Zašto Crna Gora treba da bude nezavisna?

Za 21. maj 2006. zaka­zan je refe­ren­dum o neza­vi­sno­sti Crne Gore. Veli­ki deo pažnje jav­no­sti u Crnoj Gori, a često i u Srbi­ji, apsor­bo­van je pret­hod­nih nede­lja i mese­ci teh­nič­kim pita­nji­ma odr­ža­va­nja refe­ren­du­ma, obli­kom veći­ne kojom će se o neza­vi­sno­sti odlu­či­va­ti, uslo­vi­ma za kam­pa­nju, kao i ulo­gom posred­ni­ka iz Evro­pe. Razlo­zi za i pro­tiv kojih se drže pro­po­nen­ti i pro­tiv­ni­ci neza­vi­sno­sti sma­tra­ju se dobro pozna­tim i ušan­če­nim. Čini se da se tu malo toga novog može reći.

Ipak, ima jed­na okol­nost koja ret­ko da je zapa­že­na, naj­ma­nje u Srbi­ji. To je ira­ci­o­nal­nost zala­ga­nja za tzv. zajed­nič­ku drža­vu među srp­skim poli­ti­ča­ri­ma. Da nešto nije u redu sa pozi­ci­jom srp­ske poli­ti­ke pre­ma Crnoj Gori sve­do­či pro­tiv­reč­nost u koju veći­na srp­skih poli­ti­ča­ra stal­no zapa­da: oni navod­no gaje brat­ski i miro­lju­biv stav pre­ma Crnoj Gori i ne žele da se meša­ju u nji­ho­va pita­nja. Ipak, sve vre­me aktiv­no podr­ža­va­ju pro-beo­grad­sku opo­zi­ci­ju, biv­še Milo­še­vi­će­ve per­ja­ni­ce, huška­ju ih naj­be­smi­sle­ni­jim pri­ča­ma od veći­ne 51% upi­sa­nih, pre­ko gla­sa­nja crno­gor­skih drža­vlja­na u Srbi­ji, do otvo­re­nog i neu­spe­šnog pot­ka­zi­va­nja crno­gor­skih vla­sti bri­sel­skim biro­kra­ti­ma (legen­dar­no Koštu­ni­či­no "držav­nič­ko" noše­nje u Bri­sel spi­sko­va Crno­go­ra­ca u Srbi­ji koji bi navod­no tre­ba­lo da gla­sa­ju na refe­ren­du­mu). I sve to tra­je već godi­na­ma. Kada ih neko pita zašto podr­ža­va­ju pro-Milo­še­vi­ćev­ske sna­ge u Crnoj Gori, oni kažu da je pro­blem u samoj Crnoj Gori koja je "bez­na­de­žno pode­lje­na", a ne u nji­ho­vom mišlje­nju ili nji­ho­voj podr­šci. Ali, ne kažu da su je pode­li­li upra­vo oni svo­jom podr­škom i uli­va­njem lažnih nada osta­ci­ma milo­še­vi­ćev­ske sve­sti i poli­ti­ke u Crnoj Gori. Zami­sli­mo za tre­nu­tak da su iz Beo­gra­da rekli još 2001: "Ok, hoće­te neza­vi­snost, orga­ni­zuj­te refe­ren­dum odmah, mi vas podr­ža­va­mo u tome i tra­ži­će­mo od sve­ta da vas ne pri­ti­ska da ga odla­že­te. Nema­mo nika­kav stav o tome, odlu­ka je na vama, mi se ne meša­mo. Javi­te nam samo tele­fo­nom kakva je vaša odlu­ka!" I da se posve­te samoj Srbi­ji, i da nije­dan poli­ti­čar iz Srbi­je više ne da ni jed­nu izja­vu niti komen­tar o pita­nju neza­vi­sno­sti Crne Gore. Da li bi u tom slu­ča­ju Crna Gora bila "pode­lje­na" i da li bi sti­ca­nje neza­vi­sno­sti bilo odlo­že­no tri godine?

