Anarhija, država i utopija

Anarhija, država i utopijaIndividue imaju prava i postoje stvari koje im nijedna osoba ili grupa ne sme učiniti (a da ne povredi njihovih prava). Ta su prava toliko čvrsta i dalekosežna da se postavlja pitanje šta država i njeni službenici uopšte mogu ili smeju da urade. Koliko prostora individualna prava ostavljaju za državu?…  Naši glavni zaključci u vezi države jesu da je minimalna država, ograničena na svoje osnovne funkcije zaštite od nasilja, krađe, prevare, nepoštovanja ugovora i tako dalje, legitimna; da će svaka država sa širim ovlašćenjima povređivati prava osoba da ih se ne prisiljava da čine neke stvari, te će stoga biti nelegitimna; kao i da je minimalna država poželjna i ispravna. ((Uporedi: Robert Nozick (2003): Anarhija, država i utopija, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb. (Prim. prev) ))

Da li je zaista prošlo petnaest godina od kada su se te reči pojavile na početnim stranicama jednog od najvažnijih dela iz političke filozofije? ((Prikaz je objavljen 1989. (Prim. prev.) ))

Zaista, jeste! Bila je to godina 1974. kada je mladi, tridesetpetogodišnji profesor filozofije sa harvardskog univerziteta – koji nije bio nepoznat široj čitalačkoj publici – objavio knjigu koja je ubrzo postala legendarna. Za standarde filozofske literature, knjiga je ubrzo postala bestseler a njen autor je vrlo brzo postao internacionalna zvezda.Knjiga o kojoj je reč je, naravno, Anarhija, država i utopija – a njen autor je Robert Nozik.  Otkud toliki uticaj?  Šta je to bilo – i još uvek jeste – toliko posebno u vezi te knjige i njenog autora, i zbog čega su imali toliki uticaj?

Da krenemo od toga da je Robert Nozik već bio poznat u filozofskom svetu kao jedan od najblistavijih američkih filozofa; ponajviše zahvaljujući brojnim ogledima tehničke prirode postao je (sa tridest godina) najmlađi redovni profesor u istoriji Odseka za filozofiju na Harvardu. Posedovao je izuzetno britak um, bio je ambiciozan, rečit i potpuno je vladao materijom u oblasti kojom se bavio, kao i u drugim oblastima, kao što je ekonomija. Bio je čovek koji ne beži od rizika, nešto poput filozofskog avanturiste, a imao je i reputaciju čoveka koji od protivničkih argumenata pravi pihtije. Nije zgorega dodati i to da je bio neverovatno harizmatičan i da je bio veoma zgodan i krajnje šarmantan.  Što se tiče same Anarhije, džave i utopije bilo to je izuzetno delo. Nekoliko godina pre njenog objavljivanja, politička filozofija je proglašena mrtvom. Onda je Nozikov kolega sa Harvarda, Džon Rols, objavio svoj magnum opus Teorija pravde. Viđena kao moderna rasprava koja se nastavlja na veliku tradiciju, na nju se gledalo kao na teorijsko opravdanje modernog liberalizma i države blagostanja. Pa ipak, ono što je bilo važno u vezi tog dela, jeste to da je ono ponovo otvorilo vrata za normativnu akademsku političku teoriju. A kada je samo par godina potom objavljena Anarhija, država i utopija ono sto je bilo tek potočić pretvorilo se u bujicu.

Danas se obema knjigama podjednako pripisuje zasluga da su oživele političku filozofiju. To nije malo priznanje za mladog čoveka u tridesetim godinama.  Tehničko štivo lako za čitanje  Zatim je tu način na koji je knjiga napisana. Čak i danas ne postoji ništa slično što biste pročitali a što bi ličilo na tu knjigu. Dovoljno je da pogledate u sadržaj pa da shvatite: tehničko štivo lako za čitanje, odbrana individualizma, vlasničkih prava, kapitalističke pravde i opravdanje minimalne države – i sve to dolazi pravo sa Harvarda! A tek stil! Umesto da vam sam objašnjavam, dozvolite mi da citiram deo iz podužeg portreta Nozika koji se pojavio u The New York Times Magazine:  U jednoj stvari, njegov raspon je neobičan: pored osnovnih ideja, ima tu pametnih umetaka o složenim pitanjima ekonomije, produbljenih zapažanja o istorijskom karakteru ljubavi, finih tkanja o psihologiji želje, večnih maksima o drogama i seksu. A tu je i poseban stil u kom je pisano: prvo lice, veseo ton, pažljivo cik-cak kretenje, idenje u susret svakoj prilici da se potpali vatra, što je potpuno različito od anemičnih rasprava mrtvih filozofskih giganata. A ako mu nedostaje blistava proza Bertranda Rasla (Bertrand Russel) ili sjajna logička konciznost Vilarda Kvajna (W.V.O. Quine), on ipak prirasta za čoveka, što kod Rolsa, na primer, nije slučaj. Kada Nozik pravi paukovu mrežu od pitanja, šala i nagađanja o razgovorima šetača, sugerišući beskrajne poteškoće ispod površine, čoveku se ponekad učini da neposredno proživljava produbljivanje filozofskih vidika. Filozofsko pisanje često izgleda poput nespretno sinhronizovanih filmova: nejasne misli sabijene u jedan ton onoga što je Ludvig Vitgenštajn (Ludwig Wittgenstein) jednom nazvao „mudrušću iz hladnjaka“.

