Uspon novog paternalizma

Glen VitmanOd pamtiveka su ljudi govorili drugim ljudima šta treba da čine –manipulisali njima ili ih primoravali na to. Ali, poslednjih godina se na tržištu javnih politika pojavila nova vrsta paternalizma. Za razliku od “starog paternalizma”, koji je zahtevao od ljudi da se povinuju religijskim ili moralnim zahtevima dobra, “novi paternalizam” želi da ljudima bude bolje na osnovu njihovih sopstvenih merila.

Novi paternalizam se pojavljuje pod mnogim imenima, uključujući “meki paternalizam”, “libertarijanski paternalizam” i “asimetrični paternalizam”. Kakvo god da je ime, poreklo mu je iz sve popularnijeg polja bihevioralne ekonomije, koja proučava bezbrojne načine na koji se ljudi – za razliku od agenata koji naseljavaju većinu ekonomskih modela – udaljavaju od čiste racionalnosti. Stvarni ljudi čine raznovrsne kognitivne greške i promašaje, uključujući tu nedostatak samokontrole, preveliki optimizam, usmerenost na status kvo, sklonost da se odluke donose na osnovu predrasuda i tako dalje. Ukoliko takve nesavršenosti dovode do toga da ljudi čine izbore koji nisu konzistentni sa njihovim najboljim interesom, paternalističke intervencije obećavaju da će im pomoći da donose bolje odluke.

O kakvim intervencijama je reč? Običnom čitaocu može se učiniti da novi paternalizam jedva da ima neke veze sa državom. Knjige autora Kasa Sanstajna i Ričarda Talera Usmeravanje i Predvidljivo iracionalni Danijela Arijelija, na primer, čitaju se više kao neka vrsta priručnika popularne psihologije nego kao politički manifesti.

Ali ako zagrebete dublje, otkrićete širu političku agendu. U najbitnijim stručnim radovima Sanstajna, Talera, Kamerera, O’Donahjua, Rabina i drugih, pronaćićete ogroman broj predloga politika koji variraju od blagih do otvoreno intruzivnih. Priča počinje naizgled bezazlenim predlogom da se svi zaposleni automatski prijavljuju na programe štednje (sa mogućnošću odjavljivanja). Onda se nastavlja novim podrazumevanim pravilima ugovaranja, poput pretpostavke o obrazloženom a ne blanko otkazu, takođe uz mogućnost da se takav ugovor promeni. A onda? Podrazumevana pravila koja je moguće izbeći samo putem teške i zamorne sudske procedure. Onda podrazumevana pravila u kojima su neke opcije potpuno eliminisane – poput maksimalnog broja sati rada bez naknada za prekovremeni rad. Onda periodi hlađenja za velike kupovine. Onda porezi na neodgovorno ponašanje, poput kupovine masne ili natrijumom bogate hrane. Onda direktna zabrana pojedinih sastojaka poput transmasti.

Ne podržava svaki paternalista svaku od ovih politika, i ne predlažu ih svi sa istom uverenošću. Ali, na listi su, i tu stoje pozivajući se na nalaze bihevioralne ekonomije.

Poziv na umerenost vs. klizava padina

Novi paternalisti često predstavljaju svoju poziciju kao srednji put između rigidnog antipaternalizma na jednoj, i intruzivnog (“tvrdog“) paternalizma na drugoj strani. Ali kako prethodna lista predloga politika svedoči, teško je održati ovaj poziv na umerenost.

Moja tvrdnja (zajedno sa mojim čestim saradnikom, Mariom Ricom) jeste da novi paternalizam nosi ozbiljan rizik od širenja. Prateći njegove predloge politika stajemo na sklizak teren koji nas vodi od mekog ka tvrdom paternalizmu. Ovo bi bilo istinito čak i kada bi politički činioci – uključujući zakonodavce, sudije, birokrate i glasače – bili potpuno racionalni. Ali opasnost je posebno velika ukoliko politički činioci pokazuju iste one kognitivne pogreške koje se pripisuju ljudima kojima se želi pomoći.

Klizava padina nije, naravno, jedini argument protiv novog paternalizma. Klizava padina nije zamišljena kao argument koji samostalno obara sve politike novih paternalista. U nekim slučajevima, njihove dobrobiti mogu biti dovoljno velike da bi se opravdao trošak. Ključna stvar je da rizik klizave padine mora biti uračunat u relevantne troškove.

Nažalost, sam način na koji se zastupa paradigma novog paternalizma čini vrlo verovatnim ignorisanje tog rizika.

