Ludwig von Mises: Antikapitalistički mentalitet

Vre­me­na se menja­ju, ali neke stva­ri osta­ju iste. I u našem vre­me­nu, kao i u Mize­so­vom, kapi­ta­li­zam se okri­vlju­je za sve neda­će ovo­ga sve­ta. Danas su to svet­ska eko­nom­ska kri­za, „glo­bal­no zagre­va­nje“, huma­ni­tar­ne inter­ven­ci­je i siro­ma­štvo. Pro­ble­mi sve­ta u kome je Mizes živeo bili su nešto dru­ga­či­ji, ali je pita­nje osta­lo isto: zašto lju­di ima­ju tako nega­tiv­no mišlje­nje o kapitalizmu?

Para­dok­sal­no, ovo pita­nje je oprav­da­ni­je posta­vi­ti danas, dva­de­set godi­na nakon pada komu­ni­zma, nego u vre­me­nu u kome je dobar deo čove­čan­stva živeo u soci­ja­li­zmu a dru­gi mu težio – zao­bi­la­zno. 1 Jer, ani­mo­zi­tet spram kapi­ta­li­zma ne samo da nije nestao, on je sve jači. Ima li se, pri­tom, na umu nago­mi­la­no isku­stvo epo­he tota­li­ta­ri­zma, eta­ti­za­ma i naj­ra­di­kal­ni­jeg mogu­ćeg kolek­ti­vi­zma koje nam je tako veli­ko­du­šno poda­rio XX vek, posta­je još čud­ni­je to što se uzro­ci svog zla dana­šnji­ce tra­že u nje­go­voj anti­te­zi, u siste­mu zaslu­žnom za naj­ve­ći i naj­br­ži napre­dak u isto­ri­ji čove­čan­stva. 2

Upra­vo od ova­kvih raz­mi­šlja­nja pola­zi Mizes u Anti­ka­pi­ta­li­stič­kom men­ta­li­te­tu: „Glav­na je odli­ka moder­no­ga kapi­ta­li­zma masov­na pro­i­zvod­nja doba­ra nami­je­nje­nih potro­šnji masa. Rezul­tat je ten­den­ci­ja stal­nog pobolj­ša­va­nja pro­sječ­nog život­nog stan­dar­da, napre­du­ju­će boga­će­nje mno­gih.“ A onda lucid­no, i na sebi svoj­stven način, konstatuje:

Kapi­ta­li­zam depro­le­te­ri­zi­ra ’obič­nog čovje­ka’ i uzdi­že ga na razi­nu ’bur­žu­ja’ (Mises, 2010, 3).

Kapi­ta­li­zam, ili lais­sez-fai­re pore­dak, pod kojim on pod­ra­zu­me­va poželj­ni dru­štve­ni ide­al i krat­ko­traj­nu isto­rij­sku prak­su devet­na­e­stog veka, supro­tan je ono­me kako ga je Marks pred­sta­vljao. Pod­se­ti­mo da je Marks –  pola­ze­ći od uto­pij­skih pred­sta­va buduć­no­sti čove­čan­stva i para­zi­ti­ra­ju­ći na uvi­di­ma kla­sič­nih eko­no­mi­sta – kapi­ta­li­zam doži­vlja­vao kao sistem eksplo­a­ta­ci­je u kome povla­šće­na manji­na živi od beskru­pu­lo­znog isko­ri­šća­va­nja obes­pra­vlje­ne veći­ne. Ova­kvo shva­ta­nje Mizes odba­cu­je sa indig­na­ci­jom. On sma­tra da kapi­ta­li­zam pro­i­zvo­di upra­vo suprot­ne posle­di­ce jer se sistem nasled­nih pra­va i povla­sti­ca, bilo dru­štve­nih bilo eko­nom­skih, može uki­nu­ti jedi­no trži­šnim meha­ni­zmi­ma. Isti­na, neko može nasle­di­ti bogat­stvo, moć, ili viso­ki polo­žaj u dru­štvu, ali te kate­go­ri­je u kapi­ta­li­zmu nisu apso­lut­ne, već rela­tiv­ne. U dina­mič­nom siste­mu čiji je motor slo­bod­no trži­šte, boga­ti mogu vrlo brzo posta­ti siro­ma­šni, ali i obrat­no. Sve je na lič­nim odlu­ka­ma, ini­ci­ja­ti­vi i spo­sob­no­sti. U takvom poret­ku poje­di­nac je u prvom pla­nu, a ne kla­sa, rasa ili neki dru­gi kolek­ti­vi­tet. Isklju­či­vo je na poje­din­cu da se odlu­či i izbo­ri za svo­je mesto na soci­jal­noj lestvici.

