Koliko košta besplatno obrazovanje?

Jed­na od sve­tih kra­va moder­nog inter­ven­ci­o­ni­zma je „pra­vo na bes­plat­no obra­zo­va­nje.“ Uzi­ma se za dato da je pra­ved­ni­je i efi­ka­sni­je da drža­va uzme obra­zo­va­nje pod svo­je, uz ili bez pri­vat­ne kon­ku­ren­ci­je. Obra­zo­va­nje je veo­ma bit­no, pa sto­ga mora biti beplat­no i dostup­no svi­ma. Kori­sti od „bes­plat­nog obra­zo­va­nja“ ne tre­ba doka­zi­va­ti, one su očigledne…

Ili nisu?

Eko­no­mi­ja u jed­noj lek­ci­ji, geni­jal­na knji­ga Hen­ri­ja Hej­zli­ta, poči­nje sa jed­nom dile­mom: dile­mom slo­mlje­nog pro­zo­ra. Ta dile­ma reči­to odsli­ka­va razli­ku izme­đu eko­no­mi­ste i dobrog eko­no­mi­ste. Dakle, jedan huli­gan je slo­mio pro­zor bakal­ni­ce i zbri­sao. Pro­la­zni­ci se sada poči­nju pita­ti kakav će to efe­kat ima­ti na opšte bogat­stvo. Baka­lin će mora­ti da potro­ši novac koji će dati sta­klo­re­scu za novi pro­zor. Dakle, slo­mlje­ni pro­zor je stvo­rio potre­bu za poslom. To je pozi­tiv­no. Ili to tako vidi većina.

Stvar­nost je malo dru­ga­či­ja. Time što baka­lin mora da potro­ši novac na pro­zor, on neće moći da kupi halji­nu za svo­ju kćer. U prvom slu­ča­ju, bogat­svo osta­je isto, pare su potro­še­ne na zame­nu, a ne na stva­ra­nje nove vred­no­sti. U dru­gom slu­ča­ju, dru­štvo je boga­ti­je za jed­nu halji­nu. Uvi­đa­nje ove razli­ke čini dobrog eko­no­mi­stu. Haj­de da pri­me­ni­mo ova­kav prin­cip na „bes­plat­no obrazovanje.“

Prvo, ništa nije bes­plat­no, sve košta. To obra­zo­va­nje neko mora da pla­ti. Cena neče­ga u stva­ri pred­sta­vlja alter­na­ti­ve koje su mogle biti dobi­je­ne da nije kuplje­na neka stvar. Da nismo kupi­li sok, mogli bi kupi­ti dva mle­ka, da nismo oti­šli u bio­skop, mogli bi oti­ći u pozo­ri­šte, itd. Novac je samo medi­jum koji olak­ša­va razmenu.

Obra­zo­va­nje se pla­ća nov­cem i utro­še­nim vre­me­nom. Novac, pre­ko pore­skog siste­ma, daju obve­zni­ci, dok sama deca pla­ća­ju svo­jim vre­me­nom. Da li se to zbi­lja nji­ma isplati?

Pore­ski obve­zni­ci se dele na dve „kate­go­ri­je.“ Oni koji navod­no mogu da pri­u­šte obra­zo­va­nje i oni koji to navod­no nisu u sta­nju. Zašto navod­no? Zato što mi ne zna­mo cenu tog obra­zo­va­nja. Činje­ni­ca da drža­va kar­te­li­še uslu­ge obra­zo­va­nja svo­jim stan­dar­di­ma, pro­pi­si­ma i držav­nim ispi­ti­ma, nam govo­ri da cena obra­zo­va­nja nije real­na. Kada posto­ji držav­ni mono­pol posta­je nemo­gu­će utvr­di­ti pra­vu cenu bilo čega, jer kon­ku­ren­ci­ja ne posto­ji. Argu­ment da, napri­mer u SAD, posto­je i pri­vat­ne ško­le, ne sto­ji. Drža­va i onda sta­vlja odre­đe­ne bari­je­re ula­sku, kao da mora­te ima­ti fakul­tet­sko obra­zo­va­nje da bi pre­da­va­li, ili pola­ga­nje držav­nih pri­jem­nih ispita.