Okvir za generisanje paternalizma

Ako nas je bihevioralna ekonomija nečemu naučila, onda je to da su ljudi podložni razmišljanju u određenim okvirima. Drugim rečima, to kako ljudi biraju umnogome zavisi od naizgled nebitnih aspekata situacije, poput redosleda predstavljenih opcija, drugih opcija (neizabranih) prisutnih u isto vreme, opcija koje se smatraju “podrazumevanim” i tako dalje.

Novi paternalisti, dobro naučivši ovu lekciju, stavljaju javnu debatu u takav okvir u kojem se ohrabruju paternalističke intervencije. To su do sada činili na bar tri načina.

Prvo, utvrđeno je da ljudi pokazuju averziju prema krajnostima: tendenciju da izbegavaju pozicije koje su predstavljene kao ekstremne. Kada biraju između kamere niskog i kamere prosečnog kvaliteta, na primer, potencijalni kupci su podeljenog mišljenja – ali kada su ove dve opcije predstavljene uz opciju kamere visokog kvaliteta, kamera prosečnog kvaliteta privlači mnogo veći broj kupaca. Samo postojanje krajnje opcije čini da srednja opcija izgleda prihvatljivije. Novi paternalisti, namerno ili ne, iskoristili su istu ovu tendenciju predstavljajući svoju poziciju kao sredinu između laissez-faire-a i paternalizma čvrste ruke.

Ovo ne bi bilo zabrinjavajuće da ne postoji tendencija da se sredina vremenom pomera. Sveže prihvaćena sredina brzo postaje status quo. Onda mnogo intruzivnija opcija postaje sredina, a ono što smo nekada zvali sredinom postaje jedna od krajnosti. Uzmimo jedan primer. Sada se pravna obaveza prijave za štedne uloge (sa opcijom izlaska) smatra srednjom opcijom. Ali jednom kada postane standard, preuzeće mesto laissez-faire pozicije. Onda će politika progresivne štednje (sa opcijom izlaska) postati nova sredina. I kada se jednom to prihvati, to opet postaje najniža opcija, dok automatska prijava uz slobodu izbora investicionog plana (ali bez opcije izlaska) u potpunosti ne postane srednja opcija. Ovim putem, nizom malih koraka konačno dolazimo do toga da čak i obavezna prijava sa utvrđenim minimumima, vrlo ograničenim investicionim planovima i nemogućnošću izlaska izgleda kao “razumna sredina”.

Zvuči kao paranoja? Regulacija pušenja je pratila sličan put. Nekad je zabrana pušenja u avionima izgledala kao razumno srednje rešenje. Danas je to (relativno) laissez-faire pozicija, zabrana pušenja u barovima i restoranima je sredina, dok je potpuna zabrana pušenja zaživela u pojedinim gradovima.

Drugo, kako Danijel Kaneman argumentuje: “Temeljni princip mišljenja u datim okvirima jeste pasivno prihvatanje date formulacije.” Ljudi su skloni da opis situacije uzimaju kao datost, bez preformulisavanja na drugačije načine. I ova tendencija je takođe eksploatisana od strane novih paternalista, koji paternalizam najčešće predstavljaju neizbežnim. Sanstajn i Taler, na primer, apeluju na nas da “odbacimo manje interesantno pitanje da li sprovoditi paternalizam ili ne, i da se okrenemo konstruktivnijem pitanju kako izabrati među mogućim opcijama koje utiču na izbor”. Njihov temeljni argument je da situacija izbora obično zahteva neku opciju kao podrazumevanu, pa zašto onda ne izabrati najbolju?

Ali moguće je razmišljati i u drugačijim okvirima. Umesto da postavljaju paternalizam kao podrazumevani standard za odabir podrazumevanih pravila, mogli su da kažu da je poštovanje običajnih očekivanja podrazumevani standard za odabir podrazumevanih pravila. Ili su mogli naglasiti da u mnogim domenima potencijalne regulacije podrazumevana pravila nisu ni potrebna – te da paternalizam u ovim oblastima nije neizbežan. Na primer, nije potrebno da određene opcije u ugovorima (poput prekovremenog rada za istu platu) budu potpuno izbačene.

Svejedno, novi paternalisti su tako oblikovali debatu da pitanje nije da li, već koliko nam je paternalizma potrebno. Politički činioci koji prihvate ovakav okvir razmišljanja prirodno će težiti uvođenju svakojakih vrsta paternalističkih intervencija. “Pošto je paternalizam neizbežan”, misle oni, “naravno da je moj posao da prepravljam uslove ugovaranja, uslove zaposlenja, sastojke hrane, sadržinu režima fizičkog treninga”, ad infinitum.