Potro­šač je suve­ren“ – kon­sta­tu­je Mizes, i u moder­nom kapi­ta­li­zmu on je istin­ski gospo­dar i mera svih stva­ri; on je taj koji na osno­vu svo­jih pre­fe­ren­ci­ja posta­vlja i meri, kudi i hva­li, zahte­va i odbi­ja sve ono što trži­šte nudi ili bi moglo nudi­ti. U lais­sez-fai­re siste­mu svi su potro­ša­či, i boga­ti i siro­ma­šni, i poli­ti­ča­ri i narod; sva­ko ima pra­vo i moguć­nost da per­ma­nent­no oce­nju­je rad onog dru­gog i nje­go­ve kva­li­te­te. Mizes kaže:

u sva­kod­nev­no pona­vlja­nom ple­bi­sci­tu u kojem sva­ki nov­čić daje pra­vo gla­sa, potro­ša­či odre­đu­ju tko bi tre­bao posje­do­va­ti i vodi­ti tvor­ni­ce, trgo­vi­ne i far­me. Kon­tro­la mate­ri­jal­nih sred­sta­va pro­i­zvod­nje dru­štve­na je funk­ci­ja pod­vrg­nu­ta potvr­di ili odbi­ja­nju od stra­ne suve­re­nih potro­ša­ča (4).

U tome se ogle­da demo­krat­ski karak­ter i bit lais­sez-fai­re kapi­ta­li­zma. Na slo­bod­nom trži­štu odvi­ja se stal­no i raz­no­vr­sno gla­sa­nje. Prak­sa sva­kod­nev­nog ple­bi­sci­ta, ili opšteg izja­šnja­va­nja gla­sa­ča, pred­sta­vlja istin­sko ova­plo­će­nje demo­krat­skog prin­ci­pa i nika­da zavr­še­nog izbor­nog pro­ce­sa. Nasu­prot vla­da­ju­ćoj mudro­sti, slo­bod­no trži­šte – a ne poli­tič­ka demo­kra­ti­ja – pra­vo je uto­či­šte demo­krat­skog prin­ci­pa. Ono što poli­tič­ka teo­ri­ja razu­me kao ide­al­ni pore­dak u kome svi rav­no­prav­no odlu­ču­ju u sve­mu, a što se u prak­si sva­kod­nev­no pre­o­bra­ća u svo­ju suprot­nost u kojoj manji­na odlu­ču­je o sve­mu što se tiče veći­ne, na trži­štu pred­sta­vlja spon­ta­no ostva­re­ni ide­al. To je sto­ga što u ova­kvoj demo­kra­ti­ji niko, ni iza­bra­na gru­pa, „pred­stav­nič­ko telo“ niti „narod­na volja“, ne odlu­ču­je ume­sto dru­gog i o stva­ri­ma koje se tiču tog dru­gog. Na trži­štu, uko­li­ko je ono slo­bod­no, gospo­dar je poje­di­nac, a ne sud i pre­fe­ren­ci­ja veći­ne, bila ona tiran­ska, „demo­krat­ska“ ili neka dru­ga. Sva­ka­ko, neke odlu­ke koje dono­si spon­ta­ni trži­šni ple­bi­scit ne mora­ju se dopa­sti svi­ma, manji­ni ili nekom poje­din­cu. Ali ovaj izbor ni u kom smi­slu ne reme­ti niti uki­da pra­vo na dru­ga­či­ji izbor manji­ne ili jed­nog jedi­nog čove­ka, jer ponu­da je do te mere raz­no­vr­sna da će se sva­či­ji ukus zado­vo­lji­ti. Pri­tom, ovde se ne misli samo na ponu­du roba i uslu­ga u užem smi­slu reči (eko­nom­skom), već i na ponu­du u naj­ra­zli­či­ti­jem i naj­ra­zno­vr­sni­jem mogu­ćem vidu: ponu­du život­nih sti­lo­va, opre­de­lje­nja, hobi­ja, umet­no­sti i kul­tu­re gene­ral­no. Dakle, sve­ga onog što život u svo­joj spon­ta­no­sti sam iz sebe stvara.

