Antiamerikanizam i mirovnjački talibani

Mržnja prema Americi postala je znak prepoznavanja, ona omogućava udaranje u prsa, vatrene reči i dela koja prijaju muškarcima. U njoj postoji izražena crta hipokrizije, ona je mržnja prema onome što se najviše priželjkuje, a postoji i element gnušanja nad samim sobom (“Mi mrzimo Ameriku zato što je ona od sebe stvorila ono što mi od sebe ne možemo da stvorimo”.) Amerika je optužena za uskogrudost, prihvatanje stereotipa, neznanje – upravo za ono što bi oni koji je mrze videli kada bi se pogledali u ogledalu.

Salman Ruždi

Najopasnija strategija koju neprijatelji slobode mogu iskoristiti da zavaraju većinu dobronamerniih i nedovoljno informisanih ljudi da prihvate njihova gledišta, jeste zloupotreba široko prihvaćenih osećanja i moralnih vrednosti, i njihovo ispunjavanje novim značenjima. Poznato je, recimo, da su komunistički vlastodršci tradicionalno koristili parole slobode i mira kao legitimaciju za praksu trerora i ekspanzionizma, a da su mnogi teroristi iz Trećeg sveta svoje delovanje legitimisali pozivanjem na tradicionalne koncepte sloboda i prava građana na samoopredeljenje. Ništa manje, praksa zadržavanja emotivnog značenja visoko uvaženih načela uz redefinisanje njihovog deskriptivnog ili saznajnog značenja, da bi se sopstvene ideje učinile prihvatljivijim za ljude čije su predrasude obojene suprotstavljenim intuicijama, deo je političke prakse savremenog doba u celini.

Zajednička osobina svih ovih operacija sa značenjima reči, da se prikriju pravi principi koji stoje iza pozivanja na opšteprihvaćene koncepcije. Jezikom ciničnih filozofa rečeno, ovde se radi o ekonomiji simboličke razmene, odnosno o “pametnom” i ekonomičnom pokušaju da se smanje troškovi ubeđivanja ljudi u određena gledišta; kada želite da im nametnete neke radikalno nove, ili barem ideje za koje podozrevate da će kod njih naići na otpor, najbolje će biti da ih ubedite da gledišta koja im nudite ne predstavljaju neku novost, već samo varijantu načela kojih se i oni sami drže, a najbolje – doslednije tumačenje i ispravljanje samih tih načela. Istorija korišćenja ubeđivačkog potencijala pojma slobode koji je inicijalno stekao u poretku slobode XIX veka, da bi se ovaj pojam kasnije reinterpretirao u smislu pristajanja na državnu kontrolu kao uslov racionalnog ovladavanja društvom, predstavlja klasični primer ove podmukle taktike. Tvrdilo se da je klasična liberalna sloboda isključivo “formalna” ili “negativna”, dok bi “istinski” pojam slobode podrazumevao moć da korišćenjem organizovane prinude ostvarujemo ciljeve koje identifikujemo sa samorealizacijom ljudskih bića, koja je suštinski negacija pojma slobode. Stoga, ukoliko želite da u ovom poslu ideološke zloupotrebe govora i jezika budete uspešni, morate sakriti prava značenja svojih gledišta za koja znate da će izazvati nepovoljne reakcije kod ljudi, a istovremeno iskoristiti magijsko zračenje već etabliranih pojmova i vrednosti da im pod ovim vrednosnim smokvinim listom “progurate” ono što želite. Žargonom Vilfreda Pareta izraženo “ne treba se iscrpljivati u uzaludnim pokušajima da se iskorene osećanja, već ih iskoristiti za svoje ciljeve”.

