje­go­vog pret­hod­ni­ka, Rona­la­da Rega­na, podru­glji­vo alu­di­rao na „tu pri­ču o vizi­ji“. Sma­trao je „bli­sta­vi grad na brdu“ puri­tan­skom pred­sta­vom na koju se Regan pozi­vao da bi obja­snio ame­rič­ki ide­al. Ta pred­sta­va, i dru­ge njoj slič­ne, bile su stra­ne celo­kup­nom Bušo­vom pogle­du na svet. On pro­sto nije razu­meo Rega­na, a nije uspeo ni da shva­ti zbog čega je ta pred­sta­va nai­šla na tako dobar odjek u jav­no­sti. U sva­kom slu­ča­ju, može­mo reći da je Ronald Regan ose­tio ame­rič­ku dušu i izra­zio jedan njen deo van moguć­no­sti poi­ma­nja Džor­dža Buša.

Ovaj pri­mer je kori­stan čak i u slu­ča­ju da se odno­si na poseb­no dru­štvo, koje je u poli­tič­kom smi­slu orga­ni­zo­va­no, ome­đe­no i defi­ni­sa­no u teri­to­ri­jal­nom smi­slu. Ovim pore­đe­njem posta­je jasna ključ­na razli­ka izme­đu onih čiji pogled na real­nost pro­i­zla­zi iz obu­hvat­ne vizi­je ono­ga što može biti i onih čiji je pogled prag­ma­tič­ki ogra­ni­čen na tre­nut­ne čul­ne opa­ža­je. Slič­no pore­đe­nje može­mo pro­ši­ri­ti i pre­ne­ti na sta­vo­ve i pri­stu­pe raz­nih gla­sno­go­vor­ni­ka i inter­pre­ta­to­ra širo­kog poret­ka dru­štve­ne inter­ak­ci­je, obja­šnje­nog u rubri­ci kla­sič­nog liberalizma.

Tre­ba ima­ti u vidu da ovde mislim samo na lju­de koji su pri­vr­že­ni poli­tič­kim pozi­ci­ja­ma bli­skim ide­ja­ma pro­i­ste­klim iz ovog okvi­ra – poli­tič­kim sta­no­vi­šti­ma saže­tim u podr­šci ogra­ni­če­nju vla­sti, kon­sti­tu­ci­o­nal­noj demo­kra­ti­ji, slo­bod­noj trgo­vi­ni, pri­vat­nom vla­sni­štvu, vla­da­vi­ni pra­va, slo­bod­nim fran­ši­za­ma i fede­ra­li­zmu. Usred­sre­đu­jem se na razli­ke izme­đu zago­vor­ni­ka istih ide­ja, a pogo­to­vo na razli­ku izme­đu onih koji zago­va­ra­ju ove ide­je zato što razu­me­ju samu dušu jedin­stve­nog ide­al­nog sušta­stva, i onih čije je zastu­pa­nje pri­mar­no rezul­tat nauč­nog istra­ži­va­nja i dik­ta­ta pro­sve­će­nog lič­nog inte­re­sa (self-inter­est).

Važni­ja teza jeste da kla­sič­ni libe­ra­li­zam, kao kohe­rent­ni skup prin­ci­pa, ne može da osi­gu­ra jav­nu podr­šku sve dok su nje­go­vi gla­sno­go­vor­ni­ci pri­pad­ni­ci dru­ge gru­pe. Nau­ka i lič­ni inte­res zai­sta daju sna­gu sva­kom argu­men­tu, i to pogo­to­vo ako idu zajed­no. Ali izvan i pre­ko nau­ke i lič­nog inte­re­sa potreb­na je vizi­ja ide­a­la, a oni koji sebe svr­sta­va­ju u klub kla­sič­nih libe­ra­la pro­pu­šta­ju da to na delu i poka­žu, naro­či­to uko­li­ko zane­ma­re ovaj zahtev. To da li će nekog zastup­ni­ka ovih ide­ja moti­vi­sa­ti ova­kva vizi­ja, stvar je indi­vi­du­al­ne odluke.

Posred­no sam uka­zao na smi­sao naslo­va mog tek­sta. Reč­nič­ke defi­ni­ci­je duše uklju­ču­ju „odu­ho­vlje­ni ili život­ni prin­cip“ i „pokret­ni duh“, 1 atri­bu­te koji su izgle­da pod­jed­na­ko pri­men­lji­vi na oso­be i na filo­zof­ska gle­di­šta. Možda je, ipak, pogre­šno misli­ti o „spa­sa­va­nju“ duše kada se ona ova­ko defi­ni­še, bilo da se odno­si na oso­bu ili na gle­di­šte. Duše su po sebi stvo­re­ne a ne spa­se­ne, a odsu­stvo život­nog nače­la pod­ra­zu­me­va pre pri­su­stvo neke moguć­no­sti stva­ra­nja nego latent­nu pri­sut­nost ili istro­še­nu energiju.

