Anatomija države (III)

Kako se drža­va širi pre­ko svo­jih granica

Kao što je to pri­me­tio Ber­tran de Žuve­nel, lju­di su kroz veko­ve raz­vi­li nači­ne koji tre­ba da ogra­ni­če držav­nu vla­da­vi­nu. A drža­va je uz pomoć svo­jih inte­lek­tu­al­nih save­zni­ka uspe­la da ove nači­ne, jedan po jedan, pre­tvo­ri u lažne sim­bo­le legi­tim­no­sti i vrli­ne koji kra­se sve držav­ne obja­ve i dela. Kon­cept božan­skog suve­re­ni­te­ta, nastao u Zapad­noj Evro­pi, izvor­no je zna­čio da kra­lje­vi mogu vla­da­ti samo u skla­du sa božan­skim zako­nom. A monar­si su ovaj kon­cept kri­vo­tvo­ri­li u auto­mat­ski božan­ski bla­go­slov za sve što kra­lj radi. Kon­cept par­la­men­tar­ne demo­kra­ti­je nastao je kao jav­na kon­tro­la apso­lut­ne vla­sti monar­ha. Sada je par­la­ment naj­va­žni­ji deo drža­ve i suve­re­ni­te­tu nje­go­ve vla­da­vi­ne nema gra­ni­ca. De Žuve­nel zaključuje:

 

Tvor­ci teo­ri­ja suve­re­ni­te­ta raz­vi­li su … ove kon­trol­ne meha­ni­zme. Ali pre ili kasni­je su svi meha­ni­zmi do jed­nog izgu­bi­li svo­ju prvo­bit­nu name­nu i pre­tvo­ri­li se u put do moći. Sva­ki meha­ni­zam je na počet­ku obez­be­dio sna­žnu podr­šku nevi­dlji­vog vla­da­o­ca, a posle izve­snog vre­me­na doveo do toga da se vlast uspe­šno poi­sto­ve­ti sa njim. 1

Slič­no se dogo­di­lo i sa kon­kret­ni­jim dok­tri­na­ma. “Pri­rod­na pra­va” poje­din­ca, sla­vlje­na u Pove­lji o pra­vi­ma (Bill of Rights) i tek­sto­vi­ma Džo­na Loka, sve­la su se na (na pri­mer) eta­ti­stič­ko “pra­vo na zapo­sle­nje”. Uti­li­ta­ri­zam je zahte­ve za slo­bo­du pre­tvo­rio u zahte­ve da se drža­vi dozvo­li da ogra­ni­či slobodu.

Sva­ka­ko naj­am­bi­ci­o­zni­ji poku­šaj da se drža­va ogra­ni­či bila je Pove­lja o pra­vi­ma i dru­ga ogra­ni­če­nja u ame­rič­kom usta­vu, čija su pisa­na ogra­ni­če­nja vla­sti posta­la temelj­ni zakon koji tre­ba da tuma­či sud­ska vlast neza­vi­sna od osta­lih insti­tu­ci­ja vla­sti. Svi­ma nam je poznat pro­ces kojim su ustav­na ogra­ni­če­nja nepre­sta­no ukla­nja­na tokom pret­hod­nog sto­le­ća. Ipak, mali broj lju­di je pro­ces sagle­dao tako jasno kao pro­fe­sor Čarls Blek, koji poka­zu­je kako da se raspra­va ustav­nog suda o pre­dlo­gu nekog zako­na od meha­ni­zma za ogra­ni­če­nje pre­tvo­ri u još jedan način za obez­be­đe­nje ide­o­lo­škog legi­ti­mi­te­ta za postup­ke držav­ne vla­sti. Kao što je sud­ska pre­su­da o “neu­stav­no­sti” moć­no ogra­ni­če­nje vla­sti, tako impli­cit­na ili ekspli­cit­na pre­su­da o “ustav­no­sti” pred­sta­vlja moć­no oruž­je za obez­be­đe­nje jav­ne podr­ške uve­ća­nju moći držav­ne vlasti.