Jedna od najopasnijih ovakvih strategija jeste pokušaj komunističkih i anarhističkih neprijatelja slobodnog društva da privuku pristojne i časne ljude u svoj “tabor” zloupotrebom simbolike mira i pacifizma. Poznato je da su radikalni levičari na Zapadu kroz celi XX vek svoj kredibilitet podupirali oreolom pacifista; od komunističkih militanata u vreme Prvog svetskog rata, preko narkomana i neradnika iz zapadnih srednjih klasa u vreme Vijetnamskog rata, do savremenih kultur-kritičkih pacifista, ojađenih zbog pada Berlinskog zida, i osvetnički usmerenih na izradu bilo kakve nove slike sveta od krhotina komunističke olupine, koja bi potrla univerzalno zračenje liberalnog kapitalizma u savremenom svetu. Svima njima je bilo zajedničko poturanje doktrine mira u situaciji kada su kapitalističke zemlje (obično njihova sopstvena domovina, ili naprosto Amerika) bile u ratu, ili pod pretnjom rata. Ne zato što su oni sami verovali u “mir”, već zato što su verovali da na taj način mogu naneti najveću štetu kapitalizmu. Ogromna većina njih su vrhunski cinici koji podržavaju svaki genocid i klanicu po svetu, ukoliko ih sprovode komunistički ili islamistički režimi (recimo, mnogi od antivijetnamskih “mirovnih” perjanica iz šezdesetih su se proslavili svojom podrškom Maou, Pol Potu, Idi Aminu, Ho Ši Minu i drugim ubicama, samo ako su ovi nosili levu ideološku zastavu), a osuđuju i najpravednije ratove koje vode zapadne zemlje. Oni istovremeno pevaju “imagine there is no country”, i finansiraju teroriste IRA, istovremeno osuđuju podozrivost prema ruskom genocidu u Čečeniji, i benevolentnost prema američkom ratu protiv talibanskog režima. Na jednoj strani osuđuju izraelsku represiju nad Palestincima, ali nikad nisu osudili neuspešne ratne pokušaje arapskih suseda Izraela da u dva navrata (1967. i 1973) istrebe jevrejski narod. Kad Amerikanci ratuju, to je zločin, kad ratuju antiamerički raspoložene vlade, tu je sve OK. Jako su se uzjogunili zbog ugroženih ljudskih prava uhapšenih talibanskih terorista, ali im je antiratni refleks utrnuo čim su se suočili sa činjenicom da je Putin istrebio trećinu čečenskog stanovništva, a celu njihovu zemlju pretvorio u džinovsko zgarište. I progledaće samo ako Putin sklopi tešnji savez sa Bušom; tada će on postati “američki štićenik” i svi njegovi zločini biće otkriveni, a CIA retroaktivno optužena da iza njih potajno stoji, ili da ih je možda čak organizovala. Amerika, kapitalizam, Zapad – tu se uvek mora biti protiv. Ne postoji rat ili spoljno-politička kampanja američke vlade ili njenih saveznika bilo koje vrste koju bi oni podržali. Kada su teroristi napali Njurork i Vašington 11. septembra 2001, prva briga im je bila da opomenu američku vladu da nema pravo da se brani, potajno likujući zbog smrti 3000 ljudi, jer je na taj način zadat snažan udarac svemu onome što oni mrze – kapitalizmu, “vojno-industrijskom kompleksu” i globalnoj nadmoći američke imperije. Kad je rat u Avganistanu počeo, nisu propustili ni jednu zgodnu priliku da se uključe u propagandni rat na strani talibanskog režima, licitirajući civilnim žrtvama bombardovanja i “patnjama avganistanskih seljaka”. Govorili su o vojnoj bezizglednosti čitave operacije, o istoriji nepokorivosti Avganistana, priželjkujući poraz Amerike u ratu i pobedu Talibana i Osame bin Ladena. Ali, naravno, to nisu smeli da kažu direktno:”onaj ko laže i obmanjuje, prinuđen je da koristi sofizme i jezičke trikove, dok strana razuma nema razloga da se krije iza sofizama”, govorila je Ejn Rend. Naravno, da su oni svoje želje zaodevali u tehničko-vojne projekcije navodne bezizglednosti rata, i u još nešto – čuvenu doktrinu da se “nasiljem ne rešava ništa”. Nećete valjda ljudima čiji su bližnji stradali u napadima, ili koji se uopšte zgražavaju nad tim varvarstvom otvoreno da kažete: “ja sam mala komunistička gnjida koja želi da vidi poraz Amerike bilo gde i bilo kada, jer želim da propadne svet koji ona oličava, i teroristi su u tome moji saveznici”, već radije: “ja sam iskreni borac za mir i slobodu, koji se protivi nasilju vašingtonskih jastrebova koji tlače male narode, čime se problemi samo pogoršavaju.”