Delo Ada­ma Smi­ta, zajed­no s nje­go­vim filo­zof­skim pret­hod­ni­ci­ma i nasled­ni­ci­ma, stvo­ri­lo je sve­o­bu­hvat­nu i celo­vi­tu vizi­ju poret­ka ljud­ske inter­ak­ci­je koja je ostvar­lji­va u real­no­sti, bar u dovolj­noj meri da omo­gu­ći život­nom prin­ci­pu ili pokret­nom duhu ostva­ri­va­nje kon­struk­tiv­ne insti­tu­ci­o­nal­ne pro­me­ne. U isto vre­me, i baš zato što ona jeste i osta­je poten­ci­jal­no ostvar­lji­va, ova vizi­ja zado­vo­lja­va opšte­ljud­sku potre­bu za nekim nat­pri­rod­nim ide­a­lom. Kla­sič­ni libe­ra­li­zam ovo svoj­stvo deli sa svo­jim arhi­ri­va­lom, soci­ja­li­zmom, čija sve­o­bu­hvat­na vizi­ja trans­cen­di­ra pod­jed­na­ko nau­ku i lič­ni inte­res, što je — kako pone­kad nje­go­vi advo­ka­ti tvr­de — nje­go­va oso­be­nost. To jest, i kla­sič­ni libe­ra­li­zam i soci­ja­li­zam ima­ju svo­je duše, iako im se ovi moti­va­ci­o­ni fak­to­ri pot­pu­no i dra­ma­tič­no razlikuju.

Malo lju­di bi ospo­ri­lo tezu da je život­ni prin­cip nešto naj­va­žni­je za celo­kup­no soci­ja­li­stič­ko shva­ta­nje. Ali mno­gi pro­po­ved­ni­ci kla­sič­nog libe­ra­li­zma kao da se uste­žu da obzna­ne posto­ja­nje onog što sam ime­no­vao dušom nji­ho­vog sta­no­vi­šta. Izgle­da da često tra­že eksklu­ziv­no, „nauč­no“ pokri­će za odbra­nu svog sta­no­vi­šta, upot­pu­nja­va­ju­ći to povre­me­no uka­zi­va­njem na pro­sve­će­ni lič­ni inte­res. Nji­ma kao da je neka­ko nepri­jat­no da pri­zna­ju poza­din­sku pri­sut­nost ide­o­lo­škog zahte­va (čak i kada je pre­po­zna­ju), koji se nala­zi u kla­sič­nom libe­ra­li­zmu kao sve­o­bu­hvat­nom wel­tansc­ha­u­ung-u. Iako ova­kvo uda­lje­no gle­di­šte može pru­ži­ti neko zado­vo­lje­nje oni­ma koji se kva­li­fi­ku­ju kao cogno­scen­ti, 2 pro­pu­šta se pri­li­ka za sti­ca­nje jav­ne podr­ške, budu­ći da se osnov­ni prin­ci­pi ne obzna­nju­ju nena­uč­noj zajednici.

Sam svoj ekonomista

U tom pogle­du, poli­tič­kim eko­no­mi­sti­ma je već doja­di­lo istra­ja­va­nje feno­me­na po kome je sva­ko “sam svoj eko­no­mi­sta”. Nauč­na evi­den­ci­ja sama po sebi ne može biti ube­dlji­va; njoj se mora­ju pri­do­da­ti ube­đi­vač­ki argu­men­ti koji dola­ze od istin­skog ube­đe­nja svoj­stve­nog samo oni­ma koji zna­ju šta je duša kla­sič­nog libe­ra­li­zma. Isti­na je da sva­ki čovek sma­tra da je sam svoj eko­no­mi­sta, ali se u sva­kom čove­ku nala­zi i unu­tra­šnja potre­ba da uče­stvu­je u zami­šlje­noj zajed­ni­ci, vir­tu­el­noj uto­pi­ji, u kojoj je ute­lo­vlju­je­na gru­pa apstrak­nih prin­ci­pa poretka.

Od ključ­ne je važno­sti razu­me­ti da kla­sič­nom libe­ra­li­zmu tre­ba ono što zovem dušom i zašto nau­ka i lič­ni inte­res sami po sebi nisu dovolj­ni. Pra­vi nauč­ni­ci, fizi­ča­ri ili bio­lo­zi, ne mora­ju da bri­nu da li će nala­zi njho­vih ana­li­za i ekspe­ri­me­na­ta biti opšte­pri­hva­će­ni. Jav­nost se nužno ne supro­sta­vlja pri­rod­noj real­no­sti, a pori­ca­ti ovu nepo­sred­no doži­vlje­nu real­nost zna­či­lo bi pri­dru­ži­ti se gru­pi glu­pih lju­di. Svi zna­ju da je malo onih koji poku­ša­va­ju da hoda­ju po zido­vi­ma ili po vodi.

Tako­đe je veo­ma važno pre­po­zna­ti da može­mo kori­sti­ti moder­na teh­no­lo­ška sred­stva bez razu­me­va­nja nji­ho­vih duša, tj, orga­ni­za­ci­o­nih prin­ci­pa nji­ho­vog delo­va­nja. Lič­no nisam upo­znat (a možda i ne tre­ba da budem) sa prin­ci­pom na osno­vu koga mi kom­pju­ter omo­gu­ća­va da ispi­su­jem reči po stra­ni­ca­ma ekrana.