Ali sa Nozikom, filozofska aktivnost, sa svim svojm turbulentnim kretanjima i zaustavljanjima, biva prikazana a ne samo ispričana. Što se samog stila tiče, politička filozofija ne bi tako dugo predstavljala malaričnu oblast, da se Nozik pojavio ranije.  Ajkule i spasioci  Knjiga i njen autor su bili predstavljeni u svim američkim medijima, počev od ovog portreta u NYT Magazine, čitave stranice u Newsweek-u, do celovitih, često nosećih, prikaza u svim glavnim glavnim teorijskim i stručnim časopisima – i to ne samo u SAD. Levica se uznemirila kao kad ajkule osete krv; desnica se, često bez razumevanja knjige, otimala za nju kao za teorijski spas. Knjiga je postala bestseler kako zvanično, tako i na crnom tržištu – na crnom tržištu u Poljskoj, Istočnoj Nemačkoj ii drugim delovima Istočne Evrope, Kine i samog SSSR-a. Dnevno izdanje Times-a odlučilo se na neuobičajen korak, objavljujući prikaz knjige gotovo godinu dana nakon njenog pojavljivanja. Njegov glavni prikazivač, Kristofer Leman-Haupt (Christopher Lehmann-Haupt), napisao je ove zapanjujuće reči: “Ovo je knjiga koja se naprosto mora pročitati. Možda pre nego bilo koje drugo prozno delo koje je objavljeno u poslednjih nekoliko godina. Ovaj prikaz nije ništa drugo nego molba da svi to urade”. A to nisu bile usamljene snažne reči iz suprotnog tabora.  Legitimisanje libertarijanizma  Pored toga, kao da sve dosad rečeno nije dovoljno, Anarhija, država i utopija je jednim potezom libertarijanizmu kao političkoj teoriji dala legitimitet u akademskom svetu. Zaista nije preterivanje kada se kaže da bez Nozikove knjige danas ne bismo imali vitalan i narastajući akademski libertarijanski pokret, koji se širi od univerziteta do univerziteta, od branše do branše, od jedne države do druge.