Treće, novi paternalisti često predstavljaju svoju političku agendu kao deo šireg kontinuuma. I Sanstajn i Taler i Kamerer postavljaju svoje predloge poput liste koju sam gore spomenuo: od blage ka čvrstoj ruci. Još važnije, Sanstajn i Taler definišu kontinuum na takav način da je nemoguće razaznati krucijalne razlike – poput razlike između privatnog i javnog, ili između dobrovoljnog i prisilnog.

Sanstajn i Taler definišu svoj “libertarijansko-paternalistički” spektar u terminima troškova izbora: “Libertarijanski paternalista insistira na očuvanju izbora, dok je nelibertarijanski paternalista voljan da zatvori prostor za izbor. Ali je u svim slučajevima pravo pitanje cene vršenja izbora, i tu postoji kontinuum a ne oštra dihotomija.” Čak i direktne zabrane, poput propisa o kacigama za vozače motorcikala, leže u spektru, jer “oni od kojih se zahteva da nose kacige mogu da odluče da rizikuju da budu kažnjeni i da plate ako moraju.” Ovakav okvir odbacuje pitanje ko nameće troškove i kako to čini. Da bi videli zašto je to bizarno, zapazite da je porez od 10 centi na kutiju slatkiša relativno mali, dok je vožnja od 20 milja do najbliže prodavnice relativno skupa. Tako su u Sanstajnovom i Talerovom svetu državno nametnuti porezi više “libertarijanski” od samonametnute cene življenja daleko od civilizacije.

Pored toga, mnoge konkretne paternalističke mere se nalaze na kontinuumu. Porezi na neodgovorno ponašanje mogu varirati od sićušnih do drakonskih. Legalne prepreke za odustajanje od podrazumevanih opcija mogu da variraju od minimalnih (potpisivanje odluke o odricanju od nečega) do nepremostivih (angažovanje advokata i učešće na mnogočasovnim seminarima).

Zašto je ovo bitno? Zato što padina, kako samo ime implicira, postaje klizavija kada postoji kontinuum. Kako je Judžin Voloh primetio, ljudi pokazuju toleranciju na male promene, to jest, volju da prihvataju promene koje se percipiraju kao relativno mali koraci od statusa kvo. Ta tendencija verovatno ima racionalno utemeljenje (skupo je trošiti vreme i rad na promene čiji su efekti najverovatnije mali), ali i iracionalno (lako je ne primetiti širu sliku kada smo usredsređeni na konkretan problem).

Tolerancija na male promene, serijom malih koraka, čini put u pravcu tvrdog paternalizma lakim. Porezi na nezdravu hranu mogu u početku biti mali, ali nije nužno da će takvi i ostati. Isto važi i za poteškoće izlaska iz državno postavljenih podrazumevanih ugovornih obaveza. A u širem smislu, paternalističke intervencije se iz jedne oblasti mogu raširiti na druge – recimo, sa ugovora o radu na ugovore o kupoprodaji, ili sa poreza na nezdravu hranu na subvencije za zdravu, ili sa izbora štednje na izbor potrošnje. Ukupni efekat? Postepena ekspanzija paternalističkih intervencija koje su u početku bile malog obima.

Izbor između preferenci

Kako izgleda “iracionalnost”? Kako možete dokazati da je neko iracionalan, a da naprosto nisu u pitanju preference koje vi nemate a on ima? Naposletku, nema ničeg po sebi iracionalnog u višem vrednovanju sadašnjosti u odnosu na budućnost, ili većem uživanju u hrani nego u dobrom zdravlju.

Da bi prikazali iracionalnost, bihevioralni ekonomisti često ukazuju na nekonzistentna ponašanja koja znače nekonzistentne početne preference. Na primer, ljudi prave dugoročne planove štednje ili ishrane, ali onda, kada vreme dođe, preokrenu te planove i pokore se želji za kratkoročnim zadovoljstvom. Oni takođe prave različite izbore u različitim emotivnim stanjima – poput onog kada kažu da ne bi nikad spavali sa gojaznom osobom, a onda preokrenu preferencu ukoliko su dovoljno uzbuđeni. (Da, eksperiment koji je izveo Dan Arijeli je to zapravo pokazao.)