Upo­re­di­mo ovaj stav nezna­nja i pri­hva­ta­nja punog divlje­nja kada su kom­pju­te­ri u pita­nju s polo­ža­jem obič­nih uče­sni­ka u eko­nom­skoj inter­ak­ci­ji. Ovi dru­gi mogu pro­sto odgo­va­ra­ti na pri­li­ke u koji­ma se nala­ze kao kup­ci, pro­dav­ci ili pre­du­zet­ni­ci, bez mno­go raz­mi­šlja­nja o prin­ci­pi­ma poret­ka inter­ek­ci­je koji omo­gu­ću­ju takve pri­li­ke. Ali na dru­gom nivou sve­sti, uče­snik nužno pre­po­zna­je da je taj, po sebi veštač­ki pore­dak, pro­i­zvod ljud­skih izbo­ra koji se pra­ve unu­tar struk­tu­re koja na neki način mora biti pred­met sve­sne pro­me­ne putem ljud­skog delo­va­nja. Čak i da lju­di ne raz­mi­šlja­ju o struk­tu­ri unu­tar koje oba­va­lja­ju svo­je uobi­ča­je­ne poslo­ve, na nju će ih stal­no i nemi­nov­no ube­dlji­vo pod­se­ća­ti poli­tič­ki agi­ta­to­ri i pre­du­zet­ni­ci ruko­vo­đe­ni lič­nim interesima.

Samo se zahva­lju­ju­ći pri­hva­ta­nju i uva­ža­va­nju život­nih prin­ci­pa širo­kog poret­ka trži­šne inter­ak­ci­je poje­din­ci nepo­sred­no neru­ko­vo­đe­ni lič­nim inte­re­som mogu odu­pre­ti jakom poli­tič­kom dej­stvu, koje je ekvi­va­lent­no penja­nju po zidu ili hoda­nju po vodi (na pri­mer, podr­ška zako­ni­ma o mini­mal­noj nadni­ci, kon­tro­li ren­ti, tari­fa­ma, kvo­ta­ma, restrik­tiv­nom izda­va­nju dozvo­la, podr­ška cena­ma ili nov­ča­noj infla­ci­ji). Jer aka­dem­ski nauč­nik razu­me­va­nje ovih prin­ci­pa pre­vo­di – ili bi to tre­ba­lo da čini – u obra­zlo­že­nu odbra­nu polo­ža­ja poli­ti­ke kla­sič­nog libe­ra­li­zma. Među­tim, jasno je iz nave­de­nih razlo­ga da eko­no­mi­sti sami po sebi nema­ju ni for­mal­no ni nefor­mal­no pra­vo da name­ću dru­gi­ma ono što može izgle­da­ti samo kao nji­ho­vo lič­no mišlje­nje. Svi pri­pad­ni­ci poli­tič­kog tela, gra­đa­ni u celi­ni, mora­ju biti u polo­ža­ju da sami o tome odlu­če. Ali oni ne mogu (ili se tako bar meni čini) posta­ti isku­sni eko­no­mi­sti, bar ne u dovolj­no veli­kom bro­ju. Oče­ki­va­nje da će didak­tič­ke vešti­ne aka­dem­skih eko­nom­skih dok­tri­na­ra nači­ni­ti od inte­li­gen­ci­je ili od „poni­že­nih i uvre­đe­nih“ nauč­ni­ke (ili od svih osta­lih izme­đu ove dve gru­pe), poči­va­lo je na kom­bi­na­ci­ji hibri­sa i ludosti.

Kada je poli­tič­ka eko­no­mi­ja izgu­bi­la svo­ju dušu

Šta da se radi? Ovaj iza­zov osta­je čak i posle oči­gled­ne pro­pa­sti soci­ja­li­zma u našem vre­me­nu. I baš u direkt­nom odgo­vo­ru na ovaj iza­zov, pre­dla­žem da se pozo­ve­mo na dušu kla­sič­nog libe­ra­li­zma, na nešto što pri­vla­či na estetskoj/etičkoj/ideološkoj rav­ni, na nešto što je odvo­je­no od obič­ne nau­ke, kako ispod nivoa nje­ne rigid­no­sti tako i iznad nje­ne ste­ril­ne neutralnosti.

Pri­zna­jem da se sada nala­zim pod­jed­na­ko u reto­rič­koj i u inte­lek­tu­al­noj teško­ći, poku­ša­va­ju­ći da arti­ku­li­šem moj intu­i­tiv­no izve­de­ni argu­ment. Možda je naj­bo­je da nasta­vim upu­ći­va­njem na isto­ri­ju. Kla­sič­na poli­tič­ka eko­no­mi­ja je, u prvim dece­ni­ja­ma devet­na­e­stog veka, naro­či­to u Engle­skoj, zai­sta osvo­ji­la umo­ve mno­gih lju­di koji nisu bili upu­će­ni, čak ni kao nauč­ni­ci-ama­te­ri, u eko­nom­sku nau­ku koja se tek razvi­ja­la. „Duša“ kla­sič­nog libe­ra­li­zma neka­ko se tu stvo­ri­la obez­be­div­ši vizi­ju dru­štve­nog poret­ka koja je sna­žno moti­vi­sa­la krup­ne insti­tu­ci­o­nal­ne refor­me. Uki­da­nje Zako­na o kuku­ru­zu pro­me­ni­lo je svet.

