Neokomunistička restauracija u Srbiji

U Beo­grad 20. okto­bra dola­zi ruski pred­se­nik Medve­dev, gde će biti doče­kan kao spa­si­lac sa sve tru­ba­či­ma i poni­znim slu­ge­ranj­skim dodvo­ra­va­njem ovda­šnjih poli­ti­ča­ra. Oku­pi­će se i sta­ro i mla­do, i "par­ti­za­ni" i "čet­ni­ci" da pro­sla­ve sva­ko svo­je jubi­le­je i sim­bo­le. Srp­ski naci­o­na­li­sti će da doče­ka­ju veli­kog ruskog zaštit­ni­ka "naci­o­nal­nih" inte­re­sa i "Kosme­ta", srp­ska vla­da kre­di­to­ra, "dru­ga Srbi­ja" držav­ni­ka koji poštu­je "anti­fa­ši­stič­ku" tra­di­ci­ju. Za sva­kog ponešto.

Ali, biće to iznad sve­ga akt neo­ko­mu­ni­stič­ke resta­u­ra­ci­je u Srbi­ji. Ruski pred­sed­nik dola­zi na dan kada su pre 65 godi­na tru­pe Sta­lji­no­ve Crve­ne armi­je oku­pi­ra­le Beo­grad, pro­te­rav­ši Nem­ce, i insta­li­rav­ši ume­sto njih svo­ju mari­o­net­sku vla­du na čelu sa agen­ti­ma Komin­ter­ne Josi­pom Bro­zom, Milo­va­nom Đila­som i Alek­san­drom Ran­ko­vi­ćem. Sim­bo­li­ka je jasna – iza­sla­nik Vla­di­mi­ra Puti­na, biv­šeg špi­ju­na KGB, koji je izja­vio da je ras­pad SSSR bio naj­ve­ća geo­po­li­tič­ka gre­ška 20 veka, dola­zi u Srbi­ju na dan kada je komu­ni­stič­ka Crve­na Armi­ja oku­pi­ra­la tu zemlju i insta­li­ra­la svo­ju mari­o­net­sku vla­du. I ovde ga doče­ku­je slo­žna vese­la koa­li­ci­ja veli­kih srB­skih naci­o­na­li­sta i mla­dih par­ti­zan­ki i par­ti­za­na iz dru­ge Srbi­je, naci­o­nal­no sve­sna inte­li­gen­ci­ja i "gra­đan­sko dru­štvo", svi zajed­no, ujed­ni­nje­ni u razli­ka­ma, sva­ko sa svo­jim razlo­zi­ma i ose­ća­nji­ma koja idu od pot­pu­ne infan­til­ne egzal­ta­ci­je do puke tole­ran­ci­je, inspi­ri­sa­ne "anti­fa­ši­stič­kom" pri­go­dom i sim­bo­li­kom. Srp­ske vla­sti su već obja­vi­le da će uli­ca­ma koje su nekad nosi­le ime­na gene­ra­la Crve­ne armi­je vra­ti­ti nji­ho­va sta­ra ime­na, što je nai­šlo na opšte odu­še­vlje­nje jav­no­sti, od komu­ni­sta do faši­sta, i sve­ga izme­đu. Jedi­no pita­nje koje se posta­vi­lo je – šta se čeka­lo do sada i zašto su ime­na uop­šte menja­na? Pa se reci­mo 80% čita­la­ca "naci­o­nal­no sve­snog" i "anti­ko­mu­ni­stič­kog" por­ta­la Nova srp­ska poli­tič­ka misao sla­že sa ovom odlu­kom da se vra­te ime­na poput Žda­no­va i Tol­bu­hi­na, vero­vat­no na odu­še­vlje­nje "dru­go­sr­bi­jan­ki" Oli­ve­re Milo­sa­vlje­vić i Dubrav­ke Sto­ja­no­vić, koje su na "Pešča­ni­ku" još pre dve godi­ne kašti­go­va­le Tadi­ća i Koštu­ni­cu zbog mar­gi­na­li­za­ci­je 20. okto­bra i negi­ra­nja zna­ča­ja sovjet­skog oslo­bo­đe­nja Beo­gra­da. Pa je tako Dubrav­ka Sto­ja­no­vić tada govo­ri­la u Peščaniku:

U nede­lju 21. okto­bra, izla­zi broj Poli­ti­ke posve­ćen anti­fa­ši­zmu, koji unu­tra ima razne tek­sto­ve, za i pro­tiv, što je u redu. Ono što je zani­mlji­vo je da je taj broj Poli­ti­ke osva­nuo, sada, 2007, sa ogrom­nom foto­gra­fi­jom pre­ko polo­vi­ne prve stra­ne na kojoj vidi­mo par­ti­za­ne i Ruse zajed­no sa odu­še­vlje­nim naro­dom i gomi­la­ma cve­ća. To je sli­ka koju sasvim sigur­no nismo vide­li sedam godi­na, a mislim da se to ni pod Milo­še­vi­ćem nije baš pre­te­ra­no isti­ca­lo. Oda­kle ta nagla moti­va­ci­ja. Pažlji­vi­je gle­da­nje Dnev­ni­ka i čita­nje tek­sta Sve­tla­ne Vaso­vić-Meki­ne na naslov­noj stra­ni Poli­ti­ke otkri­va nam sušti­nu. Uz Bori­sa Tadi­ća bio je ruski amba­sa­dor i Sve­tla­na Vaso­vić-Meki­na nam u tom tek­stu kaže da se pri­ča po Beo­gra­du da je Putin izgr­dio Koštu­ni­cu što su u Beo­gra­du uki­nu­te sve uli­ce sovjet­skim mar­ša­li­ma i gene­ra­li­ma, koji su uče­stvo­va­li u oslo­ba­đa­nju Beo­gra­da i Srbi­je.

