Coase i slobodno tržište

U svom rea­go­va­nju na moj tekst o Ronal­du Kou­zu, izne­tom u nje­go­vom član­ku "U odbra­nu Ronal­da Coase‑a" Sla­vi­ša Tasić je ospo­ra­vao moju kri­ti­ku ame­rič­kog nobe­lov­ca na oba nje­na kolo­se­ka: s jed­ne stra­ne, moju tezu o Kou­zo­vom eko­nom­skom kolek­ti­vi­zmu kao napa­du na ide­ju pri­vat­nih vla­snič­kih pra­va, i s dru­ge, tezu o eko­nom­skoj štet­no­sti dok­tri­ne o objek­tiv­noj utvr­di­vo­sti opor­tu­ni­tet­nih tro­ško­va u sud­skom postupku.

1) Kri­ti­ku­ju­ći moju prvu tezu, Sla­vi­ša je pošao od pret­po­stav­ke da Kouz nije zala­zio u pita­nje vla­snič­kih pra­va i uti­ca­ja eko­nom­ske teo­ri­je na njih, već da je pri­hva­tio stan­dard­nu neo­kla­sič­nu postav­ku o eko­no­mi­ji kao pozi­tiv­noj nau­ci. Po nje­go­vom sta­vu, Kouz je s pra­vom uzeo u obzir samo kri­te­ri­jum eko­nom­ske efi­ka­sno­sti, dok je zane­ma­rio bilo kakve prav­ne ili moral­ne prin­ci­pe koji zapra­vo i ne spa­da­ju u eko­no­mi­ju. Sla­vi­ša doda­je da je ova­kvo gle­da­nje na eko­nom­sku nau­ku opšte­pri­hva­će­no, čak i među pri­pad­ni­ci­ma disi­dent­skih teo­ri­ja, uklju­ču­ju­ći i austrij­sku, i da je ta per­spek­ti­va ono što oprav­da­va Kou­zo­vo tre­ti­ra­nje pro­ble­ma ekster­na­li­ja kao recipročnog.

Ovo je prva tač­ka gde se ne sla­žem. Sam kon­cept efi­ka­sno­sti je nešto što je vrlo spor­no; upra­vo pri­pad­ni­ci pome­nu­te austrij­ske ško­le su raz­vi­li oštru kri­ti­ku poj­ma efi­ka­sno­sti u eko­nom­skoj teo­ri­ji. Po ovoj kri­ti­ci, govo­ri­ti o eko­nom­skoj efi­ka­sno­sti nema nika­kvog smi­sla, budu­ći da je sam pojam efi­ka­sno­sti teh­no­lo­ški i inže­njer­ski pojam, odno­sno takav da pod­ra­zu­me­va raci­o­nal­no upra­vlja­nje odre­đe­nom meha­nič­kom celi­nom ili pro­ce­som od stra­ne nekog sve­snog subjek­ta. Ali, eko­nom­ski sistem slo­bod­nog trži­šta nije takva cen­tral­no usme­ra­va­na celi­na, već zbir­no ime za inter­ak­ci­je mili­o­na sve­snih poje­di­na­ca koji sami upra­vlja­ju svo­jim delo­va­njem, pri­la­go­đa­va­ju­ći se na delo­va­nje dru­gih. Maši­na ili odre­đe­ni teh­no­lo­ški postu­pak mogu biti efi­ka­sni, ali trži­šte ne može biti "efi­ka­sno", budu­ći da ono ne ozna­ča­va neki svr­ho­vit i cen­tral­no diri­go­va­ni pro­ces, već sarad­nju sve­snih subjekata.

