Liberalizam je princip, a ne moda

Ko su danas libe­ra­li? Čak i soci­jal demo­kra­te su zain­te­re­so­va­ne da pri­svo­je tu kva­li­fi­ka­ci­ju, žigo­šu­ći "neo­li­be­ra­li­zam". Posto­ji narav­no mno­go neo­dre­đe­no­sti kada je u pita­nju reč libe­ral. Isu­vi­še smo žele­li da je zabo­ra­vi­mo, iako je ta reč lepa i odgo­va­ra reči Liber­te, i pro­sto je tužno što toli­ki broj lju­di ima strah da je izgo­vo­ri. Ali, s obzi­rom da posto­ji veli­ki broj kon­cep­ci­ja slo­bo­de (zar i mark­si­sti nisu žele­li da "oslo­bo­de" lju­de), nije čud­no da na pojam libe­ral mogu pola­ga­ti pra­vo razli­či­te oso­be. Tako u SAD biti libe­ral zna­či biti levi­čar. Libe­ra­li bra­ne naj­ši­ru slo­bo­du pona­ša­nja i tako se suprot­sta­vlja­ju kon­zer­va­tiv­ci­ma. Ali tako­đe, tre­ba reći da naj­ve­ća ter­mi­no­lo­ška kon­fu­zi­ja vla­da u sve­tu poli­ti­ke. Ako se pozo­ve­mo na kla­sič­nu distink­ci­ju izme­đu levi­ce i desni­ce, mora­mo da pri­zna­mo da, u veći­ni zema­lja, a poseb­no u zemlji kao sto je Fran­cu­ska, desni­ca oku­plja libe­ra­le, inter­ven­ci­o­ni­ste, kon­zer­va­tiv­ce, naci­o­na­li­ste, koji su u sušti­ni pro­tiv­ni­ci libe­ra­li­zma. I zato je Fri­drih Hajek bio u pra­vu kada je nagla­sio u svom tek­stu (zašto nisam kon­zer­va­ti­vac “Why I am not a Con­ser­va­ti­ve”) da ne tre­ba suprot­sta­vlja­ti desni­cu levi­ci, već kon­struk­ti­vi­ste libe­ra­li­ma. Prvi žele da sagra­de dru­štvo u skla­du sa svo­jim pre­dra­su­da­ma, a ima kon­struk­ti­vi­sta desni­ča­ra kao i levi­ča­ra. Dru­gi, jed­no­stav­no žele da odbra­ne indi­vi­du­al­nu slo­bo­du i indi­vi­du­al­na pra­va a da ne pre­ten­du­ju da sami defi­ni­šu kakvo će dru­štvo rezul­ti­ra­ti iz delo­va­nja slobode.

Ali, tre­ba tako­đe spre­či­ti pre­te­ra­nu poli­ti­za­ci­ju našeg doba. Ona uzi­ma za kri­te­ri­jum distink­ci­je koje važe u poli­tič­kom živo­tu. Daću jedan pri­mer, često me pita­ju da li sam bli­ži nekom poli­ti­ča­ru koji ima repu­ta­ci­ju libe­ra­la, a ja odgo­va­ram nepro­me­nji­vo: “Bolje pitaj­te nje­ga da li je on meni bli­zak." Nema nika­kve pre­ten­zi­je u tom odgo­vo­ru, samo jed­na opo­me­na da refe­ren­ca mora biti inte­lek­tu­al­na a ne poli­tič­ka, da poli­ti­ča­ri mora­ju da se odre­de u odno­su na toko­ve mišlje­nja, a ne obr­nu­to. Jer, razli­ke su mno­go jasni­je u inte­lek­tu­al­nom sve­tu, čak iako posto­ji npr. veli­ki broj stru­ja među libe­ra­li­ma. Svet se može shva­ti­ti samo kroz ana­li­zu indi­vi­du­al­nog pona­ša­nja. Naj­va­žni­ja razli­ka je meto­do­lo­ške vrste. Ona ospo­ra­va gle­di­šta po koji­ma je libe­ra­li­zam pojam etič­kog reda, kao i ona po koji­ma je on utilitaristički.

2. Jesu li libe­ra­li dog­ma­ti­ča­ri zao­ku­plje­ni samo pro­fi­tom, kako ih poje­di­ni opisuju?

Dog­ma­ti­zam igno­ri­še prin­cip real­no­sti, dog­ma­tič­ni libe­ral bi bio pse­u­do libe­ral, jer je libe­ra­li­zam teo­ri­ja o stvar­nom čove­ku (suprot­no mark­si­stič­koj fik­tiv­noj vizi­ji o čove­ku i dru­štvu koja vodi ka dog­ma­tič­nom biću). Ne tre­ba meša­ti dog­ma­ti­zam i ube­đe­nje. Kao što je rekao jedan fran­cu­ski poli­ti­ko­log, tre­ba biti tole­ran­tan pre­ma lju­di­ma, ali neto­le­ran­tan pre­ma ide­ja­ma (u smi­slu da ako veru­je­mo u jed­nu ide­ju ne može­mo isto­vre­me­no da veru­je­mo i u nje­nu suprot­nost). Uosta­lom, pot­pu­no je pogre­šno vero­va­ti da su libe­ra­li zao­ku­plje­ni samo pro­fi­tom (pre­ci­zni­je, mate­ri­jal­nim pro­fi­tom). Zvu­či kao šala da neko svo­jim libe­ral­nim opre­de­lje­njem želi da ostva­ri neka­kav pro­fit, ako se zna koli­ko je pra­vi libe­ral mar­gi­na­li­zo­van u našem dru­štvu. Ozbilj­no govo­re­ći, tre­ba pod­se­ti­ti da je taj čin karak­te­ri­za­ci­je libe­ra­la kao bra­ni­o­ca mate­ri­jal­ne dobi­ti lažan. Suprot­no tome, libe­ra­li su jedi­ni koji uvi­đa­ju da su subjek­tiv­ni cilje­vi poje­di­na­ca (nji­ho­ve želje, nji­hov duhov­ni pore­dak, afek­tiv­ni, este­tič­ki ili mate­ri­jal­ni) jedi­na real­nost. Ono što se zove eko­nom­skim živo­tom je samo možda naj­vi­dlji­vi­je, ali ne i naj­va­žni­je u ljud­skom živo­tu. Kao što nam je lepo poka­zao veli­ki libe­ral­ni eko­no­mi­sta Ludwig von Mises, eko­nom­ske meha­ni­zme (ono što zove­mo kata­lak­si­jom) može­mo shva­ti­ti samo ako iz njih resti­tu­i­še­mo u zajed­ni­cu naj­ši­ru ljud­sku aktiv­nost (ono što se zove prak­se­o­lo­gi­ja, ili nau­ka o delo­va­nju). Ne tre­ba dakle “koba­si­či­ti” indi­vi­duu na sit­ne koma­de, od kojih će jedan biti eko­nom­ski i zaslu­ži­va­će svu našu pažnju, a dru­gi ne. Za libe­ra­le indi­vi­dua koja misli i delu­je je jedi­na real­nost, dakle dubo­ko je anti-libe­ral­no svr­sta­va­ti poje­din­ce u razli­či­te kate­go­ri­je, even­tu­al­no suprot­sta­vlje­ne (gazde pro­tiv zapo­sle­nih, pro­i­zvo­đa­če pro­tiv potro­ša­ča, boga­te pro­tiv siro­ma­šnih, sta­ro­se­de­o­ce pro­tiv dose­lje­ni­ka itd…). Ali naši savre­me­ni­ci su toli­ko uto­plje­ni u mark­si­stič­ku dok­tri­nu da oni ne shva­ta­ju da se može raz­mi­šlja­ti u dru­ga­či­jim ter­mi­ni­ma, osim u kolek­ti­vi­stič­kim i kate­go­rič­kim. Dakle potreb­no je sme­sti­ti libe­ra­le negde na kolek­ti­vi­stič­koj lestvi­ci: reše­nje je da se oni pred­sta­ve kao bra­ni­o­ci gazda, boga­tih, špe­ku­la­na­ta itd…