Dakle, anti­fa­ši­zam nije dovolj­no iskren, pod uti­ca­jem Puti­no­vih pri­ti­sa­ka je usvo­jen, ali ipak kako da nam sko­jev­sko srce ne zai­gra u gru­di­ma kad vidi­mo naslov­nu stra­nu Poli­ti­ke s komu­ni­stič­kim oslo­bo­di­o­ci­ma koje Beo­gra­đa­ni doče­ku­ju sa cve­ćem (inte­re­sant­no, Sto­ja­no­vi­će­va nije našla za shod­no da možda kon­tra­sti­ra te sli­ke sa oni­ma koje su nared­nih mese­ci usle­di­le u istom Beo­gra­du, sa tero­rom i masov­nim pogu­blje­nji­ma koja su spro­vo­di­li "oslo­bo­di­o­ci", ili možda da noti­ra nji­ho­ve nevi­đe­ne sek­su­al­ne podvi­ge nad mili­o­ni­ma žena po "oslo­bo­đe­nim" teri­i­to­ri­ja­ma svu­da u Istoč­noj Evro­pi). Nje­na kole­gi­ni­ca po isto­ri­ji i sko­jev­sko-kom­so­mol­skoj rev­no­sti, Oli­ve­ra Milo­sa­vlje­vić doda­je da je naj­ve­ći pro­blem Srbi­je u odno­su pre­ma isto­ri­ji "revi­zi­o­ni­zam" tj poku­ša­ji da se komun­si­ti­ma otme nji­hov mono­pol na antifašizam:

Dobi­li smo isklju­či­vo revi­zi­ju Dru­gog svet­skog rata, dobi­li smo Nedi­ća kao srp­sku maj­ku ili oca, sve­jed­no, dobi­li smo Ljo­ti­ća kao srsp­kog doma­ći­na, dobi­li smo Mihaj­lo­vi­ća kao srp­skog hero­ja. Narav­no, posta­vlja se pita­nje kakve veze ima­ju Nedić, Ljo­tić i Mihaj­lo­vić sa demo­kra­ti­jom i libe­ra­li­zmom i narav­no, jedi­ni odgo­vor je da nema­ju nika­kve veze.

Jasno, da neka razli­ka izme­đu Miha­i­lo­vi­ća i Nedi­ća posto­ji mogao bi pomi­sli­ti samo sle­pi kva­zi-faši­stič­ki revi­zi­o­ni­sta, name­ran da ata­ku­je na anti­fa­ši­zam po sva­ku cenu. Ipak, Milo­sa­vlje­vi­će­e­va iz nekog razlo­ga upa­dlji­vo izbe­ga­va da pome­ne pored ove tro­ji­ce, možda i još jed­nog, četvr­tog – Jova­no­vi­ća, Slo­bo­da­na, Dra­ži­nog nadre­đe­nog iz Lon­do­na koga su komu­ni­stič­ki "anti­fa­ši­sti" tako­đe osu­di­li zbog kola­bo­ra­ci­je s Nem­ci­ma! Da nije i on faši­sta, koji nema nika­kve veze s demo­kra­ti­jom i libe­ra­li­zmom? I ko bi u nje­noj vizi­ji uop­šte imao veze s demo­kra­ti­jom? Možda Alek­san­dar Ran­ko­vić ili Miloš Minić?

Ali, čud­ni obrt isto­ri­je se deša­va ovih dana – "naci­o­nal­ni" kru­go­vi se pri­dru­žu­ju ovom baja­tom komun­si­tič­kom anti­fa­ši­zmu. Jeste da se veći­na njih nije nikad drznu­la da komu­ni­zam odba­ci gros­so modo, na teme­lju poli­tič­kih i ide­o­lo­ških prin­ci­pa, nego samo kao anti­srp­sku ujdur­mu, ali ovo što gle­da­mo danas je vrlo zani­mlji­vo — pot­pu­no uta­pa­nje u pro­ko­mu­ni­stič­ku dre­ku, ili čak nje­no orke­stri­ra­nje. Iako nisam u Srbi­ji, pri­ja­te­lji me izve­šta­va­ju da na RTS non-stop idu spo­to­vi koji veli­ča­ju rusko "oslo­bo­đe­nje" Beo­gra­da. A kako naci­o­nal­na eli­ta misli jedan od boljih baro­me­ta­ra je por­tal Nova srp­ska poli­tič­ka misao. Nji­hov ured­nik, Đor­đe Vuka­di­no­vić, ina­če jedan od arhi-nepri­ja­te­lja Pešča­ni­ka i dru­ge Srbi­je uop­šte (odno­sno posled­njih 4–5 godi­na, od kad je na Pešča­ni­ku kri­ti­ko­va­nje Đin­đi­ća pre­sta­lo da bude poželj­no), piše, pot­pu­no se uta­pa­ju­ći u anti­fa­ši­stič­ke ape­le Sto­ja­no­vi­će­ve i Milo­sa­vlje­vi­će­ve, i dru­gih dru­gors­bi­ja­na­ca i drugosrbijanki:

Али без обзира на ток и могући исход те неопходне унутрашње дебате, председнику Русије, као и потомцима црвеноармејаца погинулих у борбама за ослобођење Београда, сви скупа, данас и овде, дугујемо једно велико и искрено извињење. И то не само због скандала са улицама.