Čemu slu­že držav­ni stan­dar­di? Oni navod­no tre­ba da garan­tu­ju kva­li­tet obra­zo­va­nja. Među­tim, šta „kva­li­tet obra­zo­va­nja“ pod­ra­zu­me­va? Lju­di, i poslo­vi koji se mogu oba­vlja­ti nisu isti. Lju­di su pri­rod­no razli­či­ti i sva­ki poje­di­nac je jedin­stven. Držav­ni stan­dar­di pred­st­vlja­ju nasil­no uka­lu­plji­va­nje. Kakve to posle­di­ce osta­vlja na psi­hu mali­ša­na se može samo pret­po­sta­vi­ti. Svi mora­ju da zado­vo­lje odre­đe­ne stan­dar­de, a nema­ju svi iste kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti i talen­te. Sami stan­dar­di su pot­pu­no sme­šni. Neki poli­ti­ča­ri i biro­kra­te su seli i zaklju­či­li da deca tre­ba­ju zna­to to, to, i to. Šta bi sa ovim i onim? Jav­no obra­zo­va­nje tipič­no for­si­ra ver­bal­no i apstrakt­no zna­nje. Prak­tič­no zna­nje se pot­pu­no zapo­sta­vlja. Posto­ji neko fizič­ko obra­zo­va­nje, ali oce­na koja se za nje­ga dobi­ja je naj­či­sti­ji oblik arbi­trar­no­sti. Ona se pokla­nja ako je đaku potreb­na radi pro­se­ka. Tu se vidi svo nepo­šte­nje siste­ma. Da je ta oce­na stvar­no bit­na, ne bi bila poklanjana.

Sistem jav­nih stan­dar­da u obra­zo­va­nju stva­ra teške pore­me­ća­je. Prvo, sva deca se tera­ju da uče nešto gde su neka deca dobra. To nemi­nov­no osta­vlja posle­di­ce na svu decu. Ona koja su sla­bi­ja u aka­dem­skim zada­ci­ma dobi­ja­ju udar na svo­je samo­po­u­zda­nje i sma­tra­ju se manje vred­nim, što je idi­o­ti­zam. „Vred­nost“ sva­ke oso­be je rela­tiv­na. Niko nije bez tale­na­ta i spo­sob­no­sti. Ako isko­ri­sti svo­je pred­no­sti, sva­ko može da pro­spe­ri­ra, jer je bio od kori­sti svo­jim sugra­đa­ni­ma. Aka­dem­ski uspe­šna deca, napro­tiv, doži­vlja­va­ju šok po izla­sku iz ško­le na trži­šte koji ih dru­ga­či­je vred­nu­je od nji­ho­vih pro­fe­so­ra. Pro­fe­sor Ludvig fon Mizes opi­su­je taj pro­ces u svo­joj knji­zi Human Acti­on. Ti lju­di razvi­ja­ju mržnju pre­ma trži­štu koje nije u sta­nju da „shva­ti“ nji­ho­vu vred­nost. Nika­ko im ne ula­zi u gla­ve da je nji­ho­va „vred­nost“ možda bila pre­ce­nje­na. Inte­lek­tu­al­ci tako tvo­re gru­pu koja je nesra­zmer­no nepri­ja­telj­ski nastro­je­na pre­ma trži­štu i slo­bo­di. Dru­go, deca mora­ju da uče stva­ri koje im naj­ve­ro­vat­ni­je nika­da neće biti potreb­ne. Lepo je reći da svi tre­ba da zna­ju osno­ve bio­lo­gi­je. Ali taj nauk ima cenu. Ume­sto da se neko muči da shva­ti bio­lo­gi­ju za koju nema talen­ta, mogao je to vre­me utro­ši­ti na mate­ma­ti­ku, za koju je mag, ili na nemač­ku knji­žev­nost, koju voli. Posta­vlja se pita­nje: ko odre­đu­je pri­o­ri­te­te? Da li to tre­ba da čini dete i nje­go­vi rodi­te­lji, ili drža­va? Ko je pozva­ni­ji da oce­ni spo­sob­no­sti i želje neke osobe?

Pita­nje je: čemu obra­zo­va­nje slu­ži? Ovo je jako bit­no pita­nje, na koje nema­mo odgo­vor od zastup­ni­ka eta­ti­zma. Jav­no obra­zo­va­nje ne slu­ži izjed­na­ča­va­nju šan­si, kako gla­si nji­ho­va man­tra. To je pot­pu­no nere­a­lan cilj, a da ne govo­ri­mo o tome što ova­kvo jav­no obra­zo­va­nje u stva­ri uni­šta­va šan­se u živo­tu, putem pri­sil­nog uka­lu­plji­va­nja, koje šte­ti svi­ma. Baš svima.