Pro­fe­sor Blek zapo­či­nje svo­ju ana­li­zu nagla­ša­va­njem neop­hod­no­sti da sva­ka vlast bude “legi­tim­na” da bi opsta­la, što zna­či da vlast i nje­ne postup­ke mora da odo­bra­va veći­na. 2 Pri­hva­ta­nje vla­sti kao legi­tim­ne pose­ban je pro­blem u zemlji u kojoj “posto­je zna­čaj­na ogra­ni­če­nja ugra­đe­na u teo­rij­ske osno­ve vla­sti”, kao što je to slu­čaj u SAD. Posto­ji potre­ba, doda­je pro­fe­sor, za nači­nom da držav­na vlast uve­ri jav­nost da su nje­na rastu­ća ovla­šće­nja “u skla­du sa usta­vom”. Ovo je, po nje­mu, naj­va­žni­ja svr­ha raspra­ve (ustav­nog suda) o ustavnosti.

Blek ilu­stru­je pro­blem na sle­de­ći način:

Naj­ve­ći rizik [za držav­nu vlast] jeste gubi­tak podr­ške, otpor u širo­kim slo­je­vi­ma sta­nov­ni­štva i gubi­tak moral­nog auto­ri­te­ta vla­sti, koli­ko god da sile iner­ci­je ili nedo­sta­tak pri­vlač­ne i raspo­lo­ži­ve zame­ne mogu da odlo­že njen pad. Sko­ro sva­ki poda­nik ogra­ni­če­ne vla­sti mora pre ili kasni­je biti pod­vrg­nut nekom postup­ku vla­sti koji sma­tra zlo­u­po­tre­bom moći ili činom koji je nedo­pu­stiv za držav­nu vlast. Čove­ka mobi­li­šu iako u usta­vu ništa ne piše o mobi­li­za­ci­ji. … Zemljo­rad­ni­ku nare­đu­ju koli­ko žita sme da pro­i­zve­de. On sma­tra, a otkri­va da i neki pozna­ti prav­ni­ci tako­đe sma­tra­ju da vla­da nema pra­va da mu govo­ri koli­ko žita može da pro­i­zve­de, kao što nema pra­va da nje­go­voj kće­ri kaže za koga da se uda. Ili čove­ka zatvo­re zbog neče­ga što je rekao a onda, dok šeta po zatvor­skoj ćeli­ji on pona­vlja: … “Kon­gres ne sme done­ti zako­ne koji ogra­ni­ča­va­ju slo­bo­du govo­ra”. … Ili poslov­nom čove­ku nare­đu­ju koja je naj­ni­ža i naj­vi­ša cena po kojoj može da pro­da­je svoj proizvod.
Posto­ji stvar­na opa­snost da će sva­ki od gore pome­nu­tih lju­di (a ima li neko ko se nije među nji­ma pre­po­znao?) da upo­re­di kon­cept ogra­ni­če­ne vla­sti sa real­no­šću (kako je on vidi) fla­grant­nog krše­nja ogra­ni­če­nja i da izvu­če oči­gle­dan zaklju­čak u vezi legi­tim­no­sti. 3

Ova opa­snost otkla­nja se tako što drža­va pro­pa­gi­ra dok­tri­nu da jedan odre­đe­ni organ mora ima­ti moć da done­se konač­nu odlu­ku o ustav­no­sti i da ovaj organ mora biti deodržav­ne vla­sti. 4 Jer dok je pri­vid­na neza­vi­snost sud­stva izu­zet­no važna da bi pre­su­de za veći­nu lju­di bile dostoj­ne pošto­va­nja sko­ro kao Sve­to pismo, ipak je neo­bo­ri­va činje­ni­ca da je sud­stvo inte­gral­ni deo držav­nog apa­ra­ta i da su sudi­je posta­vlje­ne od stra­ne izvr­šne i zako­no­dav­ne vla­sti. Blek pri­zna­je da ovo prak­tič­no zna­či da je drža­va sama sebi sudi­ja, čime se naru­ša­va osnov­ni prav­ni prin­cip da se teži pra­vič­noj pre­su­di. On odmah oštro odri­če moguć­nost bilo kakvog dru­ga­či­jeg aran­žma­na. 5

I doda­je:

Zada­tak je, pre­ma tome, da se razvi­ju držav­ni meha­ni­zmi odlu­či­va­nja koji bi mogli da na pri­hva­tljiv mini­mum sve­du pri­med­bu da je vlast sama sebi sudi­ja. Ako se ovo postig­ne, može se oče­ki­va­ti da ova pri­med­ba, iako je teo­ri­ja još uvek podr­ža­va [kur­ziv Rot­bar­dov], prak­tič­no dovolj­no osla­bi da rad ustav­nog suda kao usta­no­ve koja držav­noj vla­sti obez­be­đu­je legi­ti­mi­tet ipak zado­bi­je podr­šku jav­no­sti. 6