Sko­ro da se ras­pla­če­mo od neu­te­šnog jada nad dušev­nim bolom Dru­ga Vla­di­mi­ra i nje­go­vih satra­pa zbog srp­ske neza­hval­no­sti – nisu dovolj­ni bili NIS i gas, tre­ba im još i izvi­nje­nje što smo pro­me­ni­li ime­na uli­ca gene­ra­la na čijim ten­ko­vi­ma je uve­den tota­li­tar­ni komu­ni­stič­ki sistem u Srbi­ju. U svom poka­ja­nju i poklo­nje­nju ruskim komu­ni­stič­kim oslo­bo­di­o­ci­ma Vuka­di­no­vić zvu­či, bože mi opro­sti, kao naj­go­ri mun­di­ja­li­sta i misi­o­nar iz dru­ge Srbi­je, kivan zbog naci­o­na­li­stič­kog ruže­nja anti­fa­ši­zma. Nje­gov zanos i elan na ruske oslo­bo­di­o­ce ne ustu­pa sko­jev­ka­ma s Pešča­ni­ka ni za jotu. Gde je onaj sta­ri dobri Vuka­di­no­vić koji je koli­ko još pre koju nede­lju izjed­na­ča­vao Nedi­će­vu sarad­nju s naci­sti­ma sa sarad­njom srp­skih post­pe­to­o­ok­to­bar­skih vla­sti sa Zapa­dom? Kad li su mu se to nena­da­no upa­li­li "anti­fa­ši­stič­ki" sen­zo­ri? Gde je nje­gov sabo­rac Anto­nić koji sma­tra da su pri­če o Nedi­će­vom reži­mu kao istre­blji­va­ču Jevre­ja glu­post? Ko bi rekao da će takva brat­ska slo­ga i sabor­nost odjed­nom zavla­da­ti među tako nepo­mir­lji­vim nepri­ja­te­lji­ma s "leve" i "desne" stra­ne spr­ske poli­tič­ke stvar­no­sti! Sko­ro da bi ured­ni­štvo NSPM i sago­vor­ni­ce Pešča­ni­ka mogli zajed­no da ople­tu jed­no koza­rač­ko kolo u čast dola­ska Medve­de­va, obno­ve sjaj­nih anti­fa­ši­stič­kih tra­di­ci­ja i poti­ski­va­nja mra­ka opa­snog izjed­na­ča­va­nja komu­ni­zma i faši­zma! A da slo­ga i sabor­nost u beo­grad­skoj čar­ši­ji budu pot­pu­ni, tj upot­pu­nje­ni i teo­rij­skom, a ne samo real­po­li­tič­kom "kon­ver­gen­ci­jom", Vuka­di­no­vić se sad jed­na­ko kon­ster­ni­ra nad pogub­nim izjed­na­ča­va­njem levog i desnog tota­li­ta­ri­zma kao i nje­go­vi mrzitelji/ke iz dru­ge Srbije:

Како се овде скоро у свему касни за светом, тако је и код наше интелектуалне и политичке елите тек данас, односно у последње време, на сцену ступило изједначавање „левог“ и „десног“ тоталитаризма, које је у једном делу западне политичке науке било актуелно у јеку хладног рата, дакле, у петој и шестој деценији прошлог века, а у источној Европи раних деведесетих година. Било да је реч о нашем локалном, балканском, или, пак, глобалном и планетарном плану, победа над фашизмом напросто се не може испрати и дестиловати од руског (совјетског) печата и крви, ма колико да то неким ушима не прија да чују."

Dakle, teo­ri­ja da je komu­ni­zam tota­li­ra­ni sistem je jedan kon­tek­stu­al­ni hlad­no­ra­tov­ski pri­vid, tako­re­ći raci­o­na­li­za­ci­ja ira­ci­o­nal­nog otpo­ra soci­ja­li­zmu kao "svet­skom pro­ce­su" na Zapa­du, a u istoč­noj Evro­pi možda samo osve­to­lju­bo­va reak­ci­ja na nes­hva­ćen vizi­o­nar­ski pro­je­kat pro­gre­sa kojeg tamo­šnji kato­lič­ki mrač­nja­ci nisu bili dovolj­no spo­sob­ni da cene i shva­te. Ali, mimo tog spe­ci­fič­nog kon­tek­sta, ko bi još vero­vao da se drug Sta­ljin sme pore­di­ti sa Hitle­rom i da su komu­ni­zam i faši­zam zai­sta dva tota­li­tar­na čudo­vi­šta-bli­zan­ca! Saču­vaj bože, dale­ko bilo! To možda veru­ju samo "komu­ni­sti" tj "glo­ba­li­sti".

Sve što nam ova pouč­na pri­ča o (ne)očekivanoj isto­rij­skoj kon­ver­gen­ci­ji "leve" i "desne" Srbi­je ilu­stru­je je jed­no­stav­na, nikad porek­nu­ta činje­ni­ca – Srbi­jom i dalje, 20 godi­na posle pada Ber­lin­skog zida i slo­ma komu­ni­zma, i dalje vla­da komu­ni­zam i komu­ni­sti. Pre­far­ba­ni, nepre­far­ba­ni, naci­o­nal-bolj­še­vi­ci, gra­đa­ni­stič­ki bolj­še­vi­ci, sled­be­ni­ci Ran­ko­vi­ća i Ćosi­ća ili sled­be­ni­ci Latin­ke i Stam­bo­li­ća, sve­jed­no, sve je to ista eki­pa, iz istog šinje­la, iz iste titov­ske matri­ce iza­šla, niko od njih ne misli da se nešto loše desi­lo 1944, bila je tam­ni­ca naro­da, pa su je Nem­ci oku­pi­ra­li, pa su onda došli Rusi i doma­ći komu­ni­sti i oslo­bo­di­li nas i goto­vo. Zami­sli­te te dič­ne srB­ske naci­o­na­li­ste koji sva­kog ko kaže "Evro­pa" ili "Zapad" odmah otpi­su­ju kao "komu­ni­stu", a koji isto­vre­me­no pada­ju na kole­na pred pra­vom resta­u­ra­ci­jom komu­ni­zma, i oni­ma koji u naj­ja­čem smi­slu bašti­ne tu tra­di­ci­ju. Oče­ki­va­li bismo da srp­ski naci­o­na­li­sti, "ruso­fi­li", vole ruskog Cara i tra­di­ci­o­nal­nu maj­či­cu Rusi­ju, ne bolj­še­vi­ke i nji­ho­va "postig­nu­ća" i sim­bo­le. Oče­ki­va­li bismo da nji­ho­va ide­ja bude da ume­sto Sta­lji­no­vih gene­ra­la uli­cu dode­le reci­mo Alek­san­dru Sol­že­nji­ci­nu? On nikog nije poslao na robi­ju ili pred stre­ljač­ki stroj, a naj­ma­nje pola Evro­pe, i on pred­sta­vlja možda naj­sna­žni­je tu tra­di­ci­o­nal­nu pred­ko­mu­ni­stič­ku Rusi­ju? Ili možda Caru Niko­la­ju koga su bolj­še­vi­ci ubi­li? Ne, ne, ne, nalju­ti­li bismo time čika Dobri­cu, koji kako zna­mo ne voli reak­ci­ju i reak­ci­o­na­re, koji bi opet, da se pono­vo rodi tukao čet­ni­ke, koji Latin­ki i nje­nim pule­ni­ma i pulen­ka­ma ne odstu­pa ni mili­me­tar u lju­ba­vi pre­ma komu­ni­zmu, pro­le­ter­skoj slo­zi i brat­svu, tama­nje­nju kula­ka i taj­noj poli­ci­ji. Samo što misli da se to ne može zajed­no sa Hrva­ti­ma i Slo­ven­ci­ma koji hoće da nam otmu teri­to­ri­je. A nalju­ti­li bismo i dru­ga Vla­di­mi­ra koji kao što zna­mo kaže da nije gre­ška bila juriš na zim­ski Dvo­rac, nego ruše­nje Ber­lin­skog zida.