Neko­li­ko reči o pro­fi­tu. U izve­snom smi­slu može se reći da sva­ko teži da ostva­ri pro­fit, pošto sva­ko delo­va­nje ima za cilj pobolj­ša­nje situ­a­ci­je (ali ne neop­hod­no na mate­ri­jal­nom pla­nu). Pro­fi­tu se može dati jed­no pre­ci­zni­je odre­đe­nje, nai­me šta osta­je od pro­i­zve­de­ne vred­no­sti u jed­nom pre­du­ze­ću nakon ispla­te svih ugo­vo­ra (ugo­vor o pla­ti, kama­te, ispo­ru­ke pro­i­zvo­da i uslu­ga). Dru­ga­či­je reče­no, pro­fit je rezi­du­el­na zara­da, dakle rizik. S obzi­rom da nesi­gur­nost uvek posto­ji u ljud­skom dru­štvu, uvek posto­ji i pro­fit, odno­sno rezi­du­el­na zara­da. Osnov­ni pro­blem se sasto­ji u tome kome je name­njen. Legi­tim­no je da pro­fit bude pode­ljen u kapi­ta­li­stič­koj fir­mi – i samo tu – jer pro­fit, rizič­na zara­da vra­ća se ono­me koji je pre­u­zeo rizik. I svi pro­fi­ti­ra­ju iz toga što vla­sni­ci pre­du­ze­ća pri­hva­ta­ju tu ulogu.

3. Slo­bo­da se često bra­ni uti­li­ta­ri­stič­kim argu­men­ti­ma, ako sni­zi­mo pore­ze npr. rast pada. Da li je to dovoljno?

Narav­no da ne. Prvo, uti­li­ta­ri­stič­ki argu­men­ti brzo poka­zu­ju svo­ju ogra­ni­če­nost. Uti­li­ta­ri­zam se zasni­va na pro­ce­nji­va­nju jed­ne situ­a­ci­je počev od nje­nih rezul­ta­ta. Ali koji ćemo to kri­te­ri­jum kori­sti­ti za vred­no­va­nje rezul­ta­ta kada se oni ne odno­se samo na poje­din­ca, već na skup poje­di­na­ca? Svi čla­no­vi jed­nog dru­štva mora­li bi nužno da ima­ju razli­či­ta i inko­pa­ti­bil­na mišlje­nja, što bi zna­či­lo da je nemo­gu­će defi­ni­sa­ti soci­jal­ni opti­mum. Jedi­ni uni­ver­zal­ni prin­cip koji nam omo­gu­ča­va da pro­ce­ni­mo situ­a­ci­ju na nepro­ti­vu­re­čan način je da se zapi­ta­mo da li su lju­di radi­li dobro­volj­no ili pod pri­si­lom (ma kakav bio dobi­je­ni rezul­tat nji­ho­vog rada). Nesu­mlji­vo, taj prin­cip odgo­va­ra etič­kim zahtevima.Tako se, u pogle­du bilo kog soci­jal­nog pro­ble­ma, nika­da neće­mo pita­ti da li nam se rezul­tat čini dobrim ili lošim, samo ako je dobi­jen delo­va­njem slo­bo­de (na bazi pra­va legi­ti­mnog vla­sni­štva i ugo­vo­rom utvr­đe­ne slo­bo­de) ili ako je dobi­jen ugo­vo­rom (koji je bio lega­lan ili ne).

4. Koji su osnov­ni prin­ci­pi libe­ral­nog društva?

Kao prvo, to je indi­vi­du­al­na slo­bo­da. Ali u čemu se ona sasto­ji? Iz vla­sni­štva i odgo­vor­no­sti. Biti slo­bo­dan zna­či biti vla­snik samo­ga sebe (u pro­tiv­nom vi ste rob). Ali ne može se biti pot­pu­no vla­snik samo­ga sebe ako ne pose­du­je­te u pot­pu­no­sti pro­i­zvo­de svog delo­va­nja: ono što čini legi­tim­ni teme­lj vla­sni­štva su prvo­bit­ni akti stva­ra­nja. Para­dok­sal­no je da naj­če­šće oni koji osu­đu­ju s pra­vom rop­stvo, pri­hva­ta­ju, pa čak i pre­po­ru­ču­ju, čin pljač­ke vla­sni­štva kroz pore­ze. Isto vam je da bude­te rob dužan da radi za svog gospo­da­ra ili da bude­te sma­tra­ni slo­bod­nim rad­ni­kom, ali da ste u oba­ve­zi da date svom gazdi veli­ki deo svog rad­nog prihoda.

