Vreme odluke — govor koji je promenio Ameriku

Govo­ri­ću o kon­tro­ver­znim stva­ri­ma. Neću se izvi­nja­va­ti zbog toga. Vre­me je da se zapi­ta­mo da li još uvek razu­me­mo slo­bo­de koje su nam osta­vi­li Oče­vi ute­me­lji­va­či. Džejms Medi­son je rekao: “Sve naše ekspe­ri­men­te zasni­va­mo na spo­sob­no­sti čove­ka za upra­vlja­nje samim sobom.“

Ova ide­ja, da vla­dom upra­vlja­ju lju­di, da ona nema dru­gi izvor moći, još uvek je sve­ža, naj­i­zu­zet­ni­ja ide­ja u dugoj isto­ri­ji odno­sa čove­ka pre­ma čove­ku. To je osnov­no pita­nje ovih izbo­ra: Da li veru­je­mo u našu spo­sob­nost da upra­vlja­mo sami­ma sobom, ili smo pak odba­ci­li Ame­rič­ku revo­lu­ci­ju i pri­zna­li da mala inte­lek­tu­al­na eli­ta iz dale­ke metro­po­le može da pla­ni­ra naše živo­te bolje nego mi sami.

Vama i meni je reče­no da mora­mo iza­bra­ti izme­đu levi­ce i desni­ce, ali ja sma­tram da ne posto­ji tako nešto kao levi­ca i desni­ca. Posto­ji samo gore i dole. Gore – ka sta­rom sno o dobu čove­ka, mak­si­mu­mu indi­vi­du­al­ne slo­bo­de koja je u skla­du sa poret­kom, ili dole – ka mra­vi­nja­ku tota­li­ta­ri­zma. Oni koji budu žrtvo­va­li slo­bo­du zarad sigur­no­sti, bez obzi­ra na nji­ho­vu iskre­nost i na nji­ho­ve huma­ni­stič­ke moti­ve, idu ovim putem nani­že. Plu­tarh je upo­zo­ra­vao: “Pra­vi uni­šti­te­lji ljud­skih slo­bo­da jesu oni koji šire dobro­čin­stva, dona­ci­je i privilegije.“

Oče­vi ute­me­lji­va­či su zna­li da vla­da ne može da kon­tro­li­še eko­no­mi­ju, a da ne kon­tro­li­še lju­de. I zna­li su da kad vla­da kre­ne da to čini, ona mora da kori­sti silu i pri­nu­du da bi ostva­ri­la svo­je cilje­ve. Dakle, mi se nala­zi­mo u vre­me­nu odluke.

Držav­ni slu­žbe­ni­ci kažu, uvek sa naj­bo­ljim name­ra­ma, “kakve bismo sve veli­ke uslu­ge lju­di­am mogli da uči­ni­mo samo kada bi ima­li malo više nov­ca i malo više moći“. Ali, isti­na je da mimo nje­nih legi­tim­nih funk­ci­ja drža­va ne može da uči­ni ništa ona­ko dobro i eko­no­mič­no, kao što to može pri­vat­ni sektor.

Ipak, uvek kada ja ili vi posum­nja­mo u she­me dobro­či­ni­te­lja, mi smo ozlo­gla­še­ni kao pro­tiv­ni­ci huma­ni­stič­kih cilje­va. Ispaf­da da je nemo­gu­će oprav­da­no raspra­vlja­ti o nji­ho­vim reše­nji­ma uz prt­po­stav­ku svi pod­jed­na­ko deli­mo želju da pomog­ne­mo manje sreć­ni­ma. Kažu nam da smo uvek “pro­tiv“, a nikad “za“ nešto.

Mi se sla­že­mo sa ide­jom da siro­ma­štvo ne tre­ba da pra­ti neza­po­sle­nost zbog sta­ro­snih razlo­ga, i u tu svr­hu pri­hva­ti­li smo držav­no pen­zi­o­no osi­gu­ra­nje, kao korak u reše­nju ovog pro­ble­ma. Među­tim, mi smo pro­tiv onih koji su zadu­že­ni za taj pro­gram, a obma­nju­ju nas u pogle­du svo­jih fiskal­nih pro­ma­ša­ja, kada tvr­de da sva­ka kri­ti­ka pro­gra­ma zna­či da mi želi­mo da obu­sta­vi­mo isplate…

Mi poma­že­mo svo­je save­zni­ke time što deli­mo svo­je mate­ri­jal­ne bla­go­slo­ve sa naci­ja­ma koje dele naša temelj­na uve­re­nja, ali smo pro­tiv delje­nja milo­sti­nje od stra­ne jed­ne vla­de dru­goj, što stva­ra biro­kra­ti­ju, ako ne i soci­ja­li­zam, širom sveta.