Izgle­da da je ipak, posle pola veka, duša ili duh ovog pokre­ta izgu­bio svoj put. Sve­tlo se nije uga­si­lo ni na jedan način sli­čan kolap­su soci­ja­li­stič­kog ide­a­la u našem vre­me­nu. Ali sve­tlo kla­sič­nog libe­ra­li­zma bilo se pri­gu­ši­lo, zase­nje­no sve sna­žni­jom pri­vlač­no­šću soci­ja­li­zma. Od sre­di­ne devet­na­e­stog veka pa nada­lje, kla­sič­ni libe­ra­li su zau­ze­li defan­ziv­ni stav, bore­ći se stal­no pro­tiv obja­vlji­va­nih refor­mi sanja­ra uti­li­ta­ri­sta koji su tvr­di­li da pose­du­ju nad­moć­nu mudrost otkri­va­nja pute­va ka sve­op­štoj sre­ći, pot­po­mog­nu­tih i ohra­bri­va­nih hege­lov­ski nadah­nu­tim poli­tič­kim ide­a­li­sti­ma koji su pre­tva­ra­li lič­nu svest u kolek­tiv­nu psi­hu te je tako uda­lja­va­li od indi­vi­du­al­nog pla­na. Iako u kon­tra­dik­ci­ji sa nauč­nim doka­zi­ma, duša soci­ja­li­zma je na mno­go nači­na bila uspe­šna u pri­do­bi­ja­nju sled­be­ni­ka za pla­no­ve veli­kih insti­tu­ci­o­nal­nih promena.

Vizi­ja i „opšti“ cilj

Ono što sam ime­no­vao dušom soci­jal­ne filo­zo­fi­je nužno je ugra­đe­no u sve­o­bu­hvat­nu vizi­ju dru­štve­nog poret­ka ljud­ske inter­ak­ci­je – vizi­ju ono­ga što može biti, i što kao takvo pred­sta­vlja ide­al koji pod­sti­če na kon­struk­tiv­ne pro­me­ne. Suštin­ska razli­ka izme­đu duše kla­sič­nog libe­ra­li­zma i duše soci­ja­li­zma poti­če iz pri­ro­de ovog ide­a­la i od odno­sa indi­vi­due pre­ma kolek­ti­vu. Sve­o­bu­hvat­na vizi­ja, o kojoj govo­ri kla­sič­ni libe­ra­li­zam, obja­šnja­va se inter­ak­ci­jom poje­di­na­ca, ili gru­pa, koja, ome­đe­na sku­pom pra­vi­la pona­ša­nja, omo­gu­ća­va sva­koj oso­bi ili agen­tu da ostva­ri svo­je sop­stve­ne cilje­ve, što tako­đe mogu uči­ni­ti i svi osta­li uče­sni­ci. I baš zato što su ovi cilje­vi sop­stve­ni cilje­vi onih koji pra­ve izbo­re i podu­hva­ta­ju se delo­va­nja, posle­di­ce se ne mogu pro­i­zve­sti a nisu ni mer­lji­ve, ili shva­tlji­ve, kao „dru­štve­ne“ pod­sle­di­ce. Nema, niti može biti, neke oče­ki­va­ne dru­štve­ne ili kolek­tiv­ne svr­he iz ovog pro­ce­sa inter­ak­ci­je; ostva­ru­ju se samo pri­vat­ni cilje­vi, čak i pod ide­a­li­zo­va­nim delo­va­njem siste­ma i čak ako su kolek­tiv­ne insti­tu­ci­je instru­men­ti takvih postig­nu­ća. Posta­vi­ti „opšti“ cilj, čak i u smi­slu kraj­nje svr­he, zna­či pro­tiv­re­či­ti samom prin­ci­pu libe­ra­li­zma, prin­ci­pu koji osta­vlja sva­kom uče­sni­ku slo­bo­du da sam odre­di svoj cilj pod uslo­vom da je on ostvar­ljiv unu­tar gra­ni­ca insti­tu­ci­o­nal­no-zakon­skih parametara.

Duša koja je pred­met mog inte­re­so­va­nja, u sebi uklju­ču­je širo­ko i jed­no­stav­no razu­me­va­nje logi­ke ljud­ske inter­ak­ci­je u među­po­ve­za­nom lan­cu reci­proč­nih raz­me­na izme­đu poje­di­na­ca i gru­pa. Među­tim, kao što je rani­je napo­me­nu­to, ovo logič­no shva­ta­nje nužno nije ispro­fi­li­sa­no u nauč­nom smi­slu reči. Ali ono kao osnov­no shva­ta­nje mora u sebi sadr­ža­ti veru ili nor­ma­tiv­no uve­re­nje u spo­sob­nost poje­di­na­ca da vrše sop­stve­ne izbo­re zasno­va­ne na vla­sti­toj pro­ce­ni ponu­đe­nih alter­na­ti­va. Može li neko usvo­ji­ti dušu kla­sič­nog libe­ra­li­zma a ne pri­hva­ti­ti da vred­no­sti poti­ču samo od poje­di­na­ca? Da li je, u nekom kraj­njem smi­slu, kla­sič­ni libe­ra­li­zam kom­pa­ti­bi­lan sa bilo kojim trans­cen­den­tal­nim poret­kom vred­no­sti? Moj odgo­vor je nega­ti­van, mada sam sve­stan toga da se pot­pu­no razli­či­te stva­ri mogu pomi­ri­ti pomo­ću epi­ste­mo­lo­ških zavrzlama.