U konač­noj ana­li­zi, pro­fe­sor Blek nala­zi da je posti­za­nje prav­de i legi­ti­mi­te­ta u situ­a­ci­ji kada drža­va uvek sudi samoj sebi “na neki način čude­sno”. 7

Pri­me­nju­ju­ći svo­ju tezu na pozna­ti sukob Vrhov­nog suda (ustav­ni sud SAD) i Nju dila, pro­fe­sor Blek stro­go grdi svo­je kole­ge i zago­vor­ni­ke Nju dila zbog krat­ko­vi­do­sti kada optu­žu­ju Vrhov­ni sud za opstrukciju:

uobi­ča­je­na ver­zi­ja pri­če o Nju dilu i Vrhov­nom sudu, iako na svoj način tač­na, ipak nagla­sak sta­vlja na pogre­šno mesto. … Kon­cen­tri­še se na teško­će. I sko­ro u pot­pu­no­sti izo­sta­vlja ishod cele stva­ri. Posle­di­ca sve­ga je [i to je ono što ja želim da nagla­sim] da je posle otpri­li­ke dve godi­ne odu­pi­ra­nja … Vrhov­ni sud bez ijed­ne pro­me­ne zako­na o nje­go­vom kon­sti­tu­i­sa­nju, pa čak i bez ijed­ne per­so­nal­ne pro­me­ne, pro­gla­sio Nju dil legi­tim­nim a sa njim i pot­pu­no novu kon­cep­ci­ju vla­sti u Ame­ri­ci. 8

Na taj način, Vrhov­ni sud ućut­kao je veli­ku gru­pu Ame­ri­ka­na­ca koji su Nju dil sma­tra­li neu­stav­nim. Blek kaže:

Narav­no, nisu svi bili zado­volj­ni. Pone­ki vatre­ni zago­vor­nik usta­vom zašti­će­nog lais­sez-fai­re još uspe­va da ugre­je srca nere­al­nih zelo­ta. Ali u jav­no­sti više ne posto­ji ni zna­čaj­na ni opa­sna sum­nja u oprav­da­nost ustav­nog ovla­šće­nja kon­gre­sa da radi ono što hoće sa naci­o­nal­nom ekonomijom. …
Nismo ima­li nijed­no dru­go sred­stvo do samog Vrhov­nog suda da obez­be­di­mo legi­ti­mi­tet Nju dilu. 9

Kako i Blek pri­zna­je, Džon Kal­hun je poli­tič­ki teo­re­ti­čar koji je još mno­go rani­je pre­po­znao ogro­man nedo­sta­tak ustav­nog ogra­ni­če­nja držav­ne vla­sti napra­vljen kada je Vrhov­nom sudu dato ovla­šće­nje da tuma­či ustav. Kal­hun nije bio zado­vo­ljan “čude­snim”, već je oba­vio opse­žnu ana­li­zu ustav­nog pro­ble­ma. U svom delu Stu­di­ja (Disqu­i­si­ti­on), Kal­hun je uka­zao na nasto­ja­nje drža­ve (svoj­stve­no nje­noj pri­ro­di) da pre­ko­ra­či ustav­na ograničenja:

Pisa­ni ustav ima broj­ne i zna­čaj­ne pred­no­sti, ali je veli­ka gre­ška oče­ki­va­ti da će odred­be koje ogra­ni­ča­va­ju moć držav­ne vla­sti, ako se oni­ma za čiju zašti­tu se odred­be uno­se ne daju i sred­stva da spre­če zlo­u­po­tre­bu [kur­ziv Rot­bar­dov] biti dovolj­ne da spre­če jaku i uti­caj­nu stra­nu da zlo­u­po­tre­bi svo­ju moć. Stra­na koja je na vla­sti, pošto se sasto­ji od lju­di čija je pri­ro­da takva da zahte­va ustav­nu zašti­tu dru­štva, biće sagla­sna sa pra­vi­ma koje joj ustav daje a pro­ti­vi­će se ogra­ni­če­nji­ma koje joj ustav name­će. … Manji­na ili sla­bi­ja stra­na pona­ša­će se suprot­no i sma­tra­će ogra­ni­če­nja neop­hod­nim za sop­stve­nu zašti­tu od domi­nant­ne stra­ne. Ako ne posto­je sred­stva koji­ma bi mogli da pri­mo­ra­ju veći­nu da poštu­je ogra­ni­če­nja, jedi­no što im je pre­o­sta­lo je da zahte­va­ju stro­go tuma­če­nje usta­va. … Ovo­me bi većin­ska stra­na suprot­sta­vi­la slo­bod­ni­je tuma­če­nje. … Tako bi došlo do suko­ba dva tuma­če­nja – jed­nog koji bi ogra­ni­ča­vao i dru­gog koji bi pove­ća­vao ovla­šće­nja držav­ne vla­sti. Ali šta manjin­skoj stra­ni vre­di stro­ga inter­pre­ta­ci­ja usta­va kad većin­ska ima svu moć držav­ne vla­sti da spro­ve­de u delo ono što želi i što je pre­ma slo­bod­ni­jem shva­ta­nju usta­va dozvo­lje­no, kada je manjin­ska stra­na liše­na svih moguć­no­sti da u delo spro­ve­de ustav ona­ko kako ga oni shva­ta­ju? U tako nerav­no­prav­noj bor­bi ne može biti sum­nje kakav će ishod biti. Stra­na koja je za ustav­na ogra­ni­če­nja biće nad­ja­ča­na. … Na kra­ju će ustav biti izi­gran … ogra­ni­če­nja će biti uklo­nje­na i drža­va će ima­ti neo­gra­ni­če­nu moć. 10

Jedan od malo­broj­nih poli­ti­ko­lo­ga koji su bili sve­sni vred­no­sti Kal­hu­no­ve ana­li­ze usta­va bio je pro­fe­sor Alen Smit. Smit pri­me­ću­je da su u ustav ugra­đe­ni meha­ni­zmi zašti­te i kon­tro­le da ogra­ni­če moć vla­sti a onda je ipak Vrhov­nom sudu dat mono­pol na tuma­če­nje usta­va. Ako je ulo­ga fede­ral­ne vla­sti (SAD) da spre­či naru­ša­va­nje slo­bo­de poje­din­ca od stra­ne poje­di­nih save­znih drža­va, ko onda kon­tro­li­še fede­ral­nu vlast? Smit sma­tra da se u ide­ji meha­ni­za­ma zašti­te i kon­tro­le impli­cit­no sadr­ži i stav da nije­dan deo apa­ra­ta držav­ne vla­sti ne sme dobi­ti pot­pu­nu i konač­nu moć tuma­če­nja usta­va: “Stav je da držav­nom apa­ra­tu ne sme biti dozvo­lje­no da odre­đu­je gra­ni­ce svo­jih ovla­šće­nja, jer bi to zna­či­lo da je držav­na vlast naj­vi­ši auto­ri­tet a ne ustav”. 11

Reše­nje koje je ponu­dio Kal­hun (a u ovom veku podr­ža­lo više auto­ra, na pri­mer Smit) bila je, narav­no, pozna­ta dok­tri­na “isto­vre­me­ne veći­ne”. Uko­li­ko bi se poja­vi­la rela­tiv­no broj­na manji­na, na pri­mer sta­nov­ni­ci jed­ne save­zne drža­ve, koja veru­je da fede­ral­na vlast pre­ko­ra­ču­je svo­ja ustav­na ovla­šće­nja i ugro­ža­va je, manji­na ima pra­vo veta na ovo kori­šće­nje moći kao pro­tiv­u­stav­no. Pri­me­nje­no na vla­sti save­znih drža­va, teo­ri­ja daje pra­vo “anu­li­ra­nja” fede­ral­nog zako­na ili pro­pi­sa unu­tar juris­dik­ci­je save­zne države.