Ne, srp­ski poli­ti­ča­ri su se tru­di­li zubi­ma i nok­ti­ma, da pot­ka­zi­va­njem i uce­nji­va­njem u Bri­se­lu isko­ri­ste svoj popra­vlje­ni imidž posle ruše­nja Milo­še­vi­ća da im se iza­đe u susret i one­mo­gu­ći Đuka­no­vić u nje­go­vim pla­no­vi­ma za sti­ca­nje neza­vi­sno­sti. Hte­li su da isko­ri­ste svoj "demo­krat­ski kre­di­bi­li­tet" da zadr­že Crnu Goru kao srp­sku guber­ni­ju, odno­sno kao poli­gon za napla­ći­va­nje svo­jih naci­o­na­li­stič­kih fru­stra­ci­ja zbog "gubit­ka teri­to­ri­ja" u rato­vi­ma koje je Milo­še­vić "loše i bez save­zni­ka vodio" tokom deve­de­se­tih godi­na. U tome je narav­no pred­nja­čio Voji­slav Koštu­ni­ca sa svo­jom idej­no-naci­o­nal­nom logi­sti­kom guslar­ske Crne Gore i Crno­go­ra­ca iz Beo­gra­da, ali je neslav­nu ulo­gu odi­grao i pokoj­ni Zoran Đin­đić koji se držao pasiv­no i kal­ku­lant­ski, ne pro­ti­ve­ći se Koštu­ni­ci u tom dome­nu, valj­da raču­na­ju­ći da će popra­vi­ti time odno­se sa njim.

Koji inte­res Srbi­ja može ima­ti za oču­va­nje zajed­nič­ke drža­ve? Ima naj­ma­nje četi­ri ili pet argu­me­na­ta koji se za to navo­de i nije­dan nema nika­ka­vu verodostojnost.

Kul­tur­ne i naci­o­nal­ne veze. Ovaj argu­ment kaže da su Srbi i Crno­gor­ci jedan narod, ili barem dva vrlo bli­ska naro­da istog kore­na, jezi­ka i pore­kla, i da nema ništa pri­rod­ni­je od toga da žive u jed­noj zajed­nič­koj državi.

Ipak, nije jasna kau­zal­na veza izme­đu ove dve tvrd­nje. Austri­jan­ci, Nem­ci i Švaj­car­ci nemač­kog pore­kla govo­re isti jezik, koji čak zovu istim ime­nom, i sva­ka­ko poti­ču iz istog genet­skog kore­na, ali nikom nor­mal­nom među nji­ma (čast ređim izu­ze­ci­ma poput beč­li­je Adol­fa Hitle­ra) ne pada na pamet da ovu okol­nost isko­ri­sti kao argu­ment za držav­no uje­di­nje­nje Nemač­ke, Austri­je i Švaj­car­ske! Dakle, kul­tur­ne i naci­o­nal­ne veze uop­šte ne mora­ju biti ugro­že­ne stva­ra­njem dve neza­vi­sne drža­ve. Puto­va­nje bez viza i paso­ša, garan­to­va­nje svih ste­če­nih pra­va i na jed­noj i na dru­goj stra­ni i dru­ge pogod­no­sti u sve uje­di­nje­ni­joj Evro­pi, uči­ni­će da držav­na neza­vi­snost ne povu­če nega­tiv­ne posle­di­ce u dome­nu kul­tur­nih i naci­o­nal­nih odno­sa dve­ju budu­ćih drža­va. Šta­vi­še, u atmo­sfe­ri zatro­va­no­sti odno­sa kakva vla­da danas, atom­sfe­ri stal­nog i obo­stra­nog sum­nji­če­nja, s jed­ne stra­ne za zama­ja­va­nje i para­zi­ti­zam a sa dru­ge za ugro­ža­va­nje i veli­ko­dr­žav­ne pre­ten­zi­je, stva­ri mno­go gore izgle­da­ju nego što bi izgle­da­le kada bi držav­ni odno­si bili relak­si­ra­ni a raču­ni u sva­kom pogle­du čisti. Odno­si izme­đu Srbi­je i Crne Gore su bili odlič­ni dok su one žive­le kao dve naci­o­nal­ne drža­ve, a poče­li su se kva­ri­ti sa uje­di­nje­njem 1918. I srp­ski ele­ment tra­di­ci­o­nal­ne kul­tu­re u Crnoj Gori, kao i ose­ća­nje zajed­ni­štva sa Srbi­jom nisu bili sla­bi­ji tada zato što nije posto­ja­la zajed­nič­ka drža­va. Baš napro­tiv, zajed­ni­štvo je bilo mno­go veće i jače nego što je danas.