Kla­sič­ni libe­ra­li su sami dopri­ne­li zama­glji­va­nju a ne raz­ja­šnje­nju ove raspra­ve, kada su iza­šli sa tvrd­njom da ide­a­li­zo­va­ni i širo­ki trži­šni pore­dak pro­i­zvo­di veći „paket“ vred­no­snih doba­ra od sva­ke soci­ja­li­stič­ke alter­na­ti­ve. Pozi­va­ti se na efi­ka­snost nor­me na tako nepri­me­ren način poput ovog, pa čak i samo teo­rij­ski, zna­či odu­sta­ti od same igre. Za ovo je veći­na nas kri­va, jer, narav­no, zna­mo da širo­ko trži­šte zai­sta na bilo koji način pro­i­zvo­di rela­tiv­no veći paket. Ali usme­ra­va­nje pažnje na neku od ska­la ukup­nih vred­no­sti, čak i da se ona pri­la­go­di Smi­to­voj (Adam Smith) dobro­bi­ti za kla­su siro­ma­šnih ili Rol­so­voj (John Rawls) pre­ra­spo­de­li u korist naj­lo­ši­je sto­je­ćih, pri­kri­va jedin­stve­nost libe­ral­nog poret­ka kojom se posti­že cilj indi­vi­du­al­ne slo­bo­de. Ako bismo išli na sigur­no mogli bismo da odi­gra­mo dobru odbra­nu i u soci­ja­li­stič­koj igri. Ali tada bi se usme­ra­va­li na tuđu igru a ne na našu sop­stve­nu, koju mi, kao kla­sič­ni libe­ra­li, mora­mo zna­ti da igra­mo pod sop­stve­nim pra­vi­li­ma, i s ciljem da u nju uklju­či­mo i dru­ge lju­de. Na svu sre­ću se danas samo mali broj kla­sič­nih libe­ra­la povla­či sa igra­li­šta ustu­pa­ju­ći mesto tak­mi­če­nju u kom­pa­ra­tiv­nim tabe­la­ma koje sta­vlja nagla­sak na kvan­ti­fi­ka­ci­ji slobode.

Toplo­ta i svetlost

Koli­ko se sećam, osni­vač neo­kla­sič­ne eko­no­mi­je bla­go­sta­nja Pigu (A.C.Pigou) pri­me­tio je da se svr­ha eko­no­mi­je i eko­no­mi­sta sasto­ji u obez­be­đi­va­nju toplo­te, a ne sve­tlo­sti, i to narav­no gra­đa­ni­ma-potro­ša­či­ma kao kraj­njim kori­sni­ci­ma. Ako sam dobro shva­tio, smi­sao onog što je Pigu govo­rio jeste da je ulo­ga eko­no­mi­ste čisto funk­ci­o­nal­na, poput ulo­ge sto­ma­to­lo­ga, vodo­in­sta­la­te­ra ili meha­ni­ča­ra, te da teško može­mo oče­ki­va­ti neku vrstu potvr­de bilo od nas samih, bilo od dru­gih, da te poslo­ve pra­ti estet­sko zado­volj­stvo. Čini se da je on uka­zi­vao na činje­ni­cu da ništa u eko­no­mi­ji ne može stvo­ri­ti ona­kvo zado­volj­stvo kakvo se javlja pri otkri­va­nju unu­tra­šnjih istina.

Izgle­da da je Pigu naža­lost bio u pra­vu u empi­rij­skom smi­slu, pogo­to­vo u odno­su na poli­tič­ku eko­no­mi­ju i eko­no­mi­ste dva­de­se­tog veka. Način na koji je ova nau­ka prak­ti­ko­va­na i pri­ka­zi­va­na iscr­peo je u veli­koj meri nje­nu poten­ci­jal­nu sna­gu kojom je ona mogla ponu­di­ti inte­lek­tu­al­nu avan­tu­ru i uzbu­đe­nje. Ova karak­te­ri­sti­ka je samo deli­mič­no bila u dru­gom pla­nu tokom dece­ni­ja hlad­nog rata kada je stal­ni iza­zov soci­ja­li­zma moti­vi­sao Haje­ka, i rela­tiv­no malu gru­pu nje­go­vih savre­me­ni­ka, dublje i sve­o­bu­hvat­ni­je od iza­zo­va bezna­čaj­nog reša­va­nja zago­net­ki, u šta se eko­no­mi­ja pre­tvo­ri­la. Da nije bilo soci­ja­li­zma šta bi uka­za­lo na smi­sao obu­hvat­nog i celo­vi­tog razu­me­va­nja stva­ri? Nada­lje, šta bi bilo potreb­no da se ovaj ose­ćaj poja­vi kod onih koji sami po sebi nika­da ne bi mogli posta­ti pro­fe­si­o­nal­ni naučnici?