Kou­zo­vo uve­re­nje u insti­tu­ci­o­nal­nu ela­stič­nost eko­nom­ske teo­ri­je (koju je Sla­vi­ša doku­men­to­vao i cita­tom) pred­sta­vlja upra­vo tač­ku u kojoj vidi­mo nje­go­vo pogre­šno, neo­kla­sič­no i inže­njer­sko shva­ta­nje eko­nom­ske efi­ka­sno­sti, čiju su kri­ti­ku raz­vi­li austrij­ska i neo­in­sti­tu­ci­o­nal­na ško­la. Pri­pad­ni­ci ovih ško­la su nagla­si­li da je nemo­gu­će meto­do­lo­ško raz­dva­ja­nje eko­no­mi­je od pra­va i poli­ti­ke (baš ono što Kouz i neo­kla­si­ka rade). Kom­pa­ra­tiv­ne ana­li­ze eko­nom­skih siste­ma su poka­za­le da pri­vred­ni rast i per­for­man­se neke zemlje odlu­ču­ju­će zavi­se od vane­ko­nom­ske infra­struk­tu­re koju neo­kla­si­ka ne uzi­ma u obzir; u sve­tu pro­i­zvod­nih funk­ci­ja, cost-bene­fit ana­li­za, inter­na­li­za­ci­ja ekster­na­li­ja, tra­de-off-ova pro­i­zvod­ne i alo­ka­tiv­ne efi­ka­sno­sti itd., napro­sto osta­je­mo bez obja­šnje­nja zašto neke zemlje eko­nom­ski napre­du­ju a neke ne. Tu nastu­pa­ju austri­jan­ci i neo­in­sti­tu­ci­o­na­li­sti koji kažu; nepo­vre­di­va i dobro defi­ni­sa­na pri­vat­na vla­snič­ka pra­va su ključ napret­ka. Ta pra­va ne sme­ju biti ugro­že­na nika­kvim "višim" inte­re­si­ma ni supe­ri­or­nim kal­ku­la­ci­ja­ma bilo poli­ti­ča­ra bilo sudo­va. I tu je pro­blem sa Kou­zo­vim poj­mom efi­ka­sno­sti koji Sla­vi­ša bra­ni: ne može se bra­ni­ti "sepa­ra­ti­stič­ka" teza o insti­tu­ci­o­nal­no ela­stič­noj eko­nom­skoj efi­ka­sno­sti, a da se isto­vre­me­no trži­šna inter­ak­ci­ja ne shva­ti kao cen­tral­no diri­go­va­nje resur­si­ma. Ako je zada­tak eko­no­mi­ste da razvi­je teo­ri­ju "mini­mi­za­ci­je dru­štve­nog tro­ška" bez obzi­ra na insti­tu­ci­o­nal­ni kon­tekst, onda je jasno da taj eko­no­mi­sta sebe vidi u ulo­zi dru­štve­nog inže­nje­ra i pla­ne­ra – ukrat­ko, za mene ide­ja čisto eko­nom­ske teo­ri­je pobolj­ša­nja dru­štve­nog bla­go­sta­nja zna­či ide­ju cen­tral­nog pla­ni­ra­nja. Ili drža­va ili trži­šte, rekao je Mizes. Pre­for­mu­li­ši­mo to – ili eko­no­mi­sti-pla­ne­ri-sudi­je (sa svo­jim reše­nji­ma i "opti­mi­za­ci­ja­ma" trži­šnih rezul­ta­ta), ili pri­vat­no vla­sni­štvo (sa sve home­sta­ding kri­te­ri­jem i nepri­ko­sno­ve­nom zabra­nom inva­zi­je, koji čine besmi­sle­nim kou­zov­sko "pre­go­va­ra­nje"). Tre­ćeg nema.

