Libertarijanizam Roberta Nozika

Anarhija, država i utopija (1974) poznatog američkog filozofa Roberta Nozika (1938-2002) postala je vrlo brzo nezaobilazno štivo za svakog pojedinca zainteresovanog za promovisanje i unapređenje individualnih sloboda. Štaviše, postala je nezaobilazni deo svakog kursa iz savremene političke filozofije, pravne teorije ili etike, koji drže do svog akademskog digniteta ((Veći broj tekstova u ovom tematu, redakcija Katalaksije je radila u saradnji sa časopisom NSPM, i ti tekstovi danas predstavljaju dobar deo literature iz predmeta Filozofija politike na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Treba li uopšte podvlačiti kakav značaj je imala ta promena u curriculumu jednog marksističkog internata kao što je Filozofski fakultet? Stoga se ovde se još jednom zahvaljujemo Đorđu Vukadinoviću na ukazanom poverenju da osvežimo literaturu studenata Filozofskog fakulteta. Ne znamo kakva je situacija na drugim fakultetima, ali se nadamo da stvari i tamo idu u sličnom pravcu. )) . To je neobičan put i možda tajna ove knjige – pisana akademskim jezikom, baveći se problemima koji su u to vreme uznemiravali samo akademske duhove, ubrzo je postala bestseler, široko komentarisana, osporavana i branjena. Ono što svaki intelektualac potajno želi – da njegovo pisanje nađe odjeka i kod šire publike i da na neki način utiče na epohu – to je Nozik postigao bez ikakve pretenzije i sa lakoćom. Intelektualnom scenom u Sjedninjenim Državama, kojom su u to vreme – kao uostalom i u ostatku sveta – dominirali levičarski teoretičari, poput Markuzea, Sartra, Adorna, Habermasa i Rolsa, proneo se tornado zvan Nozik, koji je u potpunosti redefinisao okvir dotadašnjih diskusija o politici, raznevši u paramparčad dotad dominantnu levičarsku konvencionalnu mudrost.  Akademski intelektualni establišment je morao priznati libertarijanizam kao jednu veoma vitalnu i u mnogo čemu nadmoćnu političku doktrinu. Dotad u akademskim krugovima gotovo anonimno delo Mizesa, Rotbarda, Kirznera, tačnije, čitava jedna nasilno potisnuta tradicija libertarijanizma, stiče zasluženo priznanje. Ono što je bilo prisutno na tadašnjoj intelektualnoj sceni od klasične liberalne literature, jeste Milton Fridman i njegova “čikaška škola” u akademskom svetu, i knjige publicistkinje i neumorne polemičarke Ajn Rend, kao i njen objektivistički pokret. Mizesova i Rotbardova kapitalna dela i poznati seminari bili su privilegija samo uskog kruga posvećenih. Uspeh Nozikove knjige brzo će tu promeniti stvari, jer je sam Nozik u stvari bio blizak tim uskim krugovima, odakle je, po sopstvenom priznanju, i dobio snažan i odlučujući podsticaj za pisanje svoje knjige. Preko Nozika, akademska javnost i šira čitalačka publika će se na taj način retroaktivno upoznati i sa remek-delima austrijanaca.

Nozik gradi svoju teoriju države tako što polazi od neprikosnovenih individualnih prava i pita da li ona ostavljaju mesta za bilo kakvu državu, a da ta prava ne budu povređena. Njegov odgovor je da je “minimalna država” jedino moralno opravdana, utoliko što je ona strogo ograničena na zaštitu individualnih prava pojedinaca. Ovo je bila prvoklasna intelektualna provokacija upućena taboru anarhista. Naime, Nozik ne samo da zagovara minimalnu državu, poput klasičnih liberala, pa i samog Mizesa, nego je smatra i moralno neophodnom. Klasični liberali su državu smatrali možda neophodnom, ali retko ko se usuđivao opisati je u terminima nečeg moralno poželjnog. Stoga je prva trećina knjige u celosti posvećena diskusiji sa libertarijanskim anarhizmom.

