Jututunska juhahaha pod lupom

Najviše polemike oko predloga novog Ustava Srbije izazvala je problematična procedura njegovog donošenja (odsustvo ozbiljne, pa skoro i bilo kakve rasprave), kao i problematične političke konsekvence koje novopostignuto “državno jedinstvo” ima po političku scenu Srbije. Oni sa nešto dužim i nepotkupljivijim pamćenjem lako će se setiti sličnih oda neviðenom nacionalnom jedinstvu i “slozi” s početka 90-ih kad je donošen Miloševićev Ustav, kakve i danas slušamo, a neće im promaći ni da je premijer Koštunica ovih izjavio da je stepen nacionalne sloge koji je postignut oko donošenja novog Ustava takav “da vekovima nije bio postignut u ovom narodu”.

Nekako u senci toga, ostalo je samo pitanje kvaliteta novog Ustava. Postoje dve osnovne uloge koje svaki dobar Ustav treba da vrši u jednom društvu: da opiše osnovne vrednosti i načela na kojima se zasniva politički i ekonomski sistem neke zemlje i još važnije, da postavi jasne granice vlasti u pogledu obima zakonodavne intervencije u živote ljudi. Kako i srpska etimologija termina kaže, Ustav je tu da “ustavlja”, odnosno zaustavlja vlast, da sprečava da ona zakonima i drugim aktima zadire u slobodu ljudi. Ustav predstavlja granicu unutar koje moraju da se kreću zakonodavstvo i politika.

Ovaj Ustav ne ostvaruje ni jednu od ovih funkcija. Koje principe on definiše kao temeljne za naše društvo? To niko pozdano ne zna. Kad ga pročitate, stičete utisak da je novopredloženi Ustav Srbije prava galerija politički korektnih fraza, koje su uz to i često meðusobno kontradiktorne. S jedne strane, tu su “srpsko-patriotske” odredbe o obaveznoj ćirilici (član 10), preko čuvene mantre o Kosovu u sastavu Srbije, ili već smehotvorne zakletve gde se predsednik države zaklinje da će “štititi teritorijalni integrietet zemlje čiji je sastavni deo pokrajina Kosovo i Metohija” (član 114) do kvaziteokratske odredbe da je država ne sekularna kako bi se očekivalo nego “svetovna” (član 11), što je čisto crkveni izraz za sve ono što nije crkva, tj državu i društvo.