Ako pođe­mo od defi­ni­sa­nih pra­va vla­sni­štva, može­mo da defi­ni­še­mo odgo­vor­nost, odno­sno činje­ni­cu da sami sno­si­mo posle­di­ce svog dobrog ili lošeg delo­va­nja. Tako ima­mo odgo­vor­nog za neku šte­tu i taj mora da je ispra­vi u meri u kojoj ona ugro­ža­va­pret­hod­no defi­ni­sa­na pra­va drugog.

5. Posto­ji li neko tre­će reše­nje? Zašto da ne?

Teo­rij­ski ne posto­ji tre­će reše­nje, jer se ne može biti “malo slo­bo­dan”: ili ste slo­bod­ni ili ste rob. Ali kao što zna­mo u svim dru­štvi­ma posto­je “oni” koji istra­žu­ju taj mit­ski tre­ći put. Da bi to ura­di­li oži­vlja­va­ju sve vrste tako­zva­nih prin­ci­pa, zasno­va­nih na soci­jal­nim tabu­i­ma, kao što su neop­hod­nost naci­o­nal­ne kohe­zi­je; držav­ne funk­ci­je, neop­hod­nost soli­dar­no­sti ili – kori­ste­ći se jed­nom teo­ri­jom sa nauč­nim akcen­tom – “jav­na dobra”. Mogli bismo o ovo­me još dugo da disku­tu­je­mo, ali sva­ko tre­ba da bude hra­bar da misli dru­ga­či­je i da se upi­ta o stvar­nom smi­slu tabua naše epohe.

6. Finan­sij­ski skan­da­li daju oprav­da­nje ponov­nom osna­ži­va­nju kom­pe­ten­ci­ja Drža­ve, koje izgle­da­ju sasvim izve­sno. Kako vidi­te taj pro­blem? Koji je ade­kva­tan odgo­vor na tu vrstu problema?

Ono što je zapa­nju­ju­će u afe­ri Enron (ili nekoj dru­goj), jeste da su poslo­vi te vrste zai­sta ret­ki. Nji­ho­va ret­kost je dokaz da kapi­ta­li­stič­ki sistem nije savr­šen – jer savr­še­nost ne posto­ji – ali je naj­bo­lji sistem. On poči­va na jed­no­stav­nim prin­ci­pi­ma i etič­kim teme­lji­ma: pošto­va­nje legi­tim­nih pra­va, dužnost pošto­va­nja nje­go­vih ugo­vo­ra. Vla­sni­ci svog pre­du­ze­ća nema­ju za cilj da ga dove­du do ban­krot­stva i zato su oni pod­stak­nu­ti da poštu­ju ugo­vo­re, da ne vara­ju zapo­sle­ne, kli­jen­te ili zaj­mo­dav­ce. Nasu­prot nji­ma, poli­ti­ca­ri su neod­go­vor­ni jer ne sno­se posle­di­ce za svo­je postup­ke. A mi bismo hte­li da neod­go­vor­ni kon­tro­li­šu odgo­vor­ne! Vra­ti­mo se pono­vo na afe­ru Enron, začu­đu­ju­će je da je trži­šte sank­ci­o­ni­sa­lo sma­nje­njem vred­no­sti akci­ja loše poslo­va­nje upra­vlja­ča Enro­na, iako zva­nič­ne orga­ni­za­ci­je (npr. Secu­ri­ti­es and Exc­han­ge Com­mis­si­on) to nisu učinile.

U jed­nom dru­štve­no slo­bod­nom siste­mu, lju­di inter­a­gu­ju i kon­ti­nu­i­ra­no se pri­la­go­đa­va­ju dru­gi­ma zahva­lju­ju­ći siste­mu cena, pro­ce­si­ma pro­i­zvod­nje, raz­me­ni infor­ma­ci­ja, ali tako­đe i zahva­lju­ju­ći zajed­nič­kim pra­vi­li­ma ponašanja.

Pogle­daj­mo pro­blem infor­ma­ci­ja. Ako drža­va regu­li­še nivo infor­ma­ci­ja koje će fir­me izne­ti na trži­šte reski­ra da tra­ži pre­vi­še infor­ma­ci­ja – što je rasi­pa­nje resur­sa – ili nedo­sta­tak – koji daje trži­štu lažnu sigur­nost. Suprot­no tome ako posred­stvom kon­ti­nu­i­ra­nih pro­ce­sa poku­ša­ja i pogre­ški koje trži­šte, odno­sno lju­di, pri­la­go­đa­va­ju nači­nu ostva­re­nja visi­ne kva­li­te­ta infor­ma­ci­ja koje bolje odgo­va­ra­ju potre­ba­ma jed­nih i dru­gih. Afe­ra Enron je kori­sna jer uka­zu­je na mogu­ća pobolj­ša­nja na tu temu. Trži­štu kori­ste te lek­ci­je i poseb­no tre­ba izbe­ga­va­ti nove zakon­ske regulative.

7. Mno­gi zahte­va­ju ponov­no oži­vlja­va­nje Kejn­zo­ve meto­de kao reže­nje za izla­zak iz kri­ze. Koje su posle­di­ce prak­ti­ci­ra­nja Kejn­zo­vih ideja?

Kejn­zi­jan­ska teo­ri­ja pred­sta­vlja jed­nu abe­ra­ci­ju u isto­ri­ji eko­nom­skih ide­ja. Ona poči­va na direkt­nom pri­bli­ža­va­nju kolek­ti­vi­stič­kim ter­mi­ni­ma (defi­ni­ci­ja makro­e­ko­nom­ske vari­a­ble) i igno­ri­sa­nju raci­o­nal­nog i dobro­volj­nog karak­te­ra ljud­skog delo­va­nja. Ona je lažna kako na pla­nu teo­ri­je, tako i u prak­si. Njen uspeh je u neja­snom karak­te­ru Kejn­zo­ve misli, što omo­gu­ća­va sva­ko­me da o njoj kaže šta hoće, kao i iz činje­ni­ce da je ona pre­ten­do­va­la da oprav­da eko­nom­sku poli­ti­ku i da poda­ri upra­vlja­či­ma neop­hod­ne instru­men­te koji ih trans­for­mi­šu u soci­jal­ne inže­nje­re spo­sob­ne da upra­vlja­ju ljud­skom mašinom.