Kada ljudi jednog dana budu pisali intelektualnu istoriju našeg vremena, verovatno je da će patološki antiamerikanizam velikog dela zapadne inteligencije biti za njih jedna od najizazovnijih i najzagonetnijih tema. Kompleksnost ovog fenomena je nešto što odmah upada u oči; nije izazvan samo jednim tipom uzroka. Svakako, pozicija moćne supersile jeste nešto što kod pripadnika drugih naroda ili kultura, po prirodi stvari može izazvati otpor ili podozrenje. Ali, podsetimo, i Sovjetski Savez je više od pola veka bio supersila, čija je imperijalna arogancija bila hiljadu svetlosnih godina ispred američke, pa to nije navelo mnogo ljudi na Zapadu da ga pretvore u svoj opsesivni oblik mržnje i odbacivanja. Naprotiv, većina levičarskih intelektualaca je imala naglašene simpatije za rusku imperiju, onakave kakve nikad neće pokazati za američku. Jedan od razloga za to bi svakako mogla biti količina intelektualne energije i nade koje su investirane u socijalističke ideje u XX veku, a Sovjetski Savez je bio neka vrsta najdirektnije personifikacije tih ideja. Zbog toga su svi zločini i promašaji ove države mogli da budu amnestirani, ili barem relativizovani, za razliku od američkih koji su uvek bili viđeni kao direktan produkt suštine kapitalizma. U vreme kada je iza gvozdene zavese vladao teror kakav u moderno doba, a možda i uopšte, nije zabeležen, humanistička inteligencija Zapada je upirala poglede pune nade u sovjetsku imperiju, ili u najgorem slučaju, razvijala strategiju opravdavanja tog zla kao “devijacije” ispravnih socijalističkih ideja. Amerika nikad nije imala tu sreću. Ona je oduvek oličavala sve ono što je predmet mržnje izvanredno široke koalicije ideologija koje su progres civilizacije uopšte, doživljavale kao udar na svoje aksiološke temelje.

Evropski antiamerikanizam, posebno u svom “pacifističkom” obličju, fenomen je bez premca; mnogo je zanimljiviji od antiamerikanizma periferijskih društava slabe ekonomske i političke snage, u kom ga slučaju možemo pripisati standardnom antiimperijalnom refleksu malih zajednica koje stupaju u modernizaciju. Međutim, opsesivna mržnja širokih slojeva stanovništva prema Americi u zemljama poput Nemačke, Italije, ili naročito Francuske, ne može biti izvedena iz istog šablona, i mora se objasniti nekim drugim faktorima. Fantazam o ekskluzivnosti etnički konstituisane nacije, koji dominira imaginacijom evropske radikalne desnice doživljava američki kontraktualni i politički pojam nacije, i njen kulturni melting pot, kao zemaljsko uobličenje Sataninog kraljevstva. To je jedna sigurna tačka. S druge strane, obrnuti odraz ovog antiamerikanizma na levici, u američkom ekonomskom snu i blagostanju vidi satansko znamenje druge vrste – socijaldarvinistički galimatijas lišen horizonta “društvene nade” koji predstavlja neku vrstu opredmećenja antiutopije Adama Smita, društva gde je “pojedinac vođen nevidljivom rukom da, gledajući svoj interes, ostvaruje opštu korist”, i gde nema mesta za iživljavanje paternalističkog humanizma ambicioznih birokrata i planera. Američki “divlji kapitalizam” koji, uprkos predviđanjima filozofa i humanista, Americi obezbeđuje strahovitu privrednu nadmoć nad ostatkom sveta, predstavlja veliko i neoprostivo poniženje za jednu iskvarenu kulturnu imaginaciju koja sam kapitalizam smatra zastarelim i inferiornim, a socijalizam i evropsku državu blagostanja “naprednijim” tipom civilizacije.