Obra­zo­va­nje ima dva cilja: spre­ma­nje za posao i sazna­nje iz zado­volj­stva. Jav­no obra­zo­va­nje je sušta suprot­nost oba cilja. Za kakav ono poziv pri­pre­ma? Vero­vat­no nauč­nič­ki. Ali potre­ba za tim pozi­vom je rela­tiv­no mala. Šta je sa osta­lim zani­ma­nji­ma? Dru­go, uče­nje veći­ne pred­me­ta je sve sem zado­volj­stva. Istra­ži­va­či su šoki­ra­ni kada ame­rič­ki đaci nisu u sta­nju da nađu Polj­sku na mapi, a polj­ski Dži­bu­ti, pri­tom pot­pu­no pre­ne­bre­ga­va­ju­ći činje­ni­cu da to te đake nein­te­re­su­je. Ne tiče ih se gde su te zemlje, iona­ko tamo nika­da neće ići. Kakva je korist od uče­nja foto­sin­te­ze, ako se ne bavi­mo bio­lo­gi­jom, nego programiranjem?

Potom se, za takvu nea­de­kvat­nu uslu­gu, pla­ća porez. Taj porez pla­ća­ju svi. bez obzi­ra da li su kori­sti­li, kori­ste ili će kori­sti­ti taj obra­zov­ni sistem, i u kojoj meri. To je samo po sebi nepra­ved­no. Dru­go, ako i posto­je pri­vat­ne ško­le, one su rela­tiv­no sku­plje, pa su nji­ho­vi pola­zni­ci sve­de­ni na onu decu čiji rodi­te­lji ima­ju visok pri­hod. Dakle, pri­stup kva­li­tet­nom obra­zo­va­nju je ogra­ni­čen. Tre­će, čak i oni koji su siro­ma­šni i te kako ima­ju tro­ško­ve obra­zo­va­nja. Šta da se radi za knji­ge, sve­ske, pri­bor? To ne raste na drve­ću. Sva­ko mora da ima ove arti­kle. Potom, sto­ji činje­ni­ca da su neki pred­me­ti teški za neku decu. Deci siro­ma­šnih rodi­te­lja će biti naj­te­že jer nema­ju pomoć od svo­je poro­di­ce, koja je vero­vat­no siro­ma­šna zato što nje­ni čla­no­vi nema­ju viso­ko obra­zo­va­nje koje je neop­hod­no za struč­ni­je poslo­ve, ili su manje nada­re­ni od dru­gih. Da ta siro­ma­šna deca uče samo pred­me­te za koje ima­ju talen­ta, mogli bi da sami pre­va­zi­đu svo­ju lošu počet­nu pozi­ci­ju, jer se usred­sre­đu­ju u posao gde su naj­pro­duk­tiv­ni­ji, i gde mogu naj­lak­še da popra­ve svo­ju mate­ri­jal­nu situ­a­ci­ju. Ali, ona biva­ju nate­ri­va­na da uče stva­ri koje im ne idu. A, ako ne polo­že, mora­ju da pona­vlja­ju razred. Otkud toli­ko pri­vat­nih uči­te­lja mate­ma­ti­ke? Zato što posto­ji veštač­ko pove­ća­nje tra­žnje za mate­ma­ti­kom, koje spro­vo­di drža­va. Ogrom­noj veći­ni lju­di nikad neće nikad biti potreb­no da zna ništa više od raču­na i tabli­ce množenja.

Dakle, to oba­ve­zno „bes­plat­no“ obra­zo­va­nje i te kako košta. Ono je dale­ko sku­plje od slo­bod­nog. Jav­no obra­zo­va­nje stva­ra gene­ra­ci­je i gene­ra­ci­je izmu­če­nih đaka, koji nema­ju nika­kvih prak­tič­nih zna­nja. Ume­sto da razvi­ja spo­sob­no­sti svih, ono favo­ri­zu­je neke, a potom ih kažnja­va kada uđu u stvar­ni svet. Tro­ško­vi „bes­plat­nog“ obra­zo­va­nja su pri­kri­ve­ni i malig­ni, i njih sno­si celo dru­štvo, a pogo­to­vu siro­ma­šni, koji­ma ono PREPREČAVA put ka uspehu.

Ako nam je sta­lo do buduć­no­sti mla­dih gene­ra­ci­ja, mora­mo hit­no uklo­ni­ti ovaj pro­i­zvod lažne filantropije.

Andre­ja Vražalić