Da dove­dem ovaj argu­ment do nje­go­vih kraj­njih logič­kih kon­se­kven­ci: nije nužno zastu­pa­ti "dukljan­ske" kul­tu­ro­lo­ške teo­ri­je o poseb­no­sti­ma crno­gor­ske naci­je i nje­ne isto­rij­sko-civi­li­za­cij­ske diver­gen­ci­je u odno­su na srp­sku, da bi se zastu­pa­la "dukljan­ska" poli­tič­ka agen­da, tj ide­ja neza­vi­sne drža­ve Crne Gore. Nužnost veze izme­đu te dve stva­ri vide samo srp­ski etno­na­ci­o­na­li­sti "krvi i tla", koji su svo­je­vre­me­no gusla­li o svim Srbi­ma u jed­noj drža­vi, a koji ni danas ne shva­ta­ju naci­ju u libe­ral­nom klju­ču, kao poli­tič­ku kate­go­ri­ju, već pre­vas­hod­no i jedi­no kao zajed­ni­cu krvi, tla i isto­ri­je. Crno­gor­ski inde­pen­di­sta može mir­ne duše pri­zna­ti da su Srbi i Crno­gor­ci dva vrlo bli­ska naro­da, čak i da ima­ju isti etnič­ki koren i bli­sku kul­tu­ru i isto­ri­ju, a da isto­vre­me­no odba­ci ide­ju o Crnoj Gori kao beo­grad­skoj guber­ni­ji. Isto kao što i austrij­ski patri­o­ta može istim argu­men­tom odba­ci­ti ide­ju pri­sa­je­di­nje­nja Austri­je Nemač­koj. Što se ovo u sada­šnjoj Crnoj Gori ne radi, ili ne radi dovolj­no često, jasno i kon­zi­stent­no, sva­ka­ko je stvar za žalje­nje i može se obja­sni­ti mno­gim fak­to­ri­ma, od komu­ni­stič­kog više­de­ce­nij­skog zati­ra­nja i mini­mi­zi­ra­nja srp­skog iden­ti­te­ta u Crnoj Gori, do pre­te­ra­ne reak­ci­je na veli­ko­dr­žav­ne, uni­ta­ri­stič­ke pre­ten­zi­je beo­grad­skih poli­ti­ča­ra i nji­ho­vih dvor­skih Crno­go­ra­ca. Ali, nema nika­kve načel­ne neu­skla­đe­no­sti izme­đu srp­skih kul­tur­nih i isto­rij­skih kore­na Crno­go­ra­ca (pa čak i pri­zna­nja da se i danas u Crnoj Gori govo­ri čist srp­ski jezik) i ide­je obno­ve neza­vi­sne crno­gor­ske države.

Eko­nom­ski razlo­zi. Ovaj argu­ment kaže da je bolje ima­ti veće nego manje trži­šte, da je Crna Gora mala i nera­zvi­je­na, zavi­sna od uvo­za hra­ne i ener­gi­je, i da će joj eko­nom­ski sva­ka­ko biti bolje sa Srbijom.

Prvo, tač­no je da veće trži­šte pru­ža pred­no­sti eko­no­mi­je obe­ma, i da onaj kome je uskra­će­na pred­nost pri­stu­pa širim trži­šti­ma može dugo­roč­no trpe­ti zna­čaj­nu šte­tu. Ipak, valja zapa­zi­ti da je ovo rezo­no­va­nje u slu­ča­ju argu­men­ta­ci­je pro­tiv crno­gor­ske neza­vi­sno­sti nera­ski­di­vo veza­no sa pro­tek­ci­o­ni­zmom kao eko­nom­skom filo­zo­fi­jom: pret­po­stav­ka da bi inte­gri­sa­no i slo­bod­no trži­šte na jed­nom pro­sto­ru posto­ja­lo jeste da se taj pro­stor nala­zi u držav­nom jedin­stvu. Čim ima više drža­va, to zna­či da posto­je zna­čaj­ne trgo­vin­ske i dru­ge poslov­ne bari­je­re među nji­ma. Kad ovo neko iz Srbi­je poteg­ne kao argu­ment onda to zna­či direkt­no pri­zna­nje, odno­sno pret­nju, da bi Srbi­ja trgo­vin­ski blo­ki­ra­la Crnu Goru ili joj uve­la viso­ke cari­ne i van­ca­rin­sku zašti­tu, u slu­ča­ju da se ova izdvo­ji iz zajed­ni­ce. Zašto bi to bila pri­rod­na pret­po­stav­ka? Zašto ne bi bilo pri­rod­no pret­po­sta­vi­ti da će na pro­sto­ru Bal­ka­na biti vođe­na libe­ral­na trgo­vin­ska poli­ti­ka, da će sve cari­ne i van­ca­rin­ske bari­je­re biti uki­nu­te izme­đu svih, posto­je­ćih i budu­ćih zema­lja (kako je već pot­pi­sa­nim, pa često izi­gra­va­nim, spo­ra­zu­mi­ma o zoni slo­bod­ne trgo­vi­ne dobrim delom uči­nje­no)? Ako nika­ko dru­ga­či­je, ula­zak u EU će sigur­no zna­či­ti dra­stič­no sma­nje­nje trgo­vin­skih bari­je­ra, a cilj svih na Bal­ka­nu je da uđu u EU. Kakvog onda spolj­no­tr­go­vin­skog zna­ča­ja, i na kra­tak i na dugi rok, ima da li će Srbi­ja i Crna Gora biti jed­na ili dve države?