Konačno, periklovska hrabrost Amerikanaca, njihova odlučnost u odbrani slobode i odbijanje da se povuku pred neprijateljem, čak i ako to za sobom povlači i opasnost rata, u mnogim evropskim intelektualno-političkim krugovima izaziva provalu besa, i optužbe za belicizam i aroganciju, jer potencira dekadentni kukavičluk evropskih političkih elita, i njihovu kolaboraciju sa zakletim neprijateljima zapadne civilizacije, od komunista do islamističkih terorista, i režima koji ih podržavaju. To je ona vrsta patologije koju razvijamo prema boljima i uspešnijima od sebe, optužujući ih za sve ono što smo zapravo mi. Neznanje, zaslepljenost, manija slave, duhovna zaparloženost, ksenofobija i nerazumevanje spoljnjeg sveta, sve to mnogo više spada u ideološki registar intelektualnih elita zemalja poput Francuske ili Italije (zemalja gde je antiamerikanizam najjači), nego američke. Pogledajte samo nedavnu zapenjenu tiradu pretnji i denuncijacija Žaka Širaka na račun istočnoevropskih “vazala” Amerike koji bi trebalo da ćute i aminuju njegov izliv antiameričkih kompleksa, pa ćete naučiti o “imperijalnoj aroganciji” i “politici ucena” neuporedivo više nego od Amerike (hrabri evropski “humanista” koji se odlučno isprsio pred Bugarskom i Rumunijom, pošto je prethodno pohvalio američku politiku pretnji Iraku kao “doprinos razoružanju”!).