Dozvo­li­te mi da se vra­tim na Ronal­da Rega­na i nje­gov „bli­sta­vi grad na brdu“. U čemu se sasto­ja­la osnov­na inspi­ra­ci­ja ove meta­fo­re ide­a­li­zo­va­nog ame­rič­kog dru­štva? Regan nije mogao da reši simul­ta­ne jed­na­či­ne eko­no­mi­je opšte rav­no­te­že. Ali je imao vizi­ju dru­štve­nog poret­ka koja je možda bila apstrak­ci­ja, ali koja je ute­lo­vlja­va­la ele­men­te sa više sve­tlo­sti nego toplo­te. Ova vizi­ja, odno­sno opšta vizi­ja kla­sič­nog libe­ra­li­zma, izgra­đe­na je na cen­tral­noj i jed­no­stav­noj ide­ji da „svi može­mo biti slo­bod­ni“. Smi­tov „jed­no­stav­ni sistem pri­rod­ne slo­bo­de“, čak i kad se samo neja­sno razu­me, može pro­sve­tli­ti duho­ve, može stvo­ri­ti dušu koja stva­ra celo­vi­to, obje­di­nju­ju­će filo­zof­sko uče­nje, koje uno­si red u našu psi­hu (koja ina­če može osta­ti u zabuni).

Taj moti­va­ci­o­ni ele­ment je narav­no indi­vi­du­al­na želja za slo­bo­dom od moći pri­nu­de dru­gih lju­di – ele­ment koji se goto­vo uni­ver­zal­no može pri­hva­ti­ti. Ali je dru­gi ele­ment od pre­sud­ne važno­sti: odsu­stvo želje da se upra­žnja­va sila nad dru­gim lju­di­ma. U pra­vom smi­slu kla­sič­ni libe­ral sto­ji u opo­zi­ci­ji u odno­su na Toma­sa Hob­sa (Tho­mas Hob­bes), koji je na lju­de gle­dao kao na bića koja uvek teže lič­noj moći i auto­ri­te­tu. Ali sam Hobs nije delio libe­ral­nu vizi­ju; nije uspeo da razu­me da je mogu­ća ide­a­li­zo­va­na struk­tu­ra dru­štve­ne inter­ak­ci­je u kojoj ni jed­na oso­ba ne upra­žnja­va silu nad dru­gom oso­bom. U funk­ci­o­ni­sa­nju ide­a­li­zo­va­nog širo­kog trži­šnog poret­ka, sva­ka oso­ba ima pred sobom bes­plat­nu izla­znu opci­ju na sva­kom trži­štu, te na taj način u pot­pu­no­sti eli­mi­ni­še dis­kre­ci­o­nu moć onih s koji­ma može ući u raz­me­nu. Tako se iscr­plju­je pri­nu­da jed­ne oso­be nad dru­gom, a indi­vi­due se izvor­no nala­ze “u slobodi”.

Narav­no, ova­kav opis je ide­a­li­za­ci­ja nekog mogu­ćeg dru­štve­nog poret­ka. Ali, kao ide­al, takav zami­šlje­ni pore­dak može ponu­di­ti uzbu­đe­nje i vred­no­sno važnu per­spek­ti­vu sve­ta u kome svi nje­go­vi uče­sni­ci ima­ju slo­bo­du izbora.

Dostup­nost teri­to­ri­jal­ne gra­ni­ce tokom prvog veka isto­rij­skog isku­stva Sje­di­nje­nih Drža­va mno­go je dopri­ne­la izgrad­nji ame­rič­ke duše ili duha. Zbog čega je ta gra­ni­ca bila tako važna? Valja­no eko­nom­sko tuma­če­nje gra­ni­ce kaže da ona garan­tu­je izla­znu opci­ju, koja sama po sebi dra­ma­tič­no sma­nju­je mogu­će među­ljud­sko isko­ri­šća­va­nje. Posto­ji opšti neu­speh da se shva­ti da učin­ko­vi­ti trži­šni pore­dak fun­ki­co­ni­še na pot­pu­no isti način kao i gra­ni­ca; sva­kom uče­sni­ku nudi izla­znu opci­ju u sva­kom odnosu.

