(Ponovo) razotkriveni Nju dil

Kreatori makroekonomskih modela su konačno shvatili ono što je bilo jasno Henriju Hezlitu i Džonu T. Flinu (između ostalih) u tridesetima: FDR-ov Nju dil je produbio i produžio Veliku depresiju. Mit je da nas je Franklin D. Ruzvelt “izvukao iz Velike depresije” i “spasao kapitalizam od samog sebe,” čemu su generacije Amerikanaca podučavane od strane državnog obrazovnog establišmenta.

Ovo otkrovenje makroekonomista stiže u obliku članka u Journal of Political Economy iz avgusta 2004, nazvanom “Politike Nju dila i opstajanje Velike depresije: analiza opšteg ekvilibrijuma,” od ekonomista sa UCLA Harolda L. Kola (Harold L. Cole) i Li I. Ohaniana (Lee E. Ohanian). Ovo je velika stvar, budući da je JPE verovatno najvažniji ekonomski žurnal u svetu.

“Realni bruto domaći proizvod po glavi odraslog stanovnika, koji je bio 39% ispod trenda (potencijala) na početku depresije 1933. godine, ostao je na 27% ispod trenda 1939. godine,” pišu autori. I “slično, privatni sati utrošeni na rad su bili 27% ispod trenda 1939, a ostali su 21% ispod trenda 1939. godine.”

Ovo ne bi trebalo biti iznenađujuće bilo kome ko je proučavao realnost Velike depresije, jer statistike Biroa za popis SAD pokazuju da je nezvanična stopa nezaposlenosti i dalje bila 17,2% 1939. godine, uprkos sedam godina “ekonomskog spasavanja” koje je sprovela Ruzveltova administracija (normalno, stopa nezaposlenosti pre depresije je bila oko 3 procenta). Domaći proizvod po glavi stanovnika, po podacima Biroa, bio je niži 1939. nego 1929. ($847 prema $857), kao što je to bila i lična potrošnja ($67.6 milijardi prema $78.9 milijardi). Ukupne privatne investicije su opale za $3.1 milijadu tokom 1930-40.

Kol i Ohanian pišu kao da su iznenađeni – čak šokirani – otkrićem ovih činjenica, ne toliko zato što su bili zavedeni mitom Nju dila, već zbog svoje posvećenosti “pravljenju neoklasičnih modela” umesto proučavanja ekomske stvarnosti. Oni opisuju kao “iznenađujuću” činjenicu da je oporavak od Velike depresije bio “veoma slab” (što je veoma blag opis). A zašto je to tako začuđujuće? Zato što su “ovi podaci u potpunom neskladu sa neoklasičnom teorijom…”

Neoklasična teorija o depresijama se može posmatrati kao Frankenštajn teorija. Kao što objašnjavaju Kol i Ohanian, “[s]lab oporavak je začuđujući zato što su veliki negativni šokovi za koje neki ekonomisti smatraju da su izazvali krizu iz 1929-33 – uključujući monetarne šokove, šokove po produktivnost, i bankarske šokove – postali pozitivni posle 1933. godine.” Tako, po neoklasičnoj teoriji, ekonomija tokom depresije je nešto kao zavezani Frankenštajn, sa ekonomistima koji igraju ulogu ludog naučnika koji “daju šokove” čudovištu ne bi li ono oživelo. Oni to čine putem već čuvenih “injekcija” vladine potrošnje ili lakih kredita koji će navodno izazvati “urlajući” oporavak (kao što je podmlađena zver urlala dok je napuštala laboratoriju da bi terorisala varošane u filmu “Mladi Frankenštajn”).

“Monetarna baza se povećala više od 100% između 1933. i 1939,” pišu autori, tvrdeći da bi takav monetarni šok vratio ekonomiju u normalu. Oni prizivaju autoritet poznatih makroekonomista Roberta Lukasa i Leonarda Rapinga, koji su nekada tvrdili da su “pozitivni monetarni šokovi trebali proizvesti snažan oporavak, sa zaposlenošću koja bi se vratila na normalni nivo do 1936”.