Makoliko to možda zvučalo paradoksalno, sukob oko iračkog diktatora, manje predstavlja spor o spoljnopolitičkim prioritetima, a više transpoziciju neslaganja oko temeljnih načela na kojima savremeno društvo treba da počiva. Ako bilo ko analizira ideološku i programsku strukturu “antiratnog” pokreta u svetu, povodom sve izglednijeg rata protiv iračkog diktatora, uočiće izvanrednu koincidenciju između tog pokreta i antiglobalističke “internacionale” koja naglašeno jača poslednjih godina. Na svim prethodnim sastancima međunarodnih finansijskih ustanova koje su pripadnici ove internacionale pokušavali da ometu svojim divljanjem, “antiratni” slogani su bili jedna od udarnih poruka. Time se želeo odaslati signal da je stara ideja o “taboru socijalizma i mira” još uvek živa, i da onaj ko prihvata ideje slobodne trgovine, liberalnog kapitalizma i individualnih sloboda kao najpreče, istovremeno nužno prihvata logiku rata, jer je imperijalizam, kao što je to još drug Lenjin dokazao, “poslednji stadijum kapitalizma”. Ova ofucana, filo-sovjetska, hladnoratovska percepcija odnosa u svetu, predstavlja veliku opasnost po budućnost prosperiteta naše civilizacije, a posebno onih njenih delova koji su u tranziciji ka liberalnom kapitalizmu. Antiratni patos koji joj daje ton, predstavlja samo neku vrstu ratnog lukavstva, sladunjave mantre kojom se žele čestiti i naivni ljudi nahuškati da prihvate socijalizam. Jer, ko bi bio za rat, a protiv “mira i saradnje u svetu”? Otrcani komunistički stereotipi, kao, “ne damo krv za naftu”, svedoče da pokret protiv iračkog rata nema u sebi ničeg novog u odnosu na sve ranije takve pokrete: on je jedna varijanta okupljanja antikapitalističkih militanata koja im se trenutno čini realpolitički najkorisnijom u borbi protiv slobodnog društva, a dobar odziv na koji nailaze u jednom delu zapadnog sveta (osim Severne Amerike i Istočne Evrope) govori samo o iluzornosti doktrinarno-demokratskog poverenja u narod i njegovu zdravu pamet kao pouzdane političke vodiče. Nažalost, većina ljudi nikad nije bila, niti će biti, ni racionalna, ni pametna, ni otporna na manipulacije i laži neprijatelja slobode, i u tome ne treba videti ništa alarmantno. Naravno, najmanje što ikome treba jeste druga krajnost; zagovaranje autoritarnih režima kao rešenja za glupost naroda (mada se ni takva rešenja ne mogu isključiti u nekim ekstremnim situacijama, kao što je direktnana opasnost od dolaska komunista na vlast). Umesto toga, akcenat treba da bude na ograničavanju “demokratije” (tiranije većine) putem liberalne konstitucionalnosti, gde bi se na drakonski način štitila osnovna konstitucionalna pravila liberalnog društva (poput niskih poreza, garancija vlasništva, slobode trgovine ili javnog reda i javnog morala) koje nikakva “milionska” većina ne bi mogla da ugrozi, a da se ne suoči sa legitimnom državnom silom. Demonstranti predvođeni crvenim militantom Kenom Livingstonom na londonskim demonstracijama 15. februara uzvikivali su da će smeniti premijera Blera “ako se pridruži Džordžu Bušu u njegovom ratu protiv Iraka”. To je najbolji primer kako “narod” shvata demokratiju. Svaka grupa bukača i huligana mogla bi da smenjuje vlast ukoliko je dovoljno brojna i ukoliko joj se ne svidi neki potez vlasti. No, to je već povezano sa složenijim problemom konstitucionalnog ograničenja demokratije u koje sada ne možemo ulaziti. Ono što je izvesno, to je široka mobilizacija ljudi u zapadnom svetu povodom iračke krize, koja prevazilazi komunističke ili zelene ekstremiste, i koja bi, ako imamo u vidu tradicionalnu demokratsku bolećivost i intelektualni kukavičluk zapadnih elita, mogla da katalizuje veoma neželjene procese. Nije reč samo o tome da bi koalicija francuske i nemačke vlade sa levičarskim javnim mnenjem u svetu, sa ciljem da se iračkom diktatoru pomogne da se izvuče, mogla da uspešno opstruira planove američke spoljne politike, mada je i takav (na sreću malo verovatan) ishod dovoljno loš. Otvoreno je pitanje,k koliko je rat u Iraku, i svrgavanje Sadama Huseina, stvar koja može preokrenuti stvari na Bliskom istoku. Među američkim spoljno-političkim stratezima, na čelu sa Polom Volfovicem, Zbignjevom Bžežinskim i Kondolizom Rajs, očigledno je prevladalo uverenje da je jedini i najkraći put da se stvar pomeri sa mrtve tačke taj da se uvođenjem iole normalne, prozapadne vlade u Iraku, pokuša izazvati neka vrsta pozitivnog “domino-efekta” na Bliskom istoku, pružanjem primera drugim konzervativnim islamističkim režimima kredibilne formule modernizacije i priključenja zapadnom svetu, koja ne bi značila nacionalno poniženje. Izgleda da ovakvo razmišljanje ima izvesnog uporišta u realnosti, posebno ako imamo u vidu poslednje obraćanje Osame bin Ladena preko katarske Al Džazire, kada je on podržao Sadama i njegove saveznike u Evropi i Rusiji, iako je tradicionalno gajio veliko nepoverenje prema iračkom sekularnom i nacionalističkom režimu. Bin Laden, kome nije prevashodni cilj borba protiv Amerike, već instrumentalizacija ove borbe za obaranje “izdajničkih” prosekularnih režima u islamskom svetu, dobro je osetio da bi američki uspeh u Iraku mogao da stvori opasan presedan i pokaže primer drugim arapskim nacijama, koje bi po principu domino-efekta prihvatile neku varijantu ograničene liberalne demokratije i proameričkog kursa u spoljnoj politici. Zato je, uprkos tradicionalnom neprijateljstvu, izabrao da podrži iračkog diktatora.