Ali, ne može­mo ništa bolje od apo­te­o­ze komu­ni­zma ni oče­ki­va­ti od poli­tič­ke kul­tu­re kojom domi­ni­ra­ju dva pri­vat­na komu­ni­stič­ka salo­na – jedan reče­nog Dobri­ce Ćosi­ća, i dru­gi Latin­ke Pero­vić. Dobri­ca Ćosić je naci­o­nal-bolj­še­vik ("srbo-komu­ni­sta", kako ga je hrvat­ska rat­na pro­pa­gan­da u osno­vi tač­no opi­sa­la) koji komu­ni­zam čak nije usvo­jio ni kao inter­na­ci­o­na­li­stič­ku ili kla­snu uto­pi­ju, nego pre kao stvar seo­skog kolek­ti­vi­stič­kog resan­ti­ma­na pre­ma gra­du i civi­li­za­ci­ji, pre­ma "kapu­tli­ja­ma" kako se on izvo­leo izra­zi­ti. On obo­ža­va Leku Ran­ko­vi­ća, jed­nog od naj­kr­vo­loč­ni­jih komu­ni­stič­kih masov­nih ubi­ca, dugo­go­di­šnjeg šefa Tito­ve taj­ne poli­ci­je i sma­tra da je sumrak Jugo­sla­vi­je počeo Ran­ko­vi­će­vom sme­nom. Ćosi­će­vi sled­be­ni­ci se svo­de na obo­ža­va­o­ce lika i dela šefa taj­ne poli­ci­je i nje­go­ve vizi­je cen­tra­li­zo­va­ne poli­cij­ske drža­ve u kojoj Srbi drže pod knu­tom sve osta­le. Jugo­sla­vi­ja je po nji­ma poče­la da pro­pa­da sa pogub­nom decen­tra­li­za­ci­jom posle Bri­on­skog ple­nu­ma, kada je Leka sme­njen a cen­tri­fu­gal­ne sile ovla­da­le, kapi­ta­li­zam i decen­tra­li­za­ci­ja zaca­ri­li, a Šip­ta­ri podi­gli gla­vu ispod kam­dži­je pod kojom ih je Leka oprav­da­nao držao. Ovo bi bilo kao da se moder­ni ruski naci­o­na­li­zam zasni­vao na lju­ba­vi pre­ma Lavren­ti­ju Beri­ji (što možda i nije dale­ko od isti­ne, s obzi­rom da 70 % Rusa misli da je Sta­ljin bio pozi­tiv­na isto­rij­ska lič­nost). Nema ničeg čud­nog što ured­nik NSPM kuka nad pre­i­me­no­va­njem uli­ca sa ruskim gene­ra­li­ma i izvi­nja­va se dru­gu Vla­di­mi­ru u ime svih nas, i što 80% nje­go­vih čita­la­ca podr­ža­va da se tim uli­ca­ma vra­te bolj­še­vič­ka ime­na – nihov naci­o­na­li­zam nema nika­kve veze sa srp­skom pred­ko­mu­ni­stič­kom tra­di­ci­jom, oni vole komu­ni­zam, oni nisu nika­kvi srp­ski patri­o­ti, kao što nije ni Toma Niko­lić koji je žalio što Srbi­ja nije ruska guber­ni­ja, oni su samo isto­rij­ski siro­či­ći Leke Ran­ko­vi­ća i Dobri­ce Ćosi­ća, isto­rij­ski raz­ba­šti­nje­na srbo-komu­ni­stič­ka geri­la pro­tiv srp­skog izla­ska iz samo­skri­vlje­ne polu­ve­kov­ne nezre­lo­sti, kiv­na zbog gubit­ka rato­va, kiv­na zbog slo­ma komu­ni­zma, kiv­na zbog svet­ske vla­da­vi­ne Ame­ri­ke – Veli­kog Sata­ne, kiv­na zbog "nje­ne" glo­ba­li­za­ci­je. Nji­ma komu­ni­zam nikad nije bio loš što je gušio slo­bo­du i uni­šta­vao dru­štvo, nego što je bio anti­srp­ski i oti­mao nam teri­to­ri­je, a Josip Broz ne zato što je bio beskru­pu­lo­zni komu­ni­stič­ki dik­ta­tor, nego zato što je bio usta­ša i "anti-Srbin" koji je sme­nio Leku i ras­par­čao Srbi­ji­cu. U sko­ra­šnjem inter­vjuu Dana­su Vuka­di­no­vić belo­da­no, i možda pro­tiv­no svo­joj name­ri obja­šnja­va ceo ovaj ide­o­lo­ški kom­pleks: on sebe, nai­me, opi­su­je kao levi­ča­ra, i buni se pro­tiv pre­o­vla­đu­ju­ćeg obi­ča­ja naše jav­no­sti da sva­kog ko je naci­o­na­li­sta odmah otpra­vi u "desni­cu":

Левица се код нас погрешно, поједностављено и парадоксално изједначава с глобализмом и атлантизмом, као и антинационалним и антипатриотским ставом, што је теоријски и историјски бесмислено, а ретко се везује за оно што је кључно, а то је однос према социјалним и економским темама.

Vuka­di­no­vić hoće da kaže da je naci­o­nal-soci­ja­li­zam legi­tim­no levi­čar­ska ide­o­lo­gi­ja, da nema­ju samo stra­ni pla­će­ni­ci, doma­ći izdaj­ni­ci i osta­li atlan­ti­sti pra­vo da se zao­de­va­ju levi­čar­skim zasta­va­ma, nego i oni, "patri­o­ti" srbo-komu­ni­stič­kog ili naci­o­nal-soci­ja­li­sič­kog usme­re­nja (narav­no, ova­kva defi­ni­ci­ja levi­ce i desni­ce, s kojom se ja pot­pu­no sla­žem, i podr­ža­vam od sveg srca, mogla bi naško­di­ti novo­u­spo­sta­vlje­nom kon­sen­zu­su srbo-komu­ni­sta sa ana­ci­o­nal­nim komu­ni­sti­ma oko levog i desnog tota­li­ta­ri­zma, jer će po Vuka­di­no­vi­će­vim kri­te­ri­ju­mi­ma Hitler ispa­sti auten­tič­ni levi­čar (jer nije bio ana­ci­o­na­lan i anti­pa­tri­o­ta, a eko­nom­ski soci­ja­li­sta je vala bio) te se gubi sup­stan­ca za ono fino onto­lo­ško razli­ko­va­nje levog od desnog tota­li­ta­ri­zma, budu­ći da je desni, kao takav, sada ukinut).

