Šta je dobra anti-monopolska politika?

Još od vre­me­na Ada­ma Smi­ta i Mak­sa Vebe­ra bilo je jasno da posto­ji jaka uza­jam­na veza izme­đu pra­va i eko­no­mi­je. Među­tim tek negde počet­kom 1960-tih ta veza je posta­la pred­met ozbilj­nih ana­li­tič­kih stu­di­ja. Glav­ni pokre­tač ovog inte­re­sa su bili prav­ni­ci i eko­no­mi­sti sa Uni­ver­zi­te­ta u Čika­gu i nji­ho­vi sled­be­ni­ci sa dru­gih ško­la kao što su Hen­ri Men, Armen Alči­jan i Harold Dem­sec (od sada: Čika­ška škola). 

Već kra­jem 1970-ih cen­tri za eko­nom­sku ana­li­zu pra­va poče­li su da se osni­va­ju na dru­gim uni­ver­zi­te­ti­ma u Ame­ri­ci i Evro­pi. Zahva­lju­ju­ći istra­ži­vač­kim rado­vi­ma u tim cen­tri­ma danas ima­mo teo­ri­ju koja obja­šnja­va kako i zašto razli­či­te prav­ne mere ima­ju pred­vi­dlji­ve posle­di­ce na eko­nom­ski život kao i kako i zašto dina­mi­ka eko­nom­skog živo­ta ima pred­vi­dljiv uti­caj na stva­ra­nje novih i pro­me­nu posto­je­ćih prav­nih normi.

Čika­ška ško­la je bila korak ispred osta­lih aka­dem­skih cen­ta­ra. Njen veli­ki dopri­nos je ostva­ren u peri­o­du od 1975. do sre­di­ne 1990-ih kada je kva­li­tet rado­va sled­be­ni­ka Čika­ške ško­le uve­rio sudi­je Vrhov­nog i nižih sudo­va da prav­ne odlu­ke ima­ju pred­vi­dlji­ve eko­nom­ske posle­di­ce i da oni tre­ba da uzmu te posle­di­ce u obzir pri dono­še­nju pre­su­da. Pošto je fokus Čika­ške ško­le na ana­li­zi slo­bod­nog trži­šta i pra­va vla­sni­štva, usva­ja­nje nje­ne eko­nom­ske ana­li­ze nije pro­šlo bez otpo­ra (koji tra­je) tra­di­ci­o­nal­nih prav­ni­ka i aka­dem­skih pro­fe­so­ra sa dru­gih univerziteta.

Uspeh Čika­ške ško­le da inte­gri­še eko­nom­ski kon­cept efi­ka­sno­sti u sud­ske odlu­ke ima­la je zna­čaj­ne posle­di­ce na inter­pre­ta­ci­ju anti-mono­pol­skih zako­na. Već u 1977, Vrhov­ni sud (u slu­ča­ju Con­ti­nen­tal TV vs. GTE Syl­va­nia, 433 US 36) se pozi­va na Čika­šku ško­lu u komen­ta­ru koji kaže da je eko­nom­ska ana­li­za dobra osno­va za reša­va­nje anti­mo­no­pol­skog pro­ble­ma. Naj­bo­lji izvor za kon­ci­zan isto­rij­ski pre­gled sud­skih odlu­ka koje poka­zu­ju uti­caj koji je Čika­ška ško­la ima­la na anti-mono­pol­sko zako­no­dav­stvo je čla­nak Kova­cic & Sha­pi­ro, “Anti­trust Poli­cy: A Cen­tu­ry of Eco­no­mic and Legal Thin­king,” u Jour­nal of Eco­no­mic Per­spec­ti­ves, br. 1, 2000, str.43–60.