Sam Sla­vi­ša u svom član­ku naj­bo­lje ilu­stru­je ovaj pro­blem, kada sa odo­bra­va­njem navo­di Robin­so­vu defi­ni­ci­ju eko­no­mi­je kao ostva­ri­va­nja datih cilje­va uz pomoć naj­pri­klad­ni­jih sred­sta­va. Ali ova defi­ni­ci­ja je kla­si­čan pri­mer kate­go­ri­jal­ne gre­ške meto­do­lo­škog kolek­ti­vi­zma koja vodi nele­gi­tim­nom eko­nom­skom inže­njer­stvu; pri­pi­su­je se kolek­ti­vu ono što je svoj­stvo poje­din­ca. Robin­so­va defi­ni­i­ja izla­že zapra­vo Mize­sov Fun­da­men­tal­ni aksi­om delo­va­nja poje­din­ca; da čovek u ostva­re­nju svo­jih cilje­va kori­sti odre­đe­na sred­stva, a onda sadr­žaj tog prak­se­o­lo­škog aksi­o­ma pri­pi­su­je Drža­vi (regu­la­to­ri­ma, eko­no­mi­sti­ma, sudi­ja­ma – u sva­kom slu­ča­ju nekoj oda­bra­noj gru­pi lju­di koja mimo trži­šta mak­si­mi­zu­je bla­go­sta­nje, odno­sno ostva­ru­je "date" cilje­ve pri­klad­nim sred­stvi­ma). Ali, mi zna­mo da "dru­štvo" kao celi­na niti ima cilje­ve, niti ih ostva­ru­je uz pomoć bilo kakvih sred­sta­va. Samo poje­din­ci ima­ju cilje­ve, i kori­ste sred­stva da ih ostva­re, bilo da delu­ju kroz pri­vat­na trži­šta, bilo kroz drža­vu, sud­ski ili regu­la­tor­ni sistem.

"Efi­ka­snost" eko­no­mi­je slo­bod­nog trži­šta je sto­ga (po libe­ral­nim ško­la­ma mišlje­nja) ekstrem­no insti­tu­ci­o­nal­no nee­la­stič­na. To zna­či da nema nika­kve svr­he pri­ča­ti o eko­nom­skoj "efi­ka­sno­sti" mimo siste­ma nepri­ko­sno­ve­nih pri­vat­nih vla­snič­kih pra­va. "Efi­ka­san" je onaj sistem koji poje­din­ci­ma omo­gu­ća­va raci­o­nal­no eko­nom­sko pona­ša­nje, a ne onaj koji umi­šlja da neka eli­ta eko­no­mi­sta ili pla­ne­ra može sede­ći u svo­jim kabi­ne­ti­ma da smi­sli geni­jal­ne recep­te za "mak­si­mi­za­ci­ju bla­go­sta­nja" bez obzi­ra na isn­ti­tu­ci­o­nal­ni okvir. Jedi­ni zai­sta efi­ka­sni sistem je sistem pri­vat­nih vla­snič­kih pra­va. Da li u Kou­zo­vom sve­tu posto­je ova­kva nepri­ko­sno­ve­na vla­snič­ka pra­va? Mislim da će se i Sla­vi­ša slo­ži­ti da ne posto­je i da ni ne mogu posto­ja­ti. Sto­ga, po mom sudu nije oprav­da­na odbra­na Kou­za uka­zi­va­njem na čisto pozi­tiv­no-eko­nom­ski karak­ter nje­go­ve teo­ri­je, jer ta teo­ri­ja ima nužne prav­no-filo­zof­ske impli­ka­ci­je koje podri­va­ju strict lia­bi­li­ty kri­te­ri­jum i pri­vat­no vla­sni­štvo. Dakle, nije pro­blem u tome kakva su Kou­zo­va pri­vat­na mne­nja o zaga­đe­nju ili vla­snič­kim pra­vi­ma, već u tome da ide­jom reci­pro­ci­te­ta šte­te on direkt­no obe­smi­šlja­va kon­cept nepri­ko­sno­ve­no­sti vla­sni­štva (kakva god da su mu pri­vat­na mne­nja), a time upra­vo ide­ju eko­nom­ske efi­ka­sno­sti do koje mu je stalo.