Tre­ba­lo bi mi dosta vre­me­na da kon­ci­zno demon­ti­ram gre­ške i zablu­de ken­zi­jan­ske misli. Uzmi­mo jedan pri­mer. Savre­me­ni mozgo­vi su pro­že­ti kejn­zi­jan­skom inspi­ra­ci­jom pre­ma kojoj je potro­šnja motor rasta (i ta ide­ja npr. inspi­ri­še sve kon­struk­to­re mode­la makro­e­ko­nom­skih oče­ki­va­nja i svih tuma­ča konjunk­tu­ra). Nasu­prot tome, pra­vi motor rasta je šted­nja: da bi se ostva­rio rast tre­ba se odre­ći date potro­šnje da bi se oslo­bo­di­li resur­si, potom inve­sti­ra­lo, aku­mu­li­rao kapi­tal i tako se omo­gu­či­la ta ino­va­ci­ja. Jedi­na mogu­ća obno­va je obno­va putem šted­nje. Zato tre­ba ne “ohra­bri­ti” šted­nju, već eli­mi­ni­sa­ti sve fiskal­ne pre­pre­ke i regu­la­ti­ve koje koče nje­no stvaranje.

8. Kako se nedo­sta­tak eko­nom­ske struč­no­sti u poli­ti­ci odno­si na aktu­el­nu situ­a­ci­ju u Fran­cu­skoj i u Evropi?

Sva­ko od nas lako može da razli­ku­je u sva­kod­nev­nom živo­tu slo­bod­ni akt od pri­si­le. Ali, često je teško shva­ti­ti kako funk­ci­o­ni­še jed­no dru­štvo u kojem su lju­di zai­sta slo­bod­ni. Oda­tle poti­če pre­dra­su­da pre­ma kojoj tre­ba pro­pi­sa­ti cen­tra­li­zo­va­nu upra­vu i prak­ti­ko­va­ti poli­tič­ku eko­no­mi­ju bez koje bi po nji­ma vla­da­la anar­hi­ja. Počev od tre­nut­ka u kojem je mogu­će dobi­ti nešto ne na osno­vu svog pro­duk­tiv­nog tru­da, već pri­be­ga­va­ju­ći držav­noj pri­nu­di, dola­zi se do jed­ne situ­a­ci­je koju je tako sjaj­no opi­sao Fre­de­rik Basti­ja, defi­ni­šu­ći drža­vu kao “jed­nu veli­ku fik­ci­ju zbog koje se sva­ko tru­di da živi na račun dru­gih”. Takva je upra­vo situ­a­ci­ja u Fran­cu­skoj i u dru­gim evrop­skim zemljama.

Ali, sve eta­ti­stič­ke inter­ven­ci­je u indi­vi­du­al­ne inter­ak­ci­je deša­va­ju se kroz ono što se pone­kad zove “ekster­ni efek­ti”, koji su zapra­vo logič­na posle­di­ca lošeg pozna­va­nja funk­ci­o­ni­sa­nja dru­štva. Poku­ša­će­mo da ispra­vi­mo te ekster­ne efek­te dru­gim inter­ven­ci­ja­ma koje stva­ra­ju dru­ge ekster­ne efek­te. I sve tako, dok malo poma­lo ne uni­šti­mo kre­a­tiv­nost lju­di i nji­ho­vu slobodu.

Kao obja­šnje­nje, evo pri­me­ra – podi­žu pore­ze da bi prak­ti­ko­va­li poli­ti­ku zapo­šlja­va­nja (distri­bu­ci­ja sub­ven­ci­ja, razvoj pra­va na rad, anga­žu­ju inspek­to­re rada, itd..), ali tako uni­šta­va­ju pod­sti­caj zapo­sle­ni­ma da rade i pod­sti­caj pre­du­zet­ni­ci­ma da pro­i­zvo­de (pošto su nji­ho­ve aktiv­no­sti opte­re­će­ne manje ren­ta­bil­nim pore­zi­ma). Neza­po­sle­nost se tako pove­ća­va, a drža­va rea­gu­je izmi­šlja­ju­ći nove poli­ti­ke zapo­šlja­va­nja u jed­nom zača­ra­nom i bes­ko­nač­nom kru­gu. Ali, kao što je to dobro rekla Lady Thatc­her, naj­bo­lja poli­ti­ka zapo­šlja­va­nja jeste da je nema­te uopšte.

9. Koja je ulo­ga medi­ja, onih koje finan­si­ra drža­va, i da li oni uče­stvu­ju u pro­pa­gi­ra­nju pogre­šnih ideja?

Ako posma­tram pri­mer Fran­cu­ske, vidim tu jed­no rigid­no jedin­stvo medi­ja, ško­le, uni­ver­zi­te­ta, poli­tič­ke moći, ispre­ple­ta­nih na način koji pod­se­ća neo­do­lji­vo na neka­da­šnji Sovjet­ski Savez. Domi­nant­na misao – inter­ven­ci­o­ni­stič­ka, bukval­no raz­li­va cement po svim seg­men­ti­ma dru­štva. Pod lažnim izgo­vo­rom jed­na­ko­sti, drža­va name­će svoj mono­pol u obra­zo­va­nju (Fran­cu­ska je jed­na od ret­kih zema­lja u kojoj ne posto­ji kon­ku­ren­ci­ja u dome­nu Uni­ver­zi­te­ta, zato što je zabra­nje­na). Potom, niko nema inte­lek­tu­al­ne hra­bro­sti da slo­mi kon­sen­zus, uosta­lom niko ni nema inte­res da to ura­di, jer je drža­va sve­pri­sut­na. Istra­ži­va­či stva­ra­ju lažna istra­ži­va­nja koja oprav­da­va­ju nove inter­ven­ci­je, koji­ma medi­ji stva­ra­ju publi­ci­tet, a poli­ti­ča­ri ih primenjuju.

Sećam se mrač­nih godi­na mite­ra­nov­ske levi­čar­ske ere kada su me (gre­škom) pozva­li u jed­nu tele­vi­zij­sku emi­si­ju, gde me je glav­ni ured­nik poslao kući iz stra­ha da sutra ne pri­mi tele­fon­ski poziv iz Jeli­sej­ske pala­te. Stva­ri tre­nut­no nisu takve, ali žesto­ka kri­ti­ka medi­ja upe­re­na pro­tiv libe­ral­ne misli se proširuje.