Anti-mono­pol­ski zako­ni ima­ju tri cilja: spre­ča­va­nje mono­po­li­za­ci­je trži­šta kroz kon­cen­tra­ci­ju i spa­ja­nja (eng. mer­gers), spre­ča­va­nje stva­ra­nja mono­pol­ske moći kroz poli­ti­ku cena, i spre­ča­va­nje fik­si­ra­nja cena (kar­te­li­za­ci­ja). Ten­den­ci­ja sudo­va do sre­di­ne 1970-tih godi­na je bila da se u reša­va­nju spo­ro­va pri­me­nju­ju objek­tiv­ni stan­dar­di. Na pri­mer, fir­ma je mogla biti okri­vlje­na za pre­kr­šaj zako­na ako je ima­la dati pro­ce­nat (npr.50%) trži­šta u svo­joj indu­stri­ji. Ili je fir­ma mogla biti okri­vlje­na za pre­kr­šaj zako­na ako je poče­la da pro­da­je robu po ceni koja for­si­ra dru­ge fir­me da se zatvo­re. Ili su dve fir­me koje žele da se uje­di­ne mogle biti okri­vlje­ne za mono­po­li­za­ci­ju trži­šta. Među­tim, kada su sudo­vi poče­li obra­ća­ti pažnju na posle­di­ce koje sud­ske odu­ke ima­ju na eko­nom­sku efi­ka­snost posta­lo je jasno da pre­du­ze­ća koja ima­ju veću spo­sob­nost za ino­va­ci­je rastu i posta­ju domi­nant­ni u odno­su na pre­du­ze­ća koja te spo­sob­no­sti nema­ju. U takvim slu­ča­je­vi­ma sud­ske odlu­ke na šte­tu veli­kih pre­du­ze­ća podi­žu cenu pro­i­zvod­nje i oba­ra­ju stan­dard živo­ta. Tako su sudo­vi poče­li, u sve većoj meri, da ume­sto “objek­tiv­nih stan­dar­da” upo­tre­blja­va­ju “pra­vi­lo razu­ma”. Jed­no­stav­no reče­no, “pra­vi­lo razu­ma” zna­či da sudi­je ana­li­zi­ra­ju eko­nom­ske posle­di­ce (zajed­no sa dru­gim posle­di­ca­ma) sva­ke tužbe za pre­kr­šaj anti-mono­pol­skog zako­no­dav­stva i dono­se odlu­ke u skla­du sa posle­di­ca­ma spe­ci­fič­nim za sva­ki slučaj.

Rezul­tat tog foku­sa na eko­nom­sku efi­ka­snost je da od 1970-tih fir­me optu­že­ne za pre­kr­ša­je anti-mono­pol­skog zako­na mno­go lak­še dobi­ja­ju spo­ro­ve na sudu. “Micro­soft” je nedav­no fak­tič­ki oslo­bo­đen optu­žbe da je mono­po­li­sao trži­šte; ta kom­pa­ni­ja bi pro­šla loši­je na sudu pre dva­de­set i nešto godi­na. Pošto je važnost anti-mono­pol­skih zako­na glo­bal­na, u ovom pri­lo­gu želi­mo da pri­ka­že­mo jedan podu­hvat i neko­li­ko pri­me­ra tipič­nih za eko­nom­sku ana­li­zu bazi­ra­nu na slo­bod­nom trži­štu i pri­vat­nom vla­sni­štvu koji su dopri­ne­li eko­nom­skom obra­zo­va­nju ame­rič­kih sudija.

Pro­fe­sor Hen­ri Men je počet­kom 1970-tih počeo redo­van godi­šnji kurs iz eko­no­mi­je isklju­či­vo za fede­ral­ne sudi­je koji je imao veli­ki uti­caj na eko­nom­sko obra­zo­va­nje Ame­rič­kih sudi­ja. Nastav­ni­ci na semi­na­ri­ma su bili naj­po­zna­ti­ji eko­no­mi­sti i prav­ni­ci kao što su Nobe­lov­ci Koaz, Šti­gler i Frid­men, eko­no­mi­sti Armen Alči­jan i Herold Dem­sec, i prav­ni­ci Pozner i Men. Taj kurs, koji obič­no tra­je dve nede­lje i koji se još odr­za­va (prem­da je Men oti­šao u pen­zi­ju) brzo je zado­bio veli­ki respekt kod sudi­ja. Činje­ni­ca da je veli­ki broj fede­ral­nih sudi­ja, uklju­ču­ju­ći tri sudi­je sada­šnjeg Vrhov­nog suda, pro­šao kroz ovaj pro­gram je naj­bo­lja evi­den­ci­ja respek­ta koji su sudi­je ima­le za ovaj pro­gram. Poku­ša­ji dru­gih aka­dem­skih cen­ta­ra da ponu­de slič­ne kur­se­ve nisu uspe­li da dobi­ju ni aka­dem­ski inte­gri­tet ni uti­caj na sud­ske odlu­ke koji je Hen­ri Men imao.

Zbog ogra­ni­če­no­sti pro­sto­ra daje­mo samo neko­li­ko pri­me­ra koji obja­šnja­va­ju potre­bu za pre­laz sa objek­tiv­nih stan­dar­da na “pra­vi­lo razu­ma” u reša­va­nju tužbi za pre­kr­ša­je anti-mono­pol­skih zakona.