Dalje, argu­men­ti o eko­nom­skoj nesa­mo­do­volj­no­sti Crne Gore već neo­do­lji­vo pod­se­ća­ju na poma­lo zabo­ra­vlje­ne pri­če s kra­ja 80-ih da će Slo­ven­ci pocr­ka­ti od gla­di kad više ne budu mogli da jef­ti­no naba­vlja­ju siro­vi­ne iz Srbi­je. I opet, suo­če­ni smo sa istom eko­nom­skom filo­zo­fi­jom koja je tada inspi­ri­sa­la srp­ski, ali svo­je­vre­me­no i nemač­ki naci­o­na­li­zam, da jed­na drža­va mora da ima dovolj­no "život­nog pro­sto­ra" da bi mogla da se pre­hra­ni i pre­ži­vi. A opet, teo­rij­ska potka cele stva­ri je pro­tek­ci­o­ni­stič­ko nera­zu­me­va­nje trži­šne pri­vre­de, odno­sno činje­ni­ce da jed­na drža­va, da bi bila eko­nom­ski samo­o­dr­ži­va, ne mora da pro­i­zvo­di direkt­no sve što joj tre­ba, od žita do alu­mi­ni­ju­ma (to mora samo Fih­te­o­va i Hitle­ro­va "zatvo­re­na trgo­vač­ka drža­va"). Lju­di su izu­me­li kroz isto­ri­ju i nešto što se zove trgo­vi­na. Pa onaj ko ima višak žita može da ga raz­me­ni za neči­ji dru­gi višak alu­mi­ni­ju­ma. A ako još zakom­pli­ku­je­mo stvar izu­mom nov­ca i pla­ća­njem putem istog ne samo za dobra nego i uslu­ge, onda vidi­mo da bi Crno­gor­ci hipo­te­tič­ki mogli da pre­ži­ve kao samo­stal­na drža­va a da ne pro­i­zvo­de ništa, već samo da kva­li­tet­no pru­ža­ju uslu­ge turi­zma. Narav­no, to danas izgle­da nere­al­no, kao što možda izgle­da nere­al­no da bi Crna Gora (kao i Srbi­ja) u bli­skoj buduć­no­sti uop­šte mogla da opsta­je bez stra­ne eko­nom­ske pomo­ći u ovom ili onom vidu. Ali, to nema nika­kve veze sa veli­či­nom zemlje ili širi­nom i razu­đe­no­šću nje­nih pri­vred­nih gra­na, već isklju­či­vo sa sta­bil­no­šću usta­no­va, vla­da­vi­nom pra­va, nivo­om eko­nom­skih slo­bo­da i odsu­stvom korup­ci­je. Po tim kri­te­ri­ju­mi­ma Crna Gora (kao ni Srbi­ja) ne sto­ji baš sjaj­no, ali veli­či­na zemlje ne igra nika­kvu ulo­gu u tome — ona sama po sebi nije nika­kav pro­ti­var­gu­ment za moguć­nost izgrad­nje pro­spe­ri­tet­ne eko­no­mi­je. Baš napro­tiv, mno­ge od naj­bo­ga­ti­jih zema­lja u sve­tu, sa naj­vi­šim nivo­om pri­vred­nih slo­bo­da, vrlo su male teri­to­ri­jom i bro­jem sta­nov­ni­ka: Luk­sem­burg, Hong Kong, Sin­ga­pur i mno­ge dru­ge zemlje teri­to­ri­jal­no su još manje od Crne Gore, ali izvan­red­no eko­nom­ski napre­du­ju i spa­da­ju u sam svet­ski vrh. I to sa dobrim razlo­zi­ma. Mno­ge destruk­tiv­ne poli­ti­ke poput spolj­no­tr­go­vin­skog pro­tek­ci­o­ni­zma zapra­vo se lak­še spro­vo­de u veli­kim nego malim zemlja­ma — takve loše poli­ti­ke mogu "pro­ći" u veli­kim zemlja­ma upra­vo zbog nji­ho­ve veli­či­ne i nji­ho­ve pri­rod­ne, geo­graf­ske i pri­vred­ne raz­no­li­ko­sti. Ame­ri­kan­ci i Rusi mogu da pove­ća­ju cari­ne na čelik ili naf­tu ili žito, zato što ima­ju sna­žne indu­stri­je i veli­ko unu­tra­šnje trži­šte, pa šte­ta od pro­tek­ci­o­ni­stič­kih poli­ti­ka ne mora biti enorm­na ili ne mora biti vidlji­va na kra­tak rok. Ali, Luksm­burg bi ska­pao od gla­di kad bi spre­čio ili bit­ni­je ogra­ni­čio uvoz hra­ne ili naf­te. Zato je pri­nu­đen na trži­šni pri­stup, zdra­ve eko­nom­ske poli­ti­ke i otva­ra­nje pre­ma sve­tu. Ne kažem da će Crna Gora ići putem Luk­sem­bur­ga, ali je još manje vero­vat­no da će Srbi­ja i Crna Gora zajed­no ići tim putem. Crno­gor­ska poli­tič­ka eli­ta je mno­go rea­li­stič­ni­ja i mno­go manje zado­je­na naci­o­na­li­stič­kim i veli­ko­dr­žav­nim glu­po­sti­ma od srp­ske, a crno­gor­ska inte­lek­tu­al­na eli­ta je na višem nivou od srp­ske, poseb­no kad se radi o libe­ral­no misle­ćim eko­no­mi­sti­ma i poli­ti­ko­lo­zi­ma, koji u Crnoj Gori već pred­sta­vlja­ju sna­žnu ško­lu a u Srbi­ji prak­tič­no ne postoje.