Milton Fridmen (Milton Friedman) i njegov krug sa Čikaške škole (Chicago School) su napravili proboj u polju ekonomije pre objavljivanja AD&U. Da li je, međutim, postojalo išta sem toga? Ajn Rend (Ayn Rand) ((Uobičajena transkranskripcija imena ove autorke na srpski jezik je Ejn Rend, iako se na zvaničnom sajtu objektivista (http://www.aynrand.org) nalazi objašnjenje same autorke koja kaže da je pravilni izgovor njenog imena Ajn Rend: How do you pronounce “Ayn”? – “Ayn” rhymes with “mine.” “Your letter inquiring about the origin of my name has been forwarded to me. In answer to your question, I must say that ‘Ayn’ is both a real name and an invention. The original of it is a Finnish feminine name. . . Its pronunciation, spelled phonetically, would be: ‘I-na.’ I do not know what its correct spelling should be in English, but I chose to make it ‘Ayn,’ eliminating the final ‘a.’ I pronounce it as the letter ‘I’ with an ‘n’ added to it.” (Excerpted from a letter to a fan, 1937) Letters of Ayn Rand, page 40. (Prim. prev.))) je imala izuzetan uticaj – ali izvan akademskog sveta. Mizes (Mises) je imao akademski uticaj u Evropi između dva rata, ali u SAD je uticaj austrijske škole bio zanemarljiv. Skoro svi sledbenici Mareja Rotbarda bili su iz vanakademskih krugova.  I dok je tek nekoliko naučnika uzimalo za ozbiljno F. A. Hajeka (F.A. Hayek), njegova glavna rasprava Poredak slobode (The Constitution of Liberty,1960) uveliko je ignorisana, a “Hajekov povratak” je tek uzimao maha. Džon Hospers (John Hospers) je imao priznat akademski status, ali ne u političkoj filozofiji, a njegova knjiga Libertarijanizam (Libertarianism, 1971) donela je njemu samom više štete nego koristi. Što se tiče mlađih filozofa – Machan, Mack, the Pauls, Rasmussen, Den Uyl, Miller, itd. – bio im je potreban Nozikov uspeh da bi došli do izražaja. Ne, Anarhija, država i utopija je obavila taj posao.  Neophodno je reći da se svi uslovi za tako fenomenalan uspeh ne stiču baš često – možda par puta u toku stoleća. Ali, to ipak nije bilo slučajno. Nozik je dugo i predano radio da bi uspeo, a kada je uspeo on je taj uspeh i zaslužio.  Nasleđe velikog dela  Deo nasleđa svakog istinski velikog dela je da ono u svojoj oblasti zauvek menja diskurs, da vrši uticaj na hiljade različitih problema, kako direktan, tako i na suptilne načine koje niko ne može predvideti. Takva je priroda Anarhije, države i utopije. Politička teorija posle nje više nikada neće biti ista. Hegemonija principa jednakosti je neopozivo svrgnuta, a individualnoj slobodi je vraćen status prvog principa koji zaslužuje najviše pažnje. Postavljajući svoju “teoriju pravde kao ovlašćenosti” Nozik je kodifikovao skup zaboravljenih stavova u moćnu i delotvornu teoriju koja će vremenom postati središtem interesovanja čitave jedne škole mišljenja o teoriji pravde. I ko ikada može da zaboravi pronicljivu odbranu “dobrovoljnih kapitalističkih aktivnosti između odraslih osoba”? Jednim jednostavnim obrtanjem izraza Nozik je doprineo da se kapitalizam vrati u istorijsku ofanzivu, gde mu je i mesto ako želimo istinski napredak.  Za mene će Anarhija, država i utopija uvek biti jedna od onih knjiga za “usamljeno ostrvo”, na onom tankom spisku knjiga koje biste poneli sa sobom ukoliko biste bili odsečeni od ostatka sveta. Poneo bih takođe knjigu Ajn Rend Atlas je slegnuo ramenima (Atlas Shrugged), Mizesovo Ljudsko delovanje (Human Action), a verovatno i Poredak slobode (The Constitution of Liberty) i Pravo, zakonodavstvo i sloboda (Law, Legislation and Liberty) Fridriha A. Hajeka. Bilo bi još nekih. Ali, Anarhija, država i utopija bi bila pri samom vrhu. To je knjiga koja je od svog pojavljivanja promenila svet na bolje, a stara je samo petnaest godina.

Kako čitati Anarhiju, državu i utopiju?  Ako još uvek niste čitali Anarhiju, državu i utopiju, velike su šanse da je uzrok tome da ste negde čuli da se radi o teškoj knjizi, što vas je bespotrebno obeshrabrilo.  Nema razloga za strah! Evo vodiča koji će vam pomoći pri prvom čitanju.  Prvi deo knjige predstavlja pokušaj da se ponudi opravdanje države “nevidljivom rukom” i to je najteži deo knjige. Šta činiti? Jednostavno prvi put preleteti preko tog dela – možete mu se vratiti kasnije, kada se naviknete na Nozikovo shvatanje. Važna stvar je primetiti na kom stanovistu Nozik ovde stoji: njegova odbrana ograničene vlade ili minimalne države ne razlikuje se mnogo od odbrane koju su ponudili Ejn Rend ili Leonard Rid (Leonard Read). Tu postoje neke nijanse, ali to može da sačeka.  Drugi deo je odgovor onima koji žele glomazniju državu, i tu stvari idu mnogo lakše. Sedmo poglavlje sadrži nekoliko stvari: ono donosi nacrt teorije pravde kao ovlašćenosti (Entitlement Theory of Justice), opovrgava prostije forme egalitarizma i odbacuje ključne tačke Rolsove Teorije pravde. Jedino je rasprava sa Rolsom nešto teža, ali nećete izgubiti previše ako prvi put preskočite taj odeljak. Shvatićete glavnu ideju. Potom nam Nozik nudi pravu poslasticu: odgovor “mladom” Marksu i drugim dijalektičarima na teme kao što su jednakost šansi, samopoštovanje i zavist, otuđenje, “smisleni rad”, radnička kontrola, eksploatacija, itd. To su sve velike teme.  Napokon, treći deo se bavi raznim “utopijskim” temama i pokazuje da je slobodno društvo onoliko utopijsko koliko je to uopšte moguće; ono, u stvari, predstavlja “okvir za utopiju”. Ovde knjiga ponovo nije uopšte teška.  Dve stvari koje na kraju treba zapamtiti: Knjiga se sastoji iz više delova i bez problema možete da preskočite neki odeljak, na koji ćete se kasnije vratiti. Napokon, Nozik ponekad koristi matematiku i druge modele argumentacije koji su mi strani. Uvek sam preskakao ove stvari a da zbog toga nikada nisam imao ni jednu besanu noć.


Roj Čajlds – Roy A Childs, “Anarchy, State, and Utopia” (1989).
Izvornik: www.igreens.org.uk. Prevod: Borislav Ristić