U odbranu Ronalda Coase‑a

U tek­stu "The Chi­ca­go Scho­ol Con­cept of Pro­per­ty Rights: Coa­se The­o­rem and Anti­trust Revi­si­o­nism" Ivan Jan­ko­vić kri­ti­ku­je Coa­sea i nje­go­vu teo­ri­ju ekster­na­li­ja sa dva sta­no­vi­šta. Prvo, zbog toga što Coa­se daje pred­nost mak­si­mi­za­ci­ji ukup­ne dru­štve­ne kori­sti nasu­prot strikt­nom pošto­va­nju vla­snič­kih pra­va, a dru­go što tro­ško­ve i kori­sti tre­ti­ra kao objek­tiv­ne, a ne subjek­tiv­ne veli­či­ne. Hteo bih da kažem nešto u Coa­so­vu odbra­nu po oba osnova.

1.
U svom eko­nom­skom radu Coa­se uop­šte ne raspra­vlja o tome kome bi tre­ba­lo da pri­pad­nu pra­va u prav­nom smi­slu. Nje­go­va raspra­va je strikt­no eko­nom­ska, što u nje­go­vom (i uop­šte domi­nant­nom, uklju­ču­ju­ći i Austri­jan­ce) shva­ta­nju zna­či pozi­tiv­na. Takav pri­stup mu daje za pra­vo da pro­blem ekster­na­li­ja posta­vi kao reci­pro­čan. O vla­snič­kim pra­vi­ma kao i o zaga­ðe­nju oko­li­ne Coa­se pri­vat­no može misli­ti šta god hoće – ali u eko­nom­skom član­ku skon­cen­tri­sa­nom na samo jed­nu temu to nije rele­vant­no. Kao što se eko­no­mi­ja bavi samo efi­ka­snoč­ću, a ne pra­vom i mora­lom, tako i Coa­se u svom član­ku nije teo­re­ti­čar pra­va ili poli­tič­ki filo­zof – on samo govo­ri šta je u eko­nom­skom smi­slu naj­bo­lje. I to je po mom mišlje­nju isprav­no. Ako je gulag naj­bo­lji način za orga­ni­zo­va­nje pro­i­zvod­nje, eko­no­mist to mora da kaže. A onda neka poli­ti­ča­ri, filo­zo­fi, gla­sa­či itd. raspra­ve hoće li to ili neće.

Možda je Coa­se­o­va gre­ška što nije i ekspli­cit­no rekao da se ogra­ni­ča­va na eko­nom­ski deo pro­ble­ma, ali mislim da se nje­mu onda to pod­ra­zu­me­va­lo. Spor­ni čla­nak ("The Pro­blem of Soci­al Cost") je pisan 1960. godi­ne, kada se eko­no­mi­ja shva­ta strikt­no pozi­tiv­no, a vla­snič­ka pra­va uop­šte nisu tema za eko­no­mi­ste. Ne tre­ba zabo­ra­vi­ti ni da je Coa­se uče­nik Lio­ne­la Rob­bin­sa, a upra­vo je Rob­bins defi­ni­sao eko­no­mi­ju kao pozi­tiv­nu nau­ku koja se bavi nala­že­njem naj­bo­ljih sred­sta­va za ostva­re­nje datih cilje­va.

Možda se iz ovih ise­ča­ka iz nave­de­nog član­ka može vide­ti da Coa­se zai­sta tako posma­tra stvari:

Jud­ges sho­uld deci­de on legal lia­bi­li­ty, but this sho­uld not con­fu­se eco­no­mists abo­ut the natu­re of the eco­no­mic pre­blem involved.

The rea­so­ning emplo­yed by the courts in deter­mi­ning legal rights will often seem stran­ge to an eco­no­mist, beca­u­se many of the fac­tors on which deci­si­on turns are, to an eco­no­mist, irrelevant.

Dakle, Coa­se ne negi­ra pra­vo sudo­va da ima­ju i dru­ge kri­te­ri­ju­me. Ali kada takvih kri­te­ri­ju­ma nema, odno­sno ako obe supro­sta­vlje­ne stra­ne ima­ju jed­na­ka vla­snič­ka pra­va i nije jasno ko je ošte­će­ni a ko vrši šte­tu, onda se može uze­ti u obzir Coa­sov eko­nom­ski kri­te­ri­jum. Zbog ovog ogra­ni­če­nja reduc­tio ad absur­dum koji Ivan u tek­stu navo­di nije pri­me­njiv. Jer, kod ubi­stva ili pljač­ke posto­je jasni, vane­ko­nom­ski kri­te­ri­ju­mi pra­va. Ali kada, kao kod nekih slu­ča­je­va ekster­na­li­ja, tih kri­te­ri­ju­ma nema, onda je i eko­nom­ski kri­te­ri­jum moguć. Još važni­je, da je on moguć nije izmi­slio Coa­se – on u samom član­ku navo­di niz slu­ča­je­va iz bri­tan­skog i ame­rič­kog obi­čaj­nog pra­va, gde se vidi da sudo­vi takav kri­te­ri­jum zai­sta u prak­si upotrebljavaju.