Ali, ne samo da tra­di­ci­o­nal­no eta­ti­stič­ko vero­va­nje u jaku i veli­ku drža­vu koje domi­ni­ra u Beo­gra­du nema nika­kve argu­men­te pro­tiv crno­gor­ske držav­no­sti, već posto­je i pot­pu­no neza­vi­sni argu­men­ti za tu neza­vi­snost. Srbi­ja ima nesta­bil­ni, infla­tor­ni dinar, Crna Gora ima sta­bil­ni evro. Srbi­ja ima viso­ke cari­ne i van­ca­rin­ske bari­je­re, Crna Gora znat­no niže. Srbi­ja ima više pore­ze, Crna Gora niže. U ovom tre­nut­ku, to su dva pot­pu­no odvo­je­na i neza­vi­sna eko­nom­ska siste­ma, što je pri­zna­to i "dvo­stru­kim kolo­se­kom" za pri­klju­če­nje EU. Pita­nje — da li je za Crnu Goru eko­nom­ski raci­o­nal­no da zarad "oču­va­nja" (zapra­vo uspo­sta­ve, jer ona u eko­nom­skom smi­slu sada ne posto­ji) držav­ne zajed­ni­ce sa Srbi­jom podig­ne svo­je pore­ze, pove­ća cari­ne i kvo­te i ume­sto evra uve­de srp­ski dinar?

Neza­vi­snost Crne Gore one­mo­gu­ći­će oču­va­nje Koso­va u Srbi­ji. Ako se Crna Gora osa­mo­sta­li nesta­će moguć­nost Srbi­je da se pozi­va na Rezlu­ci­ju 1244 Save­ta bezbed­no­sti, koja garan­tu­je osta­nak Koso­va unu­tar Jugoslavije.

Ovo je vrlo slab argu­ment. U slu­ča­ju da se Crna Gora osa­mo­sta­li posta­vi­će se pita­nje prav­nog kon­ti­ni­te­ta sa SRJ, tj SCG. Pome­nu­ti pro­blem sa pozi­va­njem na dotič­nu rezo­lu­ci­ju nastao bi samo u slu­ča­ju da bi Crno­gor­ci hte­li da nji­ma pri­pad­ne kon­ti­nu­i­tet sa SRJ. Koli­ko je do sada o tome pozna­to, oni ne samo da ne žele taj kon­ti­nu­i­tet, već su u više navra­ta jasno sta­vi­li do zna­nja da će ga pre­pu­sti­ti Srbi­ji. Dakle, po sve­mu što do sada zna­mo Srbi­ja će sigur­no biti suk­ce­sor među­na­rod­no prav­nog subjek­ti­vi­te­ta SRJ ali­as SCG, pa time i suk­ce­sor subjek­ti­vi­te­ta u slu­ča­ju Rezo­lu­ci­je 1244.