  • Jed­na fir­ma i slo­bo­dan ulaz je sve što je potreb­no da bi trži­ste za dati pro­i­zvod (uklju­ču­ju­ći sub­sti­tu­te) bilo kon­ku­ret­no. “Pola­ro­id” je na pri­mer dosta vre­me­na imao mono­pol na svo­ju teh­no­lo­šku ino­va­ci­ju: foto­graf­ski apa­rat koji daje brze sli­ke. Među­tim kom­pa­ni­ja je povre­me­no sni­ža­va­la cenu svo­jih foto­graf­skih apa­ra­ta, jer su dru­ge kom­pa­ni­je, pri­vu­če­ne pro­fi­tom koji je “Pola­ro­id” imao, inve­sti­ra­le u teh­no­lo­gi­ju brze foto­gra­fi­je. Dok je imao teh­no­lo­šku pred­nost, “Pola­ro­id” je mogao da odr­ži svoj mono­pol sni­ža­va­ju­ći cenu svo­jih apa­ra­ta do malo ispod cene pro­i­zvod­nje svo­jih poten­ci­jal­nih kon­ku­ra­na­ta. Ta poli­ti­ka cene je pove­ća­va­la (ili odr­ža­va­la) pro­fit kom­pa­ni­je a u isto vre­me dru­štvo je ima­lo kori­sti jer manje efi­ka­sni pro­i­zvo­đa­či nisu išli na trži­šte. Na kra­ju, “Pola­ro­id” je izgu­bio svo­ju teh­no­lo­šku pred­nost i kon­ku­ren­ti su iza­šli na trži­šte. Činje­ni­ca je da “Pola­ro­id” nika­da nije imao mono­pol u kla­sič­nom smi­slu (zašti­ta od kon­ku­ren­ci­je). Sve što je bilo potreb­no da bi trži­šte bilo kon­ku­ret­no je slo­bo­dan ulaz. Kazni­ti “Pola­ro­id” za počet­ni mono­pol na trži­štu bi uspo­rio teh­no­lo­ški razvoj i dopri­ne­lo manje efi­ka­snoj pro­i­zvod­nji. Ovaj pri­mer se može upo­tre­bi­ti i kao argu­me­nat za slo­bod­nu trgo­vi­nu, tj. pro­tiv “zašti­te” doma­ćih fir­mi koja u kraj­njoj ana­li­zi samo sni­ža­va stan­dard živo­ta za celo društvo.
  • Veli­či­na pre­du­ze­ća ne zna­či mono­po­li­za­ci­ju trži­šta. Ako pre­du­ze­će “naba­sa” na teh­no­lo­šku ino­va­ci­ju ili ima supe­ri­or­nu upra­vu, to pre­du­ze­će će da raste i even­tu­al­no posta­ne domi­nant­no na trži­štu za dati pro­i­zvod. Veli­či­na tog pre­du­ze­ća je onda rezul­tat uspe­ha na trži­štu i ne pred­sta­vlja pre­kr­šaj anti-mono­pol­skih zako­na. Situ­a­ci­ja je pot­pu­no dru­ga­či­ja kada pre­du­ze­će raste kroz bla­go­slov vla­sti, npr. usled zaštit­ne carine.
  • Razli­ke u sto­pa­ma pro­fi­ta ne zna­če mono­po­li­za­ci­ju trži­šta. Istra­ži­va­nja poka­zu­ju da su u veli­kom bro­ju slu­ča­je­va pro­fit­ne sto­pe u malim i sred­njim pre­du­ze­ći­ma slič­ne u kon­cen­tri­sa­nim i neko­cen­tri­sa­nim indu­stri­ja­ma. U takvom slu­ča­ju, nema evi­den­ci­je da domi­nan­te fir­me eksplo­a­ti­šu manje i sred­nje fir­me. Pro­fit domi­nant­ne fir­me je odraz efi­ka­sni­je pro­i­zvod­nje ili uspe­šne teh­no­lo­ške ino­va­ci­je, dok je razli­ka u pro­fi­tu izme­đu domi­nant­ne fir­me i dru­gih pre­du­ze­ća indeks nje­ne trži­šne vrednosti.
  • Pogre­šno je tuma­či­ti spa­ja­nja fir­mi kao poku­šaj mono­po­li­za­ci­je trži­šta per se. Tač­no je da ima spa­ja­nja čija je svr­ha mono­po­li­za­ci­ja trži­šta. Ali isto tako, spa­ja­nja često ima­ju eko­nom­sko oprav­da­nje kao kada efi­ka­sni­ja upra­va pre­u­zme manje efi­ka­snu fir­mu, ili kada spa­ja­nje sma­nju­je cenu pro­i­zvod­nje (efe­kat “eko­no­mi­je obi­ma”). Da li je spa­ja­nje fir­mi pre­kr­šaj anti-mono­pol­skih zako­na ili ne zavi­si od toga da li je razlog za spa­ja­nje veća eko­nom­ska efi­ka­snost ili mono­po­li­za­ci­ja trži­šta. Reak­ci­ja finan­sij­kog trži­šta je soli­dan način da se da odgo­vor na ovu dile­mu. Ako spa­ja­nje ima za svr­hu mono­po­li­za­ci­ju trži­sta može se oče­ki­va­ti da akci­je fir­mi (kon­ku­re­na­ta) koje pro­i­zvo­de slič­nu robu poka­zu ten­den­ci­ju rasta. Ako je spa­ja­nje efi­ka­sno onda će akci­je kon­ku­re­na­ta da poka­žu ten­den­ci­ju opadanja.
  • Pogre­šno je tuma­či­ti rat cena kao poku­šaj mono­po­li­za­ci­je trži­šta. I mno­gi eko­no­mi­sti misle da veli­ka i moć­na fir­ma može kroz spu­šta­nje cena da ban­kro­ti­ra manje fir­me i onda, kada je mono­pol stvo­ren, pove­ća cenu iznad pre­đa­šnje trži­šne cene i zara­di mono­pol­ski pro­fit. Pro­blem sa ovim argu­men­tom je da i veli­ka fir­ma, dok čeka dru­ge da ban­kro­ti­ra­ju, gubi novac. A kada fir­ma dobi­je mono­pol, podig­ne cenu i poč­ne da zara­đu­je mono­pol­ski pro­fit nove male fir­me će opet da se poja­ve. Pred­vi­dlji­vi pad cene po kojoj mono­po­li­sta može da pro­da svoj pro­i­zvod zna­či da će on pola­ko da izgu­bi svoj ekstra-pro­fit. U jed­noj odlu­ci, sud je rekao da tuži­o­ci mora­ju da doka­zu da će optu­že­na fir­ma ima­ti vre­me­na da dobi­je nazad što je izgu­bi­la dok je vodi­la rat cena. Pre neko­li­ko godi­na “Ame­ri­can Air­li­nes” je tužen za “nefer” poli­ti­ku cena. Sud je pitao, da li je kom­pa­ni­ja sni­zi­la cenu ispod svo­je cene košta­nja ili ispod cene košta­nja tuži­o­ca. Ako je ovo dru­go, sni­že­nje cene je i oprav­da­no i dobro za dru­švo. Dru­gim reči­ma, dobro je da tuži­lac iza­đe iz igre.