Kla­sič­ni libe­ral može u filo­zof­skom smi­slu biti samo­za­do­vo­ljan zbog toga što je ugle­dao sve­tlost, zato što je razu­meo temelj­ni prin­cip mogu­ćeg dru­štve­nog poret­ka. Uop­šte nije za čuđe­nje što oni koji naj­bo­lje izra­ža­va­ju ele­men­te duše kla­sič­nog libe­ra­li­zma jesu oni koji su isku­si­li izvor­no pre­o­bra­ća­nje od soci­ja­li­stič­ke vizi­je. Jed­no pre­da­va­nje iz seri­je na Tri­ni­ti uni­ver­zi­te­ty (Tri­ni­ty Uni­ver­si­ty) nazvao sam “Zakle­ti pro­tiv­nik eko­no­mi­sta” 3 . Na tom pre­da­va­nju sam poku­šao da sažmem moje isku­stvo iz 1946. godi­ne na čika­škom uni­ver­zi­te­tu (Uni­ver­si­ty of Chi­ca­go), kada su me pre­da­va­nja Fren­ka Naj­ta (Frank Knight) i Hen­ri­ja Saj­mon­sa (Hen­ry Simons) pre­ko noći pre­o­bra­ti­la od gor­lji­vog soci­ja­li­zma u kla­sič­ni libe­ra­li­zam. Po mom mišlje­nju, u Čika­gu je na ponu­di bila sve­tlost a ne toplo­ta. Lič­no ne mogu govo­ri­ti o isku­stvu koje u sebi ne uklju­ču­je stva­ra­nje moje kla­sič­no libe­ral­ne duše. Za mene i dalje osta­je zago­net­ka kako bih se ose­ćao da nika­da nisam ugle­dao sve­tlost, da sam sve u sve­mu razu­meo šta ute­lo­vlju­je libe­ral­na vizi­ja ali bez ovog uzbu­đu­ju­ćeg iskustva.

Još jed­nom o konstitucionalizmu

Nužan korak pred­sta­vlja povla­če­nje sa polo­ža­ja aktiv­nog pro­pa­gi­ra­nja u raspra­vi oko poli­tič­kih alter­na­ti­va koje su suprot­sta­vlja­ne u sva­kod­nev­noj poli­ti­ci. Narav­no, posto­ji libe­ral­no gle­di­šte po pita­nju sva­ke od ovih alter­na­ti­va. Ali kla­sič­ni libe­ra­li zai­sta “prlja­ju ruke” kada se upu­šta­ju u poli­tič­ka zbi­va­nja u okvi­ru dnev­ne poli­ti­ke. Tada ome­ta­nje raspra­ve ide pro­tiv usred­sre­đi­va­nja na unu­tra­šnju struk­tu­ru – “ustav” – u okvi­ru koje su dozvo­lje­ne raspra­ve i oda­kle pro­i­zla­ze odluke.

Poli­tič­ka “pobe­da” u slu­ča­ju zako­no­dav­ne poli­ti­ke (kon­to­le ren­ti, na pri­mer) ili izbor­ni uspeh onih koji, u odre­đe­noj meri, podr­ža­va­ju suštin­ske prin­ci­pe (Tačer­ka ili Regan, na pri­mer), vero­vat­no će pro­i­zve­sti ilu­zi­ju da kla­sič­ni libe­ra­li­zam, kao temelj­na filo­zof­ska osno­va razu­me­va­nja, obra­zu­je jav­no mnje­nje. Kla­sič­ni libe­ra­li koji su zai­sta uva­ža­va­li dušu dvo­ve­kov­nog podu­hva­ta, bukval­no su se uspa­va­li tokom deka­de osam­de­se­tih, naro­či­to posle smr­ti soci­ja­li­zma kao ide­je ali i kao prak­se. Drža­va-dadi­lja, pater­na­li­stič­ka i mer­kan­ti­li­stič­ka drža­va, reži­mi u koji­ma danas živi­mo, a koji poči­va­ju na ren­ta­ma, nasta­li su iz vaku­u­ma stvo­re­nog u poli­tič­koj filozofiji.

Zada­tak poli­tič­kog eko­no­mi­ste kao kla­sič­nog libe­ra­la nije da doka­zu­je, naro­či­to ne gra­đan­stvu, kako pri­sil­no uvo­đe­nje kon­tro­la cena i pla­ta dono­si šte­tu koja pre­ma­šu­je mogu­ću dobit. Narav­no, ova­kvo spe­ci­jal­no doka­zi­va­nje se odvi­ja u okvi­ru strikt­no pri­zna­te kom­pe­ten­ci­je. Među­tim, mora posto­ja­ti razli­ka izme­đu ova­ko shva­će­ne ana­li­ze i nje­nog kori­šće­nja samo kao dopri­no­sa u nekoj aktu­el­noj poli­tič­koj diskusiji.

Ovde ne pre­dla­žem da ogra­ni­či­mo pažnju samo na osmi­šlja­va­nje i pre­zen­ta­ci­ju sve­o­bu­hvat­nih poli­tič­kih pro­je­ka­ta čijim bi spro­vo­đe­njem došlo do dra­ma­tič­nih pro­me­na osnov­ne ustav­ne struk­tu­re. Poli­ti­ka se, u naj­ve­ćoj meri, odi­gra­va korak po korak. Ono na šta uka­zu­jem jeste da bit­ni argu­men­ti u pri­log podr­ške za poseb­ne pre­dlo­ge pro­me­na jesu oni koji nagla­ša­va­ju uskla­đe­nost s celo­vi­tom filo­zo­fi­jom libe­ral­nog poret­ka, koji sme­šta ove pre­dlo­ge u širi kon­tekst poret­ka slo­bo­de a ne u okvir nekog prag­ma­tič­kog uti­li­tar­nog raču­na. Reči u ita­li­ku, koje su poslu­ži­le za naslov Haje­ko­vog mag­num opu­sa, pod­se­ća­ju na pona­ša­nje samog Haje­ka. Koli­ko znam Hajek se nije supro­sta­vljao svo­jim inte­lek­tu­al­nim nepri­ja­te­lji­ma, bilo oni­ma u Ame­ri­ci, Bri­ta­ni­ji, Austri­ji ili Nemač­koj, na kon­kret­nim poli­tič­kim pita­nji­ma. Ume­sto toga, on je nagla­ša­vao osnov­ne argu­men­te jed­ne unu­tra­šnje kohe­rent­ne filo­zof­ske pozi­ci­je. To je za posle­di­cu ima­lo da je Hajek od počet­ka bio uklju­čen u raspra­ve oko ustav­nih pitanja.