10. Ide­je libe­ral­nih misli­la­ca su pone­kad sma­tra­ne kao inkor­po­ri­ra­ne u aktu­el­ne pro­ble­me. Koje je vaše mišlje­nje o tome?

Kada su pro­ble­mi kom­plek­sni tre­ba potra­ži­ti sred­stva za reše­nje u libe­ral­noj misli. Libe­ral­ni misli­o­ci su odu­vek bili, a to i danas jesu, misli­o­ci kom­plek­sno­sti. Tako je Fri­drih Hajek bio teo­re­ti­čar spon­ta­nog poret­ka tj. nači­na na koji kohe­rent­nost može da sme­sti u siste­me koji ne zavi­se od nekog cen­tral­nog uma, već od demul­ti­pli­ko­va­ne pro­i­zvod­nje zna­nja. Kada pro­ce­nju­je­mo mre­žnu eko­no­mi­ju, libe­ral­na misao, ili bolje reče­no austrij­ska ško­la, odmah pri­vla­če pažnju. Ube­đen sam da dobro pozna­va­nje veli­kih auto­ra austrij­ske ško­le poma­že shva­ta­nju sve­ta, ali tako­đe i poma­že u pro­na­la­že­nju efi­ka­snih reše­nja u živo­tu bilo kog vre­me­na na bilo kom nivou (drža­va, pre­du­ze­će, porodica).

11. Kon­cept soli­dar­no­sti se dosta kori­sti u oprav­da­va­nju eta­ti­stič­ke redi­stri­bu­ci­je veli­kih bogat­sta­va. Koji je stav libe­ra­la u tom soci­jal­nom domenu?

Soli­dar­nost, još jedan neja­san kon­cept kog se tre­ba čuva­ti! Uop­šte­no, može se reći da su svi lju­di soli­dar­ni u smi­slu da su dru­štve­na bića, odno­sno da zavi­se jed­ni od dru­gih. Iz toga pro­i­sti­če da sva­ka rad­nja izvr­še­na od stra­ne jed­nog poje­din­ca – bila ona dobra ili loša – osta­vlja posle­di­ce na dru­ge. Sva­ka raz­me­na čini part­ne­re soli­dar­nim kao i nji­ho­vu koo­pe­ra­ci­ju pro­fi­ta­bil­nom. Tako, u jed­nom pre­du­ze­ću – koje se defi­ni­še kao zajed­ni­ca ugo­vo­ra – svi part­ne­ri su soli­dar­ni, npr. vla­sni­ci i zaposleni.

Isti­na je da se pojam soli­dar­no­sti više kori­sti da bi osli­kao jed­no uni­la­te­ral­no delo­va­nje, pre­ci­zni­je reče­no neki poklon: soli­dar­nost sa dru­gim se mani­fe­stu­je kroz pro­sle­đi­va­nje resur­sa za koje se pro­ce­ni da ovo­me tre­ba­ju. S obzi­rom da su sva­či­ji resur­si ogra­ni­če­ni, nemo­gu­će je, sa te tač­ke gle­di­šta, biti soli­da­ran sa svim sta­nov­ni­ci­ma sve­ta, pa tre­ba iza­bra­ti akte soli­dar­no­sti koji se sma­tra­ju pri­o­ri­tet­nim. Veći­na lju­di ose­ća i ispo­lja­va soli­dar­nost u odno­su na dru­ge lju­de, a isto­ri­ja nam sa te tač­ke gle­di­šta pru­ža jedan širok niz sred­sta­va za upra­žnja­va­nje te soli­dar­no­sti na indi­vi­du­al­ni ili kolek­tiv­ni način. Tako, milo­srd­na dela i dru­ge dobro­tvor­ne aso­ci­ja­ci­je su posle­di­ca dobro­volj­nih ini­ci­ja­ti­va koje su poje­din­ce nave­le da pomi­sle da je bolje orga­ni­zo­va­ti kolek­tiv­ne dobro­volj­ne orga­ni­za­ci­je, nego radi­ti samo­stal­no. Suštin­ska razli­ka je oči­gled­no ona koja posto­ji izme­đu dobro­volj­nih i pri­sil­nih tran­sfe­ra. Ono što drža­va zove soli­dar­no­šću odno­si se oči­gled­no na ovu dru­gu kate­go­ri­ju, i u tom slu­ča­ju pre­va­ra je pri­ča­ti o soli­dar­no­sti. Igno­ri­še se činje­ni­ca u kojoj meri oni koji pod­no­se tro­ško­ve tran­sfe­ra to ustva­ri rade dobro­volj­no. Ma kakve bile zaslu­ge kori­sni­ka redi­stri­bu­ci­je, osta­je im samo da se bave pljač­kom. A pljač­ka je uvek pljač­ka. “Cilj ne opra­va­da­va sred­stvo”. A u ime tog prin­ci­pa tre­ba osu­di­ti lopo­va, čak iako svoj plen name­ni za siro­ma­šne. Zašto ne osu­di­ti one koji to isto poku­ša­va­ju da ura­de samo na lega­lan način? Oni su još više za osu­du , jer oni sami pro­fi­ti­ra­ju iz tih tran­sfe­ra: to su oni koji na izbo­ri­ma pri­vla­če veli­ki broj gla­sa­ča i koji dele bogat­stva stvo­re­na tuđim radom. Oči­gled­no da se to ne može vred­no­va­ti kao mora­lan, već akt tobo­žnjeg milo­s­rđa koji je rezul­tat tuđeg nov­ca uze­tog na silu.

Evo još jed­nog jezič­kog para­dok­sa u fran­cu­skom jezi­ku. Fran­cu­zi zovu “porez soli­dar­no­sti na veli­ko bogat­stvo” jedan dis­kri­mi­na­tor­ni porez; govo­ri se o soli­dar­no­sti među gene­ra­ci­ja­ma, da bi se oprav­dao jedan pljač­ka­ški pen­zi­o­ni sistem, odno­sno činje­ni­ca da se danas pen­zi­je ispla­ću­ju nov­cem aktiv­nih uz obe­ća­nje da će tako biti i sa budu­ćim gene­ra­ci­ja­ma (tj. da će na nje­ga pri­sta­ti lju­di i žene koji možda još nisu ni rođe­ni i koji nisu u sta­nju da se izja­sne, i koji se možda ne sla­žu sa tom lažnom solidarnošću).

12. Šta misli­te o držav­nom finan­si­ra­nju kulture?