Dru­gi salon je onaj Latin­ke Pero­vić, biv­šeg par­tij­skog funk­ci­o­ne­ra koji misli da je Srbi­ja pre komu­ni­sta bila mrač­ni sred­njo­ve­kov­ni Ban­tu­stan, i čim su komu­ni­sti naju­re­ni, a "naci­o­na­li­sti" ovla­da­li, vra­ti­la se gde je i bila – u mrač­nu pro­šlost. Posle slo­ma libe­ra­la 1970ih i pada sa vla­sti ona se posve­ću­je isto­ri­o­graf­skom radu. Pod sna­žnim uti­skom poli­tič­ke pro­pa­sti gar­ni­tu­re komu­ni­sta koju su pred­vo­di­li ona i Mar­ko Nike­zić, i pobe­de jed­ne pri­mi­tiv­ni­je, kon­ze­va­tiv­ne stru­je u komu­ni­stič­koj par­ti­ji, ona sve više posta­je opsed­nu­ta mani­hej­skom ide­jom bor­be dobra oli­če­nog u moder­ni­sti­ma i zla, oli­če­nog u kon­zer­va­tiv­ci­ma, u celo­kup­noj srp­skoj isto­ri­ji. Svo­ju i Nike­zi­će­vu poli­tič­ku sud­bi­nu logič­ki uni­ver­za­li­zu­je, sme­šta­ju­ći je u kon­tekst navod­no več­nog suko­ba moder­ni­za­to­ra i reak­ci­o­na­ra u srp­skoj pove­sti. Ova idi­o­sin­krat­ska, pri­vat­na vizi­ja Latin­ske Pero­vić posta­je tokom 90'ih, a poseb­no posle ubi­stva Zora­na Đin­đi­ća, kanon­ska mudrost dru­ge Srbi­je. Odjed­nom je sva­ko napro­sto morao da zna da u Srbi­ji posto­je samo dve gru­pe lju­di, dobri mom­ci, moder­ni­sti i moder­nist­ki­nje koji žele Srbi­ju da izvu­ku iz mra­ka zao­sta­lo­sti i pove­du u svet, i loši mom­ci – nazad­nja­ci, koji teže da petri­fi­ku­ju pala­nač­ku zao­sta­lost, patri­jar­ha­li­zam i slič­no, i da su ovi dru­gi odu­vek bili jači tokom srp­ske moder­ne isto­ri­je. Sva­ko ko bi danas posum­njao u ovu dua­li­stič­ku dog­mu, među pri­pad­ni­ci­ma dru­ge Srbi­je bi bio doče­kan samo sa pre­zri­vim sme­škom rezer­vi­sa­nim za one koji nisu vide­li sve­tlo. Taj krug sači­nja­va­ju huma­ni­sti koji su pro­le­ter­ski inter­na­ci­o­na­li­zam seku­la­ri­zo­va­li i lai­ci­zo­va­li, pre­ve­li u gra­đan­sku ide­o­lo­gi­ju, zame­niv­ši brat­stvo i jedin­stvo "gra­đan­skom tole­ran­ci­jom". Oni tako­đe , kao i srbo­ko­mu­ni­sti, ne vole glo­ba­li­za­ci­ju ni kapi­ta­li­zam, još manje Ame­ri­ku, ali misle da je glo­ba­li­za­ci­ja , obrat­no, save­znik naci­o­na­li­sta, jer zajed­no s njim ata­ku­je na anti­fa­ši­zam i teko­vi­ne soci­jal­ne drža­ve 20-og veka. Kad je reč o Srbi­ji i Jugo­sla­vi­ji, sve je po nji­ma bilo sjaj­no ili bar nor­mal­no do sre­di­ne 1980-ih i onda je 1987 došao opa­ki naci­o­na­li­sta Milo­še­vić i sve uni­štio, vra­tiv­ši zemlju u nje­no pri­rod­no sta­nje zlo­či­na, hao­sa i gra­đan­skog rata, nada­sve civi­li­za­cij­ske zao­sta­lo­sti. Za ovu frak­ci­ju, 20 okto­bar 1944 je sko­ro kao sim­bol gra­đan­ske civi­li­za­ci­je; u jed­nom tra­gi­ko­mič­nom samo­ne­ra­zu­me­va­nju srp­ski "gra­đa­ni­stič­ki" komu­ni­sti vide Zora­na Đin­đi­ća iz 2001 kao sled­be­ni­ka Josi­pa Bro­za iz 1944, nekog ko zemlju otpra­vlja na put "moder­ni­za­ci­je" i svet­ske rele­vant­no­sti, iz zapeć­ka pro­vin­cij­skog tavo­re­nja, zao­sta­lo­sti i bede. Sre­bre­ni­ca i Vuko­var su ono što se dobi­je kad se komu­ni­stič­ka nor­mal­nost raz­bi­je naci­o­na­li­stič­kim ludi­lom. Jame Kočev­skog Roga, Blaj­bur­ga, stra­ti­šta u Slo­ve­ni­ji, Zagre­bu, Beo­gra­du, broj­nim srp­skim gra­do­vi­ma, konc­lo­go­ri banat­skih i sla­von­skih Nema­ca posle rata – ništa od toga ne posto­ji, neka­žnje­ni zlo­čin je ama­net Kara­dži­ća i Mla­di­ća i ludi­la 1990-ih. Sim­bo­lič­ki povra­tak bolj­še­vi­zmu kroz ponov­nu kano­ni­za­ci­ju 20 okto­bra 1944 je povra­tak Srbi­je na pra­vi put moder­no­sti, anti­fa­ši­zma, sko­ro pa evro­pej­stva! Dobar pri­mer ove sle­pe mrlje je nedav­no obja­šnje­nje Žar­ka Kora­ća na Pešča­ni­ku zašto su fud­bal­ski navi­ja­či u prvim redo­vi­ma neo­na­ci­stič­kih i ekstre­mi­stič­kih gru­pa danas. Nije slu­čaj­no, misli Korać, oni su to jako dugo, jer Arkan je bio nji­hov vođa, a Arkan nije pao s neba, posle svih tih rato­va. Jedi­na stvar koju je pro­pu­stio da spo­me­ne jeste da je Arkan postao vođa Zve­zdi­nih navi­ja­ča mno­go pre rato­va, a da je nadi­mak dobio po ime­nu iz jed­nog od svo­jih lažnih paso­ša koje mu je obez­be­di­la UDBA Sta­ne­ta Dolan­ca za koju je još 1970-ih oba­vljao prlja­ve poslo­ve likvi­da­ci­ja poli­tič­kih pro­tiv­ni­ka po sve­tu! Nije Arka­na izmi­slio ni lan­si­rao, ni u navi­jač­kog vođu pre­tvo­rio, ni Milo­še­vić ni Rad­mi­lo Bog­da­no­vić, nego Sta­ne Dolanc, u idi­lič­nim vre­me­ni­ma "nor­mal­no­sti" i brat­stva i jedinstva!