Ako je poje­di­nac cen­tar odlu­či­va­nja i ako su nje­go­ve odlu­ke sve­ti­nja, onda je samo po sebi jasno da je odgo­vor­nost za dela koja pre­du­zi­ma i izbo­re koje pra­vi samo nje­go­va, i da u siste­mu koji poči­va na insti­tu­ci­ji slo­bod­nog trži­šta uspeh, kao i neu­speh, može biti samo lič­na stvar. Često, među­tim, posto­ji nesklad izme­đu pred­sta­ve poje­din­ca o samo­me sebi i sli­ke koje dru­štvo ima o nje­mu. Suo­ča­va­ju­ći se sa real­no­šću u kojoj se takva samo­per­cep­ci­ja ruši, rezig­ni­ra­ni poje­di­nac ne okri­vlju­je sebe, ili sop­stve­nu pred­sta­vu o sebi, već sma­tra da nje­go­vi lič­ni poten­ci­ja­li nisu pre­po­zna­ti i oče­ku­je da dru­štvo to ispra­vi. On se pri­tom ne pozi­va samo na viso­ko mišlje­nje o sebi, već i na „objek­tiv­ne“ i „apso­lut­ne“ kri­te­ri­ju­me koji­ma se ruko­vo­di u takvoj oce­ni. Među­tim, „ono što kapi­ta­li­stič­ka demo­kra­ci­ja trži­šta dono­si nije nagra­đi­va­nje lju­di pre­ma nji­ho­vo­im ’isti­ni­tim’ zaslu­ga­ma, inhe­rent­noj vri­jed­no­sti i moral­noj uzvi­še­no­sti. Ono što čovje­ka čini manje ili više uspje­šnim nije pro­cje­na nje­go­vog dopri­no­sa iz per­spek­ti­ve bilo kojeg ’apso­lut­nog’ nače­la pra­ved­no­sti već pro­cje­na od stra­ne nje­go­vog sugra­đa­ni­na koji pri­me­nju­je pro­cje­nu svo­jih oso­be­nih potre­ba, želja i cilje­va.“ (9). Dakle, niti posto­ji objek­tiv­ni ili „apso­lut­ni“ kri­te­ri­jum na osno­vu koga bi se mogla pro­ce­nji­va­ti neči­ja vred­nost i talen­ti, niti subjek­tiv­na pred­sta­va o sop­stve­noj izu­zet­no­sti daje nekom pra­vo da od dru­štva oče­ku­je pri­zna­nje i neku vrstu sim­bo­lič­ke ili mate­ri­jal­ne satis­fak­ci­je te „poseb­no­sti“. Meri­tum takve pro­ce­ne je samo dru­štvo, dakle, svi poje­din­ci – čla­no­vi dru­štva koji, posred­no ili nepo­sred­no, na ovaj ili onaj način, oce­nju­ju neči­je kva­li­te­te. Možda je neki poje­di­nac u nekom pogle­du zai­sta izu­ze­tan, a dru­štvo to ne pri­zna­je i ne ceni. U tom slu­ča­ju ili dru­štvu nije potreb­na takva „izu­zet­nost“, ili se ta izu­zet­nost ne može ispo­lji­ti zbog dru­gih, opstruk­tiv­nih karak­te­ri­sti­ka te lič­no­sti. U poret­ku nespu­ta­ne raz­me­ne, kakav je sva­ka­ko Mize­sov lais­sez-fai­re, moguć­nost da se neči­ja izu­zet­nost ne ispo­lji je mini­mal­na, jer dina­mič­ni sistem pod­sti­če poje­din­ca da se što više uklju­či u dru­štve­nu inter­ak­ci­ju i pode­lu rada u kojoj će se ostva­ri­ti nje­go­vi poten­ci­ja­li. Kada, pak, dru­štvo ne pri­zna­je neči­ju izu­zet­nost to goto­vo po pra­vi­lu zna­či da nije reč o izu­zet­no­sti, već samo o neče­mu što poje­di­nac, i možda nje­go­va mikro sre­di­na, sma­tra za „izu­zet­nost“.

Iz sve­ga reče­nog vidi se da Mizes feno­men nepri­ja­telj­skog sta­va pre­ma kapi­ta­li­zmu obja­šnja­va psi­ho­lo­škim razlo­zi­ma. To zna­či da čisto teo­rij­ski obzi­ri nisu osnov­ni niti pre­sud­ni moti­vi anti­ka­pi­ta­li­stič­kog usme­re­nja (iako je to domi­nant­na per­cep­ci­ja onih koji ispo­lja­va­ju takav men­ta­li­tet). Lju­di su pro­tiv kapi­ta­li­zma ne zato što ima­ju osno­va­ne argu­men­te u pri­log svo­jih tvrd­nji, već zato što im sistem kom­pe­ti­ci­je ne odgovara:

…oni ne odbi­ja­ju kapi­ta­li­zam zato što zna­ju da je to sustav koji gaji pre­dra­su­de pre­ma nji­ho­vim inte­re­si­ma“ (Mises, 2010, 35). Ti lju­di su „soci­ja­li­sti jer veru­ju da će soci­ja­li­zam pobolj­ša­ti nji­ho­ve uvje­te, i mrze kapi­ta­li­zam jer vje­ru­ju da im šte­ti. Oni su soci­ja­li­sti jer su zasle­plje­ni zavi­šću i nezna­njem. Tvr­do­gla­vo odbi­ja­ju stu­di­ra­ti eko­no­mi­ju i pri­je­zir­no odba­cu­ju razor­nu kri­ti­ku soci­ja­li­stič­kih pla­no­va jer je u nji­ho­vim oči­ma eko­no­mi­ka, apstrakt­na teo­ri­ja, jed­no­stav­no besmi­sli­ca (35).