Ali, kako je Marej Rotbard pokazao u svojoj knjizi Američka Velika depresija, baš su politike lakog novca tokom dvadesetih ohrabrile nesolidne investicije koje su bile okidač za Veliku depresiju. Jedina mudra stvar koja je mogla biti urađena jeste dopuštanje da se desi likvidacija stotina prekomerno kapitalizovanih biznisa. Umesto toga, Sistem federalnih rezervi je povećao monetranu bazu za 100% za pet godina, stvarajući još istih problema prekomerne kapitalizacije koji su i stvorili problem.

Povrh svega, skoro svaka mera FDR-ovog “Nju dila” je pogoršavala stvari i produžavala depresiju. Austrijski ekonomisti su ovo znali decenijama, ali su i neoklasični graditelji modela to konačno shvatili – nadajmo se.

Kol i Ohanian su se izgleda dovoljno spustili sa visina građenja makroekonomskih modela da otkriju da je takozvani Prvi Nju dil (1933-34) bio jedan ogroman kartelski program, kojim je vlast pokušala da sprovede kartelsko nameštanje cena i smanjenja proizvodnje u stotinama delatnosti i u poljoprivredi. Ovo je, naravno, sve dokumentovano u knjizi Džona T. Flina Mit o Ruzveltu, prvi put izdanoj 1948. Henri Hezlit je isto tako pisao o tome nekih petnaest godina ranije. “Politika kartelizacije koju sprovodi Nju dil predstavlja ključni faktor slabog oporavka, koji je odgovoran za 60% razlike između stvarne i potencijalne proizvodnje,” napisali su autori.

Činjenica da je mejnstrim neoklasičnim ekonomistima trebalo toliko dugo vremena da spoznaju ovu činjenicu je zbilja neverovatna. Generacijama njihovi udžbenici ukazuju da karteli “smanjuju proizvodnju” ne bi li povećali cene. Nije nikakva tajna da je srce i duša Nju dila bio pokušaj da se iskoristi prinuda vlasti da bi se, kartelizacijom celokupne ekonomije, povećale nadnice i cene.

FDR i njegovi savetnici su pogrešno verovali da je depresija izazvana niskim cenama, i da bi stoga visoke cene – stvorene državnim pretnjama nasiljem, prisilom i zastrašivanjem – bile “rešenje.” Nadalje, teško da se može smatrati tajnom da će posladavcima, ako proizvodnja bude manja, trebati manje radnika i da će nezaposlenost time biti viša. Tako, Prvi Nju dil nije mogao biti ništa drugo nego jedna ogromna šema proivodnje nezaposlenosti po standardnoj neoklasičnoj teoriji.

FDR-ovo trostruko povećanje poreza, njegova regulacija privrede, i njegova neumorna anti-poslovna propaganda su takođe doprinele pogoršanju Velike depresija, ali je njegovo radno zakonodavstvo verovatno bilo najviše štetno po mogućnost zaposlenja američkih radnika. Po ovom pitanju je najveće razočarenje u Kol-Ohanov članak gde oni ni ne pominju pionirski rad Ričarda Vedera i Lovela Galveja – Nezaposleni: nezaposlenost i vlast u Americi dvadesetog veka – prvi put objavljeno 1993. godine.

Štaviše, pomalo je skandalozno da oni ne citiraju ovo dobro poznato delo dok istovremeno izvode suštinski iste zaključke kao Veder i Galvej. Oni pominju mnoge istovetne činjenice o radnom zakonodavstvu: pravila NIRA koja uspostavljaju minimalne nadnice za manje i više školovane radnike; poslodavcima je rečeno da moraju da kolektivno pregovaraju sa sindikatima, kojima je dato mnoštvo zakonskih prednosti u pregovaranju, koje nadgleda novostvoreni Nacionalni odbor za radne odnose (National Labor Relations Board). Sve ove mere su učinile rad skupljim. Dakle, kao što nam ukazuje ekonomski zakon tražnje, neizbežni rezultat je morao biti manja zaposlenost.