Dalje od ovo­ga, pita­nja Koso­va i Crne Gore nisu ni na koji način pove­za­na. Crno­gor­ska vlast nije uti­ca­la na stva­ra­nje kosov­skog pro­ble­ma, niti ika­ko može uti­ca­ti na nje­go­vo reša­va­nje. I sa kakvim moral­nim pra­vom iko iz Srbi­je može oče­ki­va­ti od Crne Gore, čak i da je tač­no da će nje­na neza­vi­snost ote­ža­ti stva­ri Srbi­ji oko Koso­va, da pla­ća raču­ne poli­ti­ke koju je vodio Milo­še­vić bez kon­sul­to­va­nja ikog u samoj Crnoj Gori?

Evro­pa se uje­di­nju­je a mi se cepa­mo i raz­je­di­nju­je­mo. Ovaj argu­ment kaže da je opšti trend u dana­šnjoj Evro­pi uje­di­nje­nje čita­vog kon­ti­nen­ta, i da bi sti­ca­nje neza­vi­sno­sti Crne Gore pred­sta­vlja­lo retro­grad­nu poja­vu, nasta­vak bal­kan­skih ras­ko­la i suko­ba koje tre­ba pre­va­zi­ći i okre­nu­ti se evrop­skoj buduć­no­sti koja je u inte­gra­ci­ja­ma a ne dezintegracijama.

Na svoj način je iro­nič­no što ovu argu­men­ta­ci­ju naj­če­šće danas pote­žu biv­ši veli­ki srp­ski naci­o­na­li­sti opsed­nu­ti XIX vekov­nim sno­vi­ma o Veli­koj Srbi­ji, naci­o­na­li­sti koji­ma eto, u bor­bi za istu nije pre­o­sta­lo ništa dru­go nego da se pozi­va­ju na Evro­pu i Zapad, koje su rani­jih godi­na sma­tra­li naj­ve­ćim nepri­ja­te­lji­ma. Tako­đe je simp­to­ma­tič­no poli­tič­ko save­zni­štvo Koštu­ni­ce i nje­go­vih sate­li­ta u Crnoj Gori sa bri­sel­skim biro­kra­ta­ma; doju­če­ra­šnji arhi­ne­pri­ja­te­lj Havi­jer Sola­na koji je nare­dio zli­ko­vač­ku "natov­sku agre­si­ju" (Koštu­ni­čin omi­lje­ni ter­min za bom­bar­do­va­nje 1999) postao je odjed­nom brat rođe­ni i naj­ve­ći adut u disci­pli­no­va­nju Đuka­no­vi­ća. Sa njim se dogo­va­ra o stra­te­gi­ji opstru­i­ra­nja crno­gor­ske neza­vi­sno­sti, nje­mu se nose spi­sko­vi, nji­me se pre­ti crno­gor­skim inde­pen­di­sti­ma ("Gospo­do, Evro­pa je rekla, gospo­din Sola­na je rekao…"). Izgle­da da srp­ski naci­o­na­li­sti uop­šte nisu tako gadlji­vi ni izbir­lji­vi kad je reč o save­zni­ci­ma, niti mno­go ozbilj­no shva­ta­ju sop­stve­ne "rezer­ve" pre­ma Zapa­du. One slu­že samo kao reto­rič­ka doset­ka za narod u bor­bi pro­tiv unu­tra­šnje­po­li­tič­kih konkurenata.