U teo­ri­ji, ustav­ni sistem nastao na taj način osi­gu­rao bi da fede­ral­na vlast kon­tro­li­še even­tu­al­na ugro­ža­va­nja pra­va poje­din­ca od stra­ne save­znih drža­va, dok bi save­zne drža­ve kon­tro­li­sa­le pre­te­ra­nu moć fede­ral­ne vla­sti nad poje­din­cem. Pa ipak, dok bi ogra­ni­če­nja nesum­nji­vo bila efek­tiv­ni­ja nego što su sada, ima i dosta teško­ća i pro­ble­ma u Kal­hu­no­vom reše­nju. Ako bi, zai­sta, manji­ne ima­le pra­vo da vetom bra­ne svo­je inte­re­se, zašto sta­ti na nivou save­zne drža­ve? Zašto ne dati pra­vo veta okru­zi­ma, gra­do­vi­ma, kvar­to­vi­ma? Dalje, inte­re­si se ne mora­ju posma­tra­ti samo teri­to­ri­jal­no, oni su tako­đe stru­kov­ni, dru­štve­ni, itd. Šta je sa peka­ri­ma, tak­si­sti­ma ili sa bilo kojim dru­gim zani­ma­njem? Zar i oni ne bi tre­ba­lo da ima­ju pra­vo veta u stva­ri­ma koje se tiču nji­ho­vih živo­ta? Ovo nas dovo­di do važnog shva­ta­nja da teo­ri­ja anu­li­ra­nja ogra­ni­ča­va svo­je meha­ni­zme kon­tro­le samo na orga­ne vla­sti. Ne sme­mo da gubi­mo iz vida da su i fede­ral­na vlast i vla­sti save­znih drža­va kao i nji­ho­vi ogran­ci, još uvek drža­ve koje vodi nji­hov sop­stve­ni, držav­ni inte­res, a ne inte­re­si gra­đa­na. Šta bi spre­či­lo da Kal­hu­nov sistem radi nao­pa­ko, da save­zne drža­ve tira­ni­šu svo­je gra­đa­ne a kori­ste veto samo da spre­če fede­ral­nu vlast u poku­ša­ju da zau­sta­vi nji­ho­vu tira­ni­ju? Ili da save­zne drža­ve podr­že tira­ni­ju fede­ral­ne vla­sti? Šta bi spre­či­lo da fede­ral­na vlast i vla­sti save­znih drža­va for­mi­ra­ju pro­fi­ta­bil­no save­zni­štvo za zajed­nič­ku eksplo­a­ta­ci­ju gra­đan­stva? Čak i u slu­ča­ju kada bi pri­vat­na stru­kov­na udru­že­nja na neki “funk­ci­o­na­lan” način bila pred­sta­vlje­na u vla­sti, šta bi ih spre­či­lo da to isko­ri­ste da obez­be­de sub­ven­ci­je ili dru­ge poseb­ne pri­vi­le­gi­je za sebe ili da namet­nu oba­ve­znu kar­te­li­za­ci­ju svo­jim članovima?

Ukrat­ko, Kal­hun ne ide dovolj­no dale­ko u svom pio­nir­skom radu na razvi­ja­nju teo­ri­je isto­vre­me­no­sti: ne spu­šta ga do nivoa samog poje­din­ca. Ako je napo­slet­ku poje­di­nac taj čija pra­va tre­ba šti­ti­ti, onda bi kon­zi­stent­na teo­ri­ja „isto­vre­me­no­sti“ tre­ba­lo da daje pra­vo veta sva­kom poje­din­cu. To je neka vrsta "prin­ci­pa jed­no­gla­sno­sti." Kada je pisao da bi tre­ba­lo da bude “nemo­gu­će da vlast započ­ne ili nasta­vi neku aktiv­nost bez isto­vre­me­nog pri­stan­ka svih”, Kal­hun je, možda i nesve­sno nago­ve­stio upra­vo taj zaklju­čak. 12 Ipak, ova­kvo raz­mi­šlja­nje uda­lja­va nas od naše teme jer dola­zi­mo do poli­tič­kih siste­ma koje bi teško uop­šte mogli nazva­ti “drža­ve”. 13 Reci­mo još samo da, baš kao što pra­vo anu­li­ra­nja za drža­vu logič­ki zna­či pra­vo na sece­si­ju, tako pra­vo poje­din­ca na anu­li­ra­nje zna­či pra­vo na “sece­si­ju” bilo kog poje­din­ca od drža­ve pod čijom vla­šću živi. 14