Štrajkačka aktivnost se duplirala od 14 miliona štrajkačkih dana 1936. do 28 miliona godinu dana kasnije, a nadnice su se povećale 15% samo tokom 1937. Razlika između sindikalne i nesindikalne nadnice se povećala on 5% tokom 1933. do 23% tokom 1940. godine. Novouspostavljeno plaćanje socijalnog osiguranja i poreza na osiguranje od nezaposlenosti je učinilo zapošljavanje još skupljim. Sve ovo znači da je tokom perioda slabe ili opadajuće izvedene potražnje za radom, vlast značajno povisila cenu rada, čime je uzrokovala da poslodavci traže sve manje i manje radnika.

Veder i Galvej su završili ekonometrijsku analizu ovih mera povećanja cene rada i zaključili da bi veći deo nenormalne nezaposlenosti tokom tridesetih bio izbegnut da tih mera nije bilo. Oni su procenili da se do četrdesetih nezaposlenost povećala 8 procentnih poena više nego što bi se povećala da nije bilo zakonski stvorenog rasta sindikalizma i od vlasti nametnute cene zapošljavanja. Oni zaključuju da je “Velikoj depresiji značajno produženo trajanje i povećana razmera putem programa Nju dila” (str. 141).

Kol i Ohanian dolaze do istog zakljička, ali ga izražavaju u pomalo zgrčenom jeziku “vodećih ekonomskih žurnala”: “Radna i industrijska politika Nju dila nije izvela zemlju iz Velike depresije… Umesto toga, politike povećanja radničke pregovaračke moći i tajnog povezivanja sa plaćanjem visokih nadnica, sprečile su normalan oporavak stvaranjem renti i neefikasna insajder-autsajder trvenja koja su povećavala nadnice i smanjivala zaposlenost… Napuštanje ove politike se poklopilo sa snažnim ekonomskim oporavkom tokom četrdesetih.”

Ovaj poslednji zaključak – da se napuštanje politike FRD-a “poklopilo” sa oporavkom u četrdesetim veoma jasno je dokumentovan od drugog autora koji je isto tako ignorisao Kola i Ohaniana, Robertom Higsom (Robert Higgs). U “Neizvesnost režima: zašto je Velika depresija trajala tako dugo i zašto se prosperitet nastavio posle rata” (Independent Review, Spring 1997), Higs je pokazao da je relativno razvodnjavanje politika Nju dila, sa smanjenjem (u apsolutnim brojkama) federalnog budžeta od $98.4 milijarde 1945. godine, na $33 milijarde u 1948, donelo ekonomski oporavak. Proizvodnja u privatnom sektoru se povećala za trećinu samo tokom 1946, kako su se privatne investicije povećale po prvi put posle 18 godina.

Ukratko, kapitalizam je bio taj koji je na kraju okončao Veliku depresiju, a ne Ruzveltova suluda politika kartelisanja, povećavanja nadnica, sindikata, i širenja države blagostanja. Dobro je videti da Journal of Political Economy, Univerzitet u Čikagu, i UCLA konačno sustižu liberalne naučnike kao što su Ričard Veder (Richard Vedder), Lovel Galvej (Lowell Gallaway), Robert Higs (Robert Higgs), Džim Pauel (Jim Powell) (autor Ruzveltove Gluposti) i njihove prethodnike kao što su Henri Hezlit (Henry Hazlitt), Džon T. Flin (John T. Flynn), Marej Rotbard (Murray Rothbard), F. A. Hajek (F.A. Hayek), Vilijam H. Hat (William H. Hutt), Bendžamin Anderson (Benjamin Anderson), i druge autore povezane sa Austrijskom školom.

Bolje ikad nego nikad.


Tomas Dilorenco (Thomas J. DiLorenzo), “New Deal Debunked (again)”, preuzeto sa sajta www.mises.org, 27. septembar 2004. godine. Prevod: Andreja Vražalić