Ujedinjene nacije

Ujedinjene Nacije predstavljaju jednu od dve tekovine vladavine predsednika Franklina Delano Ruzvelta. Druga tekovina, Nju Dil, dovela je u pitanje opstanak američke ekonomije. No, po svemu sudeći, iako njegove posledice ostaju do dana današnjeg, američka elita se odrekla logike Nju Dila i danas, polako stvara slobodniju ekonomiju. Dakle, po svemu sudeći, Nju Dil nije trajno i nepopravljivo uništio Ameriku. Druga je, pak, tekovina, mnogo žilavija i otpornija. Govorim o Ujedinjenim Nacijama. Nastale od anti-Hitlerovske koalicije tokom Drugog svetskog rata, zasnovane na svetoj doktrini ekvidistance, one dan-danas predstavljaju »moralni vrh« politike. No, kakva je njihova realnost?

Ideja UN je potekla od Ruzvelta. Ta organizacija bi okupljala sve suverene države i bila posvećena očuvanju mira i ljudskih prava u svetu. Ujedinjenim Nacijama je nazvana koalicija protiv Hitlera tokom rata. Ta koalicija je jedna veoma zanimljiva tvorevina. Nastala je 1941. Hitlerovim napadom na SSSR. Njeni glavni članovi su jako zanimljivi. Dve zapadne, uglavnom tržišne, demokratije i komunistička Rusija. Da li iko ovde primećuje neku razliku??? Oko čega bi se ovakva koalicija mogla okupiti? Njeni cilj je bio uništenje Hitlera. Jasna je Staljinova želja za tim. Hitler je bio njegov saveznik do te godine, kada se okrenuo protiv njega. Manje je jasna motivacija Zapadnih Saveznika. Ako je Hitler zločinac, šta je tek onda Staljin? Do 1941, Hitlerove žrtve se mogu brojati u desetinama i stotinama hiljada ljudi; Staljin je pobio milione. Hitler jeste bio agresor, i započeo osvajački rat, ali to je bio i Staljin, koji je okupirao baltičke države (i pobio ili deportovao polovinu njihovih građana), Besarabiju, poveo osvajački rat protiv Finske, i okupirao veću  polovinu Poljske, a potom streljao njenu elitu u Katinskoj Šumi. To svakako nije ponašanje koje se očekuje od zapadnog saveznika. Britanija je jedno vreme razmatrala objavu rata Staljinu, zbog njegove agresije na Finsku.

Uprkos svim tim jasnim povredama međunarodnog prava, kada je započeo rat između Nemačke i SSSR, Čerčil i Ruzvelt nisu gubili ni časa i odmah su podržali Ruse. Kamioni, odeća, hrana, pa čak i oružje su u ogromnim količinama dopremani u Rusiju. »Velika Trojica« se sastala u Teheranu, Jalti, Potsdamu. Dva demokratski izabrana lidera su postupali sa jednim zločincem kao sa sebi ravnim. Kakva im je bila motivacija, to samo možemo nagađati. Ako je cilj bio pobeda nad totalitarnom diktaturom, nacizmom, da li je ona toliko bitna da se dozvoli zamena jedne vrste diktature drugom? Čerčil i Ruzvelt su razvili takvu fiksaciju prema nacistima, da nisu mogli, ili nisu hteli, da uvide da su se udružili sa đavolom. Ruzvelt je Staljina nazivao »Ujka Džo.« Čerčil je toliko želeo pobedu nad nacistima, da je bio spreman da se odrekne lojalnog saveznika, Draže Mihajlovića, u korist Tita i njegovih komunista, radi zanemarive koristi od njihovih mizernih napada na Nemce. Oni koji su nacional-socijaliste, s pravom, proganjali kao dušmane i zločince, sa socijalnim-nacionalistima su postupali kao s najbližim rodom. To nije moglo ostati bez posledica.

Ideološki gledano, Drugi svetski rat je stvorio jedino distinkciju između totalitaraca koja je potpuno suluda. »Nacisti« ili »fašisti« su zločinci i moraju biti istrebljeni, a »komunisti« su loši, ali šta da se radi. Moguće je da to ima nekakve veze se preovlađujućom ideologijom toga doba, socijalizmom, koji su propagirali svi članovi »velike trojice.« Ali tu idelogiju su propagirali i nacisti. NSDAP je skraćenica za Nemačku nacional-socijalističku radničku partiju. Nacizam je svakako trebao biti uništen, ali to isto važi i za komunizam. Naprevljena je jedna potpuno veštačka razlika koja će proganjati zapadni, slobodni, svet do dan-danas.

Hladni rat i formiranje UN

Dok su demokratije shvatile šta se dogodilo, Staljin je već okupirao celu istočnu Evropu, a u Kini je zavladala komunistička banda Mao Cetunga. U međuvremenu, 1945, uspostavljene su Ujedninjene Nacije, kao organizacija suverenih država, posvećena očuvanju mira i promovisanju ljudskih prava. Plemenita ideja, ali kada date vukovima da čuvaju ovce, od mira i ljudskih prava neće biti ništa. Kao prvo, Ujedinjene Nacije su pogrešan i obmanjujući naziv. Preciznije ime bi bilo Ujedinjene Vlasti. Narodi i građani nisu predstvljeni u UN. Nema predstavnika Kine, Kube, Irana, itd. U UN sede predstavnici vlasti Kine, Kube, Irana… Takve vlasti nemaju nikakvu legitimaciju. Niti su demokratski izabrane, niti su posvećene očuvanju vladavine prava. Kako onda one mogu biti jednake sa vlastima koje su izabrane i u čijim državama postoji vladavina prava i tržišna ekonomija?