Ovo jed­no­stav­no obja­šnje­nje, kojem se, uzgred budi reče­no, u svom sada već kla­sič­nim tek­stu „Zašto su inte­lek­tu­al­ci pro­tiv kapi­ta­li­zma“, pri­klo­nio i filo­zof Robert Nozik, dema­ski­ra veli­ki deo viso­ko­par­ne kri­ti­ke upu­će­ne na račun kapi­ta­li­zma kao izraz lič­ne isfru­stri­ra­no­sti poje­din­ca koji ili ne može ili zapra­vo ne želi da ostva­ri svo­ju ambi­ci­ju. Kada već ne može da uspe u neče­mu u čemu je po sop­stve­noj per­cep­ci­ji dora­stao, a vidi da neko, obič­no pozna­nik, pri­pad­nik iste gene­ra­ci­je, ili neko ko gaji slič­ne ambi­ci­je i cilje­ve, u tome uspe­va, onda doži­vlja­va povre­du ega što se mani­fe­stu­je ose­ća­njem ozlo­je­đe­no­sti i zavi­sti, pa lič­ni neu­speh oprav­da­va upu­ći­va­njem na „okol­no­sti“ i „dru­štve­nu nepravdu“.

Takvo pona­ša­nje poje­din­ca izi­sku­je odre­đe­nu filo­zo­fi­ju na koju se on uvek može pozva­ti i koja će pri­kri­ti čisto psi­ho­lo­šku dimen­zi­ju cele pro­ble­ma­ti­ke. Među­tim, jed­nu takvu filo­zo­fi­ju, kao celo­vit pogled na svet — tre­ba­lo je stvo­ri­ti. Mizes izla­že kra­tak isto­ri­jat inte­lek­tu­al­nih ten­den­ci­ja – od pro­sve­ti­telj­stva pa nada­lje – koje su uti­ca­le na šire­nje „soci­jal­ne filo­zo­fi­je obič­nog čove­ka“. I ne samo to, on pod­se­ća na stva­ra­nje zajed­nič­kog anti­ka­pi­ta­li­stič­kog fron­ta sasta­vlje­nog od isto­rij­skih gubit­ni­ka (kon­zer­va­tiv­ne sna­ge, ili sna­ge anci­en régi­me) i poten­ci­jal­nih pobed­ni­ka (ide­ja soci­ja­li­zma i soci­ja­li­stič­ki pokre­ti). Istra­ja­va­ju­ći na isti­ca­nju nega­tiv­nog uti­ca­ja te anti­ci­vi­li­za­cij­ske koa­li­ci­je, koja je i danas posve­će­na uru­ša­va­nju prin­ci­pa indi­vi­du­al­ne slo­bo­de, Mizes sma­tra da je po sre­di savez onih koji tra­že bene­fi­ci­je i povla­šćen sta­tus, zajed­nič­ki front levih i desnih, pro­sve­će­nih i nepro­sve­će­nih, „pro­gre­siv­nih“ i nazad­nih. To je, u posled­njoj instan­ci, koa­li­ci­ja čija se naj­ra­di­kal­ni­ja ver­zi­ja ova­plo­ti­la u pro­jek­tu iz 1933. godine.