Hajek je osni­va­ju­ći Mon Pele­rin dru­štvo (Mont Pele­rin Soci­e­ty) 1947. godi­ne, tra­žio da se obno­vlje­ni dis­kurs poli­tič­ke filo­zo­fi­je vra­ti izvor­nim prin­ci­pi­ma – dis­kurs koji bi saču­vao i pono­vo uspo­sta­vio ono što isprav­no zove­mo dušom kla­sič­nog liberalizma.

Orga­ni­za­ci­o­no i inte­lek­tu­al­no ban­krot­stvo soci­ja­li­zma u našem vre­me­nu nije uma­nji­lo važnost haje­kov­skog impe­ra­ti­va. Na odre­đe­nom nivou, jav­nost i poli­tič­ke eli­te možda danas zai­sta bolje apstrakt­no razu­me­ju delu­ju­će prin­ci­pe širo­kog trži­šnog poret­ka. Hajek i dru­gi kla­sič­ni libe­ra­li su “spa­sli ide­je”. Ali ogrom­na pra­zni­na nasta­vlja da deli to apstrakt­no i uop­šte­no razu­me­va­nje od filo­zof­ske kohe­rent­no­sti u prak­tič­nim poli­tič­kim refor­ma­ma. Mora se radi­ti na jača­nju opšte sve­sti o važno­sti ogra­ni­ča­va­nja kolek­tiv­nog delo­va­nja, čak i kada nije pri­sut­no jedin­stve­no ide­o­lo­ško pove­re­nje u dru­štve­nu kontrolu.

Uko­li­ko se poli­ti­ci dopu­sti da bude nešto malo više od među­sob­ne bor­be kon­ku­rent­skih par­ti­ja u skup­šti­ni, uni­šti­će se poten­ci­jal­na vred­nost, a slo­bo­da će nesta­ti, sa istom izve­sno­šću kao što je pro­pa­lo kolek­tiv­no upra­vlja­nje zbog svo­je pogre­šno­sti i kru­to­sti. Od koga se onda može oče­ki­va­ti da bude moti­vi­san da podr­ži takvu “poli­ti­ku kao bor­bu za pre­vlast skup­šti­ni”. Ima li tu još uvek sno­va? Možda je oži­vlja­va­nje duše kla­sič­nog libe­ra­li­zma u dva­de­set prvom veku izvan rea­li­stič­kih nada. Ali mi koji misli­mo da smo ugle­da­li sve­tlu­ca­ju­ći grad ima­mo moral­nu oba­ve­zu da nasta­vi­mo kao da takvo dru­štvo, o kome su Adam Smit, Džejms Medi­son (James Madi­son) i F.A. Hajek (i da, Ronald Regan) sanja­li, može biti ostvareno.

_______________________________________________________________________________________________________
Džejms Bju­ke­nen (James Buc­ha­nan) je save­to­dav­ni ruko­vo­di­lac Cen­tra za jav­ni izbor (Cen­ter for Stu­dy of Public Cho­i­ce) na Uni­ver­zi­te­tu Džordž Mej­son. Nobe­lo­vu nagra­du iz eko­no­mi­je dobio je 1986. godi­ne. – Rani­ja ver­zi­ja ovog tek­sta je pre­zen­to­va­na na regi­o­nal­nom susre­tu Mon Pele­rin dru­štva, u Post­da­mu, Nemač­koj 1999. godi­ne. Nje­na izme­nje­na i kra­ća ver­zi­ja je obja­vlje­na pod naslo­vom “Spa­sa­va­nje duše kla­sič­nog libe­ra­li­zma” u časo­pi­su Wall Jour­nall (janu­ar 2000.g.). Ovaj tekst je pre­mi­jer­no obja­vljen na Kata­lak­si­ji 27. maja 2006. Pre­vod: Alek­san­dar Novaković
_______________________________________________________________________________________________________

  1. ter­mi­ni pre­ve­de­ni pre­ma Reč­ni­ku filo­zof­skih poj­mo­va (2005) prim.prev. []
  2. uče­ni lju­di, prim.prev.[]
  3. Born Aga­inst Eco­no­mist”, u Lives of the Lau­re­a­tes: Ten Nobel Eco­no­mics, pri­re­đi­vač Wil­li­am Bre­it (Cam­brid­ge, Mass.: MIT Press, 1990), str. 163–80.[]