Postoji debata da li sve takve bihevioralne nekonzistentnosti predstavljaju iracionalnost. Ali recimo da jeste tako. Čak i onda, to ne daje pravo trećoj strani da ona bira među suprotstavljenim preferencama. Ako je osoba strpljivija kada razmišlja o dobicima i gubicima u dalekoj budućnosti, ali manje strpljiva kada razmišlja  o dobicima i gubicima bliže sadašnjosti, koji nivo strpljenja je “ispravan”? Ako biste spavali s određenom osobom kada ste u “vrućem” ali ne i kada ste u “hladnom” stanju, koja seksualna preferenca jeste “ispravna”? Ni teorija ni činjenice ne daju osnovu da odgovorimo na ta pitanja. Kao što neki novi paternalisti priznaju, bihevioralne nekonzistentnosti možda pokazuju da “prave” preference zapravo i ne postoje.

A ipak, novi paternalisti se nisu libili toga da pokažu i izaberu “prave” preference. O’Donahju i Rabin, na primer, definišu “optimalne poreze na neodgovorno ponašanje” u terminima ličnog stepena vremenskih preferenci u stanju najviše strpljivosti. Isto tako, novi paternalisti preferiraju preference koje pokazujemo u hladnom stanju (tiha i trezvena refleksija) nad onima koje imamo u vrućem stanju (strah, anksioznost, uzbuđenost itd.), čak i ako “vruće” preference možda bolje odrađuju posao otkrivanja naših istinskih želja.

Pa kako paternalisti biraju, ako ne na čvrstim temeljima nauke? Nije teško videti: oni favorizuju sopstvene preference, za koje se istovremeno ispostavlja da ih društvo podržava.

Ukratko, ili su stručnjaci za novi paternalizam napravili suptilnu grešku u rezonovanju, ili su svoju analizu uprostili za potrebe masovne potrošnje. Ali ako stručnjaci ne mogu da se odupru favorizovanju nekih preferenci u odnosu na druge, možemo li od političkih činilaca da očekujemo bolje? Naprotiv, mnogi od njih bi upravo to želeli – i uz pomoć novih paternalista bi ispunili taj nagon pod plaštom naizgled objektivne nauke.

I to je mesto gde nastaje opasnost sklizavanja. Ako je u redu nametati naše sopstvene preference, zašto to raditi samo kada ubedljivi dokazi pokazuju unutrašnju kontradikciju? To je akademska distinkcija, lako zagubljena kod prosečnog glasača, birokrate ili kongresmena. Prosti usputni zaključak je taj da “nauka” pokazuje da su neke preference iracionalne po sebi. I iz ovog zaključka mogu da proizađu bilo kakvi predlozi politika. Na vrhu padine je blako podgurkivanje da štedite više i jedete manje. Na dnu je nasilno guranje da jedete ispravno, pijete ispravno, vežbate ispravno, spavate ispravno, imate seks ispravno, birate svoje zanimanje ispravno i birate svoj životni stil ispravno.

Politička iskušenja i politička kratkovidost

Iz raznoraznih razloga politički činioci kratkoročno sagledavaju stvari. Politike koje razmatraju mogu proizvesti troškove ili dobrobiti u dalekoj budućnosti, kada oni možda više neće biti na položaju. Pored toga, glasači imaju slabo pamćenje, i teško je razabrati koji su politički izbori u prošlosti doneli loše rezultate u sadašnjosti. Imajući u vidu ove faktore, može biti prilično racionalno za političke činioce da ignorišu dugoročne efekte svojih izbora.

Ali, ako su bihevioralni ekonomisti u pravu, onda su stvari još gore. Poput nas ostalih, tvorci politika imaju probleme sa samokontrolom i teško funkcionišu kroz složene lance uzroka i posledica. Rezultat toga je da teže da se kratkovido fokusiraju na trenutni problem. I kao što obični ljudi mogu da pokleknu pred sadašnjim iskušenjima poput slatkiša i cigareta, tvorci politika mogu da pokleknu pred iskušenjima koja obećavaju kratkoročnu političku dobit.

Nažalost, svi znamo kako ovo utiče na federalni budžet i programe davanja. Ali, šta je sa klizavim padinama? Po definiciji, one postoje. Predložena politika danas izgleda kao dobra ideja, ali kritičari upozoravaju da će otvoriti vrata gorim politikama u budućnosti. Proponenti odgovaraju: “Dajte! Učinićemo pravu stvar danas i onda ćemo se odupreti pogreškama u budućnosti.” Ali takvo obećanje je sumnjivo ukoliko tvorci politika čine iste kognitivne pogreške kao i ostali.