Anarhisti su uzvratili i u priličnoj meri osporili Nozikovu argumentaciju, ((Pogledati priloge Roj A. Čajldsa, Mareja Rotbarda i Rendija Barneta u ovom tematu. Nozik, nažalost, nikad nije hteo da se upusti u ovu diskusiju o svojoj knjizi, niti je na bilo koji način odgovarao na prigovore koji su dolazili bilo sleva ili zdesna. Međutim, na neki način indirektno, Nozik se ipak upustio u diskusiju sa austrijskom školom svojim člankom “O austrijskoj metodologiji”, objavljenom 1977 (čiji prevod ovde takođe donosimo).)) tako da je taj deo Nozikove knjige i najpodložniji kritici, i njen najslabiji deo. Odgovore iz tabora libertarijanskih anarhista koje donosimo biće od pomoći čitaocu i u razmrsivanju prilično zapletenog klupka Nozikove argumentacije. Međutim, ono što je ostalo posle te diskusije, jeste da više niko u akademskom svetu nije mogao da pretenduje da ozbiljno piše o političkoj teoriji ili moralu ignorišući anarhističke prigovore. Priznanje i uvažavanje koje je u akademskim krugovima, zahvaljujući knjizi Anarhija, država i utopija, stekla anarhistička politička doktrina austrijske škole, umnogome konvergira sa uvažavanjem koje je austrijska škola ekonomije dobila sa dodeljivanjem Nobelove nagrade za ekonomiju Fridrihu Hajeku za teoriju poslovnih ciklusa iste te godine. Bio je to talas slobode koji je zapljusnuo obale čitavog intelektualnog sveta, i koji će prerasti u plimu koja će, sa Regan-Tačer revolucijom, promeniti lice čitavog sveta, i učiniti ga pristojnijim mestom za život svakog čoveka privrženog idealima individualne slobode.

Od jednakog značaja kao prva trećina knjige, jeste Nozikov pokušaj da ponudi svoju teoriju pravde kao ovlašćenosti, u drugom, središnjem delu knjige. Nozik, razvijajući svoju teoriju pravde, u stvari revitalizuje i umnogome usavršava klasičnu liberalnu teoriju pravde, kako je ona iznesena još kod Džona Loka. Ovde donosimo prevod prvog dela te rasprave, u kojoj Nozik osporava “teoriju pravde” tadašnje akademske zvezde u usponu, socijaliste Džona Rolsa. Pored toga, tu su i prilozi Miroslava Prokopijevića i Ivana Jankovića, koji na sjajan način raspravljaju Nozikovu teoriju pravde i pokazuju njenu nadmoćnost nad Rolsovom distributivnom teorijom pravde. Nozik pokazuje da je Rolsova teorija pravde, ne samo logički nedosledna i pragmatički kontraproduktivna konstrukcija, već sa stanovišta individualnih prava – moralno neopravdana. Ona je predstavljala neku vrstu “puzajućeg totalitarizma” i izraz dominantne vere čitavog 20. veka u svemoć države.

Prema Noziku, minimalna država, koju on zagovara, ne samo da je jedina koja štiti individualna prava, i kao takva moralno opravdana, već i jedina koja predstavlja “okvir” za svako utopijsko razmišljanje, jedina ostvarena utopija. To je na izvestan način, Nozikov odgovor na klasični prigovor liberalnom kapitalizmu, da ideali koje to društvo promoviše imaju vrlo nisku emotivnu vrednost i utopijski sadržaj, i da za njih niko neće “ginuti”. Prema Noziku, zagovaranje ideala liberalnog kapitalizma predstavlja jedinu moralno odbranjivu političku utopiju. To što Nozik svoju “minimalnu državu” naziva utopijskom, takođe govori o intelektualnoj klimi i društvenom uređenju u kojem je knjiga pisana. Tiranija etatizma, iako dosta oslabljena na nekim svojim glavnim kotama, i danas Nozikov ideal “minimalne države” još uvek čini utopijskim projektom na čijem ostvarenju se još mnogo ima raditi.

Svakako skrećemo pažnju i na zanimljiv Nozikov tekst o intelektualcima, u kojem, poput Šumpetera, Hajeka i R. Arona, na maestralan način ispituje razloge disproporcionalno visoke podrške intelektualaca socijalističkim idejama, i nalazi da su oni poglavito sadržani u nasleđenim navikama mišljenja hijerarhizovanih obrazovnih institucija u kojima status i nagrada zavise od poznavanja opštih intelektualnih koncepata. Za razliku od toga, nagrada na tržištu zavisi od snalažljivosti, preduzetničke anticipacije, a često i sreće, što u očima intelektuaca stvara uverenje o suštinskoj nepravednosti sistema slobodnog tržišta.

Kraći tekstovi koje smo smestili na kraju našeg temata učinili su nam se zanimljivim i kao svedočanstva neposrednih učesnika tih diskusija i kao vrlo instruktivni teorijski krokiji Nozikove političke teorije. Na kraju je – ispostavilo se, nažalost, i poslednji – intervju koji je dao Nozik Džulijanu Sančezu. U njemu se Nozik na upečatljiv način osvrće na svoje delo i mnoge kontroverze koje su ga pratile.