Inte­lek­tu­al­ci su naj­gla­sni­ji u ispo­lja­va­nju ani­mo­zi­te­ta spram kapi­ta­li­zma, i to je sasvim razu­mlji­vo. Pri­ro­da nji­ho­vog pozi­va – a to je pro­mi­šlja­nje ide­ja, tera ih na pri­hva­ta­nje pri­vlač­nih i pri­ma­mlji­vih misa­o­nih kon­cep­ci­ja. Među­tim, često se deša­va da impe­ra­tiv tra­ga­nja za isti­nom, taj osnov­ni impuls i ruko­vo­de­ći motiv nji­ho­vog pozi­va, zame­nju­ju impe­ra­ti­vom jača­nja sop­stve­nog dru­štve­nog uti­ca­ja i važno­sti. Zato što im tra­ga­nje za isti­nom nije pri­o­ri­tet, nji­ho­va raz­ma­tra­nja često zavr­ša­va­ju u ono­me što bi se kan­tov­skim reč­ni­kom moglo ime­no­va­ti „eko­nom­skom meta­fi­zi­kom“. Kako ina­če obja­sni­ti nji­ho­vu goto­vo pot­pu­nu neu­pu­će­nost u jedan seg­ment ljud­skog zna­nja bez koga se svet i čovek u nje­mu ne mogu razu­me­ti? Ili, kako se mogu izno­si­ti argu­men­ti koji se tiču eko­no­mi­je a nema­ti ni naj­o­snov­ni­ja zna­nja o tome kako funk­ci­o­ni­še trži­šte, ili zašto uop­šte ono posto­ji? Ogor­čen ste­pe­nom nezna­nja i neu­pu­će­no­sti koji­ma samo­pro­gla­še­ni struč­nja­ci bom­bar­du­ju medij­sku sfe­ru Mizes lju­ti­to konstatuje:

Onaj tko jav­no govo­ri ili piše o nesla­ga­nju izme­đu kapi­ta­li­zma i soci­ja­li­zma, a da se nije u pot­pu­no­sti upo­znao sa svi­me što eko­no­mi­ka ima reći o tim pita­nji­ma, neod­go­vo­ran je brblji­vac (36).

Možda su od „neod­go­vor­nih brblji­va­ca“ gori samo oni inte­lek­tu­a­ci koji, poput dana­šnjeg filo­zof­skog super­sta­ra Sla­vo­ja Žiže­ka, kori­ste sve bla­go­de­ti kapi­ta­li­zma isto­vre­me­no ga kri­ti­ku­ju­ći. U pita­nju je sva­ka­ko lice­mer­na pozi­ci­ja, ali u siste­mu slo­bo­de sva­ko ima pra­vo na nju, pa sto­ga ovde nema mesta pra­znom mora­li­sa­nju. Zapra­vo, kri­ti­ča­ri­ma kapi­ta­li­zma je život u slo­bo­di omo­gu­ćio i jed­no i dru­go, nai­me, i pri­sto­jan život i kri­ti­ku site­ma koji to omo­gu­ća­va. Samo je na prvi pogled za čuđe­nje to što dana­šnji „kri­tič­ki“ inte­lek­tu­al­ci ne mogu da pre­bo­le nesta­nak „sovjet­skog raja“ i život u nje­mu, iako bi tamo vrlo brzo osta­li ne samo bez aka­dem­skog sta­tu­sa i moguć­no­sti kri­ti­ke, već i bez živo­ta. Zapra­vo, anti­ka­pi­ta­li­stič­ki pro­fi­te­ri poka­zu­ju veli­ku uspe­šnost na trži­štu rezig­ni­ra­ne i „pora­že­ne ide­je“ jer su Mize­so­vi ozlo­je­đe­ni poje­din­ci gene­ri­sa­li veli­ku tra­žnju za njom. To trži­šte se toli­ko raz­vi­lo da na nje­mu besni kon­ku­ren­ci­ja lju­tih riva­la. Ipak, kao i na sva­kom trži­štu i na trži­štu anti­ka­pi­ta­li­stič­kog resan­ti­ma­na nema pro­tek­ci­je i važi isto vrhov­no pra­vi­lo – može uspe­ti samo najbolji.

No, trži­šne pre­fe­ren­ci­je ne mora­ju se pokla­pa­ti sa nauč­nim, i popu­lar­nost jed­nog sta­no­vi­šta, pa bila ona izgra­đe­na na sto­po­stot­noj podr­šci trži­šnog ple­bi­sci­ta, ništa ne govo­ri o isti­ni­to­sti nje­ga samog. Za nau­ku isti­na ima pri­o­ri­tet u odno­su na zahte­ve i volju veći­ne. 3 Kako to samo može stvo­ri­ti život u svo­joj kom­plek­sno­sti i pro­tiv­reč­no­sti, upra­vo je ona teo­ri­ja koja zago­va­ra trži­šte osu­đe­na od samog trži­šta na mar­gi­na­li­za­ci­ju. Za razli­ku od nje, teo­ri­ja, kao i pogled na svet, koji su dubin­ski anti­tr­ži­šni, trži­šnim meha­ni­zmi­ma uspo­sta­vlja­ju domi­na­ci­ju u dru­štvu. Razlo­ga za to ima mno­go, ali je jedan od njih sva­ka­ko ljud­ska pri­ro­da i nje­na sklo­nost ka „zano­snim“ i „pri­vlač­nim“ kon­cep­ci­ja­ma, lepim ide­ja­ma, koje se, čim se ostva­re, poka­zu­ju kao kob­ne ide­je (F. Hayek). Svi libe­ral­ni teo­re­ti­ča­ri bili su sve­sni ovog pro­ble­ma, pa i Mizes koji je jedi­ni način da se izbo­ri sa kva­zi nau­kom i kon­cep­tom eko­no­mi­je kao „spi­ska lepih želja“ video u nepre­kid­noj i samo­pre­gor­noj bor­bi argu­men­ti­ma i dokazivanjem.