To na stra­nu, šta zna­či da se Evro­pa uje­di­nju­je? Uje­di­nju­ju se naci­o­nal­ne drža­ve Evro­pe na osno­vu dobro­volj­no sklo­plje­nih ugo­vo­ra i spo­ra­zu­ma, pre­no­se­ći deo svog suve­re­ni­te­ta u eko­nom­skim i poli­tič­kim stva­ri­ma na neka cen­tral­na tela. Radi­kal­ni­ji zago­vor­ni­ci evrop­skog uje­di­nje­nja veru­ju čak da tre­ba for­mi­ra­ti jedin­stve­nu nad-naci­o­nal­nu evrop­sku drža­vu, ali to u ovom tre­nut­ku nije real­no (niti bi bilo poželj­no, čak i da je real­no). Ali, taj trend nema nika­kve veze sa dina­mi­kom odno­sa Srbi­je i Crne Gore. Zašto bi nastup ove dve drža­ve kao neza­vi­sne i sta­bil­ne bio pro­ti­van ten­den­ci­ji evrop­skog uje­di­nja­va­nja? Da li je nesta­bil­na, nefunk­ci­o­nal­na kon­fe­de­ra­ci­ja u fazi ras­pa­da, bez sko­ro ika­kvih zajed­nič­kih funk­ci­ja i sa veći­nom gra­đa­na u jed­noj (a vero­vat­no i dru­goj) čla­ni­ci koji su za neza­vi­snost, bila više u skla­du sa evrop­skom per­spek­ti­vom nego dve demo­krat­ske, neza­vi­sne drža­ve u pri­ja­telj­skim i nor­mal­nim odno­si­ma, i bez ika­kvih spor­nih pita­nja? Ne, ne bi, osim ako nam srp­ski poli­ti­ča­ri to ne poru­ču­ju da će u slu­ča­ju crno­gor­skog osa­mo­sta­lje­nja obno­vi­ti sed­me bata­ljo­ne i eko­nom­sku blo­ka­du Crne Gore, kao u vre­me Milo­še­vi­ća, te stvo­ri­ti opet ovde "kri­zno žarište".

Osim toga, posto­je još dva otvo­re­na pro­ble­ma sa argu­men­tom o evrop­skim tren­do­vi­ma. Zemlje EU su uje­di­nje­ni­je danas eko­nom­ski i poli­tič­ki nego što su Srbi­ja i Crna Gora. Ako je tako, koji je dalji smi­sao istra­ja­va­nja na for­mal­no-prav­nom odr­ža­nju jedin­stve­nog među­na­rod­nog subjek­ti­vi­te­ta? Kao dve neza­vi­sne drža­ve u EU biće inte­gri­sa­ni­je nego što su danas u "zajed­nič­koj" državi.

Dru­go, neja­sno je koli­ko "uje­di­nja­va­nje" pred­sta­vlja neka­kav uni­ver­zal­ni i ire­ver­zi­bil­ni evrop­ski trend. To uve­re­nje uglav­nom zastu­pa­ju levi­čar­ski glo­ba­li­sti, lju­di koji naiv­no veru­ju u jed­no­sme­ran isto­rij­ski pro­gres, pri­mat nad­na­ci­o­nal­nih u odno­su na naci­o­nal­ne vred­no­sti, koji nepo­de­lje­no veru­ju da je naci­ja isto­rij­ski pre­va­zi­đe­na kate­go­ri­ja itd. Čud­no je da se Koštu­ni­ca i nje­mu slič­no­mi­sle­ći naci­o­nal­no-sve­sni inte­lek­tu­al­ci u svo­joj kri­ti­ci crno­gor­ske neza­vi­sno­sti pozi­va­ju upra­vo na ovu povr­šnu "glo­ba­li­stič­ku" vizi­ju sveta.

Nasu­prot mito­lo­gi­ji nužnog uje­di­nje­nja, dana­šnja evrop­ska stvar­nost poka­zu­je da je ono dale­ko od ire­ver­zi­bil­no­sti: ne samo da su refe­ren­du­mi o Usta­vu pro­pa­li u Fran­cu­skoj i Holan­di­ji, nego su i svi dalji pla­no­vi za pri­ši­re­nje do dalj­njeg opo­zva­ni. Vode se oštre i nei­zve­sne deba­te kako o tome da li uop­šte tre­ba dozvo­li­ti dalje šire­nje EU, tako i da li sam pro­ja­kat, kako je do sada vođen ima smi­sla. Sve više jača­ju cen­tri­fu­gal­ne (evro­skep­tič­ke) sile, ne samo u Bri­ta­ni­ji, već i na kon­ti­nen­tu, koje uka­zu­ju na nega­tiv­ne posle­di­ce bri­sel­ske cen­tra­li­za­ci­je, poput rasta biro­kra­ti­je, sla­blje­nja demo­krat­ske legi­ti­ma­ci­je poli­ti­ča­ra, guše­nja kon­ku­ren­ci­je u eko­no­mi­ji itd. Dale­ko od toga da je uje­di­nje­nje nešto što se sma­tra bes­po­go­vor­nim i opšteprihvaćenim.