Potreb­na nam je pore­ska refor­ma koja će uči­ni­ti barem prvi korak ka oži­vlja­va­nju Ame­rič­kog sna za našu decu, sna da bogat­stvo nije uskra­će­no niko­me, da sva­ki poje­di­nac ima pra­vo da leti ono­li­ko viso­ko koli­ko mu nje­go­va sna­ga i spo­sob­nost omogućavaju…ali mi ne može­mo ima­ti takvu refor­mu dok našu pore­sku poli­ti­ku kre­i­ra­ju lju­di koji pore­ze vide kao sred­stvo da se pro­me­ni naša soci­jal­na struktura…

Ima­mo li hra­bro­sti i volje da se suo­či­mo sa nemo­ral­no­šću i dis­kri­mi­na­ci­jom pro­gre­siv­nih pore­za, i da zatra­ži­mo povra­tak tra­di­ci­o­nal­nom pro­por­ci­o­nal­nom oporezivanju?…Danas je udeo pore­skih pla­ća­nja u sva­kom zara­đe­nom dola­ru 37 cen­ti. Slo­bo­da nika­da nije bila toli­ko krh­ka, toli­ko bli­zu da nam iskli­zne iz ruku.

Da li ste sprem­ni da tro­ši­te vre­me pro­u­ča­va­ju­ći pro­ble­me, osve­šća­va­ju­ći naj­pre same sebe, a onda obez­be­đu­ju­ći infor­ma­ci­je svo­joj poro­di­ci i pri­ja­te­lji­ma? Da li ćete se odu­pre­ti isku­še­nju da pre­u­zme­te vla­din recept za vašu zajed­ni­cu? Shva­ti­te da je bor­ba leka­ra prto­iv soci­ja­li­zo­va­ne medi­ci­ne i vaša bor­ba. Mi ne može­mo da soci­ja­li­zu­je­mo dok­to­re a da ne soci­ja­li­zu­je­mo paci­jen­te. Pre­po­znaj­te da vla­di­na inva­zi­ja poli­tič­ke moći zna­či uvek napad na vaš sop­stve­ni biznis. Ako se neki među vama boje da zau­zmu stav, pla­še­ći se odma­zde potro­ša­ča, kli­je­na­ta, ili čak vla­de, shva­ti­te da vi samo hra­ni­te kro­ko­di­la, nada­ju­ći se da će vas poje­sti poslednjeg.

Ako sve ovo izgle­da ka iza­zi­va­nje suvi­še mno­go nevo­lja, raz­mi­sli­te o čemu se radi. Mi smo suo­če­ni sa naj­o­pa­ki­jim nepri­ja­te­ljem koga je čove­čan­stvo upo­zna­lo u svom dugom uspo­nu od močva­re do zve­zda. Ne može posto­ja­ti bezbed­nost bilo gde u slo­bod­nom sve­tu ako ne posto­ji fiskal­na i eko­nom­ska sta­bil­nost u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma. Oni koji tra­že od nas da svo­ju slo­bo­du zame­ni­mo za blju­ta­vu kašu drža­ve bla­go­sta­nja pred­sta­vlja­ju arhi­tek­te poli­ti­ke prilagođavanja.

Oni kažu da je svet postao suvi­še slo­žen za jed­no­stav­ne odgo­vo­re. Oni gre­še. Ne posto­je laki odgo­vo­ri, ali posto­je jed­no­stav­ni odgo­vo­ri. Mora­mo ima­ti hra­bro­sti da uči­ni­mo ono što zna­mo da je moral­no isprav­no. Vin­ston Čer­čil je rekao da se “sud­bi­na čove­ka ne može meri­ti mate­ri­jal­nim raču­ni­ca­ma. Kada se veli­ke sile u sve­tu pokre­nu, tada zna­mo smo da smo mi duhov­na bića — a ne živo­ti­nje.“ I rekao je, “Ima nešto što se deša­va u vre­me­nu i pro­sto­ru što, svi­đa­lo nam se to ili ne, ima čar dužnosti.“

Vi i ja ima­mo sasta­nak sa sud­bi­nom. Mi ćemo saču­va­ti za svo­ju decu posled­nju naj­ve­ću nadu čove­ka na Zemlji, ili ćemo ih osu­di­ti na prvi korak u prav­cu hilja­du godi­na mra­ka. Ako ne uspe­mo, omo­gu­ći­mo bar našoj deci i deci naše dece da o nama kažu da smo oprav­da­li svo­je krat­ko posto­ja­nje na ovom sve­tu. Uči­ni­li smo sve što se moglo učiniti.

Ronald Regan

Pre­vod: Ivan Jan­ko­vić i Bori­slav Ristić