Sve su to žalo­sna sve­do­čan­stva odu­stva deko­mu­ni­za­ci­je. U Srbi­ji nema nikog ko bi bio u sta­nju da kaže, poput polj­skog pre­mi­je­ra Tuska da "sovjet­ski voj­ni­ci nisu mogli dati slo­bo­du našem naro­du jer je ni sami nisu ima­li". Ovde nema nikog ko bi rekao jav­no da je 1944 nastao neki nega­ti­van isto­rij­ski pre­lom, da možda zlo­či­ni 1990ih nisu stvar dis­kon­ti­nu­i­te­ta nego kon­ti­nu­i­te­ta, da neka­žnje­no ubi­ja­nje hilja­da civi­la i dese­ti­na hilja­da lju­di po konc-logo­ri­ma nisu izu­mi naci­o­na­li­sta 1990-ih, nego komu­ni­sta 1940-ih, a boga­mi i kasni­je. Da sažme­mo zato malo isto­rij­sko isku­stvo, da osve­ži­mo pam­će­nje neo-komu­ni­sti­ma i levo i desno. Mari­o­net­ska komu­ni­stič­ka vla­da će u mese­ci­ma posle zapo­se­da­nja vla­sti uz pomoć oslo­bo­di­la­ca čijim ime­ni­ma sada pono­vo ukra­ša­va­mo svo­je uli­ce, posle Nema­ca, "oslo­bo­di­ti" Beo­grad podo­sta i od samih Beo­gra­đa­na, kroz masov­na stre­lja­nja sva­kog ko se novoj vla­di uči­nio sum­nji­vim, nekad na mon­ti­ra­nim "suđe­nji­ma", nekad (češće) bez ika­kvog suđe­nja. Masov­na ubi­stva poli­tič­kih pro­tiv­ni­ka ili naj­če­šće obič­nih civi­la (bolje sto­je­ćih selja­ka, inte­lek­tu­a­la­ca, poslov­nih lju­di, svih koji su se ukpla­pa­li u komu­ni­stič­ku sli­ku narod­nih nepri­ja­te­lja) deša­va­će se tokom posled­njih mesci 1944 i tokom 1945 širom Srbi­je. Na kra­ju je sam Josip Broz u jesen 1945 morao da pre­ki­ne to i da nare­di da se likvi­da­ci­je bez suđe­nja zau­sta­ve, jer to može iza­zva­ti pobu­nu. Po poda­ci­ma isto­rij­skog arhi­va Srbi­je doku­men­to­va­no je naj­ma­nje 85 000 žrta­va crve­nog tero­ra iz tog peri­o­da, mada je ukup­ni broj vero­vat­no veći jer mno­ge masov­ne grob­ni­ce širom Srbi­je nisu otkri­ve­ne. Samo u Beo­gra­du posto­ji neko­li­ko veli­kih masov­nih stra­ti­šta, na koji­ma se nala­zi više od 7 000 pobi­je­nih civi­la. Među­tim, crve­ni teror nije bio ogra­ni­čen na Srbi­ju jer su komu­ni­sti ubi­ja­li svu­da po Jugo­sla­vi­ji sva­kog koga su ozna­či­li kao svog pro­tiv­ni­ka ili poten­ci­jal­nu opa­snost po novi pore­dak. Reci­mo u Slo­ve­ni­ji je pobi­je­no naj­ma­nje 55 000 hrvat­skih rat­nih zaro­blje­ni­ka u selu Blaj­burg na gra­ni­ci sa Austri­jom. U jama oko Kočev­skog Roga pobi­je­no je i bače­no u jame 30 000 uglav­nom srp­skih rat­nih zaro­blje­ni­ka, pri­pad­ni­ka Miha­i­lo­vi­će­vih jedi­ni­ca, ali i jedan deo nedi­će­va­ca i ljo­ti­će­va­ca. Mar­ta ove godi­ne otkri­ve­na je do sada naj­ve­ća masov­na grob­ni­ca u Slo­ve­ni­ji u kojoj su komu­ni­sti posle "oslo­bo­đe­nja" pobi­li i baci­li u kreč po sve­do­če­nji­ma samih par­ti­zan­skih uče­sni­ka oko 12 000 lju­di, uglav­nom slo­ve­nač­kih selja­ka. Do sada je u kre­ča­ni iden­ti­fi­ko­va­no već oko 300 rela­tiv­no dobro oču­va­ni­ih tela. O tome koli­ko je taj posle­rat­ni teo­ror bio plan­ski i orke­sti­ran od stra­ne držav­nog vrha, naj­bo­lje sve­do­če nedav­no otvo­re­ni arhi­vi OZNE u Slo­ve­ni­ji i Hrvat­skoj. Samo jedan pri­mer: u depe­ši koju šef OZNE Alek­san­dar Ran­ko­vić šalje dru­go­vi­ma u Zagre­bu pro­te­stu­je se zbog spo­ro­sti u likvi­da­ci­ji narod­nih neprijatelja:

Vaš rad u Zagre­bu je neza­do­vo­lja­va­ju­ći. Za 10 dana u oslo­bo­đe­nom Zagre­bu stre­lja­no je samo 200 ban­di­ta. Izne­na­đu­je nas ova neo­dluč­nost u čišće­nju Zagre­ba od zli­ko­va­ca. Radi­te suprot­no od naših nare­đe­nja jer smo rekli da radi­te brzo i ener­gič­no i da sve svr­ši­te u prvim dani­ma. Šef II odse­ka zagre­bač­kog ode­lje­nja ima svoj stav. Nje­ga ina­če sme­nju­je­mo s ove dužno­sti i tra­ži­mo da nam pre­dlo­ži­te novog. 