2.
Dru­ga optu­žba gla­si da Coa­se pret­po­sta­vlja da sudi­je zna­ju objek­tiv­ne tro­ško­ve i kori­sti, što ih čini sve­zna­ju­ćim alo­ka­to­ri­ma resur­sa. Ona je isprav­na ako se Coa­se­o­va pro­po­zi­ci­ja da sudo­vi mogu da odlu­če ko je efi­ka­sni­ji dove­de do kraj­njih kon­se­kven­ci. Ali optu­žba ne sto­ji ako se pogle­da­ju uslo­vi pod koji­ma Coa­se to pre­dla­že. Jer uslo­vi pod koji­ma on to pre­dla­že čine sud­sku alo­ka­ci­ju jedi­nim pre­o­sta­lim rešenjem.

Dakle, sudo­vi odlu­ču­ju kome ide pra­vo na ekster­na­li­je ili nadok­na­du, ruko­vo­de­ći se efi­ka­sno­šću (ako, kao što je reče­no, to nije nedvo­smi­sle­no utvrðe­no dru­gim, nee­ko­nom­skim kri­te­ri­ju­mi­ma). Ako su trans­ak­ci­o­ni tro­ško­vi (TT) niski, onda će pre­ma Coa­seu pra­vo sve­jed­no zavr­ši­ti u ruka­ma ono­ga ko ga vred­nu­je naj­vi­še. Ako su pak pro­hi­bi­tiv­no viso­ki, onda će osta­ti tamo gde ga je sud alo­ci­rao. Pro­hi­bi­tiv­no viso­ki TT ovde ne zna­či da su oni veo­ma viso­ki u apso­lut­nom ili objek­tiv­nom smi­slu, nego da su veći od razli­ke izme­ðu subjek­tiv­nih vred­no­va­nja kori­sno­sti spor­nog pra­va kod sur­po­sta­vlje­nih stra­na. Dru­gim reči­ma, kod viso­kih TT raz­me­ne nema, ma kome da je pri­pa­lo pra­vo. A kad nema raz­me­ne, onda nema nači­na da se odre­di šta je efi­ka­sni­je, pa se mora izvr­ši­ti direkt­na alokacija.

Dakle, Coa­se se osla­nja na direkt­nu, sud­sku alo­ka­ci­ju onda kada nema raz­me­ne koja bi poka­za­la šta je naj­bo­lje reše­nje. Ne mora sudi­ja zbog toga da bude sve­zna­ju­ći mag koji pozna­je tuðe subjek­tiv­ne tro­ško­ve i kori­sti. Ne mora uop­šte ništa da zna, a odlu­ku done­ti i baca­njem nov­či­ća. Ali ako se veru­je da je sud makar mini­mal­no raci­o­na­lan, onda će vero­vat­no­ća da on dono­si pra­vu odlu­ku biti bar malo veća od 50%, koli­ko izno­si ako se odlu­ka dono­si slu­čaj­no, tj. baca­njem novčića.

***

Jedi­na dile­ma koja pre­o­sta­je je kako je onda došlo do pro­ce­sa u razvo­ju pra­va koji Ivan opi­su­je. Ne pozna­jem dovolj­no sud­sku prak­su da bih mogao išta reći o tome. Ali čak i ako su Coa­so­vi rado­vi bili oprav­da­nje za suski kon­struk­ti­vi­zam po cenu krše­nja izvor­nih vla­snič­kih pra­va, to ne bi bila Coa­so­va kri­vi­ca. Ako je po vla­da­vi­ni pra­va, mišlje­nja eko­no­mi­sta nisu dokaz na sudu. Coa­se je samo želeo da opo­vrg­ne Pigo­ua i u tome je ite­ka­ko uspeo, a usput zaka­čio i dobar deo kon­ven­ci­o­nal­ne neo­kla­sič­ne eko­no­mi­je. Šta su osta­li teo­re­ti­ča­ri (Posner), a onda i sudo­vi posle radi­li sa tim nije pro­blem nje­go­ve eko­nom­ske analize.

Sla­vi­ša Tasić