Iz istog razlo­ga mislim i da moj reduc­tio ad absur­dum Kou­zo­ve teo­re­me (kako se Sla­vi­ša zgod­no izra­zio) upr­kos sve­mu sto­ji, jer je jasno da nema prin­ci­pi­jel­ne razli­ke izme­đu ubi­stva, kra­đe ili kla­sič­nih ekster­na­li­ja; radi se napro­sto o razli­či­tim obli­ci­ma inva­zi­je pri­vat­nih vla­snič­kih pra­va. Far­mer kome žele­zni­ca zapa­li žito (pod pret­po­stav­kom da je bio tu pre žele­zni­ce), iz per­spek­ti­ve strikt­nih vla­snič­kih pra­va je u suštin­ski isto­vet­nom polo­ža­ju kao i onaj Blo­kov vla­snik nov­ča­ni­ka koji mu je ukra­den. I jed­nom i dugom je uni­šte­na imo­vi­na koju su ste­kli poštu­ju­ći legi­tim­na pra­va dru­gih. U tom smi­slu i kod ekstr­na­li­ja posto­je "jasni vane­ko­nom­ski kri­te­ri­ju­mi pra­va" (Sla­vi­ša) kao i kod kra­đe ili ubi­stva, a uti­sak da stvar sto­ji suprot­no poti­če usled tre­ti­ra­nja ekster­na­li­ja u klju­ču teo­ri­ja trži­šne gre­ške, a ne nepot­pu­no defi­ni­sa­nih vla­snič­kih pra­va. Pro­blem sa navod­nom neja­sno­ćom šta je čije i ko šta sme da radi u slu­ča­ju žele­zni­ce i far­me­ra, poti­če usled neu­va­ža­va­nja kri­te­ri­ju­ma prvog zapo­se­da­nja, koji reša­va taj pro­blem (far­mer je prvi kul­ti­vi­sao nji­vu, ergo žele­zni­ca je agre­sor; ili, pru­ga je prvo izgra­đe­na, ergo far­mer nema pra­vo da se žali).

2) Sla­vi­ša s pra­vom uka­zu­je na to da je sud­ska arbi­tra­ža kod Kou­za posled­nje reše­nje, uko­li­ko "pre­go­vo­ri" usled pro­hi­bi­tiv­no viso­kih trans­ak­ci­o­nih tro­ško­va ne uspe­ju. Ali, moguć­nost arbi­tra­že delu­je kao sna­žan moti­va­ci­o­ni fak­tor za far­me­ra da uop­šte pre­go­va­ra (zapra­vo poku­ša­va da pod­mi­ti žele­zni­cu da ugra­di ure­đaj za spre­ča­va­nje baca­nja var­ni­ce). Ako zna da mu sud ne može ote­ti pra­vo na zemlju koju je ste­kao krče­njem ili kupo­vi­nom, on neće "pre­go­va­ra­ti" niti pod­mi­ći­va­ti, nego će tuži­ti ulje­za. Čim legi­tim­ni vla­snik mora da pre­go­va­ra o svom vla­sni­štvu, onda je to znak da u tom aran­žma­nu nešto ne valja. Sto­ga sud­ska arbi­tra­ža uop­šte nije tako beza­zle­na; ona je ključ­ni pred­u­slov i isto­vre­me­no izraz jed­nog novog shva­ta­nja eko­no­mi­je slo­bod­nog trži­šta koje pot­pu­no eli­mi­ni­še sta­ru libe­ral­nu ide­ju vla­sni­štva. Ova eli­mi­na­ci­ja ima vrlo nega­tiv­ne posle­di­ce, jer uno­si ele­ment nesi­gur­no­sti i nepre­dvi­di­vo­sti u pri­vred­ni sistem (što raza­ra efi­ka­snost, kao što zna­mo) a osim toga igno­ri­še pra­va poje­di­na­ca i nji­hov psi­hič­ki doho­dak od pose­do­va­nja imo­vi­ne (kou­zov­skom pla­ne­ru može biti sve­jed­no ko šta ima, ako je "dru­štve­ni tro­šak" mini­ma­li­zo­van, ali far­me­ru i žele­zni­ci nije svejedno).

Zaklju­čak – slo­bod­no trži­šte se zasni­va na prin­ci­pu pra­va, a ne "efi­ka­sno­sti", tako da Kou­zo­vo fik­si­ra­nje za ovo dru­go podri­va trži­šte. Reše­nje ekster­na­li­ja nije "efi­ka­sna" alo­ka­ci­ja (pre­go­va­rač­ka ili sud­ska) već pre­ci­zi­ra­nje šta je čije, na osno­vu liber­ta­ri­jan­ske teo­ri­je vla­snič­kih prava..

Ivan Jan­ko­vić