Ide­ja likvi­da­ci­je poli­tič­kih pro­tivn­ni­ka na širo­koj ska­li nije nova – ona je sastav­ni deo komu­ni­stič­ke filo­zo­fi­je kla­sne bor­be, koja je prvi put paten­ti­ra­na i spro­ve­de­na u delo za vre­me bolj­še­vič­ke revo­lu­ci­je u Rusi­ji a kopi­ra­na i uvek i svu­da stra­ne od komu­ni­sta po sve­tu. Po toj dok­tri­ni svi nepri­ja­te­lji komu­ni­zma ima­ju se uni­šti­ti i pou­bi­ja­ti po osva­ja­nju vla­sti, jer će u suprot­no­im oni orga­ni­zo­va­ti kon­tra­re­vo­lu­ci­ju, a ulo­ga sudo­va u tome po reči­ma Lenji­na "nije da ogra­ni­ča­va­ju teror, nego da ga obra­zlo­že, jasno i bez ulep­ša­va­nja.

Još janu­a­ra 1942, jugo­slo­ven­ski komu­ni­sti su, ispo­sta­vi­lo se pre­u­ra­nje­no, pomi­sli­li da je taj čas kuc­nuo i kre­nu­li u svoj kla­sni obra­čun sa reak­ci­jom u Crnoj Gori. Na vest o zau­sta­vlja­nju nemač­ke ofan­zi­ve pod Moskvom, oni su pove­ro­va­li da će drug Sta­ljin za neko­li­ko nede­lja umar­ši­ra­ti u Jugo­sla­vi­ju i zapo­če­li su kla­sno "čišće­nje" i pri­pre­mu za konač­nu "revo­lu­ci­o­nar­nu fazu". U Bera­na­ma i Bije­lom Polju su pobi­li na naj­zver­ski­ji način sto­ti­ne lju­di i poko­pa­li na tako­zva­nim Pasjim gro­blji­ma, a slič­na kam­pa­nja tero­ra (kasni­je nazva­na "leva skre­ta­nja") poči­nje i u Her­ce­go­vi­ni. U Slo­ve­ni­ji raz­me­re komu­ni­stič­kog tero­ra nad selja­ci­ma su bile još veće. Na kra­ju su sam Sta­ljin i ruska cen­tra­la mora­li da inter­ve­ni­šu i da svo­je jugo­slo­ven­ske pule­ne upo­zo­re da malo "ola­de" i str­pe se, pošto rat neće tako brzo biti gotov, te je pre­u­ra­nje­no da se kre­će u teror jer to može narod okre­nu­ti pro­tiv komu­ni­sta. Ali, kada je rat zavr­šen, tero­ru se pri­stu­pi­lo na pot­pu­no dok­tri­na­ran i šablon­ski način, po udžben­ni­ci­ma Lenji­na i Sta­lji­na. Likvi­di­ran je sva­ko za koga bi se moglo posum­nja­ti da u bilo kom smi­slu ne odo­bra­va komu­ni­zam ili može pred­sta­vlaj­ti poli­tič­ku pret­nju – od saran­di­ka naci­sta, pre­ko pro­tiv­ni­ka naci­sta koji nisu komu­ni­sti, inte­lek­tu­a­la­ca ne-komu­ni­stič­ke ori­jen­ta­ci­je, biv­ših ofi­ci­ra, bolje­sto­je­ćih selja­ka, indu­stri­ja­la­ca, trgovaca.