Pa, postoji način da se stavi znak jednakosti između potpuno nejednakih stvari. Prava druge i treće generacije, doktrine suverenosti, legalizma, multikulturalizma i ekvidistance, sve imaju za cilj da opravdaju postojanje diktatorskih režima i stave ih u istu ravan sa liberalno-demokratskim. Prava druge i treće generacije »kolektivna« i »ekonomska« prava su potpuna negacija ljudskih prava. Ljudska prava su definisana negativno, tj. ono što nam niko ne sme oduzeti i pripadaju pojednicima. Kolektivna prava ne pripadaju pojedincima, već nekakvim društvenim grupama. Te grupe: nacije, vere, rase, su proizvoljna stvar. Zašto bi je trebao imati nekakva prava zbog moje boje kože? Kao da ja trebam imati nekakva prava zbog moje boje očiju. Ekonomska prava su potpuna negacija tržišne privrede: pravo na rad, pravo na »poštenu nadnicu«… To su prava koja nameću obaveze drugim ljudima. Na stranu što su takva prava takođe proizvoljna. Ako imam pravo na »poštenu nadnicu« zašto ne bi imao pravo na besplatno školovanje, informisanje, manikir i pedikir, održavanje kuće, itd… Suverenost se shvata tako da dopušta da svaka kriminalna banda koja zavlada državom ima pravo na jednakost sa legitimnim vlastima. Afrički kraljevi-diktatori su navodno jednaki sa predsednikom SAD. Svi znaju da to nije slučaj, ali takvo šizofreno stanje neminovno ostavlja posledice. Legalizam (pravna država) je negacija vladavine prava. Zakon je zakon, ma koliko nepravedan i tlačiteljski. Ta doktrina ide ruku uz ruku sa doktrinom suverenosti. Niko ne sme da se meša u unutrašnje poslove suverene države. Greška. Niko ne može da se meša u unutrašnje poslove SAD, Britanije, Nemačke ili Danske. Te države počivaju na pristanku svojih građana, koji redovno bivaju pitani za svoje mišljenje i čija su prava zaštićena. Ko može da obori vladu SAD? Da li iko može da zamisli vojni puč u Nemačkoj? Gluposti. Liberalne demokratije su suverene zato što počivaju na volji svojih građana. Kina nije suverena. Iran nije suveren. Ti režimi ne počivaju na volji građana, već na teroru i prinudi. Multikulturalizam je nastao na ovom pogrešnom tumačenju. Sve kulture su navodno jednake, stoga država treba da ih sve jednako poštuje. OK, znači država treba da žrtvuje ljude u Meksiku, jer je to njihova prastara kultura? Ili možda kultura Kineza čini nemogućim demokratiju i tržišnu privredu? Ha! Države ne počivaju na kulturi. Njima je posao da održavaju i poštuju ljudska prava na život, slobodu i potragu za srećom. Ko želi da umre? Ko želi da bude rob ili kmet? Ko želi da bude nesrećan? Činjenica je da se zapadne vlade nisu pretrgle da zaštite ljude u njihovim pravima: mobilizacija, oduzimanje zarađenog i davanje drugima, brojna pravila koja ljudima stoje na putu. Ali to je posledica moralne magle koja je proizvod izjednačavanja potpuno suprotnih principa. Ekvidistanca? Čudo neviđeno! Postoji više stotina rezolucija UN koje osuđuju Izrael. Niti jedna ne osuđuje države koje pomažu teroriste. Počeo je rat u Jugoslaviji? Fino, treba uvesti embargo na uvoz oružja. To što to pomaže naoružanoj strani nije bitno. Bitno je da su svi isti. Američka intervencija u Grenadi i Sovjetska u Avganistanu? Isto. Obaranje i uspostavljanje diktature? Isto.

Ujedinjene Nacije zamagljuju suštinu, i time pomažu Zlo. One se zalažu za kompromis. Ako je spor između dve demokratije, spoljno mešanje nije potrebno. Ako je spor između dve diktature, zar je bitno? Njihovi narodi ionako pate. Ali, ako se radi o sporu između demokratije i diktature, kako može biti kompromisa? »Ako se napravi kompromis između hrane i otrova, pobediće otrov,« po rečima Ejn Rend. Dakle između Dobra i Zla ne sme biti kompromisa. Komunisti, tirani i teroristi su svesni da nisu u stanju da pobede Dobro. Dobro je jače baš iz razloga što je ono ideal velike većine ljudi. Ali, ako se pitanja zamagle, ako »dobri ljudi ništa ne učine, Zlo će trijumfovati« (E. Berk).

Zapadne demokratije moraju shvatiti kakva im pretnja dolazi iz UN. To je organizacija koja služi zamagljivanju moralne svesti i izjednačavanju demokratija i diktatura, vladavne prava i zakonitog tlačenja. SAD su ubedljivo najveći finansijer UN, a u njemu sede režimi koji otvoreno pomažu napadačima američkih građana, interesa i saveznika. Komitetom za Ljudska prava predsedava Libija, a u njemu sede Sudan, Iran, i slični, a SAD su izbačene iz tog komiteta. Jedino pravo rešenje je povlačenje SAD i zapadnih demokratija iz UN i osnivanje koalicije država koje imaju iste vrednosti, radi odbrane tih vrednosti. Svaki novi član bi prvo morao da dokaže svoju miroljubivost, da poštuje vladavinu prava i da se njegova vlast smenjuje izborima, a ne nasiljem. Dakle, koalicija dobrih momaka.

Nemojte mi pričati da oni ne postoje.

Andreja Vražalić