Anti-mono­pol­ski zako­ni su meha­ni­zam kroz koji regu­la­to­ri tra­že način da pre­ne­su odlu­ke o upo­tre­bi sred­sta­va iz pri­vat­nih ruku u ruke biro­kra­ta. Fasa­da koja omo­gu­ća­va ovu pre­ra­spo­de­lu uti­ca­ja sa pri­vat­nog u jav­ni sek­tor eko­no­mi­je je oprav­dan strah od mono­po­li­za­ci­je trži­šta. Ali u eko­no­mji u kojoj posto­je­ći pro­i­zvo­đa­či nisu zašti­će­ni od kon­ku­ren­ci­je (doma­će i stra­ne) i u kojoj su vla­sni­ci sred­sta­va za pro­i­zvod­nju slo­bod­ni da ih upo­tre­be po svom naho­đe­nju (i da sno­se rizik svo­jih odlu­ka) anti-mono­pol­ski zako­ni ima­ju važnu ali mno­go ogra­ni­če­ni­ju ulo­gu nego što bi posto­je­ći pro­i­zvo­đa­či i biro­kra­te žele­li da im daju. Da bi anti-mono­pol­ski zako­ni slu­ži­li dru­štvu potreb­no je da zako­no­da­vac ne defi­ni­še šta je pre­kr­šaj zako­na nego da defi­ni­še okvi­re pre­stu­pa unu­tar kojih sudi­je mogu da tra­že reše­nja koja nisu u suprot­no­sti ni sa efi­ka­snom pro­i­zvod­njom ni sa pod­stre­kom za inovacije.

Sta­ro anti-mono­pol­sko zako­no­dav­stvo u Srbi­ji nije bilo pri­la­go­đe­no potre­ba­ma trži­šne pri­vre­de i nova reše­nja tek tre­ba da se nađu. Neki pre­dlo­zi koji su se nedav­no čuli su napra­vlje­ni uglav­nom po uzo­ru na evrop­ske anti-mono­pol­ske zako­ne, gde se pod izgo­vo­rom “bri­ge za potro­ša­če” drža­va nepo­treb­no upli­će u trži­šne odno­se. Ume­sto toga, nova anti­mo­no­pol­ska regu­la­ti­va u Srbi­ji bi tre­ba­la da se osla­nja na logi­ku i pri­me­re o koji­ma smo govo­ri­li u ovom tekstu.


Sve­to­zar Pejo­vić, Pro­fe­sor eme­ri­tus, Texas A & M Uni­ver­si­ty, SAD.

Miro­slav Pro­ko­pi­je­vić, Cen­tar za slo­bod­no trži­šte, Beograd.