Kada je o tom feno­me­nu reč voleo bih da citi­ram Fre­de­ri­ka Basti­ju :”Pri­zna­jem, ja sam od onih koji misle da pod­sti­caj mora doći odo­zdo­le a ne odo­zgo­re, od gra­đa­na , a ne od zako­no­da­va­ca, a da dok­tri­na pri­si­le vodi do ruše­nja slo­bo­de i ljud­skog dosto­jan­stva” (pam­flet, The­a­tres, Bea­ux-Arts). Dodao bih jed­nu pri­med­bu: čista fik­ci­ja je misli­ti da drža­va finan­si­ra kul­tu­ru, jer drža­va nije neka­kvo biće obda­re­no razu­mom i maštom, već se iza te jezič­ke fik­ci­je drža­ve kri­ju vrlo kon­kret­ne oso­be, i zato se ja lič­no uvek tru­dim da ne govo­rim o drža­vi, već o lju­di­ma koji vode drža­vu. A ti lju­di ima­ju vla­sti­ti ukus i pre­dra­su­de koje mogu zado­vo­lji­ti sa tuđim nov­cem u ime “kul­tu­re”. Ovaj posled­nji pojam je tako­đe jed­na jezič­ka fik­ci­ja: kul­tu­ra ne posto­ji; ono što posto­ji to je mno­štvo uku­sa, umet­nič­kih dela, susre­ta umet­ni­ka, pisa­ca i onih koji vole nji­ho­va dela.

13. Fran­cu­ska je dala veli­ki broj libe­ral­nih eko­no­mi­sta. Kako tuma­či­te činje­ni­cu da se libe­ra­li­zam često sagle­da­va kao anglo­sak­son­ski feno­men inkom­pa­ti­bi­lan sa kon­ti­nen­tal­nim evrop­skim duhom?

To je vrlo čudan i važan feno­men. Nesum­nji­vo su Tir­go, Fre­de­rik Basti­ja, Žan Batist Sej (i mno­gi dru­gi) bili sjaj­ni pret­hod­ni­ci libe­ral­ne eko­nom­ske misli, poseb­no “austrij­ske” ško­le. Nji­ho­va subjek­ti­vi­stič­ka tra­di­ci­ja je sta­ri­ja od anglo­sak­son­ske, ali se vrlo često sma­tra da je libe­ral­na misao anglo­sak­son­skog pore­kla. Tre­ba zai­sta puno vre­me­na da se shva­te uzro­ci te situ­a­ci­je. Ali, naj­bo­lje obja­šnje­nje za to je dao Fri­drih Hajek. On obja­šnja­va da su na pre­la­sku iz XVIII u XIX vek fran­cu­ski nauč­ni rezul­ta­ti dove­li do sta­va da ih je mogu­će imi­ti­ra­ti i u dome­nu dru­štve­nih nau­ka, kroz nasta­nak “dru­štve­nih inže­nje­ra”. Oda­tle je došao pozi­ti­vi­zam koji je postao domi­nan­tan, poseb­no u Fran­cu­skoj, cen­tra­li­zo­va­noj i eta­ti­stič­koj zemlji. Tre­ba­lo bi hit­no pro­na­ći tu fran­cu­sku supe­ri­or­nu inte­lek­tu­al­nu tradiciju.

14. Koji su za vas naj­ve­ći libe­ral­ni eko­no­mi­sti u Fran­cu­skoj, Evro­pi, i šire, kako sta­ri tako i savremeni?

Na osno­vu ono­ga što sam već rekao, za mene su naj­ve­ći eko­no­mi­sti “austrij­ske” ško­le, pome­nuo sam već fran­cu­ske pre­te­če kao i Ludvi­ga Von Mize­sa i Fri­dri­ha Haje­ka. Tre­ba­lo bi toj krat­koj listi doda­ti i Mare­ja Rod­bar­da, vrlo zapo­sta­vlje­nog u Fran­cu­skoj (pa čak i u SAD), a čiji je rad ori­gi­na­lan i izvan­re­dan. Ali, van te sku­pi­ne tre­ba­lo bi doda­ti i sve one koji su pri­hva­ti­li jedan dru­ga­či­ji meto­do­lo­ški pri­stup i koji nose naj­ve­će zaslu­ge za libe­ral­nu misao (kao npr. Mil­ton Frid­man, Geri Beker, Džejms Bju­ke­nen). Stvar­no mi je teško ovo pita­nje, jer ću biti kraj­nje nepra­ve­dan što sam se ogra­ni­čio samo na neko­li­ko ime­na, sada kada sam suo­čen sa pra­vom eksplo­zi­jom libe­ral­ne misli našeg vre­me­na, poseb­no u SAD. Ali, pošto sam se ogra­ni­čio na austrij­sku ško­lu pome­nu­ću Mizes Insti­tut u Aubur­nu (SAD) koji sva­ke godi­ne orga­ni­zu­je inter­na­ci­o­nal­nu kon­fe­ren­ci­ju austrij­skih inte­lek­tu­a­la­ca, gde se pred­sta­vlja­ju dese­ti­ne i dese­ti­ne vrlo inte­re­sant­nih radova.

15. Koja je danas ulo­ga Dru­štva Mon Pele­rin, i koja je vaša ulo­ga u njemu?

Dru­štvo Mon-Pele­rin je osno­vao 1947 Fri­drih Hajek da bi obra­zo­vao neku vrstu inter­na­ci­o­nal­ne Aka­de­mi­je libe­ral­nih inte­lek­tu­a­la­ca. Ono sada bro­ji oko 500 čla­no­va iz četr­de­se­tak zema­lja. Nje­go­ve aktiv­no­sti su ogra­ni­če­ne (jedan ili dva kon­gre­sa godi­šnje), ali nje­gov uti­caj je zna­ča­jan. Ono pret­sta­vlja cen­tar izu­zet­ne mre­že libe­ral­nih inte­lek­tu­a­la­ca iz celog sve­ta. Tako­đe, tre­nut­no posto­ji sto­ti­nak libe­ral­nih insti­tu­ta koje su osno­va­li čla­no­vi ili sim­pa­ti­ze­ri Dru­štva Mon-Pele­rin. Naj­ve­će dostig­nu­će dru­štva je što je ver­no svo­jim prin­ci­pi­ma uspe­lo da se saču­va od poku­ša­ja poli­ti­za­ci­je, biro­kra­ti­za­ci­je i medi­ja­ti­za­ci­je. Na neki način ono pred­sta­vlja jed­nu vrstu veli­ke poro­di­ce intelektualaca.