Ovim je poka­za­no da je drža­va izu­zet­no nada­re­na spo­sob­no­šću da svo­ju moć pove­ća­va pre­ko svih gra­ni­ca koje su joj namet­nu­te. Pošto sva­ka drža­va opsta­je isklju­či­vo nasil­nim pri­sva­ja­njem pri­vat­nog kapi­ta­la i pošto nje­no šire­nje oba­ve­zno uklju­ču­je sve veće ugro­ža­va­nje poje­di­na­ca i pri­vat­nih pre­du­ze­ća, mora­mo da tvr­di­mo da je drža­va inhe­rent­no i dubo­ko anti­ka­pi­ta­li­stič­ka. U odre­đe­nom smi­slu naš je pogled supro­tan od mark­si­stič­kog tvr­đe­nja — osu­de po kojoj je drža­va “uprav­ni odbor” dana­šnje vla­da­ju­će kla­se, zna­či kapi­ta­li­sta. U stva­ri, drža­va – orga­ni­za­ci­ja poli­tič­kih sred­sta­va – jeste “vla­da­ju­ća kla­sa” (vla­da­ju­ća kasta, pre nego kla­sa) i uvek je suprot­sta­vlje­na istin­ski pri­vat­nom kapi­ta­lu. Može­mo se sto­ga slo­ži­ti sa de Žuvenelom:

Samo oni koji ne pozna­ju ni jed­no dru­go vre­me izu­zev svog sop­stve­nog, koji ne zna­ju ništa o tome kako sila funk­ci­o­ni­še mile­ni­ju­mi­ma, mogu da pomi­sle da su naci­o­na­li­za­ci­ja, pore­zi i slič­ni meto­di rezul­tat odre­đe­nog sku­pa nače­la. U sušti­ni oni se ne razli­ku­ju od uobi­ča­je­nih mani­fe­sta­ci­ja sile i ni u čemu se nji­ho­va pri­ro­da ne razli­ku­je od kon­fi­ska­ci­je mana­sti­ra od stra­ne Hen­ri­ja VIII. Na delu je isti prin­cip — želja za moć, žeđ za resur­si­ma. U sva­koj pri­li­ci pona­vlja­ju se iste karak­te­ri­sti­ke, uklju­ču­ju­ći i brzi uspon onih koji pri­gra­be plen. Bila soci­ja­li­stič­ka ili ne, sila uvek ratu­je sa kapi­ta­li­sti­ma i oti­ma im aku­mu­li­ra­no bogat­stvo. To je u skla­du sa nje­nom pri­ro­dom. 15

Marej Rot­bard

Pre­vod: Andrej Sta­ni­mi­ro­vić

  1. De Žuve­nel, O moći (De Jou­ve­nel, On Power) str. 27ff. []
  2. Čarls Blek mla­đi, Narod i dvor (Char­les L. Black. Jr., The Peo­ple and the Court, New York: Mac­mil­lan, 1960) str. 35ff. []
  3. Isto, str. 42–43. []
  4. Isto, str. 52:

    Glav­na i naj­bit­ni­ja funk­ci­ja [ustav­nog] suda bila je da pro­gla­si ustav­nim a ne neu­stav­nim. Ono što je ogra­ni­če­noj vla­sti potreb­no, od počet­ka pa zau­vek, je neki način da ube­di lju­de da je poku­ša­la sve što je u ljud­skoj moći da osta­ne u okvi­ru ogra­ni­če­nja. Ovo je uslov nje­ne legi­tim­no­sti, a nje­na legi­tim­nost je, dugo­roč­no, neop­ho­dan uslov za njen opsta­nak. I tako je sud, tokom isto­ri­je, činio vlast legitimnom.

    []

  5. Za Ble­ka je ovo “reše­nje”, iako para­dok­sal­no, sasvim očigledno:

    moć drža­ve … zau­sta­vlja se tamo gde je zakon zau­sta­vi. A ko će posta­vi­ti gra­ni­cu, ko će zau­sta­vi­ti naj­moć­ni­ju silu? Pa ko dru­gi nego sama drža­va, pre­ko svo­jih sudi­ja i svo­jih zako­na. Ko da ogra­ni­ča­va suzdr­ža­ne? Ko da podu­ča­va mudre? (Isto, str. 32–33)

    i:

    Kad god je u pita­nju moć vla­sti suve­re­ne drža­ve, nije mogu­će iza­bra­ti sudi­ju izvan te vla­sti. Sva­ka držav­na vlast, dokle god je vlast, mora done­ti konač­nu odlu­ku o svo­joj sop­stve­noj moći. (Isto, str. 48–49)

    []

  6. Isto, str. 49. []
  7. Pri­pi­si­va­nje čude­snih moći držav­noj vla­sti pod­se­ća na Džejm­sa Bar­na­ma i nje­go­vo mistič­no i ira­ci­o­nal­no oprav­da­nje vlasti:

    U dav­na vre­me­na, pre no što su nauč­ne ilu­zi­je oka­lja­le mudrost tra­di­ci­je, zna­lo se da su osni­va­či gra­do­va bogo­vi ili polu­bo­go­vi. … Ni isho­di­šte, ni oprav­da­nje vla­sti ne mogu se naći u raci­o­nal­nom … zašto bih pri­hva­tio bilo nasled­ni, bilo demo­krat­ski ili bilo koji dru­gi prin­cip legi­tim­no­sti? Zašto bi neki prin­cip oprav­dao vla­da­vi­nu tog čove­ka nadam­nom? … Ja pri­hva­tam prin­cip zato što … pa, zato što ga pri­hva­tam, jer je tako uvek bilo i biće.