Intervencionizam u spoljnoj politici američke vlade je generalno pogrešan kurs i treba ga u perspektivi napustiti; ne iz humanitarnih razloga, ili zato što se njime demonstrira imperijalna arogancija, već stoga što je to pristup koji ne priliči vodećoj liberalnoj naciji sveta, čiji je legat ideja slobodnih svetskih tržišta i miroljubive kooperacije pojedinaca bez obzira na nacionalne granice i stoga što najmanje koristi američkim nacionalnim interesima i interesima njihovih saveznika. Ideja neke vlade kao globalnog svetskog policajca je potpuno neamerička i nametnuta od strane levičarskih “humanista” koji veruju da je dužnost zapadnih zemalja da arbitriraju u svakom trećesvetskom konfliktu, kombinovana sa protekcionističkim i birokratskim konceptom ekonomije koji Ameriku sprečava da prevaziđe zavisnost od uvozne nafte (a za šta najmanju krivicu snosi administracija predsednika Buša). Danas izgleda daleko dan kada će se u Americi pojaviti državnik dovoljno hrabar i odlučan da revitalizuje pred-ruzveltovsku politiku “izolacionizma” u političkoj sferi (koja bi uključivala u domenu odbrane unilateralni oslonac na nadmoćnu američku vojnu silu, a u domenu političkih odnosa – povlačenje iz svih nadnacionalnih organizacija na čelu sa tzv. OUN), a da to ne izgleda kao slabost i uzmicanje koje će ohrabiti neprijatelje slobode. U međuvremenu, dok se ne pojavi takva hrabra, nova politika (čije tek blede naznake nagoveštava gospodin Buš), iluzorno je tražiti kalkulantski i kukavički pristup od Amerike, jer bi to bilo mnogo veće zlo od sadašnje politike. Svet bez brižnog američkog arbitriranja u ulozi svetskog policajca, ali sa pobedom načela američke nacionane tradicije u svetu, bio bi bolji svet od ovog današnjeg. Ali, kukavičko povlačenje Amerike pred koalicijom neprijatelja koji žele da joj prerežu vrat, pre nego što stasa politika koja bi takvom povlačenju mogla dati smisao novog početka na temeljima koji su autentičnije zasnovani na načelima američke konstitucionalne tradicije, vodilo bi mnogo gorem svetu od ovog današnjeg, jednako kao što je mnogo gori bio onaj hladnoratovski svet, iako tamo nije bilo Amerike kao “svetskog policajca”. Zato svako kome je sloboda naše civilizacije na srcu, mora shvatiti da je jedini poželjan ishod cele ove gužve oko Iraka pobeda Amerike u ratu, i poraz onih koji priželjkuju poraz Amerike, od Pekinga i Moskve, do Teherana, Tora Bore ili Pariza. Ovaj svet je još uvek u međunarodnim odnosima jedan hobsovski svet, i gruba dominacija je često modus vivendi tog sveta. Hajek je u “Putu u ropstvo” napisao da, kad bi ceo svet bio fašistički, on bi izabrao da živi u britanskom fašizmu. Koji bi “fašizam” izabrali antiamerički pacifisti sa Zapada –ruski? Ili možda “fašizam” kineskih komunista? Zar zaista misle da bi nekome na ovom svetu bilo bolje da se kao nekad podele interesne sfere u kojima bi razne svetske sile činile šta im je volja? Misle li da je hladnoratovska “ravnoteža” bila bolja od današnjeg “kraja istorije”? Neka pitaju Čehe i Poljake šta oni misle o tome. Ako ovima pomenete Ujedinjene nacije ili Savet bezbednosti, oni će vas najverovatnije pljunuti, jer znaju kakvu su sramnu ulogu ova udruženja odigrala u ozakonjenju njihovog poluvekovnog ropstva. Oni znaju cenu slobode, i znaju da su Amerika i predsednik Regan odlučujuće doprineli njihovoj slobodi, a ne politika “mira” i dodvoravanja komunistima njihovih zapadnih teritorijalnih suseda. Što se mene tiče, mislim da je neuporedivo bolji onaj “fašizam” u kome je američka vlada prinuđena da u spoljnoj politici pravi kompromise sa idejama sopstvenih levičarskih doktrinara o direktnom upravljanju globalnom politikom (što je direktno suprotstavljeno logici ekonomske globalizacije koja je sjajni biser američkog nacionalnog duha), nego svet koji ocrtava antiutopija multipolarnog “sukoba civilizacija”, sa 6 ili 7 mnogo gorih i varvarskijih regionalnih “policajaca” čija je jedina vrlina u tome što gaje neprijateljstvo prema Americi.

Ivan Janković