Zaklju­čak

Nije­dan od "argu­me­na­ta" koje srp­ski naci­o­na­li­sti i nji­ho­ve mari­o­ne­te u Crnoj Gori navo­de za spre­ča­va­nje crno­gor­ske neza­vi­sno­sti nema nika­kvu vred­nost. To ne zna­či da svi, ili veći­na argu­me­na­ta koji se od stra­ne crno­gor­skih inde­pen­di­sta pote­žu ima­ju neku ili istu vred­nost. To samo zna­či da je zala­ga­nje za "oču­va­nje zajed­ni­ce" u Srbi­ji pro­i­zvod isto­rij­ske mito­ma­ni­je iza koje se kri­ju ogo­lje­ni inte­re­si rela­tiv­no uza­ne beo­grad­ske naci­o­na­li­stič­ke kli­ke, i iste takve kli­ke daljin­ski navo­đe­nih Crno­go­ra­ca. Niko­me u Srbi­ji i Crnoj Gori, ko poslu­je ili stu­di­ra ili bio šta tre­će radi, ne mora da bude loši­je sa neza­vi­sno­šću. Biće loši­je samo poli­ti­ča­ri­ma koji bi da upra­vlja­ju većom drža­vom. Kad Koštu­ni­ca kaže da je bolje ima­ti veću drža­vu nego manju onda to zna­či: "bolje je da ja vla­dam većom drža­vom nego manjom". Za obič­ne lju­de to nema nika­kve veze, iako ima veze kako će se puto­va­ti u Crnu Goru ili u Srbi­ju, ali to, kako smo vide­li, ne mora da bude pove­za­no sa pita­njem držav­nog statusa.

I, za kraj, natrag kući. Ima u toj otu­žnoj i defan­ziv­noj kom­bi­na­ci­ji pret­nje i molja­ka­nja da se ne ide od stra­ne srp­skih eli­ta nečeg nezre­log, nei­sto­rij­skog, i ako hoće­te ne-naci­o­nal­nog. Veli­ki srp­ski naci­o­na­li­sti, koji se samo bri­nu da Kara­džić, Mla­dić i Milo­še­vić ne budu pre­stro­go tre­ti­ra­ni, a Sre­bre­ni­ca i Bataj­ni­ca pre­vi­še spo­mi­nja­ni, nema­ju ništa pro­tiv “Hej Slo­ve­ni”, oni ne ose­ća­ju da su “Bože prav­de”, monar­hi­ja, rav­no­gor­ski pokret ili Slo­bo­dan Jova­no­vić nji­ho­vi (ina­če bi poni­šti­li pre­su­du kojom je ogla­šen za rat­nog zlo­čin­ca). Oni ne samo da poni­ža­va­ju crno­gor­sku naci­o­nal­nu svest i iden­ti­tet, već ništa manje ni srp­ski. To su naci­o­na­li­sti pro­i­za­šli iz naci­o­nal-bolj­še­vič­kog šinje­la Leke Ran­ko­vi­ća i Dobri­ce Ćosi­ća, koji­ma je Tito bio pro­blem što je Hrvat a komu­ni­zam što je "ras­par­čao Srbi­ju". Sve za šta su oni bili i osta­li spo­sob­ni da razu­me­ju i pri­hva­te od naci­o­nal­ne tra­di­ci­je jeste ide­ja veli­ke naci­o­nal­ne drža­ve stvo­re­ne ako tre­ba i ratom. Milo­še­vić je bio nji­hov pro­je­kat, iako oni i nji­ho­va "vizi­ja" nisu bili nje­gov pro­je­kat. Ovo polu­u­pla­še­no, cinič­no, potu­lje­no sapli­ta­nje i pod­me­ta­nje Crnoj Gori je samo posled­nja far­sič­na eta­pa u uru­ša­va­nju nji­ho­vog vir­tu­el­nog sve­ta. Oni više ne mogu da ura­de ništa osim da blo­ki­ra­ju i sto­pi­ra­ju neku kon­struk­ci­ju novog na ruše­vi­na­ma nji­ho­ve apo­ka­lip­se, i time i rekon­struk­ci­ju nečeg valja­nog iz naci­o­nal­ne pro­šlo­sti koja, da se ne laže­mo, nji­ma nikad nije ništa ni zna­či­la. Ona je bila samo jef­ti­no oru­đe oču­va­nja muti­ra­nog komu­ni­stič­kog siste­ma i mno­gih pri­vi­le­gi­ja i ilu­zi­ja nasle­đe­nih iz komu­ni­zma. Kako je Mih­njik rekao "naci­o­na­li­zam je samo posled­nji sta­di­jum komu­ni­zma". Saga o oču­va­nju "zajed­nič­ke kuće" Srbi­je i Crne Gore je onda samo posled­nji sta­di­jum tog krva­vog post­ko­mu­ni­stič­kog nacionalizma.

Ivan Jan­ko­vić