    Džejms Bar­nam, Kon­gres i ame­rič­ka tra­di­ci­ja (James Burn­ham, Con­gress and the Ame­ri­can Tra­di­ti­on, Chi­ca­go: Reg­ne­ry, 1959) str. 3–8. Ali šta ako neko ne pri­hva­ta prin­cip? Kako će onda biti?

    []

  8. Blek, Narod i sud (Black, The Peo­ple and the Court) str. 64.[]
  9. Isto, str. 65.[]
  10. Džon Kal­hun, Stu­di­ja o držav­noj vla­sti, (John C. Cal­ho­un, A Disqu­i­si­ti­on on Govern­ment, New York: Libe­ral Arts Press, 1953) str. 25–27. Vide­ti i Marej Rot­bard, “Kon­zer­va­ti­vi­zam i slo­bo­da: liber­ta­ri­jan­ski komen­tar” (Mur­ray N. Roth­bard, "Con­ser­va­tism and Fre­e­dom: A Liber­ta­ri­an Com­ment," Modern Age, Spring, 1961) str. 219.[]
  11. J. Alen Smit, Rast i deka­den­ci­ja ustav­ne vla­sti (J. Allen Smith, The Gro­wth and Deca­den­ce of Con­sti­tu­ti­o­nal Govern­ment, New York: Hen­ry Holt, 1930) str. 88. Smit dodaje:

    oči­gled­no je da tamo gde je odred­ba Usta­va smi­šlje­na da ogra­ni­či moć orga­na vla­sti, ona može biti prak­tič­no anu­li­ra­na uko­li­ko je nje­no tuma­če­nje i spro­vo­đe­nje u nadle­žno­sti upra­vo ono­ga koga je tre­ba­lo da ogra­ni­či. Jasno je da zdrav razum zahte­va da nije­dan organ vla­sti ne može da odre­đu­je koli­ke su nje­go­ve moći.
    Jasno je da zdrav razum i “čude­sa” pred­sta­vlja­ju vrlo razli­či­ta viđe­nja vla­sti.
     (str. 87).

    []

  12. Kal­hun, Stu­di­ja o držav­noj vla­sti, str. 20–21.[]
  13. U bli­skoj pro­šlo­sti, prin­cip jed­no­gla­sno­sti oži­vljen je u pri­lič­no raz­vod­nje­nom obli­ku, naro­či­to u tek­sto­vi­ma pro­fe­so­ra Džejm­sa Bju­ke­ne­na. Uvo­đe­nje jed­no­gla­sno­sti u sada­šnju situ­a­ci­ju i pri­me­nju­ju­ći je samo na pro­me­ne, ali ne i na posto­je­će zako­ne, može da dove­de samo do još jed­ne trans­for­ma­ci­je ogra­ni­če­nja drža­ve u nje­na ovla­šće­nja. Ako će prin­cip jed­no­gla­sno­sti biti pri­me­njen samo na pro­me­ne zako­na i uka­za, jedi­no je važna pri­ro­da počet­nog “nul­tog sta­nja”. Vide­ti Džejms Bju­ke­nen i Gor­don Talok, Račun sagla­sno­sti (James Buc­ha­nan and Gor­don Tul­lock, The Cal­cu­lus of Con­sent, Ann Arbor: Uni­ver­si­ty of Mic­hi­gan Press, 1962). []
  14. Vide­ti Her­bert Spen­ser, “Pra­vo na igno­ri­sa­nje drža­ve”, u: Dru­štve­na sta­ti­ka (Her­bert Spen­cer, "The Right to Igno­re the Sta­te," Soci­al Sta­tics, New York: D. Apple­ton, 1890) str. 229–39.[]
  15. De Žuve­nel, O vla­sti (De Jou­ve­nel, On Power) str. 171 []