Kada je o meni reč, bio sam pred­sed­nik dru­štva Mon-Pele­rin u peri­o­du 1994/1996. Sad sam pono­vo obi­čan član.

16.Šta misli­te o Evrop­skoj Uni­ji, i da li je to pita­nje koje će pode­li­ti liberale?

U Evro­pi posto­je dve diver­gent­ne ten­den­ci­je, jed­na koja je bli­ža kon­ku­ren­ci­ji (kroz dere­gu­la­ci­ju, i kroz uki­da­nje pre­pre­ka slo­bod­noj raz­me­ni), i dru­ga koja je bli­ža cen­tra­li­za­ci­ji ( kroz zajed­nič­ku poli­ti­ku, euro, sarad­nju eko­nom­skih poli­ti­ka, fiskal­nu ili regu­la­tiv­nu har­mo­ni­za­ci­ju itd). Bojim se da ten­den­ci­ja cen­tra­li­stič­ke pri­ro­de domi­ni­ra i da je stva­ra­nje eura oči­gle­dan dokaz. Ono što je neop­hod­no da bi se inte­gri­sa­le sve evrop­ske eko­no­mi­je je pre­sta­nak spre­ča­va­nja kon­ku­ren­ci­je u svim dome­ni­ma (trgo­vin­ska raz­me­na, kre­ta­nje rad­ne sna­ge, ali tako­đe i fiskal­na kon­ku­ren­ci­ja, regu­la­tiv­na kon­ku­ren­ci­ja, pra­vo­sud­na kon­ku­ren­ci­ja, mone­tar­na kon­ku­ren­ci­ja). Sva­ka­ko nam nisu potreb­ni Evrop­ska komi­si­ja i neka­kav par­la­ment, koji će da dono­se zako­ne i upra­vlja­ju čita­vom Evro­pom. Pro­gres je upra­vo suprot­no, npr. dati lokal­nim zajed­ni­ca­ma slo­bo­du da odlu­ču­ju o svom fiskal­nom siste­mu i pre­ne­ti jedan deo nji­ho­vih resur­sa na viši nivo (fiskal­ni fede­ra­li­zam). Sre­ćom, Veli­ka Bri­ta­ni­ja, čak sa labu­ri­stič­kom vla­dom, vrsi dodat­ni uti­caj na uspo­ra­va­nje cen­tra­li­stič­kog skre­ta­nja. A ja bih voleo da Švaj­car­ska nika­da ni ne poku­ša da se pri­po­ji Evrop­skoj Uni­ji, i da poka­že kako je indi­vi­du­al­na slo­bo­da uvek bolje sred­stvo za reša­va­nje eko­nom­skih i soci­jal­nih problema.

17. Da li libe­ra­li­zam napre­du­je naspram eta­ti­zma i u deba­ti ide­ja u Evro­pi? Da li će Vale­ri Žiskar D Esten pod­sta­ći libe­ra­li­zam u Evro­pi? Koje su per­spek­ti­ve za budućnost?

Na žalost, ja nemam uti­sak da libe­ra­li­zam uzi­ma maha u deba­ti ide­ja. Za mene je to jed­na vrsta razo­ča­re­nja, jer mislim da je isti­na tako oči­gled­na, još od pada Ber­lin­skog zida. Ja sam to brže shva­tio od pro­tiv­ni­ka libe­ra­li­zma, onih koji su se tako teško i tako tra­gič­no vara­li dece­ni­ja­ma, ne mogav­ši da sakri­ju svo­je gre­ške i koji su ume­sto da sla­ve pad Ber­lin­skog zida kao sim­bol povrat­ka indi­vi­du­al­noj slo­bo­di, pro­kla­mo­va­li pobe­du demo­kra­ti­je (odno­sno jed­nog nači­na orga­ni­za­ci­je poli­tič­kog dru­štva) i kre­nu­li su u rat pro­tiv fik­ci­ja ultra­li­be­ra­li­zma i neo­li­be­ra­li­zma, dva kon­cep­ta, dve pot­pu­no kolek­ti­vi­stič­ke kon­struk­ci­je, u koji­ma se libe­ra­li apso­lut­no ne prepoznaju.

Ne oče­ku­jem ništa od Vale­ri Žiskar Deste­na. Da je on zai­sta libe­ral pri­me­ti­li bismo to dok je bio pred­sed­nik Fran­cu­ske. Ali vre­me nje­go­vog pred­sed­ni­ko­va­nja bilo je vre­me rastu­ćeg eta­ti­stič­kog inter­ven­ci­o­ni­zma (izu­zev vra­ća­nja slo­bo­di cena).

U sva­kom slu­ča­ju, ako libe­ra­li­zam dobi­je bit­ku na polju ide­ja, to će biti odo­zdo­le. S te tač­ke gle­di­šta moja jedi­na nada je otva­ra­nje duha novih gene­ra­ci­ja. Ova bor­ba je inte­lek­tu­al­na, a ne poli­tič­ka. Poli­ti­ka će usle­di­ti nakon što se duho­vi budu promenili.

18. Da li rastu­ća homo­ge­nost regu­la­ci­je, zako­no­dav­stva i fiska­li­za­ci­je poma­žu u razvo­ju preduzeća?

Ono što bi pomo­glo razvo­ju pre­du­ze­ća bilo bi sma­nje­nje fiska­li­za­ci­je i zakon­ske regu­la­ti­ve. Ured­be i pore­zi nisu manje tiran­ski i pljač­ka­ški time što su har­mo­ni­zo­va­ni. Ako osta­vi­mo trži­šte, odno­sno lju­de da odlu­či­ju, oni sami će za sebe pro­na­ći opti­mal­ni ste­pen homogenizacije .

19. Kako obja­šnja­va­te tre­nut­nu kon­fu­zi­ju koja vla­da u aktu­el­noj deba­ti izme­đu poli­tič­ke i eko­nom­ske inte­gra­ci­je, odno­sno slo­bod­ne razmene?