Zlo­či­ni komu­ni­zma i zlo­či­nač­ka pri­ro­da tog siste­ma su dav­no raz­ot­kri­ve­ni. Sko­ro niko osim šači­ce pot­pu­no amo­ral­nih komu­ni­stič­kih despe­ra­do­sa poput Hobs­ba­u­ma i Žiže­ka neće podr­ža­va­ti komu­ni­zam kao ide­o­lo­gi­ju više. Ipak, razne zao­bi­la­zne stra­te­gi­je su na rapo­la­ga­nju. Jed­na od njih je šire­nje ide­o­lo­gi­je "anti­fa­ši­zma", odno­sno poku­šaj da se sva­ko ko je pro­tiv komu­ni­zma i komu­ni­sta ozna­či kao pro­tiv­nik "anti­fa­ši­zma" te time i sim­pa­ti­zer faši­zma, te time i sam faši­sta. To je opro­ba­ni recept koji je jugo­slo­ven­ska komu­ni­stič­ka vla­da od samog počet­ka kori­sti­la a koju dana­šnji pri­pad­ni­ci kako prve tako i dru­ge Srbi­je nasta­vlja­ju da kori­ste, i koja sto­ji iza ovog poku­ša­ja resta­u­ra­ci­je bolj­še­vič­kog sim­bo­li­zma u Srbi­ji. Reci­mo na pro­ce­su jula 1946 na optu­že­nič­koj klu­pi su kao "sarad­ni­ci oku­pa­to­ra", zajed­no sa pri­pad­ni­ci­ma Nedi­će­vih i Ljo­ti­će­vih faši­stič­kih falan­gi bili i gene­ral Dra­ža Miha­i­lo­vić, Slo­bo­dan Jova­no­vić i bra­ća Rado­je i Živan Kne­že­vić. To su bili lju­di nesum­nji­vog anti­fa­ši­stič­kog pedi­grea, osve­do­če­ni pro­za­pad­ni demo­kra­ti, ali sa jed­nom falin­kom – anti­ko­mu­ni­sti. Zato ih je tre­ba­lo svr­sta­ti u isti koš sa Ljo­ti­ćem i Nedi­ćem i osta­lim dok­tri­nar­nim faši­sti­ma i nemač­kim kola­bo­ran­ti­ma. Miha­i­lo­vić je osu­đen na smrt kao "izdaj­nik". Reč je čove­ku koji je odbio da pri­zna kapi­tu­la­ci­ju, koji je pokre­nuo geril­ski rat pro­tiv Hitle­ra mno­go pre komu­ni­sta, bio uce­njen, kao i Broz, od stra­ne Nema­ca na 100 000 rajh­sma­ra­ka, koji je sve vre­me rata bio Mini­star voj­ni izbe­glič­ke vla­de u Lon­do­nu, čije su jedi­ni­ce u naj­ve­ćoj ope­ra­ci­ji spa­sa­va­nja u ame­rič­koj isto­ri­ji spa­si­le bli­zu 600 ame­rič­kih i engle­skih pilo­ta tokom 1944 godi­ne, i koji je posle rata odli­ko­van za svoj dopri­nos bor­bi pro­tiv faši­zma naj­vi­šim držav­nim i voj­nim poča­sti­ma od stra­ne ame­rič­kog pred­sed­ni­ka Tru­ma­na, i fran­cu­skog pred­sed­ni­ka De Gola – ali sve­jed­no, to ga nije spa­si­lo od osu­de na smrt kao "kola­bo­ra­ci­o­ni­ste". Slu­čaj Slo­bo­da­na Jova­no­vi­ća je još bizar­ni­ji – sta­ri pro­fe­sor, poli­tič­ki libe­ral par excel­len­ce, koji se pred kraj živo­ta u lon­don­skom egzi­lu pri­hva­tio posla pred­sed­ni­ka Vla­de, i nepo­sred­nog Dra­ži­nog nadre­đe­nog, osu­đen je u odsu­stvu na 15 godi­na zatvo­ra i gubi­tak gra­đan­ske časti zbog sarad­nje sa Nem­ci­ma koju je oba­vljao sve vre­me rata pra­vo iz Lon­do­na! Ofi­cir Živan Kne­že­vić, master­mind puča od 27 mar­ta kojim je zba­čen Troj­ni pakt i uspo­sta­vlje­na pro-bri­tan­ska vla­da, čovek koga pri­sta­li­ce Nedi­ća i Ljo­ti­ća i dans ime­nu­ju kao glav­nog kriv­ca za pro­past "sja­nog" Troj­nog pak­ta, i nje­gov brat Rado­je, lič­ni uči­te­lj mla­dog Kra­lja Petra i sekre­tar Vla­de u Lon­do­du sve vre­me rata, tako­đe su osu­đe­ni zbog kola­bo­ra­ci­je sa Nem­ci­ma! Napro­sto, po opro­ba­nom recep­tu "ko nije s nama taj je pro­tiv nas", u komu­ni­stič­koj Jugo­sla­vi­ji, sva­ko ko nije bio komu­ni­sta auto­mat­ski je pro­gla­šen za slu­gu oku­pa­to­ra i narod­nog izdaj­ni­ka. Faši­sti poput Nedi­ća i Ljo­ti­ća, zajed­no sa libe­ra­li­ma poput Jova­no­vi­ća, Kne­že­vi­ća ili Miha­i­lo­vi­ća. To je cena komu­ni­stič­kog mono­po­la na "anti­fa­ši­zam".

Celo­kup­na zva­nič­na isto­ri­o­gra­fi­ja u posled­njih pola veka i sve ono čemu su deca uče­na po ško­la­ma i sve što je važi­lo kao apso­lut­na orto­dok­si­ja je obič­na laž, smi­šlje­na da bi oprav­da­la vla­da­vi­nu komu­ni­stič­ke par­ti­je i njen teror. I činje­ni­ca da ta laž opsta­je i danas 20 godi­na posle pada Ber­lin­skog zida, govo­ri dosta o tipu inte­lek­tu­al­ne korup­ci­je koju je iza­zvao komu­ni­zam u kome je Jugo­sla­vi­ja dece­ni­ja­ma žive­la. Tip "naci­o­na­li­zma" koji u Srbi­ji danas pre­o­vla­da­va, ran­ko­vi­ćev­sko-ćosi­ćev­ski naci­o­na­li­zam, jeste neka vrsta zaka­sne­log, nemu­štog pro­te­sta pro­tiv civi­li­za­cij­ske bede komu­ni­zma, ali isto­vre­me­no i njen naj­bo­lji izraz i ogle­da­lo. Naci­o­na­li­zam koji ne vidi razli­ku izme­đu Arka­na i Živo­ji­na Miši­ća, izme­đu Ran­ko­vi­ća i Kra­lja Alek­san­dra izraz je iste tegob­ne, pro­vin­ci­jal­ne sku­če­no­sti i zatu­ca­no­sti, iste zatvo­re­no­sti u ludač­ku košu­lju komu­ni­stič­kog viđe­nja sve­ta, kao i tra­že­nje civi­li­za­cij­skog puto­ka­za i refe­rent­ne "moder­ni­za­cij­ske" tač­ke u sovjet­skom "oslo­bo­đe­nju" Beo­gra­da 1944. Oba poka­zu­ju šta osta­je od dru­štva i inte­lek­tu­al­ne eli­te kad uklo­ni­te komu­ni­zam kao osnov­nu legi­ti­ma­cij­sku tač­ku, a nema­te ništa dru­go da ga zame­ni. Dobi­je­te nje­go­ve inte­lek­tu­al­ne meta­sta­ze i mor­bid­ne teo­rij­ske trans­mu­ta­ci­je, dobi­je­te kva­zi­i­de­o­lo­ška čudo­vi­šta koja danas gle­da­mo – od "gra­đan­skog dru­štva" koje uzdi­že Milo­ša Mini­ća i Milo­va­na Đila­sa kao nosi­o­ce anti­fa­ši­zma i moder­ni­za­ci­je, do "naci­o­na­li­zma" koji sla­vi Alek­san­dra Ran­ko­vi­ća kao čet­ni­ka s "peto­kra­kom", kako reče jedan nje­gov pri­sta­li­ca. I nada­sve, dobi­je­te slo­gu oko "civi­li­za­cij­ske" vred­no­sti 20 oktobra…

Ivan Jan­ko­vić