Ipak, kako Mizes pra­vil­no uoča­va, danas se naj­ve­ći broj inte­lek­tu­a­la­ca („napred­nja­ka“, kako ih on ime­nu­je) nala­zi na „sred­njoj lini­ji“ izme­đu zago­va­ra­nja kapi­ta­li­zma i soci­ja­li­zma. Filo­zo­fi­ja „sred­njeg puta“ naj­la­god­ni­ja je zato što izbe­ga­va ekstrem­no­sti i jed­nog i dru­gog drže­ći se sta­re „mudro­sti“ da je sre­di­na naj­bo­lja i da ne tre­ba zastra­nji­va­ti. Ona je pro­fi­ta­bil­na jer se njen zago­vor­nik niko­me ne zame­ra, bar ne otvo­re­no, a uz to izgle­da pamet­ni­je i raci­o­nal­ni­je od vatre­nih zastup­ni­ka jed­ne ili dru­ge stra­ne. Inte­lek­tu­a­ci naj­ra­di­je pri­be­ga­va­ju ova­kvoj mudro­sti ne samo zato da bi izgle­da­li pamet­ni­je, već i zbog toga što im to dugo­roč­no omo­gu­ća­va zadr­ža­va­nje poseb­nog sta­tu­sa koji nudi sistem koji im naj­vi­še odo­va­ra – sistem povla­šće­nih kasta. Za Mize­sa ova filo­zo­fi­ja zapra­vo nije nika­kav sred­nji put, već leva tra­ka zao­bi­la­zni­ce koja vodi pra­vo u soci­ja­li­zam. On daje neko­li­ko razlo­ga za ovu tvrd­nju, od kojih sva­ka­ko tre­ba nave­sti sledeći:

Kada su Marx i Engels u Komu­ni­stič­kom mani­fe­stu zastu­pa­li kraj­nje inter­ven­ci­o­ni­stič­ke mje­re, nisu pre­dla­ga­li kom­pro­mis izme­đu soci­ja­li­zma i kapi­ta­li­zma. Oni su te mje­re sma­tra­li – slu­čaj­no, iste one koje su danas osno­va New Dea­la i Fair Dea­la – prvim kora­ci­ma na putu stva­ra­nja pot­pu­nog komu­ni­zma. (49)

Kao što je već reče­no, Mize­so­vo tre­ti­ra­nje feno­me­na anti­ka­pi­ta­li­zma ne odno­si se samo na anti­ka­pi­ta­li­stič­ku usme­re­nost inte­lek­tu­a­la­ca već i dru­gih soci­jal­nih slo­je­va. Jed­no celo pogla­vlje posve­ću­je „soci­jal­noj filo­zo­fi­ji obič­nog čove­ka“ kao i odno­su umet­ni­ka pre­ma kapi­ta­li­zmu (27–37, 37–49). Umet­ni­ci, poput inte­lek­tu­a­la­ca, žele da im dru­štvo obez­be­di sigu­ran soci­jal­ni sta­tus i polo­žaj, bez obzi­ra da li sâmo dru­štvo to želi. Kao i u slu­ča­ju trži­šno uspe­šnih inte­lek­tu­a­la­ca i uspe­šni umet­ni­ci u kapi­ta­li­zmu vide naj­ve­će mogu­će zlo.

Mize­so­va raz­ma­tra­nja anti­ka­pi­ta­li­stič­kog men­ta­li­te­ta osta­la bi nedo­re­če­na bez obja­šnje­nja funk­ci­o­ni­sa­nja trži­šta i toga šta je to, zapra­vo, kapi­ta­li­zam. Po sre­di nije slu­ča­jan eskurs u polje eko­nom­ske teo­ri­je, već nei­zo­sta­van seg­ment pro­ble­ma­ti­ke anti­ka­pi­ta­li­zma. Tokom čita­ve knji­ge Mizes upu­ću­je na neke od osnov­nih uvi­da austrij­ske eko­nom­ske filo­zo­fi­je, koje je ina­če in exten­so raz­vio u kapi­tal­nim deli­ma Ljud­sko delo­va­nje i Soci­ja­li­zam, poput teo­ri­je poslov­nih ciklu­sa, mar­gi­nal­ne pro­duk­tiv­no­sti rada, subjek­tiv­ne teo­ri­je vred­no­sti i osku­di­ce kao osnov­nog eko­nom­skog ambi­jen­ta. Tako­đe, on isti­če i obja­šnja­va zašto soci­ja­li­zam nije, niti može biti, eko­nom­ska teo­ri­ja. Čita­lac koji se ne udu­bi u ova zapa­ža­nja teško da će razu­me­ti knji­gu i nje­nu osnov­nu tezu.