Ne obja­šnja­vam je nika­ko, kon­fu­zi­ja se može samo kon­sta­to­va­ti. Među­tim, da li je ozbilj­na ta kon­fu­zi­ja: sad kad poli­tič­ka inte­gra­ci­ja napre­du­je, eko­nom­ska i ljud­ska inte­gra­ci­ja opa­da­ju. Poli­ti­ča­ri samo distri­bu­i­ra­ju pri­vi­le­gi­je uzi­ma­ju­ći resur­se pro­i­zve­de­ne od stra­ne jed­nih gra­đa­na, da bi ih dali dru­gi­ma. Oni stva­ra­ju anta­go­ni­stič­ke inte­re­se, odno­sno “dezin­te­gri­šu” sop­stve­no dru­štvo. Nasu­prot tome, trgo­vač­ko dru­štvo je paci­fi­ko­va­no i diver­gent­ni inte­re­si se usa­gla­ša­va­ju jed­ni sa drugima.

20. Da li je za Vas stva­ra­nje eura napredak?

Ne, jer se ne zna da li je Evro­plja­ni­ma zai­sta potreb­na zajed­nič­ka valu­ta. Oče­ki­va­lo se da će se na taj način lak­še pore­di­ti cene u Evro­pi, što bi tre­ba­lo da sti­mu­li­še kon­ku­ren­ci­ju (pošto nije bilo neop­hod­no pre­tva­ra­ti cene jed­ne naci­o­nal­ne valu­te u dru­gu). Ali tre­ba kon­sta­to­va­ti, kao što sam i sam pred­vi­deo, da gra­đa­ni u veli­kom bro­ju nisu spo­sob­ni da raz­mi­šlja­ju u euri­ma, pa su u svo­jim sva­kod­nev­nim trans­ak­ci­ja­ma pri­nu­đe­ni da cene izra­že­ne u euri­ma pre­tva­ra­ju u svo­je sta­re naci­o­nal­ne valu­te. Može li se to nazva­ti pro­gre­som? Pred­vi­de­li su, narav­no bez doka­za, da će euro sti­mu­li­sa­ti evrop­ski rast i pre­tvo­ri­ti Evro­pu u “zonu sta­bil­no­sti”. To je oči­gled­no bilo lažno pred­vi­đa­nje. Da budem jasan: ja apso­lut­no ne bra­nim “suve­re­ni­ste” koji bi da saču­va­ju naci­o­nal­ne valu­te kao instru­ment eta­ti­stič­ke suve­re­no­sti. Ali mislim da se ne mogu pred­vi­de­ti potre­be poje­di­na­ca. Evrop­ska mone­tar­na inte­gra­ci­ja mora­la bi se gra­di­ti dece­ni­ja­ma ako se jed­no­stav­no dozvo­li kon­ku­ren­ci­ja, odno­sno uklo­ni mone­tar­na zabra­na, uklo­ni kon­tro­la raz­me­ne i omo­gu­ći da gra­đa­ni pla­ća­ju porez u bilo kojoj evrop­skoj valu­ti. Moglo bi se oti­ći i dalje, dozvo­lja­va­ju­ći kon­ku­ren­ci­ju izme­đu pri­vat­nih mone­ta što inter­net već rea­li­zu­je. Možda bi euro kroz nekol­ko dece­ni­ja bio zame­njen nekom pri­vat­nom efi­ka­sni­jom monetom.

21. Šta misli­te o pak­tu sta­bil­no­sti Evro­ske Unije?

Ne shva­tam razlog nje­go­vog posto­ja­nja, jer ne vidim niti ije­dan teo­rij­ski razlog za koor­di­ni­ra­nje eko­nom­skih poli­ti­ka. Tako, ako je jav­ni defi­cit bitan u jed­noj zemlji, finan­si­ra­nje se uzdi­že na među­na­rod­nom finan­sij­skom trši­štu i to nije desta­bi­li­zu­ju­će za dru­ge evrop­ske zemlje.

22. Kako pro­ce­nju­je­te poli­ti­ku kon­ku­ren­ci­je Evrop­ske Uni­je, često podr­ža­va­ne od stra­ne liberala?

Isti­na je da oni koji sebe sma­tra­ju libe­ra­li­ma bra­ne poli­ti­ku kon­ku­ren­ci­je. Ali oni su se for­mi­ra­lii (odno­sno defor­mi­sa­li) u okvi­ru jed­ne lažne teo­ri­je kon­ku­ren­ci­je, one koju zna­mo pod ime­nom čiste ili savr­še­ne kon­ku­ren­ci­je. Tu se pret­po­sta­vlja da posto­ji kon­ku­ren­ci­ja, samo uko­li­ko posto­ji veli­ki broj pro­i­zvo­đa­ča nekog pro­i­zvo­da sa istom teh­ni­kom pro­i­zvod­nje. Ali to nije kon­ku­ren­ci­ja. Kada se spor­ti­sti i pre­du­zet­ni­ci tak­mi­če oni to ne rade da bi bili jed­na­ki, već da bi bili bolji! Zato se kon­ku­ren­ci­ja mora jed­no­stav­no defi­ni­sa­ti kao situ­a­ci­ja u kojoj posto­ji slo­bo­da ula­ska na trži­šte. S te tač­ke gle­di­šta, malo je važno da li posto­ji samo jedan pro­i­zvo­đač na trži­štu, ako nje­go­va pozi­ci­ja rezul­ti­ra nje­go­vim ino­va­tor­skim karak­te­rom. Jed­na od veli­kih zaslu­ga kon­ku­ren­ci­je je što ona pri­mo­ra­va pro­i­zvo­đa­če da zado­bi­ju "mono­pol­sku pozi­ci­ju”. Sami mono­po­li su napra­vlje­ni odo­bre­nim pri­vi­le­gi­ja­ma lju­di koji vode drža­vu u pre­du­ze­ći­ma bilo pri­vat­nim ili jav­nim (odno­sno zabra­nom da se pro­i­zvo­di za dru­ge). Ako i posto­ji zakon­ska regu­la­ti­va kon­ku­ren­ci­je tre­ba­lo bi da se odno­si samo na mono­po­le jav­nog sektora.

_______________________________________________________________________________________________________

Tekst je pre­ve­den sa dozvo­lom auto­ra i može se naći u švaj­car­skom časo­pi­su L’AGEFI. Inter­vju sa Paskal Sali­nom vodio je Pier­re Bes­sard, 3,4 i 5 febru­a­ra 2003. u Lozani.

_______________________________________________________________________________________________________