Bez obzira na to, Sanstajn i Taler (u Usmeravanju) odgovaraju na prigovor klizave padine iskazom da treba “da idemo napred s tim [inicijalnim predlozima] i onda uradimo sve kako bi sipali pesak na padinu.” Reći da treba da idemo napred sa inicijalnim intervencijama je isto kao da kažemo da treba da uradimo nešto zato što to obećava dobitak sada, ne obraćajući pažnju na buduće troškove. To je baš onakva greška kod ličnog izbora za koju novi paternalisti smatraju da je treba ispraviti. Rizik sklizavanja mora biti uračunat među troškove inicijalne intervencije.

Novi paternalisti, poput mnogih dobrohotnih branitelja velike države, zamišljaju svesne politčke činioce kako pažljivo ocenjuju sve činjenice, razmatraju alternative, konsultuju nepristrasne eksperte i delaju samo kada je jasno da su dobrobiti veće od troškova. To je idealizovana slika koja pada na pamet kada Kamerer svoju perspektivu naziva “pažljivim, opreznim i disciplinovanim pristupom” paternalizmu.

U političkoj realnosti, zakonodavci i birokrate se sučeljavaju sa konstantnim tokom političkih iskušenja, uključujući tu i nove politike i ekspanziju starih. Umesto da razmatraju svaki novi zakon po njegovom slovu, kreatori politika rade isto što i obični ljudi – koriste jednostavnu eristiku i uhodane kanale. Oni pokazuju ono što bihevioralni ekonomisti nazivaju zanemarivanjem šire slike: tendenciju ljudi da se fokusiraju na “prototipove” umesto merenja stvarnog stepena i širine problema. U paternalističkom kontekstu, građanin kao prototip je strastveni pušač i ovisnik o lošoj ishrani. I novi paternalisti su osigurali da prototipske politike budu blaga usmeravanja poput preraspoređivanja hrane u izlozima kafeterija. Ovi prototipovi su, nesrećom, više političke smernice nego pažljiva razmatranja bihevioralno ekonomskog istraživanja.

Kako bi stvar bila gora, kreatori politika neće potpadati samo pod uticaj navodno neutralnih stručnjaka, već i pod uticaj partikularnih interesnih grupa. Neki će podržavati politike iz finansijskih razloga – poput proizvođača mleka koji su na strani sve većih ograničenja distribucije gaziranih pića, ili firme koje se bave finasijskim uslugama koje favorizuju snažnije zahteve da ljudi štede i ulažu. Drugi će imati moralnu i ideološku agendu, poput organizacija koje se bore za umerenost (Majke protiv vožnje u pijanom stanju) ili zagovornika ličnog zdravlja (Centar za nauku i javni interes). Ove grupe mogu da ne dele sa novim paternalistima iskazanu zabrinutost za subjektivne preference ciljanih ljudi.

Kako Brus Jandl pokazuje, prohibiciju su podržavali i muvatori i propovednici, svako iz svojih razloga. ((Autor ovde referira na klasični ekonomski članak Brusa Jandla – Bootleggers and Baptists: The Education of a Regulatory Economist, koji je objavljen 1983. godine. prim. prev.)) Bihevioralni ekonomisti su u ozbiljnoj opasnosti da budu u ulozi propovednika kada je reč o paternalizmu.

Zaključak

Obični ljudi su podložni kognitivnim pogreškama koje dovode do loših odluka. Prirodno je hteti im pomoći da načine bolje izbore.

Ali niko nije imun na pogreške. Ni društveni naučnici, a sigurno ne kreatori politika. Možda oni isti kognitivni defekti koje želimo da ispravimo rukovode naše nastojanje da se bihevioralna nauka prevede u politiku. Politike novog paternalizma, a zasigurno intelektualni okvir novog paternalizma samog, stvaraju ozbiljan rizik proklizavanja ka sve intruzivnijem paternalizmu.

Umesto okvira koji generiše paternalizam, predlažem okvir koji se opire proklizavanju – onaj koji izlaže privatne opcije i šanse samopopravljanja, i koji naglašava važne razlike poput one između javnog i privatnog ili između prisilnog i dobrovoljnog. To ne znači da nikada nećemo usvojiti neku novu paternalističku politiku. Ali ako to uradimo, imaćemo više šanse da ne skliznemo niz padinu.


Glen Vitman je profesor ekonomije na California State University Northridge. Tekst preuzet sa sajta Cato Unbound.

Prevod: Davor Nikolić