Na osno­vu ovih obja­šnje­nja Mizes pobi­ja nena­uč­ne tvrd­nje koje dopri­no­se šire­nju pre­dra­su­da o kapi­ta­li­zmu. Tako, na pri­mer, on odba­cu­je veo­ma ras­pro­stra­nje­nu tezu da je pobolj­ša­nje eko­nom­skog polo­ža­ja čove­čan­stva rezul­tat napret­ka pri­rod­nih nau­ka i teh­no­lo­gi­je, tvr­de­ći da taj razvoj nije stvo­ren ex nihi­lo već pred­sta­vlja rezul­tat poret­ka u kome je šted­nja osnov­ni resurs pomo­ću koga se ostva­ru­ju ino­va­cij­ski poten­ci­ja­li jed­nog dru­štva. Teh­no­lo­ški nape­dak i razvoj nau­ke ne bi bili mogu­ći da ih nisu gene­ri­sa­le „tri kla­se pio­ni­ra“, pre­du­zet­ni­ci, šte­di­še i teh­no­lo­zi, sma­tra Mizes. Ili, dalje, on negi­ra valid­nost i smi­sle­nost teze o „nepra­ved­no­sti“ kapi­ta­li­zma koja se zasni­va na eko­nom­skom mitu o moguć­no­sti pove­ća­va­nja nadni­ca regu­la­ci­jom i ogra­ni­če­njem trži­šta rada. Jedi­ni način da se postig­ne pove­ća­nje pla­ta jeste, po Mize­su, ubr­za­nje pora­sta raspo­lo­ži­vog kapi­ta­la pre­ma bro­ju sta­nov­ni­ka, što je mogu­će samo kada „porast pla­ća ne ovi­si o ’pro­duk­tiv­no­sti’ poje­di­nač­nog rad­ni­ka nego o mar­gi­nal­noj pro­duk­tiv­no­sti rada“ (65).

Obja­vlji­va­nje ove knji­ge nije, ipak, moglo da pro­đe bez demon­stra­ci­je odo­ma­će­nog odno­sa pre­ma kla­sič­nom libe­ra­li­zmu. Pod­se­ti­mo da su neka­da, u vre­me­nu komu­ni­stič­kog jed­no­u­mlja i cen­zu­re, publi­ka­ci­je sa pred­zna­kom „bur­žo­a­ska“ ili „reak­ci­o­nar­na“ kada bi se uop­šte poja­vi­le – što je bilo izu­zet­no ret­ko, oba­ve­zno pel­co­va­ne jakom dozom ide­o­lo­škog "pro­tiv­o­tro­va".  Pro­tiv­o­trov bi se ubri­zga­vao u pred­go­vor i pogo­vor "pro­ble­ma­tič­ne" knji­ge sa ciljem da čita­lac posta­ne imun na "opa­snu sadr­ži­nu". Knji­ga Anti­ka­pi­ta­li­stič­ki men­ta­li­tet tako­đe je pro­šla sli­čan tret­man, mada više ne živi­mo u komu­ni­zmu. Narav­no, ovde se više ne spo­mi­nju Marks i Engels, ali tu su omi­lje­na mesta i izli­za­ne fra­ze savre­me­nog inter­ven­ci­o­ni­zma, kejn­zi­ja­ni­zma, filo­zo­fi­je regu­la­ci­je – soci­ja­li­zma jed­nom reč­ju. Šta­vi­še, auto­ri pred­go­vo­ra i pogo­vo­ra zapo­či­nju hva­lo­spe­vi­ma, govo­re­ći u super­la­ti­vi­ma o Mize­su, da bi odmah, ne čase­ći časa, nee­ko­nom­skim argu­men­ti­ma uda­ri­li na Mize­so­ve eko­nom­ske argu­me­na­te! Poseb­no je u tom pogle­du inte­re­san­tan pogo­vor u kome autor­ke prvo kažu da je Mizes „jedan od naj­zna­čaj­ni­jih eko­nom­skih misli­la­ca dva­de­se­tog sto­lje­ća“ (85) uz navo­đe­nje nje­go­vih nauč­nih uspe­ha i boga­te nauč­ne kari­je­re, da bi posle par stra­ni­ca sve hva­lo­spe­ve rela­ti­vi­zo­va­le upo­zo­re­nji­ma da se pogo­vor piše u „sje­ni 250 kva­drat­nih kilo­me­ta­ra veli­ke lede­ne san­te koja se 6. kolo­vo­za 2010. odlo­mi­la od lede­ne mase Sje­ver­nog pola“ (86). Poen­ta pogo­vo­ra jeste, dakle, da ne tre­ba pri­hva­ti­ti Mize­so­ve argu­men­te zato što kapi­ta­li­zam ipak nije, kako to Mizes sma­tra, sistem koji slu­ži masa­ma, jer je „pozna­to svi­ma, pa čak i gim­na­zi­jal­ci­ma“ da o nje­mu „posto­ji alter­na­tiv­na sli­ka“ (da li je Mizes igde u knji­zi tvr­dio da ne posto­ji alter­na­tiv­na sli­ka?! Sve vre­me on zapra­vo upu­ću­je na tu sli­ku kao pola­zi­šnu osno­vu soci­jal­ne filo­zo­fi­je anti­ka­pi­ta­li­zma). Po toj sli­ci ne radi se o „slu­že­nju“, već o raz­li­ci „slu­ži­ti neko­me“ i „slu­ži­ti se nekim“ (90). Ovaj, u naj­ma­nju ruku, neo­bič­ni pri­stup u kome se neči­je ide­je pozi­tiv­no valo­ri­zu­ju, da bi se zatim te iste ide­je degra­di­ra­le pri­me­ri­ma iz kva­zi­in­te­lek­tu­al­ne kuhi­nje à la Majkl Mur i navo­đe­njem Mark­so­vih teza, ali bez pomi­nja­nja nje­go­vog ime­na, može se obja­sni­ti samo debe­lom pomra­či­nom koju je sen­ka pome­nu­te lede­ne san­te napra­vi­la u gla­va­ma ovih auto­ra. Šalu na stra­nu, uti­sak koji čita­lac iole upu­će­nom u eko­nom­sku nau­ku sti­če jeste taj da pome­nu­ti auto­ri nisu razu­me­li, a ponaj­ma­nje pri­hva­ti­li, osnov­ne uvi­de austrij­ske eko­nom­ske ško­le. Dakle, i za njih se može upo­tre­bi­ti isti epi­tet koji Mizes kori­sti u opi­su lju­di koji ne pozna­ju eko­no­mi­ju a žele da sude o pita­nji­ma koja se ne mogu razu­me­ti bez ele­men­tar­ne upu­će­no­sti u ovu nauku.

Sum­ma sum­ma­rum, inte­lek­tu­al­ni reci­di­vi jed­nog mrač­nog vre­me­na i nje­go­vog odno­sa pre­ma libe­ra­li­zmu ipak ne mogu da uma­nje važnost obja­vlji­va­nja ove knji­ge. Ako ništa dru­go, sna­ga u njoj izlo­že­nih argu­me­na­ta u pri­log kapi­ta­li­zma dovolj­na je kako za obič­nog, dobro­na­mer­nog i nepri­stra­snog čita­o­ca, tako i za one koji­ma je potra­ga za isti­nom dra­ža od kon­for­mi­stič­kog sta­va sla­ga­nja sa većinom.


Ludwig von Mises, Anti­ka­pi­ta­li­stič­ki men­ta­li­tet (pre­vod Bor­na Jal­še­njak), Mate d.o.o., Zagreb, 2010.


  1. Nai­me, kejn­zi­jan­skim stra­te­gi­ja­ma držav­nih inter­ven­ci­ja i regu­la­ci­je[]
  2. Za potvr­du ove teze dovolj­no je samo upo­re­di­ti opšte socio-eko­nom­ske para­me­tre kapi­ta­li­stič­kog i pret­ka­pi­ta­li­stič­kog dru­štva[]
  3. Ovim se ne tvr­di da nau­ka ili odlu­ke zasno­va­ne na nauč­nom kon­sen­zu­su tre­ba da budu u bilo kom smi­slu oba­ve­zu­ju­će po dru­štvo i pre­fe­ren­ce poje­di­na­ca. Reč je samo o tri­vi­jal­noj činje­ni­ci, koja se često zabo­ra­vlja, da u nau­ci kri­te­ri­ju­mi mogu biti samo nauč­ni, odno­sno ona­kvi kako ih posta­vlja sama nau­ka. Da li će do tih kri­te­ri­ju­ma drža­ti sami nauč­ni­ci stvar je kon­ti­gent­no­sti i karak­ter­nih oso­bi­na nauč­ni­ka.[]